U odnosu na projektile s infracrvenim sustavom samonavođenja, na zapadu su za protuzračne raketne sustave češće odabirani vođeni projektili s poluaktivnim radarskim navođenjem

 

Projektili zrak-zrak s infracrvenim sustavom samonavođenja bili su primamljiv odabir za korištenje na jednostavnim i jeftinim zemaljskim protuzračnim raketnim sustavima. Međutim, takav odabir ima i nedostatke. Jedan je od najvećih mali domet projektila. Doduše, doradom, tj. ugradnjom jačeg raketnog motora ili dodatnog bustera, domet se može povećati. Ali to onda više nije izvorni jednostavan i jeftin projektil koji se proizvodi na istoj tvorničkoj liniji gdje se proizvode i projektili zrak-zrak.

Zahvaljujući mlaznom pogonu, jurišni avioni mogu napadati ciljeve dok lete velikim podzvučnim brzinama. To znači doletjeti u zonu djelovanja na vrlo maloj visini vrlo velikom brzinom. Što pak znači da projektil zemlja-zrak koji rabi protuzračna obrana (PZO) ima vrlo malo vremena za djelovanje. Taj se problem može riješiti na dva načina. Jedan je proizvesti namjenski projektil koji će imati vrlo veliku brzinu leta, pa čak i na štetu dometa. Drugi je uporabiti projektil većeg dometa, koji će moći djelovati protiv jurišnih aviona još dok su u fazi prilaska zoni djelovanja. Potonji pristup zahtijeva veće projektile pa ne čudi da su projektanti na zapadu za protuzračne raketne sustave često birali projektile zrak-zrak s poluaktivnim radarskim navođenjem.

Da bi se to postiglo, treba ugraditi u nos projektila pasivni radarski prijamnik koji otkriva i prati radarske zrake koje se odbijaju od cilja. A to onda zahtijeva radar koji će kontinuirano osvjetljivati (iluminirati) cilj radarskim zrakama. Na avionima to rade motrilački radari, koji se pri takvom djelovanju prebace u poseban način rada (mod). Protuzračni sustavi na zemlji i brodovima češće rabe radarske iluminatore. To su radarski sustavi kojima je jedina zadaća radarskim zrakama osvjetljivati cilj, koji je prethodno otkrio i prati ga motrilački radar. Radarski iluminatori ne pružaju nikakve podatke o cilju, već isključivo služe za navođenje na cilj projektila s poluaktivnim radarskim navođenjem. Taj način djelovanja omogućava uporabu projektila velikog dometa. Štoviše, ako PZO sustavi djeluju protiv ciljeva na velikim visinama, mogu se rabiti i projektili vrlo velikog dometa od nekoliko stotina kilometara. Vođeni projektili zrak-zrak s poluaktivnim radarskim navođenjem imaju veći domet od projektila s infracrvenim sustavom samonavođenja. Stoga su na zapadu bili i češći odabir za protuzračne raketne sustave.

S morske površine

Razvoj američkog poluaktivnog radarski navođenog projektila zrak-zrak srednjeg dometa započeo je krajem 1940-ih unutar mornaričkog projekta Hotshot. Projektil AAM-N-2 Sparrow I uveden je u operativnu uporabu u ožujku 1956. na palubnim lovačkim avionima F3H-2M Demon. Tvrtka Douglas Aircraft zajedno s tvrtkom Bendix Corporation te je godine započela razvoj naprednijeg projektila Sparrow II (AAM-N-8), koji je trebao imati aktivno radarsko samonavođenje. Ubrzo se, međutim, pokazalo da je takav sustav navođenja za tehnologije dostupne 1950-ih bio previše napredan. Na sreću Američke ratne mornarice (i ratnog zrakoplovstva), u to je vrijeme domaća tvrtka Raytheon započela razvoj projektila Sparrow III (AAM-N-6) s poluaktivnim radarskim navođenjem. On je trebao imati znatno bolje performanse u odnosu na Sparrow I. U tome se očito i uspjelo jer je 1957. za novi projektil zrak-zrak za lovački avion F-4 Phantom II odabran upravo Sparrow III.

Kako je bila riječ o mornaričkom projektu, projektil Sparrow nije razmatran za ulogu zemlja-zrak, nego za brod (površina) – zrak. O tome se počelo razmišljati još 1950. godine. Međutim, do prihvaćanja te ideje proći će više od desetljeća. Nije da Američka ratna mornarica nije shvaćala da bi bilo praktično za PZO sustave na brodovima rabiti protuzračne vođene projektile. Problem je bio u tome što je namjeravala razviti protuzračni sustav na drugim osnovama, tj. na kopnenom sustavu MIM-46 Mauler. Mornarička inačica nazvana je RIM-46A Sea Mauler. Razvoj Maulera propao je 1963., pa je mornarica bila prisiljena tražiti zamjenu. Tako je nastao program Basic Point Defense Missile System (BPDMS) s projektilom AIM-7E Sparrow. Sustav nije mogao biti jednostavniji. Projektil Sparrow po dimenzijama je odgovarao postojećem lanseru protupodmorničkih projektila RUR-5 ASROC. Sustavom koji je imao i dva radarska iluminatora Mark 115 upravljalo se ručno, a operater je cilj pratio preko optičkog sustava, zapravo ciljnika. Prvi sustav Sea Sparrow ugrađen je u veljači 1967. na razarač USS Bradley (FF-1041) klase Garcia. Nakon kratkog testiranja razarač je poslan u vode blizu Vijetnama.

No onda je 21. listopada 1967. došlo do neočekivanog događaja: ratni brod prvi je put u povijesti potopljen protubrodskim vođenim projektilima. Bio je to izraelski razarač Eilat, koji je nekad nosio britansku zastavu te naziv HMS Zealous. Učinak egipatskih projektila zabrinuo je Američku ratnu mornaricu, koja je shvatila da hitno treba proturaketni sustav koji će obarati i protubrodske vođene projektile. To je značilo da se ručno upravljani iluminatori moraju zamijeniti daljinski usmjeravanim. Ta mjera bila je dio novog programa Improved Basic Point Defense Missile System (IBPDMS), koji je donio i druga poboljšanja. Uz ostalo, uporabljen je manji lanser iz kojeg su se lansirali projektili sa sklopljenim krilcima. Danas izvorni projektil Sea Sparrow više nije u uporabi – zamijenio ga je znatno napredniji sustav RIM-162 Evolved Sea Sparrow Missile (ESSM).

Primjena u Europi

Nakon uspjeha mornaričkog sustava Sea Sparrow bilo je samo pitanje vremena kad će biti razvijena kopnena inačica. Došla je početkom 1980-ih iz Švicarske, u obliku raketno-topničkog protuzračnog sustava Skyguard kao rezultat suradnje tvrtki Oerlikon Contraves Defence i Raytheon. Kao osnova uzet je protuzračni topnički sustav sastavljen od topova serije GDF kalibra 35 mm kojima je upravljao radar Skyguard I. Iako se radi o izvrsnim topovima vrlo velike preciznosti i gustoće paljbe, krajnji domet ipak im je ograničen na 4000 metara. Jedini način kojim bi se povećao domet djelovanja bio je dodati im vođene projektile zemlja-zrak.

Oerlikon je proučivši tržište zaključio da će najbolji odabir biti uporaba projektila AIM-7E/AIM-7F/AIM-7M Sparrow jer su se tad masovno koristili u ratnim zrakoplovstvima. Međutim, kako bi povećali izglede za prodaju, dodana je mogućnost uporabe talijanskog projektila Aspide i britanskog Sky Flasha, koji su bili svojevrsne izvedenice Sparrowa. Sky Flash razvila je 1960-ih i 1970-ih britanska tvrtka Marconi Space & Defence Systems kao zamjenu za Sidewinder. Trebao je biti napredniji od američkog originala, no kako se razvoj oduljio, krajnji proizvod nije bio puno bolji. Stoga od masovne prodaje nije bilo ništa, već se našao samo u naoružanju britanskog, talijanskog, švedskog i saudijskog ratnog zrakoplovstva. Koliko je poznato, danas više niti jedan projektil Sky Flash nije u operativnoj uporabi. Nema usto ni podataka da je ijedan kupac za uporabu na protuzračnom raketnom sustavu Skyguard nabavio baš projektile Sky Flash. Oerlikon i Raytheon zajednički su razvili lanser s četiri projektila (po dva sa svake strane) koji se mogao rotirati unutar 360 stupnjeva. Vođenje projektila ostvareno je s dva radarska iluminatora smještena po sredini lansera. Tipična bitnica sustava Skyguard sastoji se od radara, koji je istodobno i zapovjedno mjesto, te dvaju četverostrukih lansera i dvaju topova. Zahvaljujući vrlo visokom stupnju automatizacije, posadu čine samo četiri člana. Zona djelovanja za projektile je do 7000, a za topove do 4000 metara.

Projektil Aspide uporabljen je na nekoliko protuzračnih raketnih sustava, uz ostalo i na sustavu SPADA. Razvila ga je talijanska tvrtka Selenia krajem 1970-ih, želeći tržištu ponuditi učinkovit, ali i jeftin PZO sustav. Kao osnova uzet je upravo Aspide, izvorno projektil zrak-zrak srednjeg dometa s poluaktivnim radarskim navođenjem. Selenia je razvoj izvornog Aspidea započela 1969., i to po narudžbi talijanskog zrakoplovstva. Razvoj je dovršen 1978., kad započinje serijska proizvodnja. Spletom okolnosti, prvi naručitelj nije bilo Ministarstvo obrane Italije, već Argentine, koje je 1979. zatražilo 150 primjeraka. Aspide je ostvario izvozni uspjeh, djelomično zahvaljujući i dobroj prodaji protuzračnog raketnog sustava SPADA. Glavni su dijelovi sustava SPADA motrilački radar Alenia Pluto SIR, zapovjedno središte, iluminacijski radar Alenia TIR i dva lansera s po šest projektila Aspide spremnih za lansiranje. Maksimalni je domet 18 000 m i 6000 m po visini. Minimalna je visina djelovanja 15 m. Tvrtka MBDA još uvijek ima u ponudi sustav SPADA 2000, temeljen na poboljšanom projektilu Aspide 2000. Međutim, taj se projektil više ne temelji na projektilu zrak-zrak, već je namjenski razvijen za uporabu kao projektil zemlja-zrak. Ugradnjom većeg raketnog motora domet mu je povećan na 20 km.

Norveško-američka kombinacija

Protuzračni raketni sustav NASAMS (Norwegian Advanced Surface-Air Missile System) razvila je 1990-ih norveška tvrtka Norsk Forsvarteknologiea (danas Kongsberg Defence & Aerospace) i američka tvrtka Hughes (danas Raytheon). O NASAMS-u u kombinaciji s projektilima s infracrvenim samonavođenjem AIM-9 Sidewinder bilo je riječi u prvom dijelu teksta (v. Ostavština Sidewindera, HV, br. 703). No glavna je odlika izvornog sustava uporaba Raytheonova projektila s aktivnim radarskim samonavođenjem AIM-120 AMRAAM (Advanced Medium Range Air- -to-Air Missile), koji je u početku, kako naziv govori, također bio projektil sa zrak-zrak namjenom. Osnova NASAMS-a šesterostruki je lanser, a projektil se može lansirati s kamiona na kojem je smješten lanser, ali i sa zemlje ako se lanser makne s transportne platforme. Što se tiče radara, u osnovnoj konfiguraciji NASAMS-a nalazi se Raytheonov AN/MPQ-64 Sentinel, koji može otkrivati ciljeve na udaljenosti od 75 kilometara. Tu je i radarsko-elektrooptički sustav za praćenje ciljeva TPQ-36A. S vremenom su razvijeni sustavi NASAMS II i NASAMS III, koji uključuju različita poboljšanja. Maksimalni domet projektila AMRAAM lansiranih iz NASAMS-a nikad nije službeno objavljen. S godinama, razvojem i poboljšanjima cijelog tog zemaljskog PZO sustava, ali i projektila AMRAAM (primjerice, inačice AMRAAM-ER – Extended Range) sigurno je da domet raste. Raytheon je nedavno, 27. veljače, objavio zadnje priopćenje o testiranju NASAMS-a s najnovijom inačicom projektila AMRAAM-ER. Zanimljivosti vezano uz NASAMS često stižu iz Australije. Tamošnja je Vlada objavila krajem ožujka 2019. da je za modernizaciju protuzračne obrane OS-a odabrala NASAMS u izvedenici Enhanced NASAMS. U razvoju tog sustava sudjeluje i australska obrambena industrija s vlastitim proizvodima. Jedan je od njih AESA radar CEA Tactical (CEATAC) i radar CEA Operational (CEAOPS), oba iz hala australske tvrtke CEA Technologies. Prvi lanseri NASAMS Mk 2 stigli su u Australiju sredinom 2022. i mogu lansirati Sidewindere, kao i AMRAAM te AMRAAM-ER. Jane’s je u studenom prošle godine objavio da je australska vojska zaprimila prve sustave, a u tom je mjesecu obavljeno i prvo vježbovno bojno gađanje na poligonu Woomera. Na njemu je lansirano pet projektila AMRAAM, koji su gađali besposadne letjelice udaljene oko 15 km.

Zbunjivanje letjelice

Paneuropska tvrtka MBDA razvila je protuzračni raketni sustav VL MICA na osnovi projektila zrak-zrak MICA. Ime je pokrata od Missile d’Interception et de Combat Aérien (projektil za presretanje i zračnu borbu). Razvoj je još u drugoj polovini 1980-ih započela francuska tvrtka Matra. Francuska je kroz projekt primijenila sovjetsku filozofiju razvoja jednog projektila u dvije izvedenice, tj. s dva sustava vođenja. Tako je razvijena izvedenica MICA IR, koja rabi dvofrekvencijsko slikovno infracrveno tražilo, i MICA EM (u prospektima na engleskom ta se izvedenica označava kao MICA RF). Potonja je rabila aktivni pulsni Dopplerov radar AD4A, koji djeluje u frekvencijskom pojasu J (12 – 18 GHz). Razvoj tog radara prvotno su započele tvrtke Dassault Electronique i GEC-Marconi, a dovršili su ga Thales i Alenia Marconi Systems, koji su onda i preuzeli serijsku proizvodnju. Nešto modificiran AD4A koristi se i na projektilima protuzračnih raketnih sustava SAMP-T i PAAMS.

Izvedenica MICA IR rabi dvofrekvencijsko slikovno infracrveno tražilo koje radi u području zračenja 3 – 5 i 8 – 12 µm. Uporabom takvog tražila znatno se smanjuje mogućnost ometanja. MBDA kao veliku prednost ističe mogućnost istodobnog lansiranja projektila MICA EM i MICA IR na isti cilj. U takvom će scenariju sustav za ometanje projektila na avionu koji bi trebao biti žrtva lako zaključiti da oba projektila koja ga napadaju imaju ili infracrveni (ako su radari isključeni) ili radarski (ako su uključeni) sustav navođenja, pa onda neće uspješno ometati drugi projektil. Tim bi zbunjivanjem cilj trebalo lakše pogoditi. Oba su projektila jednakih gabarita – duljina je 3,1 m, promjer 160 mm, a masa u trenutku lansiranja 112 kg. MBDA na svojim internetskim stranicama ne navodi podatak o krajnjem dometu. No postoji jedan postariji izvor na kojem stoji da je maksimalni domet projektila 80 km, a minimalni 500 m te da postiže brzinu od četiri Macha. Jedno je od izvrsnih svojstava MICA-e pokretljivost u borbi na malim udaljenostima. Projektil zbog nje ima upravljačka krilca i sustav za vektorizaciju potiska raketnog motora. U inačici MICA EM aktivni radar može zahvatiti cilj i vezati se na njega i prije lansiranja, što je još jedna velika prednost kad djeluje protiv nedalekog cilja. Što se tiče ciljeva na srednjim udaljenostima, obje inačice pogodak ostvaruju zahvaljujući kombinaciji inercijske navigacije i podatkovne veze za prijenos podataka o cilju u realnom vremenu.

Radar na odabir

Imajući u vidu obje inačice, MBDA je 2000-ih razvila prvo brodski, a potom i kopneni protuzračni raketni sustav VL MICA (Vertical Launch MICA). Ministarstvo obrane Francuske odobrilo je u prosincu 2005. sufinanciranje razvoja, koji je uspješno dovršen 2008. godine. Bitnica sustava VL MICA sastoji se od tri do šest lansera instaliranih na terenskim kamionima. U svakom se lanseru nalaze četiri projektila. Prije djelovanja lanseri se podižu u okomiti položaj, što omogućava djelovanje unutar 360 stupnjeva. Projektili se čuvaju, prevoze i lansiraju iz kontejnera duljine 3,7 m i mase 400 kg. Zahvaljujući tome dva vojnika mogu za 15 minuta ponovno napuniti lanser četirima projektilima. Motrilački radar dio je sustava koji MBDA potencijalnim kupcima ostavlja na odabir. Primjerice, Gruzija je odabrala Thalesov AESA Ground Master 200, a Tajland Hensoldtov TRML-3D/32. Druge su opcije: bilo koji iz serije radara Giraffe tvrtke Saab ili radar RAC 3-D, proizvod konzorcija tvrtki Thales i Raytheon. No, MBDA ističe da će, ako potencijalni kupac već ima u operativnoj uporabi neki drugi radar, sustav prilagoditi i njemu. Podaci s radara obrađuju se u visokoautomatiziranom operativnom središtu s tri operatera, koje omogućava lansiranje projektila svake dvije sekunde. To znači da jedan lanser s četiri projektila može napasti četiri odvojena cilja u rasponu od samo šest sekundi od lansiranja prvog projektila. S obzirom na brzinu leta od četiri Macha, okomito lansiranje i odličnu pokretljivost, cilj ima vrlo malo mogućnosti izbjegavanja pogotka. To prije jer sustavi aktivnog radarskog i slikovnog infracrvenog samonavođenja omogućavaju djelovanje po principu ispali i zaboravi. Najveći domet projektila VL MICA iznosi 20 kilometara te deset kilometara po visini. Sve se komponente nalaze na terenskim kamionima, a za zauzimanje položaja i pripremu za djelovanje treba samo deset minuta. Toliko treba i za napuštanje položaja, što protivniku jako otežava otkrivanje i pokušaj napada.

Tvrtka MBDA izradila je na osnovi projektila MICA NG i ponudu za potencijalne kupce zemaljskih PZO sustava: VL MICA NG. Novi projektil MICA NG donosi poboljšani infracrveni sustav samonavođenja s matrix tehnologijom, koja će projektilu omogućiti obaranje ciljeva s vrlo malim IC potpisom kao što su besposadne letjelice. Radarska izvedenica dobit će najsuvremeniji AESA radar znatno većeg dometa otkrivanja cilja te otpornosti na ometanje. Zadržavajući jednake dimenzije i masu, MICA NG imat će domet povećan na 160 km. Ili će, u slučaju protuzračnog raketnog sustava VL MICA NG, imati domet od 40 kilometara. MICA NG – VL MICA NG bit će od 2026. dostupna stranim kupcima.

Izraelske konfiguracije

Početkom 2000-ih izraelska je tvrtka Rafael Advanced Defense Systems, u suradnji s tvrtkom Israel Aerospace Industries, razvila jeftin protuzračni raketni sustav malog dometa. Ideja je bila izraelskoj vojsci osigurati visokomobilan i jeftin protuzračni sustav s vrlo niskim logističkim troškovima. Kako bi se to ostvarilo, odabrana su dva projektila zrak-zrak izraelske proizvodnje: Derby i Python 5. Zbog te kombinacije cijeli je sustav nazvan Surface-to-air Python and Derby ili skraćeno SPYDER. Derby je izvorno projektil zrak-zrak srednjeg dometa s radarskim samonavođenjem. Razvijen je 1990-ih, a 1998. uveden je u operativnu uporabu. Kao projektil zrak-zrak ima najveći domet od 50 kilometara. Projektil Python 5 razvijen je u isto vrijeme kad i Derby. Opremljen je slikovnim infracrvenim sustavom samonavođenja. U namjeni zrak-zrak najveći mu je domet 20 kilometara. Rafael je prvotno razvio PZO raketni sustav SPYDER-SL. Maksimalni mu je domet djelovanja nešto veći od 15 km protiv ciljeva koji lete na visinama od 20 do 9000 m. Paljbom se upravlja preko zapovjednog središta. 3D radar Elta DL/M 2106 Atar sposoban je istodobno pratiti 60 ciljeva do udaljenosti od 35 kilometara. Lanser je, naravno, postavljen pod kutom – projektili tako zahvaćaju cilj i vežu se na njega prije lansiranja. Svi dijelovi sustava, uključujući i lanser s četiri projektila spremna za lansiranje, nalaze se na terenskim kamionima.

Potom je razvijen sustav SPYDER-MR. Zanimljivo je da je povod projektu bio natječaj finske vojske za novi laki PZO sustav. SPYDER-MR ima lanser s osam projektila, a Derby i Python 5 kombiniraju se prema potrebama korisnika. Kako bi im povećali domet, projektile su opremili startnim raketnim motorima na kruto gorivo. Za razliku od SR inačice postavljene pod kutom, MR inačica ima lanser koji stoji pod gotovo 90 stupnjeva, što znači da se projektili vežu na cilj nakon lansiranja. Okomito lansiranje znači veću brzinu sustava i djelovanje projektila unutar 360 stupnjeva. Zahvaljujući 3D radaru EL/M-2084, koji djeluje u frekvencijskom pojasu S, projektili se mogu lansirati i na ciljeve koji su naizgled izvan zahvata. Rotirajuća antena radara po visini pokriva područje od 60 stupnjeva. Najveći domet otkrivanja borbenih aviona iznosi 80 km. Proizvođač navodi da se taj domet može povećati uporabom dodatnih TX/RX modula u anteni. Kako je radar sustava SPYDER-MR puno veći od radara za SPYDER-SR, zapovjedno središte smješteno je na zasebni kamion, a nije na kamionu s radarom. Jedno zapovjedno središte može zadužiti osam lansera ili 64 projektila, a istodobno može nadzirati djelovanje 20 projektila. Najnovija je izvedenica SPYDER-LR. Budući da je krajnji domet djelovanja povećan na 80 km, on isključivo rabi projektile Derby. Povećanje je ostvareno ugradnjom još većeg startnog raketnog motora. Zona djelovanja po visini povećana je na 20 km. Odabir radara prepušten je potencijalnim kupcima. Rafael je 2023. objavio da je poboljšao sustav SPYDER-LR novim softverom, koji projektilima omogućava pogađanje balističkih projektila malog dometa. Iako razvijen kako bi zadovoljio potrebe izraelske vojske, ona se odlučila za sustav David’s Sling. No to nije spriječilo izvrsnu prodaju stranim kupcima. Zadnji je kupac Češka, dok Rumunjska još uvijek odlučuje hoće li kupiti SPYDER, NASAMS, VL MICA, KA-SAM ili IRIS-T SLM.

---

Kineske inačice Aspidea

Kao i kod projektila s infracrvenim sustavom samonavođenja (v. prvi dio teksta), Kina je slijedila zapadni trend da se projektili zrak-zrak s poluaktivnim radarskim navođenjem prenamijene za ulogu zemlja-zrak. Razvila je 1990-ih sustav HQ-6/HQ-64/HQ-6D, temeljen na projektilu zrak-zrak LY-10 europskog podrijetla: bio je razvijen na osnovi talijanskog projektila Aspide. Prema podacima na internetskoj stranici Američke kopnene vojske ODIN, projektil u inačici HQ-6D dug je 3,69 m, a promjer tijela mu je 203 mm. Masa mu je u trenutku lansiranja 220 kg, od čega 33 otpadaju na bojnu glavu. Maksimalna brzina iznosi četiri Macha, a domet 60 km. Budući da se rabi u ulozi zemlja-zrak, maksimalni mu je domet puno manji, tj. 18 km (domet LY-10 je 60 km). Četverostruki lanser je na kamionu, a tipičan sustav čini motrilački radar i radar za praćenje te iluminaciju ciljeva. Jedna se bitnica sastoji od jednog motrilačkog radara, tri iluminacijska radara te šest lansera. S vremenom je i taj sustav prošao mnoge nadogradnje i prilagodbe.

---

TEKST: Mario Galić