Hrvatski veslački klub Vukovar jedan je od četiri kluba koji su 2026. godine dobili priznanje za poseban doprinos u obrani domovine

Priznanje za poseban doprinos u obrani domovine, koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor, ove je godine uime Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar primio Tomislav Baumgertner – čovjek čiji je život, baš kao i život njegova kluba, neraskidivo vezan uz Vukovar, Dunav i Domovinski rat. Veslač od svoje 14. godine, poslije trener i veslački sudac, u ratu je izgubio gotovo sve što su klub i grad nekad bili. U ratu je proživio i najveću osobnu tragediju, gubitak sina Tomislava. Njegova priča – ispričana mirno, bez patetike, ali s težinom koja se ne da sakriti – priča je o obitelji, klubu i gradu koji su, unatoč svemu, ostali na Dunavu. Tomislav Baumgertner Brko u razgovoru za Hrvatski vojnik opisuje početke ratnih zbivanja, kad je veslački klub služio kao punkt Zbora narodne garde, te kako je objekt stradao u napadima. Posebno bolan dio priče odnosi se na obiteljsku tragediju, odnosno gubitak sina Tomislava, koji je zarobljen u vukovarskoj bolnici i pogubljen na Ovčari. Unatoč neopisivoj patnji, Baumgertner objašnjava kako su, s preživjelim veslačkim prijateljima, tijekom progonstva u Zagrebu i uz pomoć sportskih prijatelja i Hrvatskog veslačkog saveza, uspostavili daljnji život Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar.

Klub kao obiteljska tradicija

Tomislav Baumgertner učlanio se 1964. u Hrvatski veslački klub Vukovar. Imao je tad 14 godina i slijedio je put svojeg oca, koji je i sam bio veslač. Otac je, priznaje uz osmijeh, u početku više priželjkivao da se sin posveti glazbi – i sam je svirao trombon – no sina je ipak povuklo veslanje i Dunav. Ta se obiteljska tradicija nastavila i u sljedećoj generaciji. Baumgertner i njegova prva supruga Vesna imali su blizance, sina Tomislava i kćer Helenu, rođene 27. studenog 1973. godine. Oboje su, poput oca, postali članovi Veslačkog kluba Vukovar čim su za to dorasli – krajem sedmog i početkom osmog razreda, sa 13 godina. Baumgertner se veslanjem bavio do 1970., a dvije godine poslije počinje raditi kao mladi trener. Trenerski posao prekinuo je 1973. godine odlazak u vojsku, gdje je proveo 11 mjeseci. Po povratku ponovno počinje raditi kao trener. Ističe da mu je to bio dopunski posao, uz redovni posao strojara na održavanju u tadašnjoj tvornici pneumatika u Borovu. Da bi mogao nastaviti rad kao trener, morao je završiti i formalnu trenersku edukaciju, koja je trajala četiri semestra – prvi u Zadru, ostale u Zagrebu na Kineziološkom fakultetu, pod vodstvom profesora Jaroslava Laštovice. Kroz njegove ruke i ruke kolega prošle su i posade koje su nosile dres tadašnje državne reprezentacije: muški dvojac bez kormilara na susretu u Bledu, a 1987., na Univerzijadi u Zagrebu, dvije veslačice iz njegove posade postale su članice reprezentacije, iako bez medalje. Klub je smješten preko puta parka i dvorca Eltz – mjesto koje će, samo nekoliko godina poslije, postati i njegovo ratno uporište.

Početak Domovinskog rata

Kad je 1991. izvršena agresija na Vukovar i počeo Domovinski rat, Baumgertner se odmah priključio Zboru narodne garde. Prostorije kluba pretvorile su se u mjesto okupljanja članova i simpatizera kluba koji su ostali braniti grad. Tu su se organizirali i tu je, kako kaže, počeo njegov ratni put. U prvim mjesecima rata, dok grad još nije bio razoren, kroz klub su prolazili i mladi vojnici tadašnje JNA koji su pobjegli iz vukovarske vojarne. Baumgertner i suborci prihvaćali su ih, preoblačili u civilnu odjeću koju su dobivali iz obližnje robne kuće Nama te ih pitali žele li ostati u Vukovaru ili se vratiti kućama. Većina je birala povratak, a prijevoz do Vinkovaca organiziran je Kukuruznim putem jer je Vukovar bio okružen srpskim selima i neprijateljskim postrojbama.

Klub je tijekom svakodnevnih napada na grad bio izložen topničkoj i zračnoj vatri s druge strane Dunava. Stradao je u granatiranju 14. rujna 1991. godine. Baumgertner i njegovi ljudi premjestili su se na položaj na Sajmištu, u blizini vojarne, a potom, krajem rujna, u Vatrogasni dom Vukovar, gdje su ostali do samog kraja obrane grada. Slijedio je trenutak proboja: “Išli smo 17. navečer iz Vukovara prema Vinkovcima, kroz njive zasijane kukuruzom. Idućeg popodneva došli smo u Vinkovce. Tamo su nas dočekali, prenoćili smo, dali su nam nove odore jer su naše bile uništene. Uputili smo se prema Zagrebu – prenoćili smo u Đakovu, i iz Đakova nastavili do Zagreba, u vojarnu na Borongaju”, kaže.

Osobna tragedija i gubitak kojem nema lijeka

U trenutku kad je stigao u Zagreb, Baumgertner nije znao gdje mu je obitelj. Otac mu je završio u logoru. Sin Tomislav, kojeg su odmalena zvali Bato, u to je vrijeme bio na osiguranju saniteta u vukovarskoj bolnici. Ondje je kao medicinska sestra radila Batina majka Vesna, koja je od prvih dana rata bila uključena u zbrinjavanje ranjenika, još od 2. svibnja 1991. i događaja u Borovu Selu. Kći Helena bila je u Bogdanovcima, koji su pali desetak dana prije Vukovara, a s ostalim mještanima izbjegla je prema Vinkovcima i dalje do Zagreba. Sina je, govori Baumgertner, još u proljeće 1991. pokušavao odvesti iz grada – nudio mu je odlazak rodbini u Italiju, a preko Crvenog križa mladić je nakratko boravio i u Dugoj uvali. No mladi je Tomislav svaki put birao povratak u Vukovar kako bi se priključio obitelji i prijateljima – dijelu kojih, kako se poslije pokazalo, taj povratak također nije bilo suđeno preživjeti.

“Govorio sam mu: ‘Tomislave, hajde da te pošaljem, imam sestričnu u Italiji.’ On nije želio otići”, govori nam. Preko Crvenog križa nakratko je boravio u Dugoj uvali s prijateljem, bili su ondje možda dva tjedna, ali i tad se vratio u Vukovar – autobusom do Županje. Mene su zvali telefonom da dođem po njih i nije mi preostalo ništa drugo. Pitao sam dečke: ‘Vidite li gdje ste došli?’ I prošli smo kroz atare od Županje do Vinkovaca, pa opet Kukuruznim putem do Bogdanovaca i Vukovara”, svjedoči.

Tomislav Bato je, zajedno s ranjenicima i osobljem bolnice, zarobljen i odveden na Ovčaru, gdje je strijeljan – no obitelj je punu istinu doznala tek godinama poslije. Do konačne potvrde da su zarobljenici s Ovčare doista strijeljani došlo se tek 1996., a do identifikacije posmrtnih ostataka iduće godine. Majka i sestra morale su dati uzorke krvi koji su, s obzirom na to da se DNK analiza u Hrvatskoj još nije provodila, poslani na obradu u Sjedinjene Američke Države. Nalazi su stigli nakon dva mjeseca, a Tomislav je u svibnju 1997. pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Ubijen je, dakle, na Ovčari te 1991., sedam dana prije nego što bi napunio 18 godina.

Na pitanje kako je pronalazio snagu da nastavi dalje i kako se danas nosi s gubitkom, Baumgertner ne uljepšava odgovor: “Nije mi ništa lakše. Kažu da vrijeme liječi rane – možda za neke rane i liječi, ali za ovakvu tragediju nema teorije da liječi. Ja njega nisam zaboravio, niti ću ikad zaboraviti. Draže bi mi bilo da je on meni došao zapaliti svijeću na grob, a ne obratno.”

Rat mu je odnio i bliskog suradnika iz kluba: trenerskog kolegu Josipa Batarela, također strijeljanog na Ovčari. Cijeli rat u Vukovaru proveo je i s drugim trenerskim kolegom Josipom Tomićem Jozom. Uz trenerski posao, Joza je radio i kao kinooperater, a bio je i strastveni lovac.

“Bio je sa mnom cijelo vrijeme rata. Čak mi je dao prvu pušku – svoju lovačku, dok nisu stigli kalašnjikovi”, prisjeća se.

Život iznova

Po povratku iz rata Baumgertner je neko vrijeme bio na skrbi u Hrvatskoj vojsci, nakon čega je prešao raditi u 40. brigadu veze u Samoboru, gdje je ostao sve do umirovljenja u srpnju 2006. Trenerski posao, priznaje, više nije mogao nastaviti. “Nakon svega što se dogodilo nisam imao volje ni snage za to”, ističe. No veslački sudački ispit položio je još prije rata i tu je dužnost, za razliku od trenerske, zadržao do danas: redovito sudi na regatama, a uskoro ga očekuje i ona u Ogulinu. Život je, unatoč svemu, krenuo dalje. Kćer Helena udala se i danas ima dva sina. Sam Baumgertner 1996. se ponovno oženio, suprugom Jasenkom, s kojom ima sina Frana, uspješnog i ostvarenog čovjeka, oženjenog i oca dvojice sinova. Početkom ove godine Fran se sa suprugom i djecom preselio u Vukovar. Suprugina je obitelj iz Vukovara, a Fran ondje nastavlja raditi u struci. Sam Tomislav Baumgertner Brko danas živi izvan Vukovara, no, kaže, često je ondje, u klubu koji mu je, kako i sam priznaje, ostao pravi dom.

Klub danas i poruka mladima

HVK Vukovar danas vodi mladi trener, diplomirani kineziolog, uz pomoćnika koji je završio trenerski tečaj Hrvatskog olimpijskog odbora. Njih dvojica okupljaju djecu i obilaze škole, no suočavaju se s izazovom koji je zajednički većini manjih sredina – Vukovar nema puno djece, a ona se raspoređuju na mnoštvo sportova, od nogometa i rukometa do gimnastike i dizanja utega. Baumgertner priznaje da velik broj mladih koji počnu trenirati veslanje odustane nakon kratkog vremena. Privuku ih drugi sportovi, no on vjeruje da je važno zadržati i ohrabriti one najustrajnije – jer upravo od njih, kaže, mogu doći i budući rezultati. Baumgertnerova poruka mladima ide i izvan sporta. Osvrćući se na ponovno uvođenje vojnog roka, koji nikad zapravo nije bio ukinut nego samo zamrznut, poručuje da bi bilo dobro da se što više mladih ljudi, bez obzira na to završavaju li srednju školu ili fakultet, odazove obuci: “Ne moraju ratovati, ali dobro je da budu obučeni – ako ikad dođe do toga, da znaju obraniti sebe, svoju obitelj, svoj grad i svoju državu.” Vjeruje da će djeca vukovarskih branitelja, poput njegova sina Frana, koji je zbog godina to iskustvo već premašio, i dalje nastaviti tu vezu s Hrvatskom vojskom.

Maraton dug 34 kilometra

Jedna od najljepših priča vezanih uz klub i poslijeratni život Vukovara je veteranska regata koja se Dunavom vozi od 2004. godine. Ideja je potekla od Tomislava Baumgertnera i njegova prijatelja Borisa Martina, kojemu je i sam nekoć bio trener. Boris je otac hrvatskog veslača i osvajača olimpijskih medalja Damira Martina, koji je 1991. imao je tek tri godine.

“Boro mi je jednog dana rekao: ‘Brko, hajde da napravimo regatu kakve nema u Hrvatskoj – vozimo od Vukovara do Iloka'”, prisjeća se Baumgertner. “Prva regata održana je 2004., nakon što je u prosincu 2003. dovršena zgrada kluba”, dodaje. “Na 34 kilometra dugoj dionici Dunavom natjecalo se osam osmeraca, svi iz Hrvatske. S obzirom na duljinu staze, dogovoreno je da posade drže ujednačen tempo većim dijelom puta, a pravo natjecanje odvija se na zadnjih nekoliko kilometara prema Iloku”, objašnjava nam.

Iz godine u godinu broj prijavljenih posada rastao je. Počelo je s 12, 18, u jednom trenutku i 29 – a s vremenom su se pridružili i klubovi iz Mađarske, Slovenije i Njemačke. Regata je danas prerasla u pravi maraton s više kategorija: veteranskom, klupskom, gradskom, juniorskom (do 18 godina), a povremeno i mješovitom, s posadama sastavljenim od muških i ženskih veslača. Datum održavanja svjesno je vezan uz obljetnicu ustrojavanja 204. vukovarske brigade, krajem rujna ili početkom listopada, kao dan sjećanja na sve koji su u nju bili uključeni. Zadnjih godina regata zbog nevremena, snažnog sjeveroistočnog vjetra zvanog dolnjak, koji na Dunavu zna podignuti valove visoke i do metar, dva puta nije održana. Baumgertner izražava nadu da će se ove godine, uz nizak vodostaj, ponovno veslati, jer, kako ističe, riječ je o nečemu zaista predivnom.

Priznanje koje puno znači

Baumgertner je od Hrvatskog veslačkog saveza i Zagrebačkog veslačkog saveza već dobio priznanje za doprinos u obrani Hrvatske, no ovogodišnje priznanje Ministarstva hrvatskih branitelja i Hrvatskog olimpijskog odbora, kaže, ima posebnu težinu: “Drago mi je što su se sjetili da ima jedan Vukovarac koji je od svoje 14. godine u veslanju – kao veslač, kao trener i kao veslački sudac.” Priznanje nije stiglo samo njemu osobno. I sam klub primio je nagradu Hrvatskog veslačkog saveza za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Od svih sportskih klubova u Vukovaru – nogometnih, rukometnih, odbojkaških, gimnastičkih, stolnoteniskih – upravo je HVK Vukovar dao najviše članova koji su sudjelovali u ratu: njih 32, od kojih su mnogi ubijeni, a neki ni do danas nisu pronađeni. Njihova se imena i fotografije nalaze u monografiji objavljenoj u povodu 100. obljetnice kluba.

Ni sama zgrada kluba nije prošla bez štete tijekom teške i bolne povijesti grada. U njoj je 1986. godine izbio požar, prouzročen eksplozijom kondenzatora u perilici rublja u stanu domara unutar kluba. Nekoliko godina nakon toga, tijekom rata, oštetila su je granatiranja s druge strane Dunava. Ono što je od zgrade ostalo, poslije rata pomogli su sanirati prijatelji kluba, a potpuna obnova dovršena je u prosincu 2003. godine. HVK Vukovar danas je, prema riječima Tomislava Baumgertnera, jedini klub u gradu čija je zgrada, zajedno sa zemljištem na kojem stoji, u potpunom vlasništvu samog kluba. Veslački klub simbol je kontinuiteta zajednice koja je, unatoč svemu što je izgubila, ostala vjerna Vukovaru i Dunavu. Priča Tomislava Baumgertnera i njegova kluba nije samo svjedočanstvo o pretrpljenoj patnji i nenadoknadivim gubicima. Trajan je spomenik nesalomljivom duhu, sportskoj ljubavi i odanosti Vukovaru, koja je ostala jača od svih ratnih stradanja. 

---

Od svih vukovarskih sportskih klubova veslački je dao najveći broj članova koji su sudjelovali u obrani domovine. Čak 32 njegova člana poginula su ili ubijena, a neki od njih još uvijek nisu pronađeni. To su bili: Emil Aleksander, Vladimir Bajrak, Stjepan Banković, Josip Batarelo, Tomislav Baumgertner ml., Željko Begov, Stjepan Branko Bergman, Antun Čondić, Vedran Galić, Alfred Hill, Marko Jakumetović, Branko Jovanović, Zorislav Jugo, Željko Jurela, Damir Kiralj, Ivan Kovač, Koloman Kovač-Puba, Vladimir Kršić, Sandra Kupanovac Molnar, Goran Ledić, Marko Lucić, Rene Mataušek, Dragutin Molnar, Josip Molnar, Saša Molnar, Borislav Mudri, Pavao Slobodan Mudri, Stanko Posavec, Berislav Šebetić, Hrvoje Šeremet, Antun Štefanovski i Siniša Veber.

---

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Tomislava Baumgertnera