Najpoznatija teroristička skupina na tlu Španjolske je ETA. Od 1959. njezin je politički cilj neovisnost Baskije. U kontekstu baskijskog konflikta aktivno je bilo još skupina i desne i lijeve orijentacije. Kao i u drugim dijelovima Europe, zadnjih dvadesetak godina u prvi je plan došao terorizam radikalnih islamista…

Nakon što su nacionalisti pobijedili u Španjolskom građanskom ratu 1939., njihov vođa Francisco Franco (1892. – 1975.) tražio je od sila Osovine preveliku cijenu za sudjelovanje svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu. Španjolska se stoga nikad nije aktivno uključila u taj golemi sukob. Tijekom 1947. kao šef države (caudillo) Franco je postao i doživotni regent te je tako udario temelje formalnoj obnovi monarhije. Zemlja pedesetih godina počinje gospodarski rasti te se približava zapadnim silama. To je 1953. okrunjeno tzv. Madridskim paktom, kojim je Španjolska osigurala američku vojnu i gospodarsku pomoć. Dvije godine poslije primljena je u Ujedinjene narode. Nakon Francove smrti 1975., monarhija je vraćena u punom smislu riječi, a s kraljem Juanom Carlosom I. (r. 1938.) počela je demokratizacija zemlje.

Rim, Karlo Veliki, Pirenejski mir

Španjolska prema najnovijim podacima ima nešto manje od pedeset milijuna stanovnika. Popis stanovništva po narodnosti ne provodi se, no većinu čine Španjolci (Kastiljci). Po brojnosti slijede Katalonci, Galicijci, Baski i Aragonci. Baski su jedan od najstarijih europskih naroda. Njihov je jezik genetski izoliran, odnosno ne pripada niti jednoj poznatoj jezičnoj porodici. Spominjani su još u rimskim izvorima, a 778. pobijedili su postrojbe Karla Velikog (747. – 814.) u Bitki kod Roncesvallesa u Pirenejima. Do X. stoljeća njihov je teritorij uglavnom pao pod vlast Kraljevine Navarre. Konačna podjela teritorija naseljenog Baskima između Španjolske i Francuske izvršena je Pirenejskim mirom 1659. godine. Danas područje na kojem se govori baskijski obuhvaća zaleđe jugoistočne obale Biskajskog zaljeva (Atlantski ocean), u sjevernoj Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj. Proteže se između istočnih ogranaka Kantabrijskog gorja i zapadnih ogranaka Pireneja. Zahvaljujući izoliranom životnom prostoru uz obale Atlantika i na nepristupačnim planinama, Baski su kroz stoljeća uvelike uspjeli sačuvati etnički identitet od asimilacije i vanjskih utjecaja. Početak suvremenog političkog organiziranja među Baskima seže u 1895., odnosno obilježen je osnivanjem Baskijske nacionalističke stranke (Partido Nacionalista Vasco – PNV) pod vodstvom Sabina de Arane (1865. – 1903.). Franco je po završetku Španjolskog građanskog rata ukinuo baskijsku autonomiju. Zabranom institucija lokalne samouprave i uporabe baskijskog jezika pokušao je uništiti identitet Baska. Pedesetih godina s početkom industrijalizacije u Baskiju je iz južnih dijelova zemlje doselio val migranata, uglavnom Kastiljaca. Tako je promijenjena etnička slika područja. Nastojeći promijeniti reputaciju zemlje u inozemstvu, Franco je s vremenom ipak umjereno liberalizirao španjolsko društvo i dopustio određen stupanj građanskih sloboda, što je dalo poticaj i baskijskom nacionalizmu.

Za samoodređenje i neovisnost

Nezadovoljna pasivnošću stranke, skupina mlađih članova PNV-a osnovala je 1959. oružanu formaciju pod nazivom Baskijska domovina i sloboda (Euskadi Ta Askatasuna – ETA), kolokvijalno: baskijska separatistička organizacija. ETA je zagovarala borbu za samoodređenje i neovisnost Baskije oružanim putem, a dio pripadnika bio je ideološki inspiriran radikalnim marksizmom. Organizacija nije bila dovoljno snažna za izravnu oružanu borbu sa španjolskim snagama sigurnosti, već se kao i mnoge druge slične skupine priklonila terorističkim akcijama. Nizom atentata i bombaških napada željela je psihološki djelovati na javnost. Takva je strategija, primjerice, potencijalno mogla izazvati oružani odgovor španjolskih snaga sigurnosti koji bi u još većoj mjeri otuđio Baske od Madrida. Na vrhuncu moći skupina je imala između dvjesto i petsto članova organiziranih u zasebne ćelije. Od tog ih je broja stotinjak izravno sudjelovalo u terorističkim akcijama, dok je većina drugih bila angažirana u potpori. ETA je održavala veze s drugim terorističkim organizacijama, prije svega Irskom republikanskom armijom (IRA). U početnoj fazi djelovanja pripadnici ETA-e pronalazili su utočište i u susjednoj Francuskoj, koja ih je za Francova režima tretirala kao političke izbjeglice. Većina ETA-inih aktivnosti odvijala se na području baskijskih pokrajina, u nešto manjoj mjeri u Madridu i Barceloni te u španjolskim turističkim središtima. ETA je prvu dokumentiranu terorističku akciju izvela 18. srpnja 1961., no pokušaj sabotaže vlaka koji je prevozio veterane Španjolskog građanskog rata na komemoraciju u San Sebastián nije bio uspješan. Organizacija se 1966. ideološki podijelila na nacionaliste odnosno zagovaratelje tradicionalne baskijske autonomije, te ideologe, koji su baskijsku neovisnost gledali kroz prizmu marksizma i lenjinizma.

Ubojstvo premijera i kriza

Prvi atentat s tragičnim posljedicama ETA je izvršila u lipnju 1968. godine. Bilo je to ubojstvo pripadnika Civilne garde Joséa Pardinesa na cestovnoj blokadi u mjestu Aduni blizu San Sebastiána. Jedan je od dvojice napadača ubijen, a drugi je ranjen. Dana 2. kolovoza te godine u gradu Irúnu ubijen je frankistički policijski dužnosnik Melitón Manzanas (r. 1909.). Nakon te akcije uvedeno je u baskijskoj pokrajini Guipúzcoi / Gipuzkoi izvanredno stanje i val državne represije. Ipak, aktivnosti su izazvale puno publiciteta među Baskima i donijele organizaciji još mlađih članova.

Svoju najpoznatiju akciju ETA je izvela 20. rujna 1973. godine. U eksploziji u samom središtu Madrida ubijeni su tadašnji španjolski premijer i nesuđeni Francov nasljednik admiral Luis Carrero Blanco (r. 1904.), njegov vozač te tjelohranitelj. Atentatori su postavili najmanje osamdeset kilograma eksploziva u tunel ispod kolnika, a eksplozija je bila tako snažna da je Blancov blindirani Dodge poletio na desetke metara uvis (El País navodi 35 metara), preletio obližnju zgradu i sletio na balkon na drugom katu. Prvotna je namjera terorista bila otmica Blanca. Tražili bi otkupninu i puštanje pripadnika ETA-e iz zatvora, no zbog iznimno jakog premijerova osiguranja plan je promijenjen. Španjolska je u mjesecima nakon Blancove pogibije potonula u političku krizu, koja je potrajala do Francove smrti, a ETA je i dalje optuživana za ubojstva, pljačke i otmice. Političke posljedice atentata na Blanca protegnule su se i na vrijeme nakon tranzicije na demokratsku vlast.

Godine nakon diktature

Francova smrt 1975. godine značila je kraj jednog razdoblja i početak demokratizacije španjolskog društva. Dijalog s različitim političkim skupinama uključivao je i Baske. Ljudi koji su ih zastupali bili su suočeni s odabirom između pregovora s vladom u Madridu ili nastavkom sukoba. U svjetlu nove političke klime, 1978. osnovana je na baskijskoj ljevici koalicija Herri Batasuna (Jedinstvo naroda). Nakon početne distance, početkom osamdesetih sve je više spominjana kao političko krilo ETA-e, a 1986. reorganizirana je u političku stranku. Herri Batasuna zahtijevala je uvođenje baskijskog jezika u škole i povlačenje španjolskih snaga sigurnosti s teritorija Baskije. Na parlamentarnim izborima dobivala je na području Baskije između deset i dvadeset posto glasova. Politički napori za stjecanje autonomije urodili su plodom 1979., osnivanjem Baskijske autonomne zajednice, koju su činile tri većinski baskijske pokrajine: Álava (bask. Araba), Vizcaya (bask. Bizkaia) i Guipúzcoa (bask. Gipuzkoa). No nije bila uključena Navarra (baskijski Nafarroa), koja je postala zasebna autonomna zajednica. Krajem sedamdesetih predstavnici Baska sve se više uključuju u španjolske političke procese, ali broj pritvorenih pripadnika ETA-e se utrostručuje. Istodobno se i sama organizacija raslojila na radikalno krilo, koje je podržavalo nastavak oružane borbe, te na umjereniju struju, koja je favorizirala dijalog s Madridom. U svakom slučaju, različiti su napadi nastavljeni i nakon Francove smrti, u drugoj polovini sedamdesetih.

Neustavne metode

Početkom osamdesetih ETA i pridružene skupine pojačale su svoja djelovanja. Prema podacima iz publikacije El terrorismo en España, koju su 2018. objavile državne i javne institucije, 1980. je bila godina s najviše poginulih u terorističkim akcijama. U napadima širom Španjolske ubijeno je čak 96 ljudi. ETA je počela napadati i političke neistomišljenike među Baskima te je uvela tzv. revolucionarni porez, kojim je od baskijskih industrijalaca tražila financiranje svojih aktivnosti. Val nasilja nije prekinula ni nakon što je 1982. godine, nakon pola stoljeća vladavine desnice, na vlast došla Španjolska socijalistička radnička partija s premijerom Felipeom Gonzálezom (r. 1942.). Ta je stranka 1939. bila zabranjena, a ponovno je legalizirana 1977. godine. No, neki dužnosnici vlade ljevice nastavili su praksu iz Francovih vremena te su u antiterorističkoj borbi i sami posegnuli za neustavnim metodama. Provladine paravojne oružane skupine još su od kasnih sedamdesetih ubijale osumnjičene aktiviste ETA-e. Međutim, situacija je eskalirala 1983., kad je na poticaj dužnosnika kao što je bio ministar unutarnjih poslova José Barrionuevo (r. 1942.) osnovana paravojna organizacija Antiterorističke oslobodilačke grupe (Grupos Antiterroristas de Liberación – GAL). GAL je između 1983. i 1987. izvršio niz likvidacija osumnjičenih pripadnika ETA-e te stranke Herri Batasuna. Većina od 27 ubijenih nije imala veze s terorističkim skupinama. Oko dvjesto aktivnih pripadnika ETA-e živjelo je u Francuskoj, čiji je teritorij u više navrata služio kao polazište za teroristička djelovanja. Stoga se i dio aktivnosti GAL-a odvijao s francuske strane granice, zbog čega je službeni Pariz uputio Madridu više prosvjednih nota. Optužen zbog organiziranja kampanje GAL-a, Barrionuevo je 1998. počeo služiti zatvorsku kaznu.

Eksplozivom na civile

Između 1978. i 1980. prosječno je godišnje u napadima ETA-e ginulo gotovo osamdeset, a između 1981. i 1990. nešto više od trideset ljudi. Iznimno teška bila je 1987., s više od pedeset ubijenih. Između 1991. i 2000. u terorističkim napadima smrtno je stradavao još uvijek golem broj od 16 ljudi godišnje. Španjolske snage sigurnosti pojačale su od sredine osamdesetih suradnju s francuskim kolegama. Francuska je, s druge strane, promijenila politiku izručenja. Španjolskoj je tako izručen niz osumnjičenih pripadnika ETA-e. Gonzálezova vlada napravila je važan korak ponudivši pripadnicima ETA-e amnestiju. Između 1982. i 1986. prihvatilo ju je više od 250 članova. Simpatije dijela baskijskog stanovništva prema aktivnostima ETA-e drastično su se smanjile nakon nekoliko bombaških napada s brojnim civilnim žrtvama. ETA je u rujnu 1985. prvi put detonirala auto bombu u Madridu, pri čemu je poginula jedna osoba. U akciji ETA-e 19. lipnja 1987. unutar trgovačkog centra Hipercor u Barceloni eksplodirala je bomba, koja je ubila 21 osobu, i to većinom žene. Dana 11. prosinca te godine aktivirana je bomba u stambenoj zgradi za pripadnike Civilne garde i njihove obitelji u gradu Zaragozi. Među 11 poginulih bilo je petero djece. Istraživanja javnog mišljenja osamdesetih godina pokazivala su da desetak posto Baska podržava aktivnosti ETA-e. No, zbog ekonomskog rasta i ustaljivanja demokratskih standarda u španjolskom društvu, radikalni baskijski separatizam suočio se krajem devedesetih s padom podrške, koja se svela na tek dva posto.

Atentat i pobjeda na izborima

Neuspjeli atentat na čelnika konzervativne Narodne stranke Joséa Maríju Aznara (r. 1953.) izveden 19. travnja 1995. u Madridu zapravo mu je pomogao da stekne potporu glasača. Neizravno je pridonio pobjedi desne oporbe na parlamentarnim izborima 1996. i Aznarovu dolasku na dužnost premijera. Žrtva tog atentata bila je slučajna prolaznica. U akciji ETA-e izvedenoj 10. srpnja 1997. u baskijskom gradu Ermui otet je i zatim ubijen 29-godišnji gradski vijećnik član Narodne stranke Miguel Ángel Blanco. Njegova je otmica izazvala masovne prosvjede protiv terorizma, u kojima je sudjelovalo šest milijuna ljudi. Predstavnici baskijskih nacionalističkih stranaka, sindikata i drugih organizacija potpisali su 12. rujna 1998. godine u Lizarri deklaraciju kojom su se obvezali na dijalog i suradnju s Madridom. I vodstvo ETA-e proglasilo je primirje, koje je potrajalo samo do studenog iduće godine, kad je nastavljena kampanja bombaških napada i atentata. U smanjenom je opsegu trajala i sljedećih godina. Kao mjeru borbe protiv baskijskog separatizma, središnje vlasti i sudovi prvo su suspendirali, a u ožujku 2003. i zabranili stranku Herri Batasuna, te rad novinama Egunkaria, koje su izlazile na baskijskom jeziku te navodno bile bliske separatistima. ETA je u ožujku 2006. objavila trajno primirje, no povremena manja teroristička djelovanja potvrdila su da su radikalni dijelovi organizacije još uvijek aktivni. U travnju 2018. u pismu javnosti vodstvo ETA-e objavilo je prestanak djelovanja te kraj političke inicijative. U terorističkim djelovanjima ETA-e od 1968. je, prema najčešće spominjanim podacima, ukupno ubijeno 829 ljudi, među kojima su i brojni pripadnici sigurnosnih snaga. Neka novija istraživanja obuhvaćaju i slučajeve koji dotad nisu bili karakterizirani kao teroristički napadi pa navode gotovo 900 poginulih.

Ostale naoružane skupine

Osim ETA-e, u Španjolskoj su, uglavnom sedamdesetih i osamdesetih godina, djelovale i druge terorističke skupine. Ukupan broj njihovih žrtava ne doseže ni četvrtinu broja žrtava ETA-e. Baskijske skupine lojalne Španjolskoj bile su Bojna baskijskih Španjolaca (Batallón Vasco Español – BVE) osnovana 1975. te spomenuti GAL. Skupina BVE poduzela je između 1978. i 1981. niz atentata na osumnjičene pripadnike i simpatizere ETA-e te je bila povezana sa španjolskim desničarskim skupinama.

Među desničarskim frankističkim skupinama koje imaju paravojne elemente najvažnija je AAA (Alianza Apostólica Anticomunista), koja se protivila baskijskom i katalonskom nacionalizmu. Djelovala je od 1976. do 1983., a najpoznatija je po napadu na redakciju satiričnog lista El Papus 20. rujna 1977. u Barceloni, u kojem je jedna osoba ubijena. Regionalno-separatističke orijentacije bili su militantni katalonski pokreti Slobodna zemlja (Terra Lliure) i Katalonska milicija (Milícia Catalana), te galicijska skupina Gerilska vojska slobodnog galicijskog naroda (Exército Guerrilheiro do Povo Galego Ceive – EGPGC). Te su tri skupine prekinule djelovanja vjerojatno najkasnije do sredine devedesetih. Šezdesetih i sedamdesetih godina djelovao je Pokret za samoodređenje i neovisnost Kanarskog otočja (Movimiento por la Autodeterminación e Independencia del Archipiélago Canario – MPAIAC). Na lijevom političkom spektru djelovala je organizacija Antifašističke skupine za otpor Prvi listopada (Grupos de Resistencia Antifascista Primero de Octubre – GRAPO) kao i Revolucionarni antifašistički domoljubni front (Frente Revolucionario Antifascista y Patriota – FRAP).

Španjolska zadnjih desetljeća nije bila pošteđena ni islamističkog terorizma. Zahvaljujući gospodarskom rastu, od devedesetih godina bilježi se imigracija radne snage iz Maroka, Alžira, Pakistana te nekoliko drugih zemalja. Kao i u većini zapadnoeuropskih zemalja, zbog niza društvenih i političkih faktora, i u Španjolskoj dolazi do organiziranja pojedinaca ili militantnih skupina s pozadinom radikalnog islamizma. Prva velika teroristička akcija na španjolskom teritoriju za koju su osumnjičene radikalne islamističke skupine dogodila se još 12. travnja 1985. godine. U restoran El Descanso u Torrejónu kraj Madrida podmetnuta je bomba, a navodno je odgovorna bila Organizacija islamskog džihada, koja okuplja libanonske šijite. Poginulo je 18 ljudi. Motiv napada vjerojatno nije bio izravno povezan sa španjolskom politikom, nego s obližnjom vojnom zrakoplovnom bazom Torrejón, u kojoj je radilo puno američkog vojnog osoblja. 

Tragedija u Madridu, prosvjedi i istina

Najgora teroristička akcija radikalnih islamista na španjolskom tlu te uopće najsmrtonosnija teroristička akcija u španjolskoj povijesti dogodila se 11. ožujka 2004. u Madridu. U seriji koordiniranih napada na madridski sustav željeznica ubijeno je 193, a ranjeno oko 2500 ljudi. Napad je izvela skupina predvođena marokanskim državljaninom Džamalom Zugamom (r. 1973.), koja se tako osvetila za španjolsko sudjelovanje u vojnoj okupaciji Iraka. Vlada, koju je predvodio José María Aznar, prvotno je za napad optužila ETA-u. Oporba je tvrdila da napad ima islamističke motive, koje vlada prikriva zbog nepopularnog angažmana španjolske vojske u Iraku. Sve to dovelo je do političke krize te prosvjeda širom zemlje, kojima su građani željeli doznati istinu o napadima prije nego što glasaju. Izravna je posljedica to da je Narodna stranka izgubila izbore, koji su održani samo tri dana nakon napada, a uhićenja, istrage i suđenja dokazali su stvarne krivce i njihove motive. Temelje u radikalnom islamizmu imao je i napad u Barceloni 17. kolovoza 2017. Tad je na ulici La Rambla terorist marokanskog podrijetla Junes Abujakub (r. 1995.) kamionom pregazio i ubio 13 te ozlijedio više od sto ljudi. Tijekom bijega ubio je još jednu osobu. I sam je uskoro ubijen u policijskoj akciji. Idućeg su dana članovi njegove terorističke ćelije u sličnom napadu kamionom u obližnjem gradu Cambrilsu pokušali sličan napad automobilom i noževima, pri čemu je jedna žena ubijena. U policijskoj akciji ubijeno je svih pet terorista. U siječnju 2023. u Algecirasu na jugu Španjolske muškarac naoružan mačetom napao je ljude u dvjema crkvama. U napadu je ubijen sakristan, a četiri su osobe ranjene. Počinitelj je bio marokanski državljanin Jasin Kandža, 25-godišnjak koji je ilegalno boravio u Španjolskoj. Na suđenju je utvrđeno da je psihički bolestan. Španjolske snage sigurnosti u zadnjih su petnaestak godina razbile niz islamističkih terorističkih ćelija u Madridu i Barceloni, čime su spriječena brojna teroristička djelovanja.

TEKST: Hrvoje Barberić