Nenad Ninčević zasluženo pripada među najveće hrvatske glazbenike i autore. Svojim je djelovanjem obilježio hrvatsku glazbenu povijest, ali i sadašnjost. Ovaj splitski skladatelj stvorio je brojne nezaboravne hitove uz koje su odrasle i odrastaju generacije. Stihovi i pjesme dolaze i dopiru do ljudi ostavljajući neizbrisiv trag, a upravo je Ninčević kroz suradnju s velikanima hrvatske glazbe poput Olivera Dragojevića, Gorana Karana, Marka Perkovića Thompsona, Vinka Coce, Miše Kovača i brojnih drugih ušao trajno u živote mnogih naraštaja

O blistavoj glazbenoj karijeri, životnom putu i obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, pjesmama koje je stvorio i suradnji s glazbenicima razgovarali smo s Nenom Ninčevićem za Hrvatski vojnik. Dok sjedimo u opuštenom ambijentu splitskog kafića koji se nalazi u kvartu u kojem je odrastao, Ninčević nam govori kako se nalazimo na mjestu koje je iznjedrilo brojne velike hrvatske priče. Na samom početku razgovora pripala nam je čast biti prvi koji će pogledati spot za pjesmu Nestali. Pitanje nestalih ono je što ovog autora okupira već dulje i upravo je to povod ovom razgovoru, ali i prva tema s kojom smo ga otvorili. Razgovor s  njim nije samo razgovor o glazbi, već i o načinu na koji razmišlja i pristupa, odnosu s ljudima, ali i razgovor u kojem je jasno da sve što izlazi iz njegova pera ima dubinu, emociju i osjećaj. 

Projekt Nestali: Pjesma i spot, vapaj za istinom

Temama stradanja i ratnih trauma Nenad Ninčević, od prijatelja zvani Neno, nikad nije prilazio površno. Njegov najnoviji autorski i društveni angažman vezan je uz projekt i pjesmu Nestali, inicijativu koja ne želi kopati po starim ranama radi političkih poena, već donijeti smiraj i mir onima koji desetljećima žive u neizvjesnosti. Dok govori o toj pjesmi i videospotu, u njegovu se glasu osjeća duboka, gotovo pa osobna odgovornost prema obiteljima koje još uvijek traže svoje najmilije.

“Nestali su zapravo inicijativa i jedan podsjetnik na sve žrtve, one iz Domovinskog rata  i iz Drugog svjetskog rata. Žrtve su žrtve, bez obzira na naciju ili vjeru. Naravno da se mi borimo za svoje i moj je stav da se svatko mora boriti za svoje. Poruka je pjesme vrlo jednostavna: mi, odnosno ja u njihovo ime, opraštam te kosti, ali tražim da se javi netko dok su svjedoci još živi, da napokon saznamo gdje su ta stratišta”, objašnjava Ninčević. Cilj ove pjesme, za koju je snimljen i potresan videospot, nije pravne prirode. Ninčević naglašava kako se ovdje ne radi o kaznenom progonu, to je posao državnih i pravosudnih tijela nego o pokušaju da se probudi ono ljudsko u onima koji znaju istinu.

“Očekujem da nekim ljudima proradi savjest, da kažu: ‘To što sam napravio bilo je kukavički i podlo’, pa da se eventualno netko anonimno javi. Ako čuju ovu pjesmu, ako u njima ostane mrvica ljudskosti… Zato što ti ljudi umiru i odlaze tiho. Zašto ideš Bogu kao kukavica? Idi Bogu kao čovjek, priznaj što si napravio pa eventualno možeš dobiti bilo kakvu vrstu oprosta”, objašnjava.  Posebno ga pogađaju susreti i telefonski razgovori s majkama i rodbinom koji već više od tri desetljeća nemaju mjesto gdje bi zapalili svijeću.

“To nisu grobišta, to su stratišta. Grobište je kad pokopaš kosti, obilježiš ih križem, staviš ime, prezime, datum rođenja i smrti. Ovdje su ljudi pobacani jedni preko drugih. Jakov Sedlar s kojim radim spot rekao mi je da je razgovarao s majkama nestalih i jedna mu kaže: ‘Da mi je samo zub djeteta naći da ga mogu pokopati, lakše bih umrla.’ Zato je stih u pjesmi vrlo jasan: ‘Da si ratnik shvatio bi, da si heroj platio bi. Ovako si noć bez lica, ovako si kukavica. Javi, ne govori tko si.’ To je mene samo dodatno motiviralo da ovu pjesmu i spot napravim što bolje i da izguram ovu priču do kraja. O tome ćemo pričati idućih godinu dana, pa i dulje, sve dok se stvari ne pokrenu. Vratiti naše kosti i pronaći sve nestale naša je dužnost prema onima koji su nam omogućili da danas uživamo slobodu”, ističe. 

Od dragovoljca do pera: Stvaralaštvo u Domovinskom ratu

Iako je u povijesti hrvatske glazbe ostao zapisan kao autor nekih od najvažnijih pjesama, Ninčević iskreno priznaje da u samom početku rata uopće nije razmišljao o stihovima i melodijama. Njegov je odaziv na poziv domovine bio jasan i neposredan.

“Iskreno, u to vrijeme nisam previše stvarao. Prijavio sam se 14. siječnja 1991. kao dragovoljac u  rezervni sastav Vojne policije i MUP-a RH, tako da do 1993. nisam gotovo ništa pisao. U to vrijeme kao dio benda Tutti Frutti bili smo velike zvijezde. Pokojni zapovjednik Joko Sikirica puno mi je puta rekao kako je moja prijava, koju je on pokazivao tada mladima, potaknula mnoge da se upišu i prijave u službu. Bio sam tada jako ponosan zbog toga, a i danas sam ponosan na to, ali, kad pričamo o pjesmama iz rata, moramo se sjetiti kako je sve počelo”, prisjeća se Neno. Njegov vojnički put bio je isprepleten s emocijama koje su pogađale cijelu naciju, a prijelaz s puške na pero dogodio se spontano, iz potrebe da se braniteljima podigne moral u trenucima kad je izgledalo da je sve protiv njih.

“Mi se nismo borili samo oružjem, nego i glazbom i stihovima. Pjesme su davale nevjerojatnu potporu. Ali kad pogledam unatrag, ne volim se gurati tamo gdje mi nije mjesto. Nemamo se mi koji smo bili prolaznici u ratu što uspoređivati s ljudima koji su izgubili obitelji, ruke, noge ili su danas u kolicima. Oni su jedini pravi svjedoci. Ja mogu pričati o glazbi i o svojoj ljubavi prema domovini”, kaže. 

Pogled iz perspektive centra: Što je zapravo domoljublje?

Kad se u javnosti povede razgovor o domoljublju, Ninčević odbija uobičajene političke predznake i svrstavanje. Za njega ljubav prema vlastitom narodu i državi nije nikakav ekstrem, nego osnovno polazište svakog ostvarenog čovjeka.

“Nisam ni lijevo ni desno. Ljubav prema domovini za mene je čisti centar. Nemojte me nikad stavljati desno, a ne daj Bože ni lijevo! Što znači biti domoljub? Pa to je osnova. Osnovna stvar koju moraš imati u sebi jest ljubav prema majci, ocu, obitelji i prema domovini. Hoćeš li u Boga vjerovati ili nećeš, to je tvoja privatna stvar. Ja u Boga vjerujem, Bogu se molim i u Boga se uzdam”, jasno ističe. Osvrćući se na vlastite životne lomove, iskreno pregovora i o najtežim trenucima kroz koje je prolazio u ratnim i poslijeratnim godinama, stihovima liječeći vlastite rane.

“Zajedno s Thompsonom napravio sam pjesmu Neću izdat ja Boga nikada, ali to su bili neki drugi porivi. Ta je pjesma zapravo bila upućena braniteljima, da ne dižu ruku na sebe. Makar sam i ja osobno to skoro napravio. Nisam uspio, na vrijeme su me našli. I danas mi je drago da nisam, jer je toliko divnih pjesama nastalo nakon toga. Zato poručujem braniteljima: Nema odustajanja, nema dizanja ruku! Moja generacija polako odlazi, ali mi moramo novim generacijama biti korektiv i prenijeti im istinu. Moramo se svaki dan boriti za bolje društvo”, kaže. Govoreći o društvu, smeta mu umjetno stvorena razjedinjenost i političke podjele koje se nameću građanima.

“Za mene ne postoje ‘crveni’ i ‘plavi’. Postoji samo jedna domovina. Nemojmo dopustiti da nas stranke truju. Ne postoji Sjever i Jug osim na geografskoj karti. Pogledam televiziju i vidim kako stalno boje Hrvatsku – ovdje četiri plave, tamo četiri crvene. Ma nema toga! Možeš biti izvanstranački tip, izići na izbore, procijeniti čiji je program dobar i dati svoj glas. Nama treba nova inteligencija, nova školovana mladost koja ima motiva i želje voditi ovu zemlju naprijed”, kaže. 

Poruka mladima: Prosvijećeno domoljublje i širina duha

Kako je razgovor tekao u smjeru poruke mladima, odlučili smo se osvrnuti na poruku koju ima za mlade naraštaje. Iz pozicije čovjeka s bogatim životnim i umjetničkim iskustvom, s velikim optimizmom i vjerom gleda na mlađe generacije, ali im upućuje i vrlo jasnu, zrelu poruku o tome što znači voljeti svoje u suvremenom svijetu.

“Moja poruka mladima koju ponavljam vrlo je jednostavna: moraju biti prosvijećeni Hrvati! A što znači biti prosvijećen Hrvat? Apsolutno voljeti i poštovati svoje do zadnjih granica, ali jednako tako poštovati sve vjere, sve nacije i sve različitosti. Druga su vremena. Morate poštovati svačiji integritet, ali milimetar Hrvatske ni po cijenu života nikome ne dati“, kaže.  Naglašava da demokracija podrazumijeva dijalog i međusobno uvažavanje, ali i neprestani rad na sebi kroz obrazovanje.

“Živimo u demokraciji i svatko ima pravo na svoje mišljenje i pravo glasa. Međutim, ako se ne slažeš sa mnom, moraš me smisleno demantirati. Ja ću u svakoj javnoj raspravi do zadnjeg daha braniti svoje stavove, o nestalima, o ljubavi prema domovini jer znam da stojim iza ispravnih stvari. Ali mladima poručujem: educirajte se! Najgore mi je kad se netko hvali: ‘Ja sam uspio bez škole.’ Nemoj se time hvaliti, molim te. Pročitajte knjige, progutajte literaturu, naučite razmišljati svojom glavom i filtrirati informacije. Bez škole i znanja teško je razumjeti svijet oko sebe”, jasno će Ninčević. 

Počeci u glazbi: Od čiovske plaže i gitare do velike karijere

Priču vraćamo na početak te smo se prisjetili glazbenih početaka Nenada Ninčevića. Njegov je život prepun zanimljivih anegdota, a neke je odlučio podijeliti s nama. Priča o tome kako je sportaš i borac ušao u svijet nota i stihova te nosi u sebi onaj prepoznatljiv, šarmantan splitski dišpet. Do svoje sedamnaeste godine Neno je intenzivno trenirao borilačke vještine i gradio sportske snove, a onda se umiješala sudbina u liku jedne gitare i jedne ljetne ljubavi.

“Sa sedamnaest godina trenirao sam karate, shotokan stil i bio jako uspješan natjecatelj. Ali u odnosima s nježnijim spolom nisam bio baš najspretniji”, kroz smijeh će. I tako sam jednog ljeta na plaži na Čiovu upoznao jednu djevojku. Cijeli dan sam sanjao taj prvi poljubac, uredio se navečer, skockao, pričao joj sat i pol, dva… I taman kad sam bio pred realizacijom, dolazi frajer s dugom, plavom kosom i gitarom. Zapjeva Krivo je more i Jedina moja – i ode ona s njim! Ja ostao sam na plaži, gledam one nesretne galebove i mislim se bi li ih potjerao ili zagrlio od tuge. Tada sam rekao sam sebi: Kupit ću i ja tu gitaru”, dodaje.  Da bi došao do svojeg prvog instrumenta, morao je dobro zasukati rukave.

“Mjesec dana kopao sam kanale na dnevnice da bih skupio novac za gitaru. Kad sam je konačno kupio, uporno sam štrapao po njoj i počeo pisati prve stihove. A moj stari, koji je bio inženjer rudarstva i čitav život proveo u rudarskom oknu, bio je u potpunom šoku”, priča nam.  Posebno je upečatljiva i duhovita anegdota o trenutku kad je njegov otac jednom kolegi s kojim je radio i koji mu je bio nadređen ponosno pokazivao novi stan u koji su se uselili.

“Pokazuje stari svojem kolegi stan: ‘Evo, ovo ti je kuhinja, ovo ti je hodnik…’ I otvori vrata moje sobe, a ja unutra stružem po gitari. Kaže stari: ‘Ovo mi je stariji sin.’ Pita mene taj čovjek: ‘Momak, čime se ti baviš?’ Kažem ja: ‘Evo, tu pišem, sviram…’ Pita on opet: ‘Ma dobro to, nego čime se baviš, od čega živiš?’ Stari je na to samo hladno zatvorio vrata i rekao mu: ‘A ovo ti je kupatilo!’ Stari nije znao što će tada, što će objašnjavati nekom poddirektoru, da mu stariji sin udara po gitari umjesto da radi ozbiljan posao”, dodaje.  Međutim, sumnje su vrlo brzo nestale kad su se zaredali prvi veliki hitovi. Prvo rad s Mišom Kovačom, a zatim je uslijedila era Magazina s bezvremenskim pjesmama poput Piši mi, Putujem, Oko moje sanjivo i Tamara. Ubrzo nakon toga rađa se i Tuti Frutti Band.

“Krenuli smo doslovno s gajbe pive! Tu, iza ulaza u Osječkoj ulici u Splitu. Nastali su hitovi poput Nasloni glavu na moje rame, Stvari lagane, i druge. Mi klinci iz ove ulice završili smo u dvoranama i na stadionima. To je bilo najljepših sedam-osam godina mojeg života”, ističe. 

Priča o Bojni Čavoglave i prijateljstvu s Thompsonom

Govoreći o glazbi koja je obilježila devedesete i ratne godine, nemoguće je zaobići legendarnu pjesmu Bojnu Čavoglave i neraskidivo prijateljstvo s Markom Perkovićem Thompsonom. Nastanak te pjesme vezan je uz identične splitske ulice u kojima je Neno stvarao svoje prve bendovske korake.

“Trenutno sjedimo točno na pedeset metara od garaže u kojoj su snimljene Čavoglave! Snimljene su preko puta ulaza u Osječku 24, u garaži našeg prijatelja Silvija Škare Brace. Marko je došao s terena, s fronte, imao je tu pjesmu na gitari. U životu nisam vidio bržu reakciju i veći feedback nego kad je ta pjesma izašla na Radio Splitu. Znalo se: Dobili smo svoju pjesmu, imamo svoju državu, dobit ćemo sve”, ističe.  Prijateljstvo stvoreno u tim teškim vremenima traje i danas, a Ninčević s velikim poštovanjem govori o Thompsonu kao umjetniku i čovjeku.

“Marko Perković je moj veliki prijatelj, a Thompson je pjevač i fenomen. Ne možemo i ne smijemo kazati da ta pjesma nije značila puno, puno previše za sve nas. Marko, još jednom hvala ti na toj pjesmi, hvala Bojni Čavoglave i svima koji su dali svoj doprinos”, kaže Ninčević. 

Hitovi koji su odgojili generacije: Od Olivera i Gorana Karana do Severine i Giuliana

Kad bi se na jednom mjestu skupile sve pjesme koje je Neno Ninčević potpisao kao autor stihova ili glazbe, dobila bi se vjerojatno najveća antologija suvremene hrvatske pop i estradne scene. S više od dvije tisuće napisanih pjesama i više od šest stotina izvornih hitova, Ninčević je oblikovao karijere najvećih imena. Jedna od najdojmljivijih i najemotivnijih priča vezana je uz suradnju s neprežaljenim Oliverom Dragojevićem i nastanak pjesme Žuto lišće ljubavi.

“Oliver u to vrijeme uopće nije htio pjevati tu pjesmu! Svi zaboravljaju da je Oliver tada bio u komercijalno teškoj fazi, pred izdavanjem albuma koji je imao odlične pjesme, ali nije bio komercijalan. Imao je nevjerojatno dobre pjesme, ali nešto je nedostajalo tu. Zdenko Runjić i ja damo mu Žuto lišće, pjesmu od doslovno dvije harmonije. On se zgrozio! Bio je jazzer u duši i otpjevao je to s najvećim mogućim gađenjem. A na kraju se album prodao u 350 ili 400 tisuća primjeraka! Tu je Oliver krenuo prema samom vrhu i masovnim gažama. Nakon toga napisali smo mu Svirajte noćas za moju dušu, i priča je bila zaokružena”, dodaje. 

Ipak, odnos dvojice velikana imao je i svoje dinamične epizode koje Neno danas spominje s puno smirenosti i pokajanja.

“Kasnije, kad je postao onaj pravi, veliki Oliver, hrvatski brend, u par je navrata rekao da se srami te pjesme. Ja sam tada, s kratkim fitiljem kakav jesam, ispalio: ‘Ako se srami, neka vrati sve novce koje je zaradio od nje!’ Bio sam bezobrazan i danas mi je žao zbog toga. Srećom, par dana prije nego što je doznao za svoju dijagnozu, našli smo se na Korčuli. Izljubili smo se, zagrlili, izmirili i izravnali sve. Bio bi mi ogromna mrlja i križ na duši da je otišao, a da to nismo riješili. Krivnja je bila moja – on je kao veliki Oliver imao pravo to reći, a ja sam morao šutjeti”, ponizno će Ninčević.  Osim Olivera, Ninčević je napisao ključne stihove za mnoge druge izvođače: “Za Gorana Karana napravio sam praktički kompletan opus. Toniju Cetinskom napisao sam Blago onom tko te ima, Kad žena zavoli… Za Severinu u njezinim ponajboljim godinama: Dalmatinka, Trava zelena, Paloma Nera. Uslijedio je i Giuliano i Dobro mi došla ljubavi, kad cijeli stadion pjeva s njim. Imao sam veliku  sreću raditi s najvećima i ostavim pjesme koje i danas žive u narodu”, dodaje. 

Ako ne znaš šta je bilo i rođenje Hrvatskih ruža

Jedan od najvećih glazbenih fenomena nedavno svakako je pjesma Ako ne znaš šta je bilo, koja je ujedinila publiku i postala svojevrsna moderna domoljubna himna. Nastala je u specifičnim okolnostima, iz čiste emocije i potrebe da se stvori nešto duboko i pročišćeno. Ta se pjesma dogodila u jednom dahu. Cijeli život promišljam na koji način dati emociju kad su u pitanju Marko ili projekt Hrvatske ruže. Ne da mi se pisati floskule. Ovu sam pjesmu primarno htio napisati za mojeg sina i njegova sina Antu. Bilo je to jedno jako senzibilno razdoblje i pjesma je ispala čista kao suza. Svaka riječ u njoj je gola istina, zato je i postala toliki hit. Da nije tako, narod je ne bi prihvatio. Proces snimanja ponovno je pokazao svu veličinu i karizmu Marka Perkovića Thompsona. Ljudi su mi govorili: ‘Trebao si to snimiti sam s Ružama.’ Ma kako bih snimio sam! Marko je došao u studio samo otpjevati pilot vokal, da pokaže mojim klincima iz benda kako se to pjeva. Stao je pred mikrofon onako umoran, neispavan i odvalio iz prve! Ja sam ostao šokiran. Poslije je on snimao još dvadeset puta, ali ja sam na miksu vratio taj prvi pilot. Ta njegova karizma i vokal dali su pjesmi snagu. Hvala Ružama, ali hvala i Marku, jer bez njega to nikad ne bi bio toliki hit”, ističe. Iz tog duha stvorene su i same Hrvatske ruže, bend koji je Ninčević pokrenuo kad je shvatio da mnogi izvođači oklijevaju izvoditi pjesme s naglašenom domoljubnom i duhovnom tematikom.

Pjesma Kardinale: Od bolničke postelje do projekta života

Posebno poglavlje u Ninčevićevu novijem stvaralaštvu zauzima pjesma Kardinale, posvećena blaženom Alojziju Stepincu. Njezin je nastanak izravno vezan uz teške zdravstvene borbe kroz koje je Ninčević prolazio.

“Pjesma Kardinale nastala je u bolničkoj sobi na Rebru. Završio sam tamo u katastrofalnom stanju, u sepsi, s CRP-om 360, a da nisam ni znao da imam gangrenu. Operiran sam po hitnom postupku i morao sam ležati. Čovjek do mene u sobi bio je bez noge, meni su amputirali dio lijevog i desnog stopala. Borba za daljinski upravljač na sredini sobe bila je nevjerojatna, niti može on do njega, niti mogu ja!” kaže. 

U toj bolničkoj svakodnevici, na televizijskom programu prikazivan je dokumentarac o Alojziju Stepincu koji je Neni otvorio potpuno nove vidike.

“Sramota me reći, ali ja do tada nisam znao puno o njemu. Znao sam da je blaženi i to je bilo sve. I gledam u toj emisiji kako ljudi drugih vjera i nacija – Srbi, Židovi – svjedoče o tome kako ih ne bi bilo da nije bilo kardinala Stepinca koji ih je spašavao u bolnici Sestara milosrdnica po cijenu vlastitog života. Tada sam sam sebi rekao: ‘Ako ikada izađem živ iz ove bolnice, napisat ću mu pjesmu!’

Kad je pjesma napisana, pojavio se neočekivan problem u odabiru izvođača.

“Kome god sam ponudio pjesmu, nitko je nije htio pjevati! Govorili su: ‘Sumnjiva biografija, pa ustaški vikar…’ Kakav ustaški vikar, čovjek je bio žrtva svih mogućih režima i sustava! I kad sam vidio da nitko ne želi, rekao sam: ‘E pa moram napraviti svoj bend i sam je otpjevati.’ Tako su zapravo nastale ‘Hrvatske ruže’ – jer nitko drugi nije htio pjevati Kardinala!” govori Ninčević.

Danas Hrvatske ruže iza sebe imaju više od pedeset održanih koncerata, a publika ih prima s velikim oduševljenjem gdje god se pojave. “Mi nismo desničarski bend, to su sulude konstrukcije. Obitelj, Bog, domovina – to su univerzalne vrijednosti, to je centar! Pjevamo narodu, ljudi plaču i pjevaju s nama. Korak po korak, stvaramo nešto što ostaje”, kaže.

Mi smo hrvatski mornari, himna Klape HRM-a “Sv. Juraj“

Govoreći o velikanima glazbene scene s kojima je dijelio stvaralački put, Neno Ninčević kaže da ih je bilo mnogo, te da isticati nekoga ne bi bilo pravedno. Radio je zaista brojne pjesme koje ostaju upečatljive. Jedna od njih ima i poseban status.

“Pjesma Mi smo hrvatski mornari ima posebnu priču. Kad smo je pisali, nismo imali pojma da će ona s vremenom postati službena himna Hrvatske ratne mornarice”, kaže. Pjesma je dobila svoju najmoćniju izvedbu u interpretaciji Marka Bralića i Klape Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj”, s kojima Ninčevića veže dugogodišnje prijateljstvo i suradnja.

“Marko Bralić i Klapa HRM-a ove godine slave svoju 25. obljetnicu. Uvijek ih je predivno vidjeti i čuti – dođeš na mimohod ili na zagrebačke fontane, a pred tobom stoje gromade od ljudi, sve momci od dva metra! I kad oni grunu iz sve glasnoće: Mi smo hrvatski mornari, to naježi čovjeka. Da Hrvatske ratne mornarice i njihove klape nema, trebalo bi ih izmisliti. Oni su ponos naše glazbene kulturne baštine”, kaže Ninčević. 

Pogled u budućnost: Stvaralačka energija ne jenjava

Na samom kraju razgovora, dok se prisjeća stotina stihova, nebrojenih putovanja, stadiona i pjesama koje su ušle u narodnu baštinu, Neno Ninčević ostaje onakav kakav je bio i na početku – jednostavan, pristupačan i pun novih planova.

“Ja živim među svojim ljudima od dana kad sam se rodio pa sve do danas. Nisam se promijenio nimalo, osim što sam možda s godinama postao još ljubazniji i pristupačniji”, kaže kroz smijeh. “Ne vidim potrebu lagati u pjesmama niti izmišljati teme – oko nas je toliko stvarnih, emotivnih priča koje samo treba uobličiti u par stihova i nota”, dodaje.

Iako je iza njega impozantna karijera, Neno ne razmišlja o povlačenju. Projekt Nestali, novi koncerti s Hrvatskim ružama, rad na novim pjesmama i suradnje s mladim glazbenicima drže ga u neprekidnom stvaralačkom zanosu.

“Nije moje da se miješam u politiku niti u tuđe privatne živote. Moje je da pišem, da spajam ljude i da kroz pjesmu donosim emociju. Svaki novi dan prilika je da napravimo nešto dobro za našu djecu, za našu novu generaciju i za našu domovinu. Dok god ima inspiracije i dok god pjesme dotiču ljudska srca – ja ne stajem!” zaključuje. 

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Hrvatske ruže