Ka dite čula san, još se sićan ka i sad riči dide mog (… ) I tako dođe dan da mi čovik dobro znan ‘oće uzet’ nju. Al’ mi je ne damo, jer ona je dio nas i ostat ćemo tu

Ponekad je nekoliko stihova dovoljno da prenesu svu snagu i sve one osjećaje koje čovjek nosi u sebi. Stihovi imaju moć, energiju, emociju i odjekuju toliko snažno da žive generacijama. Vrijeme Domovinskog rata i agresije na Hrvatsku inspiriralo je mnoge glazbenike, koji su emociju prenosili tekstom i notama. Glasovi popularnih hrvatskih pjevača dolazili su do srca brojnih slušatelja: branitelja, ratnika te svih onih koji su osjećali bol i patnju. Vinko Barčot stvorio je za Meri Cetinić jednu od najljepših pjesama, koja i danas ima kultni status. Ta legendarna hrvatska pjevačica podijelila je u razgovoru za Hrvatski vojnik svoja sjećanja.

Poznato je da vam je pjesmu Zemlja dide mog proslijedio Zdenko Runjić nakon što ju je Vinko Barčot odsvirao Oliveru. Sjećate li se trenutka kad ste prvi put čuli tu melodiju na kaseti ili u demoverziji? Jeste li odmah, u tom prvom doticaju s jednostavnim stihovima, osjetili da u rukama držite povijesnu pjesmu?

Zdenko Runjić me je pozvao da poslušam skladbu Zemlja dide mog i ako želim, pjevam je na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana 1993. Uzela sam note i kad sam došla doma, sjela sam za klavir i otpjevala sam je iz prve, kao da sam je vježbala danima. Legla mi je istog trena i znala sam da je to pjesma za mene. Bila mi je lijepa i uzbudljiva, ali nisam znala da će postati toliko poznata.

Pjesmu ste izveli 1993. godine, u jeku Domovinskog rata, dok su rane u Hrvatskoj još bile potpuno otvorene. Autor Vinko Barčot stvorio ju je na prvoj crti bojišta u Malom Stonu, na gitari s ribarskim najlonima. Koliko je ta spoznaja o njezinu nastanku utjecala na vašu interpretaciju na Melodijama te godine? Kako ste uspjeli suspregnuti emocije dok ste na pozornici pjevali stih Al’ mi je ne damo?

 Tad još nisam znala kako je i gdje nastala. Vinko Barčot mi je to puno kasnije ispričao. Moja interpretacija se tad zasnivala na toj bliskosti s pjesmom, koja mi je pružala mogućnost da izrazim sve emocije koje smo svi proživljavali u ta teška ratna vremena. I ponos i bol i ljubav prema domovini.

Aranžman pjesme divno je ogoljen te stavlja u prvi plan vaš vokal i lagane instrumente, što daje bezvremenski ton. Jeste li sami inzistirali na takvom pristupu ili je to bila vizija aranžera? Koliko je teško u tako jednostavnoj formi prenijeti tako veliku zajedničku emociju?

Aranžman je napravio Stipica Kalogjera, i to maestralno. Upravo je ta jednostavnost ponekad potrebna da bi tekst, melodija, izvedba i emocija izbili na najjače i u tom čistom obliku došli do slušatelja.

I vi i autori pjesme (Vinko Barčot i Ivo Cetinić) potječete s Korčule. Stihovi govore o pripadnosti i zemlji predaka. Smatrate li da je za punu snagu pjesme bilo presudno to što ste i sami duboko povezani s tim otočnim dalmatinskim mentalitetom i poštovanjem prema onomu što su nam didovi ostavili?

Svakako da i ja to sve imam u krvi, samo što ja ne vučem korijene iz Vele Luke, nego iz Blata na Korčuli. Moji su svi, a naročito moj djed, majčin otac, bili težaci, cijeli život povezani s prirodom, otočnim načinom života, živjeli od zemlje i na zemlji. Proizvodili su sami sve što im je trebalo za život, čuvali i oplemenili zemlju koju su imali.

Prošlo je više od tri desetljeća od prve izvedbe, a Zemlja dide mog i danas se pjeva s jednakim žarom. Postala je dio kolektivnog identiteta i obavezan repertoar brojnih klapa. Danas kad iziđete pred publiku i počnu prvi taktovi na klaviru ili gitari kakve vam slike prolaze kroz glavu? Vidite li u publici da ta pjesma danas komunicira i s nekim novim generacijama, koje nisu doživjele devedesete?

Osjećam da je pjesma Zemlja dide mog sve jača kako vrijeme prolazi. Često me zovu na različite manifestacije da otpjevam baš tu pjesmu. Nedavno je bila audicija za jedan dječji koncert domoljubnih pjesama i rekli su mi da je većina djece na audiciji pjevala baš Zemlju dide mog. Najčešće njom i završavam koncerte jer od svih mnogobrojnih mojih hitova ta pjesma ima i tu dodatnu domoljubnu snagu.

Kako danas, s distance, vidite svoje glazbene početke – od splitske grupe Delfini, preko grupe More, pa do hrabre odluke da krenete u solističke vode? Što je u tom ranom razdoblju bilo ključno za formiranje vašeg prepoznatljivog toplog i emotivnog glazbenog izričaja?

Moja je najveća uloga: pjevačka, autorska i početna stvaralačka, bila u grupi More. Tad sam počela graditi i pronalaziti svoju interpretaciju i vlastiti stil. Imala sam i taj poriv za stvaranjem vlastite glazbe kao autor, pa mi je grupa postala pretijesna i ograničena. Svoj sam izričaj gradila slušanjem vrhunskih svjetskih pjevača i glazbenika. Bilo je puno učenja, vježbanja, ali je ipak najvažniji talent, emocija, iskrenost i želja da se uvijek napravi maksimalno dobro.

Glazbeni počeci, autorski glas i zlatna era

Bili ste jedna od prvih pravih kantautorica na našim prostorima, žena koja je sama skladala, aranžirala i producirala svoje albume (poput legendarnog albuma Ja sam žena). Koliko je u to vrijeme bilo izazovno izboriti se za potpunu umjetničku slobodu i svoj autorski glas u studiju?

Ja sam uvijek sama birala suradnike, nisam baš pristajala na kompromise, znala sam što želim, znala sam prepoznati kvalitetne glazbenike. U to vrijeme sam imala i sreću što je moj brat Ante Cetinić bio fenomenalan glazbenik, aranžer, snimatelj, multiinstrumentalist i nakon što sam otišla iz grupe More i krenula sama, odlazila bih sa svojim pjesmama njemu u Nizozemsku, gdje je živio i imao studio. Nas dvoje sami smo snimali cijele albume, koji su postajali zlatni, platinasti. Moj drugi album, Ja sam žena, bio je prvi dijamantni ženski pop autorski album.

Vaš opus krije nevjerojatne bezvremenske bisere kao što su More, Konoba, Potraži me u predgrađu i mnoge druge. Kako iz današnje perspektive gledate na tu zlatnu eru studijskog rada i festivala kao i na činjenicu da su te pjesme preživjele sve smjene glazbenih trendova?

Uvijek mi je bila najvažnija kvaliteta i kad u svoju glazbu unesete sebe potpuno, sve radite potpuno iskreno i s najdubljim osjećajem, publika to prepozna. Svaka ta velika pjesma je priča za sebe i svaka ima svoj život i nastanak u kojem se krije puno rada i talenta.

Suradnja s velikanima i poruka generacijama koje dolaze

Vaša suradnja s Oliverom Dragojevićem, ali i autorima poput Zdenka Runjića i Jakše Fiamenga, obilježila je ovdašnju glazbenu povijest. Veza s Oliverom bila je i profesionalna i duboko prijateljska. Možete li s nama podijeliti neku dragu, možda javnosti manje poznatu anegdotu s Oliverom koja vam i danas izmami osmijeh na lice?

S Oliverom sam se znala od dječjih dana jer smo bili i familijarno povezani. Družili smo se, poštovali veoma jedno drugo i uživali u zajedničkim nastupima i izvedbama. Imala sam i divnu dugogodišnju suradnju sa Zdenkom Runjićem i Jakšom Fiamengom, koji su stvorili brojne moje hitove: Lastavica, U prolazu, Četiri stađuna, Živjela ljubav, Budi dobra prema njemu…

S obzirom na vaše bogato životno i umjetničko iskustvo, što biste poručili mladim glazbenicima koji tek stupaju na scenu, ali i općenito generacijama koje dolaze? Kako u ovom modernom, brzom i digitalnom vremenu sačuvati autentičnost, dušu i poštovanje prema vlastitim korijenima?

Poruka je: puno raditi, istraživati samog sebe, vježbati. Treba imati i puno znanja za stvaranje dobre glazbe, ali to je sve lijepo i veliko zadovoljstvo i glazba nas može ispuniti najljepšim emocijama kad joj pristupamo iskreno i s poštovanjem. Budite svjesni da samo veliki rad, strpljivost i ljubav donose rezultate.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Meri Cetinić, Duško Vlahović, Bachrach & Krištofić, Ivana Posavec

 

 

---

Tekst pjesme:

 

Ka dite čula san, još se sićan ka i sad

riči dide mog

Upamti zauvik, da u njima vire ni

nisu oni ka i mi

I tako dođe dan, da mi čovik dobro znan

‘oće uzet’ nju

 

Al’ mi je ne damo, jer ona je dio nas

i ostat ćemo tu

Refren

Cili život živin tu, ka u nekom plavom snu

to je zemlja dide mog i oca mog

ja ostajen na njoj

 

A ona je prilipa, ka draga divojka

i sva’ko želi nju

Al’ mi je ne damo, jer ona je dio nas

i ostat’ ćemo tu. 

---