Norveški sustav za protuzračnu obranu postao je jedan od najpoznatijih i najraširenijih u svojoj klasi u svijetu. Oslanja se na uhodane i provjerene strukture prethodnih sustava i inačica, kojima se kontinuirano dodaju suvremena oružna, komunikacijska, radarska i elektrooptička rješenja

Norveške oružane snage mogle su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća za protuzračnu obranu (PZO) računati na dvije vrste sustava vođenih projektila. Obje su vrste bile američkog podrijetla: sustav većeg dometa Nike Hercules te poboljšani sustav srednjeg dometa HAWK (Homing All the Way Killer). Sredinom tog desetljeća pokrenut je program postupnih poboljšanja, koji je dobar i dokazan sustav trebao dodatno prilagoditi norveškim potrebama i zahtjevima. Program je nazvan NOAH (Norwegian Adapted HAWK). Nositelj programa bio je konzorcij koji su utemeljili američka tvrtka Hughes Aircraft i norveški NFT (Norsk Forvarsteknologi). Potonji će u studenom 1995. postati dio danas svjetski poznatog Kongsberg Defence Systemsa. Promjene su trebale dovesti do većeg udjela automatizacije i manjeg broja operatera te smanjivanja broja komponenata uz lakše održavanje. To je dovelo do zamjene pulsnog radara te radara kontinuiranog vala jednim elektronski skenirajućim 3D radarskim sustavom za nadzor na manjim visinama AN/MPQ-64A LASR (Low-Altitude Surveillance Radar). Promjena je uključivala uvođenje nove stanice FDC (Fire Distribution Center), koja je zamijenila informacijsko-nadzorno središte bitnice i tzv. poboljšanu zapovjednu stanicu za vod bitnice sustava I-HAWK. Novi korak naprijed uključio je planiranje daljnjih modernizacija i poboljšanja protuzračne obrane skandinavske zemlje.

Norveško ratno zrakoplovstvo (Luftforsvaret) naručilo je u siječnju 1989. studiju razvoja novog zemaljski baziranog PZO sustava. Za posao je ponovno angažirana tvrtka koja je razvijala sustav NOAH. Novi je sustav nazvan NASAMS (Norweigan Advanced Surface to Air Missile System), u prijevodu: norveški napredni sustav projektila zemlja-zrak. NASAMS je trebao koristiti nove aktivno navođene projektile kratkog do srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM, koji su tad bili zadnja riječ tehnologije. Nakon što su tijekom prve faze razvoja završeni novi zemaljski lanseri, krajem 1989. provedena su prva lansiranja, i to u SAD-u, unutar današnje mornaričke baze u okrugu Ventura u Kaliforniji. Isprva su lansirani tek nevođeni projektili, kojima su testirane početne letne značajke. Za sljedeću fazu razvoja planirano je bilo testiranje u punom opsegu, s lansiranjima barem četiriju projektila s ugrađenim sustavom navođenja. Puna serijska proizvodnja planirana je bila od 1992., a isporuka prvih sustava norveškom zrakoplovstvu tijekom 1994. godine. Trebala je obuhvatiti 18 lansera i 108 projektila. Nove bitnice trebale su brzim tempom zamijeniti starije sustave. Kao prva bila je planirana zamjena bitnica sustava Nike Hercules. One su 1989. povučene iz operativne uporabe, a bile su zadužene za obranu zrakoplovnih baza u blizini glavnog grada Osla. Dvije preostale bitnice trebale su biti rashodovane 1992. Razvoj sustava NASAMS okončan je u lipnju 1993. Sustav je prilikom barem stotinu nadzornih i četiriju bojnih gađanja pokazao stopostotnu učinkovitost. Uslijedio je dogovor norveške vlade i proizvođača pa je 1994. započela konverzija postojećih bitnica sustava NOAH. Od 1995. do 1998. sve planirane bitnice modernizirane su na razinu novog NASAMS-a.

Inovativno i jednostavno

NASAMS je PZO sustav vođenih projektila namijenjen obrani visoko-vrijednih ciljeva poput pomorskih luka, zrakoplovnih baza, naseljenih mjesta i vojnih snaga na terenu. Imajući tijekom razvoja to na umu, dobiven je sustav velike pokretljivosti i operativne fleksibilnosti. Velika pozornost posvećena je interoperabilnosti sa sustavima više ustrojstvene razine te s drugim PZO sustavima manjeg ili većeg dometa. Gledajući na prvu, napredak u odnosu na HAWK nije bio posebno impresivan. Projektili AMRAAM, posebno oni iz prvih generacija, imali su znatno manji domet od projektila sustava I-HAWK. No stvar je bila u novouvedenim mogućnostima njihove primjene i naprednom načinu navođenja. Kad se pojavio, NASAMS je bio prvi operativni PZO sustav srednjeg dometa s mogućnostima umrežavanja. Za dijelove PZO postrojbe više nije bilo bitno da budu na okupu unutar manjeg prostora, u blizini branjenog objekta ili područja. Lanseri projektila mogli su biti i 20 do 25 kilometara udaljeni od stanice za upravljanje vatrom. Takva je sposobnost povezivanja lansera, oružja i zapovjednih središta zajedno sa samonavođenjem projektila dovela do golemog povećanja kapaciteta presretanja zračnih ciljeva. Povezan i integriran sustav omogućio je gađanje ciljeva na većim dometima i znatno povećanje površine oko branjenog područja ili kritičnih lokacija. Osim toga, povećana je ukupna sposobnost preživljavanja sustava: disperzijom elemenata onemogućeni su koncentrirani napadi s ciljem njihove neutralizacije. Još jedna prednost postignuta je zahvaljujući naprednim projektilima s vlastitim samonavođenjem, s mogućnostima istodobnog presretanja puno većeg broja ciljeva većim brojem presretača. Mrežno usmjereno djelovanje (Network-Centric) nije ograničeno samo na komponente NASAMS-a – sustav upravljanja i zapovijedanja može se povezivati i s drugim sustavima iste namjene.

Organizacija i posada

Osnovna je združena komponenta sustava NASAMS paljbena jedinica ili FU (Fire Unit). Prvotno se sastojala od triju lansera sa šest projektila montiranih na teretno vozilo, jedne stanice/centra za upravljanje vatrom FDC (Fire Distribution Center) i jednog 3D radara TPQ-36A. Potonji je ubrzo zamijenjen suvremenijom inačicom AN/MPQ-64. Umrežavanjem do četiriju takvih paljbenih jedinica može se ustrojiti bitnica. S pomoću upravljačko-zapovjednog sustava omogućeno je da lanseri gađaju ciljeve koje su odredile druge paljbene jedinice. FDC stanica, koja je proizvod norveških stručnjaka, oslanja se na iskustva programa NOAH. Višenamjenska je i nije ograničena samo na zadaće zemaljskog PZO-a i nadzor zračnog prostora. Može vršiti i zadaće nadzora obalnog prostora ili protutopničke operacije kopnenih snaga. Zanimljivo je da oružane snage Poljske, Turske i Grčke rabe FDC za djelovanje s drugim tipovima PZO sustava. Otvorena je i mogućnost povezivanja budućih sustava usmjerene energije, tj. laserskih. FDC je smješten u kontejneru za čiji je prijevoz dostatno teretno vozilo na kotačima pogona 4 x 4, a može se iskrcati s pomoću četiriju hidrauličkih dizalica. FDC ima sve funkcije potrebne za nadzor zračnog prostora, praćenje ciljeva, njihovo identificiranje, procjenu opasnosti i gađanje. Sastoji se od radne stanice koja u velikoj mjeri sadrži komercijalno dostupne komponente. Tu je i softverska infrastruktura BMC4I (Battle Management, Command, Control, Communications, Computers and Information) namijenjena upravljanju, zapovijedanju, komunikaciji i izvješćivanju tijekom bojnog djelovanja. FDC sadrži i potrebnu komunikacijsku opremu, kao i sučelja za nadzor radarskog sustava. Bojno djelovanje u FDC-u provodi dvočlana posada koja raspolaže velikim prikaznicima u boji, tipkovnicama i dodirnim panelima. S lijeve se strane nalazi časnik za taktički nadzor (Tactical Control Officer – TCO), zadužen za procjenu i upravljanje paljbom jedinice. Desno je njegov pomoćnik (Tactical Officer Assistant – TOA), koji upravlja gađanjem ciljeva. FDC prima informacije od vlastitog radara AN/MPQ-64, a ako je umrežen, i od barem dvaju dodatnih radarskih sustava. Procjena situacije u zračnom prostoru stoga je kvalitetnija i u stvarnom vremenu, a potencijalni cilj ima manje mogućnosti manevriranja ili terenskog maskiranja. Udaljeni sustavi povezani su i komuniciraju na principu hard real time, koji treba osigurati veliku brzinu odziva s minimalnim zaostacima. FDC-om se može djelovati ručno, poluautomatski ili automatski. Odgovarajući način pomaže boljoj procjeni ugroze koju izaziva cilj i odabiru projektila ili drugog oružja potrebnog za njegovu neutralizaciju.

Senzori sustava

NASAMS je otpočetka razvijen s potencijalom rasta i proširivanja mogućnosti u skladu s dostupnošću novih tehnologija ili pojavom novih tipova ugroza. Njegova otvorena arhitektura omogućuje lako dodavanje i integraciju novih aktivnih ili pasivnih senzora i povećavanje vatrene moći uz dodatne vrste oružja. Tako je na trećoj generaciji, NASAMS III, razvijen automatizirani sustav upravljanja TEWA (Threat Evaluation and Weapon Assigment), otad i s više vrsta projektila. Sustav na temelju podataka dobivenih od senzora procjenjuje ciljeve koji su najveća opasnost. Istodobno uzima u obzir količinu i vrstu projektila kojima raspolaže i predlaže najbolji izbor. Pritom vodi računa o najvećoj vjerojatnosti pogađanja cilja te minimiziranju troškova takvog presretanja.

Za NASAMS je 1995. razvijen novi i prikladniji radarski sustav. Potječe od radara AN/TPQ-36, koji je više bio sustav za lociranje djelovanja topničkih oružja. Osnovni radar paljbene jedinice otad je AN/MPQ-64 Sentinel, koji djeluje u radiofrekvencijskom pojasu I/J i služi za otkrivanje i praćenje ciljeva na manjim visinama. Radi se o pulsnom doplerskom 3D radaru koji koristi usku radarsku zraku i skenirajuće snopove uz faznu antenu. Njima osigurava točne podatke o udaljenosti cilja, njegovu smjeru i visini. Mehanički rotirajuća antena ima sposobnost pokrivanja 360 stupnjeva te osvježava sliku svake dvije sekunde s rotacijom od 30 okretaja u minuti. Pokrivenost po nagibu iznosi od –10 do +55 stupnjeva, s uspješnim pokrivanjem zrakoplova na visinama od tri do 12 tisuća metara. Domet otkrivanja ciljeva je oko 75 kilometara, ali za ciljeve veličine taktičkog borbenog aviona iznosi oko 40 kilometara. Istodobno može pratiti šezdeset zračnih ciljeva, a ugrađeni podsustav prijatelj neprijatelj omogućuje njihovu klasifikaciju.

Novi dio konfiguracije

Norveške oružane snage počele su još 1996. planirati projekte poboljšanja postojećih bitnica NASAMS-a. Obuhvaćali su organizacijsku strukturu postrojbi, nove mogućnosti povezivanja s drugim dionicima, nove senzore i proširenje osnovnih zadaća. Nova bitnica NASAMS II trebala je imati četiri središta za upravljanje paljbom FDC, dvostruko više radara i 12 lansera umjesto dotadašnjih devet. Na novom standardu ugrađen je novi i sposobniji radar AN/MPQ-64F1, inačica poboljšanog radara Sentinel (Improved Sentinel). Radar ima povećane mogućnosti obrade dobivenih signala i podataka. Domet je sa 75 došao na 120 km, a poboljšani su i otkrivanje, klasifikacija i mogućnosti praćenja ciljeva kao što su helikopteri, podzvučni krstareći projektili i besposadne letjelice koje se kreću manjim brzinama. Olakšana je i izmjena i poboljšavanje softvera, s namjerom daljnjeg poboljšavanja učinkovitosti. Druga generacija NASAMS-a ima i mogućnost uvezivanja pasivnih elektrooptičkih / infracrvenih senzora. Tako je povećana učinkovitost u uvjetima snažnog elektroničkog protudjelovanja, određivanje lokacije i identifikacija cilja su precizniji, a povećana je i mogućnost preživljavanja sustava. U novu konfiguraciju uključen je i sustav MSP500 njemačke tvrtke Rheinmetall. MSP500 (Multi Sensor Platform 500) elektrooptički je sustav za upravljanje vatrom, izviđanje i nadzor, izvorno namijenjen instalaciji na površinska plovila. Sposoban je za otkrivanje, praćenje i prepoznavanje pomorskih, zemaljskih i zračnih ciljeva, a može se koristiti i za automatsko praćenje ciljeva. Sastoji se od dnevne crno-bijele TV kamere, termografske (noćne) kamere i laserskog daljinomjera s eye-safe laserom. Sustav stabilizacije u dvjema ravninama, uz sustav praćenja cilja koji djeluje na dva načina, omogućuje veliku preciznost. Sustav MSP500 s vremenom je nadmašen suvremenijim sustavima istog proizvođača. To su MSP600 i MSP600 Digital, koji je donio napredniju tehnologiju, znatno manju masu, bolju preciznost sa stabilizacijom unutar četiriju ravnina i sliku visoke HD razlučivosti.

Još napredniji radar

Za buduća poboljšanja sustava planira se integracija novih naprednih senzora. Tako je već odabran radar koji bi trebao doći umjesto Improved Sentinela. Radi se o naprednom prilagodljivom radarskom sustavu srednjeg dometa GhostEye tvrtke Raytheon (danas je dio tvrtke RTX). U lipnju 2025. objavljeno je da se razvoju radara pridružila i Vlada Kraljevine Norveške. Tom je prilikom objavljeno da će u razvoju i domaćoj proizvodnji ključnih podsustava sudjelovati Kongsberg. GhostEye se oslanja na tehnologiju koja je poslužila za razvoj još jednog novog Raytheonova radara, LTAMDS-a (Lower Tier Air and Missile Defense Sensor), te je zapravo njegova umanjena inačica. LTAMDS je razvijen kao komponenta integriranog sustava obrane iz zraka i od projektila IAMD (Integrated Air and Missile Defense) Američke kopnene vojske. Novi je i radar PZO sustava MIM-104 Patriot, koji uz zadržavanje dimenzija prethodnika posjeduje dvostruko veću snagu. GhostEye i LTAMDS imaju napredni sustav senzora tipa AESA, koji se oslanjaju na tehnologiju poluvodičkog materijala galijeva nitrida (GaN). Snažniji radar omogućit će veću osjetljivost signala na većim dometima, sliku veće razlučivosti i povećan kapacitet otkrivanja, praćenja, identifikacije i gađanja ciljeva. Zbog toga će donijeti povećan domet po daljini i po visini te bolje iskorištavanje sposobnosti projektila AMRAAM, ponajprije inačica AMRAAM-ER povećanog dometa. Osnovna misija sustava ostaje ista: integracija sustava obrane od zrakoplova, projektila i besposadnih sustava, kao i obrana kritičnih objekata i vojnih baza odnosno položaja. Promidžbeni videomaterijali prikazuju radar instaliran na podvozju kamiona MAN pogona 8 x 8, no može biti montiran na bilo koje vozilo sličnih značajki.

Komponente sustava

Sustav NASAMS najčešće je opremljen kontejnerskim lanserima sa šest projektila. Lanser je izveden kao paletizirani teret te se lako može prilagoditi teretnim vozilima koja je korisnik odabrao, a zadovoljavaju standarde tereta te veličine. Norveška tako koristi kamione Scania, Nizozemska kamione DAF (pogon 6 x 6), Finska domaće kamione Sisu, a Litva kamione Mercedes-Benz (pogon 8 x 8). Lanser se preko rampe u kratkom vremenu može iskrcati na željeno mjesto. Prije djelovanja potrebna je njegova nivelacija s pomoću hidrauličkog sustava. Za lansiranje služe lanseri projektila na šinama (Missile Rail Launcher – MRL), jednaki onima iz serije LAU-127/128/129 kakve koriste američki borbeni avioni F/A-18, F-15 i F-16. Kraj svakog lansera ugrađen je i navigacijski sustav koji su razvili Norvežani. Njegova je uloga prenositi prilikom lansiranja i prve faze leta vođenog projektila predviđenu lokaciju cilja koju je odredila FDC stanica. Na NASAMS-u III primijenjen je novi i poboljšani kontejnerski lanser Mark II CL (Canister Launcher) ili Multi Missile Launcher koji je izvana sličan prethodniku. Glavna je nova značajka sposobnost lansiranja više vrsta projektila. Uz više generacija projektila AMRAAM, otad su uključeni i projektili AIM-9X Block II i projektili AMRAAM-ER povećanog dometa. Proizvođači su od 2019. do 2022. proveli brojna testiranja s novim lanserima na norveškom raketno-svemirskom testnom poligonu Andøya Space na otoku Andøyi. Osim kontejnerskog, razvijen je i visokomobilni lanser (High Mobility Launcher – HML). Njegov je koncept star više od trideset godina, kad je dizajniran za programe američkog KoV-a i Marinskog korpusa. Prve inačice bile su instalirane na lakim oklopnim vozilima HMMWV, ali lako je primjenjiv i na drugim sličnim vozilima. Danas taj lanser ima sve više korisnika: Norveška ima izvorne izvedbe na vozilima HMMWV, Ujedinjeni Arapski Emirati odlučili su se za kamione UNIMOG, a Australija za vozila Hawkei. HML također ima šest lansirnih šina, a iako je pokretljiv i lako se prevozi, ima i nedostatke. Projektili nisu zaštićeni od vanjskih utjecaja, što nije pogodno za dulje operacije. Tijekom prijevoza uski branik pruža ograničenu zaštitu s donje strane, za osjetljiva tražila smještena na prednjim dijelovima projektila.

Osnovni projektil

Osnovno oružje sustava NASAMS, koje je poslužilo kao temelj njegova razvoja, jest vođeni projektil AIM-120A AMRAAM (Advanced Medium Range Anti Aircraft Missile). Prvotno razvijen kao projektil zrak-zrak, s napretkom i smanjivanjem elektroničkih komponenti donio je nove mogućnosti. Unutar relativno malog tijela projektila smješten je radar koji je omogućio aktivno radarsko samonavođenje na potencijalne ciljeve. Tako se otvorila nova mogućnost naoružavanja i manjih taktičkih zrakoplova takvom vrstom oružja. Projektil koristi raketni motor na kruto gorivo. Za upravljanje služe krilca križno postavljena na kraju tijela projektila. Nakon što je pripremljen unutar kontejnera, projektil se nalazi u stanju pripravnosti. Potom bude odabran za gađanje, spojen na napajanje te pokrenut za lansiranje. Otprilike sekundu i pol nakon toga dolazi do pokretanja početnog slijeda: aktivacije motora i lansiranja. S lansirnom masom od gotovo 160 kilograma projektil postiže maksimalnu brzinu od dva do tri Macha. U prvoj fazi leta prema cilju projektil koristi inercijski navigacijski sustav (INS) na temelju podataka dobivenih od zemaljskog lansera. U zadnjoj fazi do krajnjeg navođenja koristi radar koji djeluje u radiofrekvencijskom pojasu I/J. Bojna glava je fugasno-fragmentacijskog tipa, mase oko dvadeset kilograma, a aktivira se preko blizinskog ili kontakt-nog upaljača. Ubrzo je NASAMS-ov osnovni projektil zamijenjen naprednijom inačicom AIM-120B, koja ima digitalni procesor i proširenu memoriju, ali kinetičke performanse uglavnom su slične prethodnikovim. S vremenom su usvojene i korištene sve suvremenije inačice projektila AMRAAM, što nije bilo previše zahtjevno zbog istovjetnosti lansirnog sustava. Osnovne inačice projektila AMRAAM koje se danas rabe jesu AIM-120B/C-5/C-7 ili C-8.

Dobrodošla alternativa

Ni prije dvadeset ili trideset godina, a ni danas, AMRAAM nije jeftino oružje. Gađanje ciljeva kao što su krstareći projektili ili suvremene besposadne letjelice može biti i neekonomično. Stoga je za NASAMS trebalo pronaći i druge moguće vrste projektila. Logičan je odgovor bio vođeni AIM-9 Sidewinder, uobičajeno korišten na zrakoplovima za gađanje ciljeva na manjim dometima, a potpuno je kompatibilan s NASAMS-ovim lansirnim šinama. Tako se nastavlja koncept uporabe streljiva dvostruke namjene (zrak-zrak i zemlja-zrak), koji zadržava operativne prednosti uz smanjivanje logističkih troškova. Danas se podrazumijeva napredna inačica Sidewindera AIM-9X Block II. Ona ima napredno slikovno infracrveno tražilo i veliku sposobnost nošenja s mjerama ometanja unutar elektromagnetskog spektra. Što se tiče AMRAAM-a, daljnje inačice A/B/C-5/C-7/C-8 donose sve veći domet i veću visinu mogućeg presretanja. To vrijedi prije svega za naprednije inačice serije C, na kojima je proširen spremnik krutog raketnog goriva. Projektili, koji su izvorno namijenjeni borbenim avionima, tijekom lansiranja sa zemlje pri brzini 0 i visini 0 (razina kopna) imaju puno manji učinkoviti maksimalni domet, od 20 do 40 kilometara, po daljini. Kako bi se domet dodatno povećao, dizajnirana je potpuno nova inačica za sustav NASAMS. Pod nazivom AMRAAM-ER, projektil je prvi put predstavljen kao koncept još 2007. na pariškom aeromitingu Le Bourget. No, razvoj je nastavljen tek 2014., a serijska proizvodnja pokrenuta je 2019. AMRAAM-ER hibridni je projektil nastao od dvaju poznatih sustava tvrtke Raytheon. Prednji dio sastoji se od projektila AMRAAM C-7/8 zajedno s tražilom, bojnom glavom i sustavom podatkovne veze. Srednji i stražnji dio tijela, koje ima veći promjer, preuzet je od projektila ESSM (Evolved Sea Sparrow Missile). Sastoji se od raketnog motora s gorivom i sekcije za upravljanje projektilom. Namjera je bila povećati maksimalni domet 50 posto po daljini i do 70 posto po visini presretanja. Time maksimalni domet po daljini dostiže pedesetak kilometara. Nedostatak je što je izgubljena kompatibilnost sa zrakoplovnim sustavima. AMRAAM-ER moguće je koristiti iz zemaljskih lansera NASAMS-a.

Prvi korisnik – domaći korisnik

Prvi korisnik sustava NASAMS je Norveška – u kopnenoj vojsci i ratnom zrakoplovstvu, za koje se navodi da raspolaže sa šest lansirnih uređaja. Bitnice NASAMS III kontinuirano se moderniziraju i dobivaju nove senzore, postaje vozila i komunikacijske uređaje. Sadašnji će MRR uređaji biti zamijenjeni novim Kongsbergovim uređajima THOR Combat Net, većeg kapaciteta i s više funkcija. Bit će zamijenjeni i elektrooptički te infracrveni senzori. Instalacija naprednih sustava MSP600 Digital započela je 2025., uz troškove od nekoliko desetaka milijuna eura. Španjolska je korisnik četiriju sustava NASAMS od 2003., a u travnju 2024. donesena je odluka o nabavi naprednijih inačica. U poslu vrijednom oko 410 milijuna eura nabavljeni su sustavi generacije III. Stariji španjolski sustavi raspoređeni su 2023. godine u Litvi kao zaštita sjevernog krila NATO-a i tamošnjeg španjolskog kontingenta. Litva je jedan od važnijih korisnika NASAMS-a, koji je naručivala u više navrata. Prve dvije paljbene jedinice isporučene su 2020. u poslu vrijednom 128 milijuna eura. Krajem 2023. i 2024. nabavljen je sustav NASAMS III u poslovima vrijednim 200 i 234 milijuna eura. Pravi broj sustava nije poznat, a procjene iz više izvora kreću se od tri do osam sustava lansera. Neki od lansera donirani su kao pomoć u opskrbi ukrajinskih postrojbi opremljenih tim sustavom.

Nizozemskoj su prvi sustavi NASAMS II isporučeni još 2006. Osim standardno korištenih komponenti, svakoj od dvije paljbene jedinice dodijeljen je i radar za motrenje Hensoldt TRML-3D/32. Unutar sveobuhvatnog projekta jačanja PZO-a nazvanog Citadel III, u poslu vrijednom oko milijardu eura u studenom 2024. naručeno je šest paljbenih jedinica sustava NASAMS. Te je godine za njih ugovorena narudžba 174 projektila AMRAAM-ER. Paljbene jedinice bit će integrirane i djelovati s radarom Ground Master 200 MM/C tvrtke Thales. Nizozemski sustavi bit će potpuno integrirani i s budućim sustavima NOMADS, čija je uloga obrana manevarskih postrojbi s prve crte. Očekuje se da bi isporuka trebala početi 2028. godine.

Narudžbe, narudžbe…

Finska je korisnica sustava NASAMS II, za koji se odlučila još u travnju 2009. U konkurenciji je bio i sustav SAMP/T Aster 30. Novi je sustav zamijenio sovjetski/ruski PZO sustav Buk-M1. U Finskoj nosi oznaku ITO 12 (protuzračni projektil 12). Vrijednost nabave iznosila je 330 milijuna eura za elemente sustava, dodatnih 120 milijuna za projektile AMRAAM i 30 milijuna za pripadajuća vozila. Ukupno je nabavljeno osam paljbenih jedinica odnosno 24 lansera zajedno s radarima AN/MPQ-64F1 Improved Sentinel. Vozila za prijevoz su domaći kamioni Sisu 8 x 8 E13TP. Stanice za upravljanje vatrom prevoze manji kamioni Sisu 4 x 4 A2045. Paljbene jedinice opremljene su i dnevno-noćnim elektrooptičkim senzorima smještenim na Mercedes-Benzovim vozilima serije G. Operativno-logistički zahtjevi pojednostavnjeni su činjenicom da se projektili AMRAAM koriste i na borbenim avionima F/A-18C/D finskog zrakoplovstva. Ipak, potpuna kompatibilnost tih projektila ne postoji. Novonaručeni AMRAAM-i inačice D-3 koristit će se samo na borbenim avionima F-35 Lightning II ratnog zrakoplovstva.

Mađarska je naručila sedam paljbenih jedinica sustava NASAMS II, čija se vrijednost procjenjuje na više od 400 milijuna eura. Prvi su sustavi pristigli 2023., a isprva su bili bazirani u postrojbi blizu grada Győra. U lipnju 2025. objavljeno je da će biti raspoređeni u obrani glavnog grada Budimpešte, u uporabi 205. (raketne) pukovnije PZO-a. Danska je nedavno postala 14. korisnik u svijetu i osmi u NATO-u. Nabava je dio velikih i ubrzanih aktivnosti jačanja PZO-a najavljenih sredinom 2025. Tako su uz NASAMS paralelno nabavljeni i sustavi IRIS-T SLM (Diehl Defence) i VL MICA (MBDA). Prva paljbena jedinica zapravo je unajmljena dok se od Kongsberga čeka isporuka novih sustava. Postala je operativna krajem 2025. kraj zrakoplovne baze Skalstrup. Naručene su barem dvije paljbene jedinice, a objavljeno je da je posao vrijedan oko 500 milijuna eura.

Širom kontinenata

Australija je najveći korisnik izvan Europe, s približno 18 lansera raspoređenih u šest paljbenih jedinica. Vrijednost ugovora prelazi dvije milijarde australskih dolara, a u poslu su angažirani kapaciteti podružnice Raytheon Australia. Nakon što je posao zaključen u ožujku 2017., prvi sustavi isporučeni su 2022., a prva testna lansiranja obavljena 2023. godine. Uz sustave su nabavljeni projektili AMRAAM AIM-120C-8, dok su projektili AIM-9X Block II nabavljeni za zajedničko korištenje s ratnim zrakoplovstvom. Ono ih može koristiti na borbenim avionima F-35A Lightning II, F/A-18F Super Hornet i EA-18G Growler. U budućnosti je moguća nabava projektila povećanog dometa AMRAAM-ER. U australskoj uporabi NASAMS je integriran s postojećim PZO sustavima kratkog dometa RBS-70. Australija se odlučila za kombinaciju kontejnerskih i visokomobilnih lansera na terenskim vozilima Hawkei.

Katar je naručio sustav NASAMS III te je prva zemlja koja je postala korisnik projektila AMRAAM-ER. Posao je sklopljen 2019. za 310 milijuna, a iduće godine povećan je za gotovo 34 milijuna dolara. Nabavljeni su lanseri u visokomobilnoj inačici, koji su instalirani na Mercedesove kamione UNIMOG. Oružane snage Omana imaju dvije posebne postrojbe opremljene NASAMS-om II. Naručen je još 2014. za 1,28 milijardi dolara. Indonezija ima dvije paljbene jedinice NASAMS II. Uvedene su u uporabu krajem 2020., u postrojbu čija je zadaća obrana zračnog prostora glavnog grada Džakarte i međunarodne zračne luke Soekarno-Hatta. Zasad je Čile jedini korisnik u Južnoj Americi. Izabrao je 2011. godine NASAMS II, a u konkurenciji je bio i sustav SPADA 2000 paneuropske tvrtke MBDA i izraelskog SPYDER-a. Po svemu sudeći nabavljeno je 12 lansera raspoređenih u tri paljbene jedinice. NASAMS koriste i američke snage – sustav je odabran za obranu Washingtona.

NASAMS je nakon tridesetak godina razvoja i operativne uporabe postao jedan od poznatijih i raširenijih PZO sustava u svijetu. Oslanja se na uhodane i provjerene strukture prethodnih sustava i inačica, kojima se kontinuirano dodaju napredni oružni sustavi te se primjenjuju novi elektronički sustavi komunikacijske, radarske i optoelektroničke tehologije. Jednostavno i učinkovito razvijen je kvalitetan proizvod – donio je novu operativnu vrijednost, koja je veća od vrijednosti zbroja njegovih pojedinih elemenata.

---

Donacije za Ukrajinu

 

Najveći korisnik NASAMS-a u Europi je Ukrajina. Neovisna izvješća govore da se u sad već višegodišnjem ratu pokazao uspješnim. Različiti izvori spominju da se navodno radi o 13-14 paljbenih sustava dobivenih od više donatora. Većina su dio pomoći koju su osigurale Sjedinjene Države, dok je jedan dobiven od kanadske vlade u studenom 2024. Dodatni elementi sustava, koji uključuju lansere i stanice za zapovijedanje i upravljanje, isporučeni su zahvaljujući Norveškoj i Litvi.

---

TEKST: Marin Marušić