Među ovogodišnjim dobitnicima priznanja za poseban doprinos u obrani domovine koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor su i četiri kluba: Aeroklub Sinj, MNK Petrinjčica, Hrvatski veslački klub Vukovar te NK Laslovo ’91. U ovom broju donosimo priču o NK-u Laslovo ’91 kroz koju nas vodi dragovoljac Domovinskog rata Ladislav Ferenc, predsjednik kluba od 1992. do 2003.

Kad uđete u Laslovo, pitoreskno mjesto u istočnoj Slavoniji u kojem stoljećima složno žive pripadnici mađarske nacionalne manjine i njihovi susjedi Hrvati, tamošnje nogometno igralište ne izgleda samo kao sportski teren. Ono je spomenik. Na njemu se ne igra samo za bodove u prvenstvu i natjecanju: na njemu se svake nedjelje slavi život i pobjeda nad razaranjem. Da biste razumjeli što nogometni klub znači tim ljudima, morate se vratiti u prošlost dugu gotovo stoljeće, proći kroz plamen Domovinskog rata i svjedočiti nevjerojatnom sportskom inatu, koji je preživio nemoguće. 

Od žetvenih radova do simbola zajedništva

Priča počinje u toplom kolovozu 1927. godine. Neposredno nakon završetka teških žetvenih radova, mještani osnivaju klub pod mađarskim imenom Labdarúgó Club “Előre”, László, odnosno hrvatskim Nogometni klub Naprijed, Laslovo. Prva utakmica odigrana je protiv susjednog Ernestinova, a domaća pobjeda od 3 : 0 označila je stvaranje nečega puno većeg od same sportske družine. Klub je ubrzo postao žila kucavica društvenog života, mjesto gdje su se čuvali mađarski identitet i tradicija, ali i stvaralo neraskidivo zajedništvo s većinskim hrvatskim stanovništvom. Klub je kroz povijest živio s promjenama u društvu. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, nakratko mijenja ime u NK Slavonija, da bi se nakon razdoblja mirovanja 1960. ponovno aktivirao, kao NK Vuka. Sredinom 1972. godine, spajanjem s NK-om Mladost iz susjednog Vrbika i pod pokroviteljstvom tamošnje tekstilne tvornice, postaje NK Prvi maj. Upravo pod tim imenom ostvaren je dotad najveći sportski uspjeh – osvajanje prestižnog Kupa Nogometnog saveza Općine Osijek 16. lipnja 1974., u legendarnoj utakmici protiv NK-a Sloboda Sarvaš, pred prepunim stadionom Kraj Lanare. No, najteži ispit tek je slijedio. 

Kopačke zamijenjene puškom: gotovo svi na prvoj crti

U lipnju 1991. godine, s početkom srpske agresije na istočnu Slavoniju, lopta je morala stati. No, članovi kluba nisu pobjegli. U trenucima kad je Laslovo postalo prva crta žestoke južne obrane grada Osijeka, dogodilo se nešto što graniči s nevjerojatnim: gotovo svi aktivni igrači, članovi Uprave i navijači dragovoljno su uzeli puške u ruke. Dečki koji su do jučer dijelili svlačionicu i borili se za klupske boje, sad su u odorama Zbora narodne garde, kao pripadnici 106. i 130. brigade, branili vlastite domove. Disciplina, povjerenje i prijateljstvo izgrađeni na nogometnom terenu pretočeni su u nadljudski vojnički otpor. Branili su svoje selo u potpunom okruženju punih pet mjeseci, sve do okupacije 24. studenog 1991. godine. Tijekom tih borbi, 18. listopada, klupske prostorije i cjelokupna arhiva izgorjele su u požaru. Najveća i najbolnija cijena plaćena je tragično prekinutom mladošću. Osam klupskih heroja dalo je ono najvrednije za slobodu domovine. Dražen Kiš poginuo je u obrani Dalja; Josip Albert, Stjepan Kovač Šerif, Vlado Kuprešak, Josip Kuzman, Janoš Egyed, Arpad Kelemen i Ladislav Kuzman položili su živote na oltar domovine u obrani Laslova i Osijeka. Njihova imena uklesana na spomen-ploči u klupskim prostorijama opomena su te putokaz budućim generacijama.

Uskrsnuće u progonstvu: klub bez terena, ali s dušom

Laslovo je palo, mještani su protjerani i rasuti u progonstvu, ali duh kluba nije uništen. Samo mjesec i pol dana nakon gubitka doma, 12. siječnja 1992. godine, preživjeli članovi Uprave i igrači sastaju se u osječkoj dvorani Sokol. Na toj povijesnoj Osnivačkoj skupštini donose odluku: klub se obnavlja pod imenom Nogometni klub Laslovo ’91. Bila je to prkosna poruka okupatoru da selo i dalje živi kroz svoje ljude i svoj klub. Godine progonstva bile su surove. Bez vlastitog igrališta, bez opreme i osnovnih uvjeta, igrači su trenirali po osječkim parkovima i livadama. Domaće utakmice igrali su kao gosti i podstanari – najprije u Čepinu, na igralištu Kraj Uljare, a potom i u susjednom Korođu. Pa ipak, u tim nemogućim uvjetima, vođeni čistom ljubavlju prema spaljenom zavičaju, dečki su nizali sportska čuda. Već u sezoni 1992./93. postaju prvaci VI. HNL-a Osijek, osvajaju Prvi turnir prognanika Slavonije i Baranje u Višnjevcu, a u sezoni 1996./97. osvajaju naslov u II. Županijskoj ligi Istok i plasiraju se u elitni županijski rang. Svaka njihova pobjeda na gostujućim terenima bila je krik prognanog naroda koji poručuje: Vratit ćemo se.

Povratak na svetu zemlju nakon 4148 dana

Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, povratnici su u Laslovu zatekli pustoš i minska polja. No, obnova sportskog života bila je jedan od prioriteta. Čim je teren u proljeće 2000. godine razminiran, započelo je raščišćavanje i izgradnja. I onda je stigao taj povijesni, emocijama obojen dan – 19. rujna 2002. godine. Nakon točno 4148 dana izbivanja, svečano je otvoren novoizgrađeni sportski centar. Prvu, revijalnu utakmicu, Laslovčani su odigrali sa svojim domaćinima tijekom progonstva i prijateljima iz NK-a Čepin. Početni udarac izveo je najstariji živući igrač prve generacije, iz 1927. godine, tad 85-godišnji Janoš Mioca – bio je to trenutak u kojem je krug povijesti zatvoren, a život definitivno pobijedio smrt.

Temelj za budućnost i trajna poruka mladima

Danas, u mirnim vremenima, NK Laslovo ’91, uspješno se natječe u ligama Nogometnog središta Osijek. Ono što posebno veseli jest činjenica da okuplja djecu i unuke hrvatskih branitelja, ljudi koji su devedesetih godina kopačke zamijenili puškom. Unatoč izazovima depopulacije sela, mlađe kategorije redovito treniraju, a igralište ponovno odjekuje dječjim smijehom. Klub danas ima i snažnu podršku ljudi koji su dijelili teške ratne dane s njegovim članovima, uključujući i ministra obrane Ivana Anušića, koji je i sam kao dragovoljac branio te prostore. Takva podrška jamac je da povijest kluba, ocijenjena kao trajni doprinos obrani Republike Hrvatske, nikad neće izblijedjeti. Veterani i Uprava kluba imaju jasnu poruku za svakog mladog igrača koji danas ponosno oblači zeleno-bijeli dres s godinom ’91 na prsima: “Ovaj dres i ovaj grb nisu obična sportska oprema. Oni su svetinja natopljena krvlju i suzama, a temelji ovog kluba izgrađeni su na najvećoj mogućoj žrtvi.”

I zato, dok god se u Laslovu čuje sudački zvižduk i kotrlja nogometna lopta, heroji koji su dali živote za slobodnu domovinu nastavljaju živjeti u svakom golu, svakom pljesku i svakoj novoj generaciji koja ponosno kroči na teren.

---

OKVIR – POGINULI ČLANOVI NK-a LASLOVO ’91

JOSIP (Josip) ALBERT, rođ. 9. kolovoza 1949., nestao u obrani Laslova 4. rujna 1991.

JANOŠ (Janoš) EGYED, rođ. 27. studenog 1963., poginuo u obrani Laslova 23. studenog 1991.

ARPAD (Ilija) KELEMEN, rođ. 11. veljače 1972., poginuo u obrani Laslova 23. studenog 1991.

DRAŽEN (Ivan) KIŠ, rođ. 30. siječnja 1970., poginuo u obrani Dalja 2. kolovoza 1991.

STJEPAN (Mijo) KOVAČ ŠERIF, rođ. 4. kolovoza 1948., nestao u obrani Laslova 4. rujna 1991.

VLADO (Luka) KUPREŠAK, rođ. 7. studenog 1957., nestao u obrani Laslova 4. rujna 1991.

JOSIP (Josip) KUZMAN, rođ. 22. rujna 1963., poginuo u obrani Laslova 15. listopada 1991.

LADISLAV (Janoš) KUZMAN, rođ. 16. lipnja 1967., poginuo u Osijeku 1. siječnja 1992.

---

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Fotoarhiva Nogometnog kluba Laslovo ’91