Isprva razvijene kao oružje zrak-zrak za višenamjenske borbene avione, francuske rakete danas se koriste i kao PZO na zemaljskim sustavima te na ratnim brodovima. Ionako dobroj prodaji dodatno bi mogle pridonijeti inačice nove generacije

Kad su se početkom devedesetih u Americi pojavile napredne rakete AMRAAM (Advanced Medium-Range Air-to-Air Missile), jasno je označena budućnost naoružavanja suvremenih borbenih zrakoplova. Taj samonavođeni projektil iznimno je povećao mogućnosti protuzračne borbe na velikim dometima i izvan vizualnog kontakta. Kvantni skok nije bio u aktivnom radarskom navođenju, nego u uvođenju te sposobnosti u projektil znatno manjih dimenzija. To je omogućilo bolje naoružavanje manjih zrakoplova u kvalitativnom (mogućnost samonavođenja) i kvantitativnom smislu (broj nošenih projektila). Odabirom samodostatnosti te neovisnosti o američkim i paneuropskim sustavima, Francuska se odlučila na samostalan razvoj sličnog projektila. Otišla je i korak dalje: kako bi se osigurao novi projektil s infracrvenim (IC) samonavođenjem za manje domete, odlučilo se da novi projektil zamijeni oba tipa projektila zrak-zrak u operativnoj uporabi. Istovjetan dizajn s jednakim sekcijama i komponentama bit će razvijen u inačicama s različitim tražilima s IC ili radiofrekvencijskim (RF) samonavođenjem. Novi projektili trebali su zamijeniti prilično velik projektil Super 530D, a IC inačica projektil Magic II. Masa i dimenzije projektila odražavale su kompromis i bile su otprilike između AMRAAM-a i projektila Magic II/Sidewinder. Taj koncept nije bio inovativan. Iskušan je i zamišljen u SSSR-u (ali iz drugih razloga) na više generacija projektila kojima su naoružavani avioni MiG-21/23/25/29 i Su-27. Zadnji od njih bili su projektili R-27 (NATO-ova oznaka AA-10 Alamo), koji su krajem osamdesetih počeli ulaziti u uporabu. Na inicijalnom konceptu počelo se raditi 1982., a program je 1987. pokrenula francuska agencija za razvoj naoružanja DGA (Direction Générale de l’Armement). Prva letna testiranja započela su 1991., neposredno nakon hladnog rata. Operativna sposobnost u francuskom zrakoplovstvu i to na avionima Mirage 2000-5F dostignuta je 1999. Puna operabilnost na avionima Rafale (F1) postignuta je u srpnju 2000., a na mornaričkom Rafaleu M dvije godine poslije. U međuvremenu je nekoliko tvrtki koje su razvijale projektil prošlo spajanja i restrukturiranja pa je jedini proizvođač na kraju ostao MBDA.

Pogodak preko ramena

Novi projektil dobio je ime MICA, što je pokrata od Missile d’Interception, de Combat et d’Auto-défense, u prijevodu: projektil za presretanje, borbu i samoobranu. Radarska inačica danas nosi oznaku MICA RF (Radio Frequency), a nekad je bila poznata kao MICA EM (ÉlectroMagnétique). Ta inačica u vrhu projektila pod keramičkim radiopropusnim štitnikom ima aktivno programibilno pulsno-doplersko radarsko tražilo AD4A koje djeluje u frekvencijskom pojasu J (između 10 i 20 GHz). Razvile su ga tadašnje poznate tvrtke GEC Marconi i Dassault Électronique, a proizvodnja je danas na tvrtki Thales. Napredno tražilo AD4A također je razvijeno i ugrađeno na projektile sustava ASTER. Sposobno je za djelovanja u različitim vremenskim uvjetima, danju ili noću. Navodi se da ima i sposobnosti zahvata cilja bez obzira na pozadinsku zemaljsku ili morsku površinu, i to sve u uvjetima snažnog radioelektroničkog ometanja. MICA je prvi projektil zrak-zrak koji je pogodio cilj preko ramena, i to na testnom gađanju u lipnju 2007. godine. Demonstrirao je sposobnost zahvata cilja nakon lansiranja (Lock-On After Launch – LOAL) preko podataka dobivenih putem podatkovne veze. Inačica MICA IR (InfraRouge) ima dvopojasno tražilo s naprednim IC senzorom koje djeluje u srednjovalnom (MWIR 3 – 5 µm) i dugom pojasu (LWIR 8 – 12 µm). Tražilo se sastoji od elektroničkog dijela i sustava hlađenja koji omogućuje višesatno djelovanje. Slikovno IC tražilo može generirati slike visoke razlučivosti, a s pomoću softverskih algoritama omogućava otkrivanje i praćenje ciljeva na velikim udaljenostima. Zbog tih sposobnosti može djelovati kao dodatni optoelektronički IC senzor za diskretnu pasivnu pretragu zračnog prostora.

 Četiri načina rada

Osnovni gabariti MICA-e jednaki su na svim inačicama zrak-zrak: masa oko 112 kg, duljina 310 cm i promjer 160 mm. Od srednjeg dijela tijela projektila prema repu proteže se spremnik raketnog pogonskog goriva čije izgaranje pri lansiranju ostavlja mali dimni odraz. Motor osigurava postizanje maksimalne brzine od tri i pol do četiri Macha. Na stražnjem su dijelu projektila križno postavljena četiri mala krilca, a veliku pokretljivost daje sustav usmjerenog upravljanja potiska s četiri pokretljive lopatice. Projektil pri manevriranju može izdržati i opterećenja od 50 G, a nakon minute leta taj broj pada na 30 G.

Zrak-zrak inačica MICA-e može biti instalirana na klasičnim potkrilnim i podtrupnim nosačima ili tračnim lanserima na vrhovima krila. Na lanserima s izbacivanjem lansiranje se može izvršiti pri opterećenju od 4 G, dok na lanserima na vrhovima krila to ograničenje iznosi 9 G. Maksimalni domet za zračno lansiranu inačicu je 60 do 80 km, a minimalni 500 m. Zrakoplovna inačica može biti lansirana u četiri načina rada (moda). Prvi je lansiranje na cilj izvan vidnog dometa (Beyond Visual Range – BVR) uz povezanost sa zrakoplovnom platformom s pomoću podatkovne veze i zahvatom cilja nakon lansiranja (LOAL). Pri takvom djelovanju postiže se maksimalni domet uz kontinuirano ispravljanje putanje i uzorka pretraživanja, a taj postupak provodi tražilo projektila.

Drugi je način lansiranje na cilj izvan vidnog dometa sa zahvatom cilja nakon lansiranja na principu ispali i zaboravi (Fire and Forget) i bez podatkovne veze. U tom načinu moguće je gađanje više ciljeva i brz izlazak (razdvajanje) iz zračne borbe. Treći je način lansiranje projektila na manjim dometima sa zahvatom cilja nakon lansiranja (LOAL), na ciljeve koji su izvan polja zahvata tražila za samonavođenje. Četvrti je način lansiranje na ciljeve na malim dometima uz zahvat cilja prije samog lansiranja (Lock-On Before Launch – LOBL). Projektil se od lansiranja vodi potpuno samostalno na principu ispali i zaboravi uz pomoć vlastitog sustava samonavođenja.

Nova generacija

Usporedno s ulaskom MICA-e u operativnu uporabu, proizvođači su započeli razvoj naprednijih inačica, koje će uključivati nove tehnologije i rješenja. Bio je to logičan korak, koji je pratio sličan put kontinuiranog razvoja američkog sustava AMRAAM ili sličnih projektila u svijetu. Tijekom dva desetljeća od uvođenja u uporabu dogodio se velik napredak u elektroničkoj industriji. To je dovelo do velikog skoka ne samo u mogućnostima projektila nego i u dimenzijama – elektroničke komponente zahtijevale su znatno manji prostor i volumen. Nove značajke bile su itekako dobrodošle u razvoju i konstrukciji projektila jer ograničen raspoloživi prostor i sama masa projektila bitno utječu na njegove krajnje performanse. Projekt razvoja nove generacije (Nouvelle Génération) projektila MICA započeo je krajem 2018. godine. Razvoj, istraživanje i testiranje provode se pod DGA-om, koji surađuje s glavnim proizvođačima MICA-e. Osim MBDA-a, uključene su i tvrtke Safran, Thales i Roxel. Glavni ciljevi programa bili su jednostavni. Smanjenje elektroničkih komponenti trebalo je osloboditi prostor koji će biti iskorišten za dodatno gorivo. Pogon se sastojao od novog, taj put dvoimpulsnog raketnog motora. Time je znatno povećan maksimalni domet, prema brojnim neslužbenim podacima barem za trećinu u odnosu na dotadašnji. Osim toga, projektilu NG je zbog ekonomičnije uporabe dviju faza raketnog pogona povećana pokretljivost i ubojitost u završnoj fazi leta. Znatno je povećana i tzv. zona bez bijega (No Escape Zone – NEZ). Za obje inačice predviđeni su i novi senzori za samonavođenje. Kod IC inačice radi se o senzoru veće osjetljivosti temeljenom na naprednijoj tehnologiji, a kod radarske inačice o novom AESA radaru većeg dometa i razlučivosti.

Kako bi se smanjili troškovi i skratilo vrijeme razvoja, tvrtka MBDA zadržala je većinu sekundarnih značajki MICA-e. Jednak vanjski izgled, dimenzije i preraspodjela unutarnjih odjeljaka podrazumijevaju minimalan utjecaj na promjenu mase i ravnoteže projektila. Zato nisu bila potrebna nova testiranja ponašanja projektila pri lansiranju, letu i razvoju novih letnih modela. Budući da program nije bio prioritet tvrtke, razvoj je išao prilično sporo.

Testovi i narudžbe

Osim velikih poboljšanja, MICA NG dobila je i niz manjih, usmjerenih na povećanje svoje operativne raspoloživosti. Ugrađeni su novi senzori za praćenje stanja projektila, a nova mehanička arhitektura produljila je vrijeme i povećala mogućnosti njegova korištenja u operativnim letovima. Takve promjene dovest će do jednostavnijeg održavanja i smanjenja troškova operativne uporabe. Na novim avionima Rafale u standardu F4, MICA NG moći će se nositi i na unutarnjim potkrilnim nosačima. Time će jedan avion na jednu misiju moći ponijeti i do osam projektila MICA u različitim inačicama odnosno šest uz dva projektila velikog dometa Meteor.

Prvo lansiranje projektila MICA NG obavljeno je tek 19. lipnja 2025., na DGA-ovu poligonu za ispitivanje projektila na Sredozemnom moru. Rafale francuskog zrakoplovstva lansirao je inačicu s IC samonavođenjem. Službena priopćenja navode da je testiranje bilo uspješno i da je potvrdilo funkcionalnost novih podsustava. Drugo razvojno lansiranje NG projektila izvršeno je nedavno, 1. lipnja 2026. Bilo je puno zahtjevnije – Rafale je lansirao MICA-u leteći nadzvučnom brzinom. Testiranje je potvrdilo ispravan rad IC senzora pri velikim temperaturama i brzinama. Prvi kupac nove inačice je Francuska, koja će tim sustavom povećati sposobnosti svojih platformi i u zrakoplovstvu i u mornarici. DGA je krajem 2018. od tvrtke MBDA naručio 200 projektila. Isporuka je trebala započeti 2026., no zasad nema potvrde o tome. DGA u ožujku 2021. naručuje dodatnih 367 projektila, za koje je planirana isporuka između 2028. i 2031. Dvije faze dio su programa temeljenog na Zakonu o vojnom planiranju 2019. – 2025. Osim nabave 567 borbenih projektila, Francuska nabavlja i 250 primjeraka trenažne inačice koja nije opremljena bojnom glavom i pogonskim raketnim motorom.

Kao i drugi zapadni projektili zrak-zrak, i MICA je postala temelj zemaljski baziranog sustava protuzračne obrane (PZO). Pod jednostavnom oznakom VL MICA (Vertical Launch MICA) razvio ga je konzorcij Matra BAe Dynamics te ga predstavio 2000. godine na sajmu Asian Aerospace Show u Singapuru. Ponuđen je u tri inačice: dvije kopnene i mornaričkoj za uporabu na plovilima. Jedna od kopnenih inačica bila je mobilna, montirana na kamionu, a druga je bila statična, u obliku daljinski upravljanog lansera.

Prelazak na kopno

Kao temeljna postrojba za operativnu uporabu sustava VL MICA predviđen je vod PZO-a, čiji je temelj zapovjedna postaja voda (Platoon Command Post – PCP). Često je nazivana i taktičko-operativnim središtem (Tactical Operation Center – TOC), a čini zapovjedno i upravljačko središte sustava. PCP podrazumijeva veliku fleksibilnost uporabe uz mali broj operatera, a razvijen je u suradnji sa stručnjacima iz francuskog zrakoplovstva. Postaja je smještena u kontejneru na teretnom vozilu 6 x 6. Njezine funkcije uključuju motrenje i obradu slike zračnog prostora, procjenu presretanja, planiranje borbenih misija kao i načine rada za simulacije i obuku operatera. PCP omogućuje i razmjenu podataka s višim organizacijskim strukturama, koordinaciju s drugim PCP-ovima te motrenje i daljinsko upravljanje s pomoću pridruženih senzora i lansera. Svaku od PCP postaja moguće je povezati sa šest lansera projektila MICA. Iako je postaja prije svega upravljačka potpora za lansere MICA-e, njezina je uloga s vremenom proširena prema radu s drugim sustavima, što omogućava uspostavu višeslojnog PZO-a. Ovisno o taktičkoj situaciji, očekivanoj ugrozi iz zračnog prostora i konfiguraciji te površini branjenog teritorija, moguće je povezivanje PCP-a s drugim kompatibilnim sustavima. Primjerice, s četiri lansera PZO sustava vrlo kratkog dometa Mistral. U tom se slučaju broj lansera MICA-e smanjuje na četiri.

PCP je interoperabilan i s drugim NATO-ovim sustavima s kojima može razmjenjivati informacije uz pomoć standardiziranih podatkovnih veza. Neke su od njih taktička podatkovna veza Link 16 i JREAP C (Joint Range Extension Applications Protocol C) za razmjenu taktičkih podatkovnih poruka na većim udaljenostima. Zapovjednu postaju moguće je povezati i s nekoliko 3D radarskih senzora s mogućnošću pretrage i praćenja ciljeva (Track While Scan – TWS). Tako se, ovisno o operativnim potrebama, PCP-u može pridodati MBDA-ov sustav IMCP (Improved Missile Command Post), u prijevodu: poboljšana upravljačka postaja projektila. I taj je sustav smješten u kontejneru na kamionu 6 x 6. IMCP donosi dodatnu sposobnost ranog upozoravanja, s povećanim dometom otkrivanja ciljeva, bržim odgovorom i početkom djelovanja prema potencijalnim ciljevima. Takvu sposobnost omogućuje radar 3D GM-60, koji djeluje u frekvencijskom pojasu S. Postaja IMCP ima sposobnost na udaljenostima do 80 km istodobno otkrivati, prepoznavati i pratiti do 200 ciljeva. Ukratko, IMCP donosi višu razinu operativnih sposobnosti postrojbi naoružanoj sustavom VL MICA, a može djelovati izravno, iz vlastitog kontejnera ili preko PCP-a. Sa svojim mogućnostima preciznog otkrivanja ciljeva, trebao bi biti optimalno rješenje ako se višeslojni PZO konfigurira s kombinacijom zemaljskih sustava Mistral i VL MICA.

Šesnaest ciljeva u šest sekundi

Sam projektil sustava VL MICA zadržava mnoge značajke koje vrijede za inačicu zrak-zrak – zapravo se radi o identičnim projektilima. To prije svega vrijedi za aerodinamička svojstva, primjerice veliku pokretljivost zahvaljujući vektoriranoj kontroli potiska i krilima dugog presjeka. Kinetičko djelovanje projektila također je nepromijenjeno – bojna glava aktivira se na kontakt ili u neposrednoj blizini cilja. Ipak, djelovanje s razine zemlje dovelo je do smanjenja dometa izvornog projektila. Maksimalni domet presretanja ili pogađanja cilja sveden je na 20 km, a operativni vrhunac djelovanja na 9000 m. Velike su razlike i u logistici. Projektili za zemaljski VL MICA smješteni su unutar plombiranih spremnika, čime su zaštićeni od vanjskih utjecaja. Vijek uporabe tako pripremljenih projektila iznosi 25 godina, a treba ih provjeravati tek svakih pet godina. Lanseri VL MICA instalirani su na sličnom teretnom vozilu pogona 6 x 6 kao i ostale komponente sustava. Svaki lanser sadrži četiri projektila. U pripremi za djelovanje podiže se i uspravlja sve do vertikalnog položaja. Pri takvom vertikalnom lansiranju moguće je gađanje ciljeva unutar 360 stupnjeva. S četiri spremna projektila svaki je od lansera sposoban za gađanje četiriju različitih ciljeva unutar šest sekundi. Gledajući s razine uobičajene operativne postrojbe, to znači praktički istodobnu mogućnost gađanja 16 različitih ciljeva, što je velika sposobnost obrane od saturacijskih zračnih napada. Za ponovnu pripremu i punjenje lansirnog kompleta potrebno je 15 minuta uz barem dva člana posade. Pri dolasku na predviđeni paljbeni položaj, postrojbi sustava VL MICA potrebno je za potpuno raspoređivanje oko deset minuta. Toliko iznosi vrijeme pripreme glavnih elemenata kao što je motrilački radar te radar za praćenje, kao i za pripremu mobilnih lansera za paljbu.

Rafale, ali i Mirage

Kad se nabrajaju neki od korisnika sustava MICA, Francuska je u prvom planu što se tiče inačica zrak-zrak. Koristi ih ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica. Njima mogu biti opremljeni svi avioni Rafale, Mirage 2000D i malobrojni preostali primjerci Miragea 2000-5F. Na avionima 2000D ta je sposobnost uvedena nakon nedavne realizacije programa RMV (Rénovation Mi-Vie), kojim je zadnji put produljen vijek uporabe tih aviona. Od uvođenja u operativnu uporabu 1999. do danas, za francuske je snage proizvedeno više od tisuću projektila MICA. Otprilike trećina otpada na inačicu RF, a ostatak na IC. Uvođenje projektila NG trebalo je početi 2026. Isprva bi se isporučilo tristo moderniziranih starijih primjeraka. Slijedi još 200, a nakon toga još 367 potpuno novih projektila MICA NG.

Neke zemlje našle su mjesto za projektile MICA i na avionima Mirage starije generacije, kad su procijenile da to ima ekonomskog i operativnog smisla. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati nabavili više od tisuću primjeraka za svoje modernizirane avione Mirage 2000-9 i Rafalee koji će biti budućnost njihova ratnog zrakoplovstva. Katar je za svoje avione Mirage 2000 nabavio sto primjeraka RF inačice. Za nadolazeće nove Rafalee nabavlja 300 dodatnih primjeraka, od kojih bi jednu polovinu činile RF, a drugu IC navođene inačice.

Indija je veliki korisnik, koji je nabavio gotovo 500 primjeraka. Kupuje ih u prvom redu za modernizirane preostale avione Mirage 2000, a onda za Rafalee. Indija je jedinstvena po tome što je integrirala MICA-u na avione ruskog podrijetla Su-30MKI. Dijelom je za njih naručila 350 dodatnih projektila.

Grčka je prvotno postala korisnik MICA-e kako bi opremila napredne inačice aviona Mirage 2000 Mk2. Njezini su novi Rafalei tako dobili mogućnost preuzimanja arsenala starijih 2000-ica koje su izlazile iz uporabe. Maroko je nabavio 150 projektila, koji su isporučeni 2011. Poslužili su za opremanje moderniziranih verzija starijih aviona Mirage F-1. Otok Tajvan iskoristio je projektile MICA za opremanje aviona Mirage 2000-5. Kako je tamošnje ratno zrakoplovstvo jedan od većih korisnika njegovih naprednih inačica, nabavljeno je gotovo tisuću primjeraka projektila MICA. Kao jedan od većih korisnika aviona Rafale, Egipat je nabavio barem 150 projektila za svoju flotu.

Zemaljski korisnici

Kao i u slučaju inačice zrak-zrak, prvi i najvažniji korisnik zemaljskog PZO sustava VL MICA bila je Francuska. Tvrtka MBDA joj je 2024. isporučila prva dva sustava u rekordnom roku. Naime, Francuska je trebala hitno dodatno osigurati zračni prostor dok su se održavale Olimpijske i Paraolimpijske igre. Sustavi VL MICA bili su uključeni u dva bojna rasporeda između 26. srpnja i 8. rujna kod Marseillea. Poseban je korisnik i Maroko, čije su oružane snage jedine na svijetu koje koriste projektile MICA na platformama svih triju domena. Prva narudžba poslana je još 2005. za opremanje moderniziranih borbenih zrakoplova Mirage F-1. Uključivala je obje inačice samonavođenja (IC i RF) s ukupno 150 projektila, koji su isporučeni do 2011. Tijekom 2020. slijedile su narudžbe kopnenih sustava VL MICA. Naručeni su sustavi za dvije bitnice (voda) zajedno s 200 projektila od kojih je barem pola isporučeno 2022. Neka izvješća spominju da je zemlja zapravo primila i do četiri ili čak šest bitnica tog sustava. Ratna mornarica Maroka koristi projektile na trima fregatama SIGMA opremljenim vertikalnim lanserima s po 12 ćelija.

Jedan je od važnih korisnika Saudijska Arabija. Narudžbe, isporuke i ukupan broj sustava VL MICA obavijeni su velom tajne. Navodno je zanimanje postojalo još od 2010., a naručeni su 2013. Radilo se navodno o pet bitnica i 250 primjeraka projektila isporučenih 2018. i 2019. godine. Ta se zemlja odlučila i na narudžbu sustava Mistral. Otvoreni izvori vjeruju da je broj raspoloživih bitnica/vodova do danas znatno veći. Obično pouzdani izvori navode čak i do 11 bitnica. Nešto su manja nepoznanica narudžbe mornaričke inačice, koja se koristi na fregatama klase Al Jubail. Na brodovima su smješteni unutar vertikalnih lansera sa 16 ćelija. Tijekom 2018. naručeno je 120 projektila, od kojih je većina isporučena prije nekoliko godina.

Omanske oružane snage korisnik su obiju inačica vertikalno lansirajućih projektila MICA. Kopnenu inačicu koristi Kraljevska garda, dok se mornarička koristi na odobalnim ophodnim brodovima Kraljevske ratne mornarice. Službeni podaci spominju nabavu više od sto primjeraka projektila VL MICA, od kojih je šezdeset namijenjeno kopnenim snagama, a pedeset ratnoj mornarici. Neposredno nakon isporuka provedena su i bojna gađanja. U listopadu 2012. na poligonu Abeer testirana je kopnena inačica. Leteća meta ATARID otkrivena je, presretnuta i neutralizirana na udaljenosti većoj od 14 000 m. To bojno gađanje zasad je jedino poznato koje je proveo neki od stranih korisnika sustava VL MICA. Oružane snage Omana su, umjesto Thalesova, za promatrački 3D radar izabrale TRML-3D tvrtke EADS (današnji Airbus). Mornarički projektili su u lanserima na trima korvetama klase Khareef. Godinu nakon kopnenih snaga, u listopadu 2013., Oman je u suradnji s Francuskom proveo vježbovna bojna lansiranja na Sredozemlju. Uspješno pogođen cilj simulirao je niskoleteći protubrodski projektil.

Od juga Afrike do juga Azije

VL MICA ima korisnike i u južnom dijelu Afrike. Vojni dužnosnici Bocvane nazočili su demonstraciji djelovanja sustava u prosincu 2015. Potom je ta zemlja već 2016. naručila kopnenu inačicu sustava. Nabava je bila dio veće narudžbe upućene MBDA-u, a uključivala je i sustave vrlo malog dometa Mistral. Službeni izvori spominju da je vrijednost ukupnog posla oko 304 milijuna eura. Nabavljeno je 50 projektila VL MICA zajedno s jednom bitnicom/vodom i sve je isporučeno tijekom 2020.

Prvi korisnik u jugoistočnoj Aziji je Tajland – odlučio se za sustav VL MICA kao dio projekta modernizacije tadašnjih PZO sustava vođenih projektila. U njegovu se slučaju radilo o starijem zemaljskom PZO sustavu SPADA, koji je i danas u ponudi tvrtke MBDA. Narudžba je stigla 2017., a većim je dijelom ispunjena već 2019. Prema raspoloživim podacima, radi se o dvjema bitnicama nabavljenim zajedno s 50 projektila MICA. U službi tajlandske vojske sustavi su već prošli i nekoliko ozbiljnih borbenih raspoređivanja. Tijekom prošlogodišnjeg sukoba s Kambodžom raspoređeni su bliže crtama razdvajanja kao obrana od potencijalnih zračnih ugroza. No, koliko je poznato, u toj ulozi nisu imali priliku iskušati svoje sposobnosti. Od zemalja iz te regije spominje se i Singapur. Nabavio je 150 projektila koji se koriste na korvetama klase Independence. Indonezijska mornarica naručila je 40 primjeraka koji su postali operativni na dvjema fregatama klase Martadinata opremljenim vertikalnim lanserima od 12 ćelija. Moguće je da Indonezija projektilima MICA opremi i korvete klase Bung Tomo, izvorno naoružane lanserima Sea Wolf. Time bi se iskoristila kompatibilnost dvaju sustava. Korisnik je i filipinska mornarica. Na suvremene fregate Miguel Malvar ugrađeni su lanseri sa 16 ćelija.

 Tisuće isporučenih

Kad se gleda obrambena industrija na zapadu, sustav projektila MICA jedinstven je slučaj. Praktički identičan projektil nudi u dvije inačice s dva načina samonavođenja, što ponuđaču donosi brojne prednosti. Naime, tako je u slučajevima inačice zrak-zrak moguće potpuno rješenje za naoružavanje borbenog aviona – on može imati kombinaciju IC i RF vođenih projektila kraćeg i duljeg dometa. Što se tiče IC inačice, ona je po sofisticiranosti i veličini u svjetskom vrhu svoje klase. No radarski vođena inačica, iako sa solidnim performansama, nije u rangu RF projektila većeg dometa kao što su novije inačice AMRAAM-a, kineski PL-15 ili ruski R-77-1. U slučaju aviona Rafale, to znači da treba pribjeći projektilima za veće domete kao što je Meteor. Jednostavna prilagodba početnog projektila MICA u zrak- -zrak inačici za djelovanje s kopnenih i mornaričkih platformi bez kompleksnih modifikacija dodatan je plus za uspjeh na tržištu i kontinuiranu serijsku proizvodnju. Što se tiče nove inačice VL MICA NG za zemaljski PZO, u odnosu na druge konkurentne PZO sustave (IRIS-T SLM, NASAMS 3, SPYDER-MR) prednost su dva načina navođenja, vertikalno lansiranje s 360 stupnjeva pokrivenosti te logistička kompatibilnost ako već imate inačicu zrak-zrak. Glavni je nedostatak u odnosu na tri nabrojena sustava maksimalna visina djelovanja.

Korisnicima širom svijeta do sredine 2011. isporučeno je više od 3000 projektila MICA. U sljedećih je 12 godina taj broj došao na više od 6000 primjeraka uz prosječnu proizvodnju odnosno isporuku 250 projektila godišnje. Uzimajući u obzir narudžbe koje su u tijeku, te više novih korisnika u skoroj budućnosti, treba očekivati da će broj isporučenih projektila dosegnuti i 7500 primjeraka. Pojedinačnu je cijenu MICA-e teško procijeniti. Pojavljuju se iznosi od šesto tisuća pa do gotovo dva milijuna eura, što se može zaključiti iz objava o isporukama za Indiju. Procjene su nepouzdane ne samo zbog razlika u inačicama projektila nego i zbog drugih pripadajućih sustava i usluga koje obuhvaćaju potporu, obuku, integraciju i održavanje.

---

VL MICA – mornarička inačica

Mornarička inačica sustava Vertical Launch MICA bila je namijenjena za instalaciju na plovila poput korveta, fregata ili većih ophodnih brodova. Razvoj je započeo 2000., a prva testiranja sustava započela su sljedeće godine u DGA-ovu ispitnom centru CELM (Centre d’Essais de Lancement de Missiles) na jugozapadnoj obali Francuske. U veljači 2005. provedeno je testno gađanje i uspješno pogođen cilj na deset kilometara. Tad je prvi put korišten serijski proizveden projektil s IC samonavođenjem. Do siječnja 2006. lansirano je 11 projektila sustava VL MICA u različitim inačicama samonavođenja. U travnju te godine u CELM-u su provedena lansiranja i s plovećih platformi. Tijekom potonjih s udaljenosti od deset kilometara uspješno je pogođen cilj koji je markirao niskoleteći krstareći projektil. U listopadu 2008. pogođena je leteća meta Banshee na većoj visini i s udaljenosti od 12 km. Ispitivanja i procjene u CELM-u nastavljeni su u srpnju 2009., taj put s kopnenim lanserima u misiji protuzračne obrane obalnog područja. Lansiranje je izvršeno daljinski, s postaje udaljene šest kilometara od lansera. Niskoleteći cilj pogođen je na maloj visini od deset metara i na udaljenosti od 15 kilometara. To je bilo 15. lansiranje, kojim je zaključena runda francuskih testiranja. No, različiti su korisnici sustava VL MICA do 2012. širom svijeta izvršili najmanje 19 testno-vježbovnih lansiranja. Svako je od njih bilo uspješno, čime se sustav projektila pokazao učinkovitim i pouzdanim. U usporedbi s izvornom inačicom, mornarička vertikalno lansirana MICA nudi potpuno jednake sposobnosti i mogućnosti primjene u različitim scenarijima obrane zračnog prostora. Velika je prednost pri odabiru sustava VL MICA za ugradnju na određenu plovnu površinsku jedinicu to što ne zahtijeva posebne sustave za navođenje. Stoga je moguća jednostavna integracija sustava na postojeći brodski borbeni sustav. Potrebni podaci za djelovanje i gađanje ciljeva mogu se dobiti od postojećih brodskih senzora za otkrivanje i praćenje zračnih ciljeva. Kako bi se olakšala prodaja i povećao broj potencijalnih korisnika, projektil je dizajniran da bude potpuno kompatibilan s modularnim vertikalnim lanserom VL Sea Wolf britanske tvrtke BAE Systems.

---

TEKST: Marin Marušić