Kad danas Pero Galić stane pred publiku i zapjeva legendarne stihove koje tisuće ljudi uglas prate, teško je zamisliti da je njegov život mogao krenuti sasvim drugim putem. Poznato ime hrvatskog rocka i bivši dugogodišnji pjevač Opće Opasnosti početkom devedesetih nije razmišljao o pozornicama, reflektorima i hitovima

Pero Galić početkom Domovinskog rata vjerojatno nije mogao ni zamisliti kakvu će glazbenu ostavštinu jednog dana imati. Kao i mnogi mladići iz Županje, razmišljao je samo o jednome: obrani doma. Poznato je lice hrvatske estrade i jedna od ikona hrvatskog rocka. U razgovoru za Hrvatski vojnik dotaknuo se brojnih tema. Dragovoljac je Domovinskog rata, suprug, otac, glazbenik, vjernik. Pričao nam je o ratnim danima, glazbenom stvaralaštvu, Općoj Opasnosti, a imao je što poručiti i mladima.

Kako je slavonski prkos s prve crte stvorio Opću Opasnost

Kad je ujesen 1991. nad slavonskom ravnicom odjeknula sirena koja je navijestila rat, generacija koja je odrastala uz rifove akustičnih gitara morala je preko noći odrasti. Umjesto na fakultetska predavanja i gitarijade u seoskim kinodvoranama, tek stasali mladići iz Županje otišli su braniti domovinu. Među njima je bio i dvadesetogodišnji Pero Galić. Ovo nije samo priča o jednom od najboljih vokala hrvatske rock-scene. Ovo je svjedočanstvo o vremenu kad su gitare zamijenjene puškama, priča o 1300 dana opće opasnosti u Županji, o vjeri koja drži čovjeka kad je najteže te o tome kako je iz blata, slame i prkosa prve crte bojišta rođen bend koji će postati simbol jedne ere.

1300 dana pod uzbunom

Županja je u Domovinskom ratu proživjela pakao na zemlji. Gotovo 1300 dana neprekidno je bila pod znakom opće opasnosti. Svakodnevne uzbune, granatiranja, neizvjesnost i miris baruta postali su kulisa u kojoj se branio goli život i komad djedovine. U tim trenucima nije bilo kalkulacija. Kad netko hoće tvoje, a znaš da nije njegovo, jedini logičan izbor bio je stati na branik domovine. Kao dragovoljac Domovinskog rata, Pero Galić danas se s nekom posebnom zrelom sjetom i ponosom sjeća tih surovih dana u kojima je njegova generacija, praktički preko noći naglo odrasla, zamijenila bezbrižnost vojnom odorom. “To su djeca, ljudi moji dragi! To je bilo kad su neki od nas imali 16, 17, 18 godina… Ja sam imao dvadeset, a Žiža konkretno 18”, prisjeća se Pero, vraćajući film unazad, dok mu u glasu odzvanja slavonska neposrednost. “Naravno da idemo braniti svoje. Kose su tu već narasle, već se gitare drže u rukama, sviraju, a onda – dobar dan, rat je. Zamijenili smo u tom trenutku gitare puškama. Ali klinac biti, sve to prihvatiti i preko noći odrasti, to su stvarno muke. Pazite, dajete momku od dvadeset godina pušku s bojevim metkom u cijevi, s punim okvirom, otkočenu. Znači – doviđenja pameti! Ne skužiš to tada uopće. Goriš i želiš samo da se to čim prije riješi. No, spasio nas je taj naš slavonski duh”, nastavlja. Čak i u najmračnijim trenucima, kad bi uzastopno proveli po nekoliko dana u šumi na položaju, s konzervama mesnog nareska na improviziranoj vatri, ti mladići nisu dopustili da im rat ubije dušu. Dok je u daljini tutnjilo, na položaju se pričalo o glazbi. “Mi smo u šumi, deset dana i nigdje ništa. I o čemu pričamo? O glazbi! Ma kakav rat. Mi pričamo što ćemo svirati kad ovo prođe, kako ćemo nastaviti biti ono što mislimo da bismo trebali biti u životu. Bili smo klinci nabrijani na rock ‘n’ roll koji imaju svoju ekipu. Srećom, uspjeli smo izaći žive i zdrave glave, hvala dragom Bogu, i sve to ostaviti tamo negdje iza sebe”, dodaje Pero.

Bend nastao na slami

Cijela je Hrvatska 1992. godine pjevala domoljubne pjesme, sokoleći narod i vojsku na prvim crtama. Na jednom od položaja, ležeći na slami, pokojni Slaven Živanović Žiža iznio je Peri ideju koja će zauvijek promijeniti mapu hrvatskog rocka. “Svi snimaju, hajmo i mi, imamo pjesme”, rekao je Žiža. U studiju su se, međutim, susreli s poteškoćama. U to vrijeme doći u priliku samo snimati nije bilo nimalo lako. Tehnologija je bila drugačija, resursi su bili ograničeni, a prilika za snimanje pjesme značila je velik uspjeh. Opća Opasnost snimila je cijeli album. Pero ističe da nije sve teklo glatko, bilo je dinamično, a osjetio se i nedostatak sredstava. No, slavonski prkos ponovno je proradio. “Žiža dođe s idejom, mi svirači, svi po redu na položaju, ležimo na slami. Kaže, ima domoljubne pjesme, idemo snimati. Dođemo u studio, kažu nam da može, ali da se pokrivaju troškovi samo za jednu pjesmu. A mi kažemo: ‘Čekaj, ali mi imamo sedam pjesama u džepu!’ Rekli su nam da nije dopušteno, a mi glavom kroz zid, mi to moramo napraviti, pa što god bude, nekako će se to već riješiti! I tako mi ostanemo u studiju i snimimo tih prvih sedam pjesama”, smije se Pero. Tako je pod kišom granata nastao legendarni prvi album, prigodno i sudbinski nazvan Opća Opasnost (1993.). Na njemu su se našle pjesme koje su doslovno tjerale suze na oči i budile neviđen ponos među braniteljima: Opća Opasnost, Ne dirajte Županju, Soldier of Croatia, Himna 1. bojne, Balada za Saleta, Mila mati, Vojska Ive Draufa, Sinovi ravnice te Jednom kad noć. Zanimljivo je da je tadašnja tehnologija zaslužna i za jedan od najvećih hrvatskih hitova. “Imali smo tih sedam pjesama, koje su bile relativno iste dužine. Kad ih stavite na kazetu, na dvije strane, to mora biti podijeljeno pola-pola. Na jednoj strani četiri, na drugoj tri pjesme. Fali nam, dakle, još jedna pjesma, ostaje ti traka da se vrti bez veze u prazno, šteta je. Žiža je tada otišao kući i doslovno na pragu dočekao Marija Vestića, koji se vraćao s položaja. Kaže mu: ‘Mario, treba nam pjesma!’ Mario odgovori: ‘Imam jednu, napisao sam je nekad, ali ne znam… Zove se Jednom kad noć’”, prisjeća se Pero tog trenutka. Ušli su u studio i snimili prvu, danas rijetku verziju, potpuno akustičnu, sa samo dvije gitare i Perinim vokalom. Traka je bila popunjena. Nitko nije mogao ni sanjati da će ta pjesma postati bezvremenska himna generacija. Kad ju je dobri duh slavonskog etera pokojni urednik Darko Paurić pustio na Hrvatskom radiju Osijek, telefoni su se užarili. Svi su tražili samo jedno. “Pustite nam ponovo one čupavce iz Županje i Jednom kad noć”, prisjeća se Pero. Iako je album prvijenac bio snimljen, mladići iz Županje u tom trenutku nisu planirali da će ime, rođeno u vihoru rata, postati njihova trajna sudbina. Prvotna ideja bila je potpuno drugačija. “Nismo mi znali da će Opća Opasnost svirati 33 godine”, priznaje Pero kroz smijeh. “Mi smo bend morali složiti i nekako ga nazvati u tom trenutku, a u Županji je tada non-stop bila proglašena opća opasnost. Napravili smo te prve pjesme, Mila mati što me rodi da ne živim u slobodi i Ne dirajte Županju, i mislili smo – to je to, tu priča staje. Plan nam je bio da nakon rata napravimo bend koji će se zvati, lupam, Crno drvo i ići svirati svoj rock ‘n’ roll”, dodaje Pero.

Ipak, kako to u životu biva, sudbina je umiješala prste, a inspiraciju za ostanak pod ratnim imenom pronašli su u jednoj od najvećih rock-institucija bivše države. “Ponukani pričom nama dragog i poštovanog benda Atomsko sklonište, odlučili smo ostaviti ime Opća Opasnost. Pomislili smo: ako Atomci mogu nositi takvo ime, zašto ne bismo i mi? Atomsko sklonište je građevina koja služi da se sakriješ od nasilja i rata, a opća opasnost je pojam koji nas je obilježio. Neka nas to ime uvijek podsjeća na ono iz čega smo potekli – da smo iz tog užasa izišli bolji, veći, jači svirači, a ne ratnici. Jer, kome puška uopće treba u životu? Mi smo rokeri, i to ime danas nosi poruku da smo pobijedili jedno zlo”, kaže Pero.

Odrastanje u Županji: harmonika, obiteljski zborovi i očev kamion

Da bismo potpuno razumjeli Perin vokalni dar i strast prema glazbi, moramo nakratko zagrebati u njegovo djetinjstvo, u vrijeme prije nego što su slavonska polja preorale granate. Glazba je u kući Galića bila stvar genetike i obiteljskog nasljeđa. “Kod mene su svi pjevali. Kad se skupi bliža i dalja rodbina, bude nas pedesetak. Moja sestrična Ana uzme harmoniku i zabavlja cijeli taj svijet, a kad svi zapjevaju, to su bili golemi zborovi. Tu je ta genetika, moralo je to prijeći na mene”, priča Pero o svojim počecima. U osnovnu školu krenuo je 1977., a već 1980., kao desetogodišnjak, u trećem razredu, odlučio je upisati Osnovnu glazbenu školu “Srećko Albini” u Županji. Imao je samo jednu želju: svirati klavir. No, stvarnost radničke obitelji u to vrijeme diktirala je drugačija pravila. “Ja hoću klavir! Ali tko će kupiti klavir, jesi ti normalan? Otac je radio u pivovari, vozio kamion i dostavljao pivo, plaća je bila takva kakva je, a nas djece u kući koliko hoćeš. Otac kaže: ‘Klavir? Stari moj, košta kao kamion, a ne kao plaća!’ Srećom, bio sam poslušan klinac, pa smo našli kompromis s harmonikom. Kasnije je došla i gitara, čisto da se družimo, iako ja najviše volim biti onaj slobodniji, samo pjevati i davati maksimum na pozornici”, dodaje kroz smijeh Pero. Sredinom osamdesetih, točnije od 1985., slavonska rock-scena buja. Svako selo i mjesto imalo je kino-dvoranu u kojoj su se održavale legendarne gitarijade. Na pozornicu bi izišlo po desetak bendova, svaki sa svojim programom, a dvorane su bile krcate. Tih godina Pero je definitivno osjetio svoj životni put. Znao je da pripada pozornici, nesvjestan da će ga s nje privremeno odvući ratni vihor.

Padovi, pauze i ponovni uspon: poučak o biciklu i Whitesnakeu

Nakon albuma Treba mi nešto jače od sna (1994.), Amerika (1995.) te Ruski rulet (1997.), nastupila su teška vremena za rock ‘n’ roll. Scenu je preplavila neka drugačija, brža i jeftinija glazba. Bend s pet ili šest članova postao je preskup za održavanje, a klubovi su radije birali jednostavnije formate. Opća Opasnost donosi 2000. godine tešku odluku i započinje dugogodišnju pauzu. Svaki je član otišao svojim putem i pokušavao pronaći mjesto za sebe. Pero je u međuvremenu pjevao i u Divljim jagodama te snimio album Od neba do neba. Dogodila se onda 2008. godina. Poznato ime svjetskog rocka – Whitesnake – najavljuje koncert u Osijeku. Opća Opasnost u tom trenutku nije aktivno svirala već osam godina. “Saznam tada da Whitesnake dolazi u Osijek. Dođem do Renata Lukića, urednika Gradskog radija u Osijeku i organizatora. Kažem mu: ‘Renato, brate, mi moramo svirati kao support bend!’ On me gleda i kaže: ‘Pa ja sam već stavio Divlje jagode na plakat!’ Rekoh mu: ‘Ali ja nisam u Jagodama već godinu dana, ja mislim na Opću Opasnost!’ ‘Kako Opću, pa vi ne svirate godinama?!’ Jedva sam ga nagovorio na blef da promijeni plakat i stavi nas”, prepričava Pero kroz smijeh taj sudbonosni povratak. “Vraćam se u Županju, zovem Žižu: ‘Sjedaj, sviramo u Osijeku s Whitesnakeom!’ Žiža u šoku: ‘Kako sviramo, pa nismo imali probu osam godina?!’ Ali to vam je kao vožnja bicikla, kad jednom naučiš, ne zaboravljaš. Prve dvije-tri probe su bile dragi Bože pomozi, ali četvrti put je zasviralo kao da nikad nismo ni stali. Popnemo se na pozornicu u Osijeku, a publika uglas viče: ‘Opća Opasnost!’ To je bio novi rođendan benda”, govori nam Pero. Nakon tog koncerta Mario Vestić piše hit Uzalud sunce sja, koji otvara novu, zlatnu epohu benda, ovjenčanu Porinima i rasprodanim dvoranama diljem Hrvatske.

IN MEMORIAM Slaven Živanović Žiža: Odlazak motora bez kojeg ništa nije isto

Sve velike uspjehe i ponovni uzlet benda grubo je prekinula tragedija prije nešto više od godinu dana. Slaven Živanović Žiža – osnivač, gitarist, vizionar i čovjek koji je operativno vodio cijelu priču o Općoj Opasnosti, preminuo je u 53. godini nakon kratke i teške bolesti. Za Peru je to bio udarac koji boli i od kojeg se teško oporavlja. “Slaven je bio Opća Opasnost. On je vodio bend, brinuo se o svemu, gurao nas u leđa kad bismo posustali. Mi ostali smo samo radili svoj dio posla. Bio je neuništiv čovjek, u životu tabletu nije popio jer mu nije trebala. I onda dođe trenutak, kaže da mu nije dobro, i za tri mjeseca čovjek je u zemlji. Tu je svijet za mene ponovo stao. Kad se to dogodilo, rekao sam ostatku ekipe: ‘Bez Žiže nema Opće Opasnosti.’ Ja jednostavno nemam snage, nemam duha izaći na pozornicu i pričati tu priču bez njega. Ta je priča, na toj visokoj razini koju smo s njim postigli, za mene završena. Žiža je bio motor svega. Imao je nevjerojatnu energiju i vjeru da može uspjeti”, kaže Pero. Ipak, Perin i Marijev kreativni kutak ostao je povezan. Pero Galić krenuo je u nove izazove. Danas uz ekipu glazbenika u tridesetim godinama, koji pršte od energije, Pero nastavlja samostalan put. Četvrti singl u nizu, pjesma Jedina, dokaz je da glas iz Županje još uvijek ima što reći. Ponovno se vratio i svojim tamburaškim korijenima, suradnjom s duom Hojsak-Novosel na pjesmi Rano je. Simbolika je potpuna. Na pozornici mu danas, s gitarom u ruci, leđa čuva sin Sebastijan. Isti onaj čupavac koji nevjerojatno podsjeća na oca iz mlađih dana. “Genetika je čudo”, ponosno ističe Pero te nastavlja: “Kosa, doduše, ide svojim putem, kao što je otišla i meni i mom ocu, ali najvažnije je da Sebastijan ostane vješt s rukama na tom instrumentu.”

Odnos prema vjeri

Kroz sve ratne strahote, estradne uspone i bolne osobne gubitke, Peru Galića na zemlji su držale dvije svetinje: obitelj i čvrsta katolička vjera. Za njega to nisu usputne teme, već korijen iz kojeg crpi svu svoju životnu filozofiju. “Apsolutno uvijek jesam i uvijek ću istaknuti da sam vjernik, katolik”, ponosno i bez oklijevanja naglašava Pero. “To je krenulo od kuće. Roditelji su išli na ranu misu, a moja draga baka Mara vodila bi nas djecu na onu kasniju, dječju. U crkvi sam naučio bazu: dok smo ovdje na ovoj zemlji, trebali bismo činiti dobro, a ne zlo. Mala je razlika, samo se okreni na drugu stranu i već si u zlu. Vjera me učinila ovakvim kakav jesam danas”, dodaje. Tu obiteljsku tradiciju Pero i njegova supruga Ivanka danas s ponosom prenose na mlađe generacije, na unučad Davida, Katju i Brunu. Supruga Ivanka posebna je priča i stijena u njegovu životu. Upravo ona mu je, kao mlada djevojka, odrezala prvu dugu kosu prije nego što je u kolovozu 1989. otišao na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi. “Imao sam kosu do pola leđa. Ivanka i ja smo već odavno bili skupa. Sprema se pletenica, uzimaju se makaze i, čvak, ode kosa jer se ujutro mora u vojsku. Žene su naš blagoslov, mi ih jako volimo i moramo biti dobri prema njima”, smije se Pero, pa se opet uozbilji i vraća temi vjere i nesvakidašnjeg projekta koji je pokrenuo u svojoj župi. “Naš svećenik velečasni Ivan znao je da sam u glazbi i pitao me bih li pomogao okupiti i stvoriti crkveni bend mladih koji bi svirao na misama. Napravili smo audiciju u crkvi, misleći da će doći par klinaca. Stari moj, u učionici se odjednom stvorilo pedesetero djece. To je bila apsolutna sreća. Složili smo zbor i bend od njih dvadesetak, nazvali se Grupa Mir i čak snimili CD album. Ta su djeca danas odrasla, otišla svojim putevima, ali u županjskoj crkvi i danas svira bend Mir, neka nova mlađa djeca koja nastavljaju tradiciju. Gitare zvone kroz cijelu crkvu, bake se ljuljaju i plešu na misi. To je dokaz da se kroz pjesmu slavi Bog i da dobro uvijek pobjeđuje”, kaže Pero.

Poruka mladima: pruži ruku susjedu i budi prijatelj

Kao čovjek koji je prošao put od blatnjavog rova do najvećih koncertnih pozornica, Pero Galić s posebnom odgovornošću gleda na generacije koje dolaze. Njegova poruka mladima lišena je jeftinih fraza. Nedavno je, kaže, razgovarao s jednom djevojkom koja je došla do kraja fakulteta i odlučila pauzirati jer su joj ostala samo tri ispita. “Kažem joj: ‘Slušaj me, riješila si trideset ili četrdeset ispita u pet godina, i sad pred samim ciljem staješ zbog tri predmeta? Riješi to odmah, stisni i završi, pa si mirna!’ Mi ljudi prebrzo popuštamo, prebrzo odustajemo kad nismo u sprezi sa samim sobom. Mladost mora biti odlučna. Želim im da poštuju svoj naum, da budu iskreni u onome što rade i rezultat će sigurno doći. I neka se ne boje ničega, mi stariji smo tu da im pružimo ruku, ali oni moraju ustati ujutro i preuzeti odgovornost”, kaže Pero. Priču ćemo zaključiti Perinim otvorenim i emotivnim osvrtom na društvo u kojem živimo, osvrtom koji pogađa u samu srž – u ono iskreno, ljudsko, susjedsko, koje se ne mjeri podjelama, već spremnošću da pomogneš čovjeku u nevolji. “Život se pobjeđuje tako da pružiš ruku čovjeku. Ide kiša, susjed pokriva kuću, ostala su mu još dva reda crijepa. Ti ne čekaš, nego trčiš preko ograde: ‘Evo me, susjed, nisam stigao ranije, ajmo poslagati taj crijep da kuća ne pokisne!’ E, tu si pobijedio kao čovjek. A poslije toga ide prase na ražnju, neko dobro piće i pjesma jer smo se spasili od nevremena. Ruka ruku mije. To je svijet u kojem želim živjeti i to je poruka koju želim ostaviti. Samo dobro jer dobro je uvijek veće od zla”, zaključuje.

Tekst: Ivan Šurbek

Foto: Branko Galičić, privatna arhiva Pere Galića