Kako bi se smanjili troškovi i rizici razvoja novih sustava zemlja-zrak, projektanti iz zemalja NATO-a posezali su tijekom hladnog rata za rješenjima koja su obuhvaćala prenamijenjene projektile druge namjene. I nastavili su ih razvijati sve do danas

Jedno od područja na kojem je vojna industrija Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) donekle držala korak sa zapadnom jesu protuzračni raketni sustavi. U nekim trenucima činilo se i da su sovjetski PZO sustavi najbolji na svijetu. Na takve je zaključke, uz ostale sukobe, upućivao i Jomkipurski rat 1973., kad su sovjetski PZO raketni sustavi arapskih zemalja nanijeli velike gubitke izraelskom zrakoplovstvu. Drugi je primjer Vijetnamski rat, u kojem je američko ratno i mornaričko zrakoplovstvo imalo podosta muke kako bi neutraliziralo sjevernovijetnamsku protuzračnu obranu.

Treći primjer, od 1. svibnja 1960., imao je najveće političke posljedice te zbog toga bio na naslovnicama svih novina. Američki špijunski avion U-2 tad je oboren iznad SSSR-a projektilom S-75 Dvina (NATO-ova oznaka SA-2 Guideline). Avion je u trenutku pogotka bio na visini od oko 21 500 metara. Činjenica je da se sovjetski projektantski uredi nikad nisu morali posebno brinuti o troškovima razvoja, proizvodnje i uporabe svojeg oružja. Tako su i uredi koji su projektirali protuzračne sustave mogli trošiti goleme resurse na razvoj proizvoda. Jedna je od posljedica to da su svi sovjetski PZO raketni sustavi koristili namjenski razvijene projektile. Ta je tradicija nastavljena i u Rusiji, pa tako danas svi ruski protuzračni raketni sustavi koriste projektile koji su namjenski razvijeni za njih. Neki čak koriste nekoliko različitih projektila, koji se razlikuju uglavnom po dometu. Ministarstva obrane s druge strane željezne zavjese nisu imala neograničena sredstva. Osim toga, troškove su morala pravdati javnosti. Ne iznenađuje stoga da su u pravilu gledala kako bi mogla dobiti više za manje novca. U praksi je to često značilo višestruku uporabu nekih sustava. Područje u kojem je to bio vrlo čest slučaj upravo su PZO raketni sustavi. Kako bi se smanjili troškovi i (ponekad još važnije) rizici razvoja novog sustava, projektanti su posezali za rješenjima koja su obuhvaćala razvijene i u operativnoj uporabi dokazane projektile zrak-zrak, koje bi potom prenamijenili u projektile zemlja-zrak.

Osim smanjenja troškova razvoja, takav pristup znatno smanjuje i operativne troškove, jer ratna (i mornarička) zrakoplovstva već imaju uhodane sustave održavanja tih projektila. Što opet jako smanjuje troškove uvođenja u operativnu uporabu. Nove narudžbe za već uhodanu serijsku proizvodnju usto dodatno smanjuju troškove, posljedično i cijenu projektila. Zbog svega toga zapadne su tvrtke nastavile razvijati takve PZO raketne sustave sve do danas.

Odlike infracrvenog sustava

Prvi vođeni projektil zrak-zrak koji je ušao u operativnu i borbenu uporabu bio je američki AIM-7 Sidewinder. Razvijen je početkom 1950-ih., a Američka ratna mornarica uvela ga je 1956. u naoružanje. Glavna je odlika Sidewindera infracrveno samonavođenje. I danas je sustav samonavođenja infracrvenim (toplinskim) zračenjem najčešće korišten sustav na projektilima zrak-zrak. Radi tako da senzor u nosu projektila otkrije zagrijane dijelove zrakoplova i veže se na njih. Prvi takvi projektili, uključujući i Sidewinder, mogli su se vezati isključivo na vruće ispušne plinove mlaznih motora. Najsuvremeniji, kao što je AIM-9X, otkrivaju toplinski potpis cijelog aviona, a ne samo ispušnih plinova.
Kod infracrvenog (IC) sustava navođenja primjenjuje se zakon fizike da sva tijela zrače toplinsku energiju (toplinski tok). Tijela koja dosežu temperature od 600 do 700 Celzijevih stupnjeva zrače vidljivu svjetlost, a njezina je valna duljina od 0,4 do 0,76 nm. Zbog toga su zagrijani ispušni plinovi mlaznih motora vidljivi ljudskom oku. Međutim, manje zagrijana tijela također zrače toplinsku energiju, ali našem oku nevidljivu, koju nazivamo infracrvene zrake. Infracrvene zrake valovi su elektromagnetske prirode čija valna duljina iznosi od 0,76 do 420 nm. Jedna je od bitnih odlika IC zraka to što dobro prolaze kroz neke materijale kroz koje vidljiva svjetlost ne može proći. Osim toga, manje se rasipaju i apsorbiraju u atmosferi.

S obzirom na te odlike, upravo je infracrveni spektar odabran u svrhu navođenja projektila. Prvo je korišten na sustavima zrak-zrak, potom zemlja-zrak, na koncu i na protubrodskim samonavođenim projektilima. Slikovni IC senzori sposobni su otkriti i ciljeve čija se temperatura vrlo malo razlikuje od vanjske, kao što su, recimo, tenkovi. Zbog toga najsuvremeniji protuoklopni projektili rabe slikovne IC senzore za otkrivanje i navođenje na ciljeve.

M113 kao osnova

Nakon uvođenja Sidewindera u operativnu uporabu pokrenuta je masovna serijska proizvodnja, što je pak znatno smanjilo troškove. Jedan od rezultata bio je sve veći izvoz, što je dodatno povećalo narudžbe i isplativost proizvodnje te smanjilo cijenu po projektilu. Smanjenje cijene potaknulo je to da su se počele razmatrati i druge mogućnosti uporabe. Bilo je prijedloga da se Sidewinder prenamijeni u projektil zrak-zemlja i u protubrodski vođeni projektil. Jedan od prijedloga koji je na kraju i ostvaren bila je prenamjena Sidewindera u projektil zemlja-zrak. Odluka je zapravo bila logična, s obzirom na to da IC sustav samonavođenja omogućava uporabu Sidewindera bez skupih radarskih sustava. Naravno da radari povećavaju učinkovitost, posebno pri lošoj vidljivosti. Ili protiv vrlo brzih ciljeva koji vrlo kratko ostaju u zoni djelovanja. Međutim, sam sustav mogao je biti vrlo jednostavan, s optičkim motrilačkim podsustavom. Što je značilo i vrlo niske troškove razvoja i proizvodnje. Osim toga, proces obuke operatera također je bio jednostavan, brz i jeftin.

Prvi protuzračni raketni sustav s projektilom Sidewinder koji je ušao u operativnu uporabu bio je američki MIM-72A/M48 Chaparral. Nakon što je 1963. prekinut razvoj samohodnog protuzračnog raketnog sustava MIM-46 Mauler, Američka kopnena vojska hitno je trebala zamjenu. No taj su put tražili da sustav bude što jeftiniji, bez ikakvog rizika u razvoju. Tako je nastao Chaparral, na kojem su projektanti iskoristili isključivo postojeće sustave. Cijeli je sustav postavljen na gusjenično vozilo M730, koje je izvedeno iz postojećeg logističkog gusjeničnog vozila M548. Potonje je pak razvijeno na osnovama oklopnog transportera M113.

Nezaštićena posada

Na M730 postavili su otprije razvijen četverostruki lanser M54 koji su prilagodili za lansiranje četiriju infracrveno navođenih projektila AIM-9D Sidewinder. Lanser je postavljen na stražnji dio vozila te je imao mogućnost okretanja unutar 360 stupnjeva. Vozilo je teoretski moglo djelovati iz pokreta iako ta mogućnost teško da je ikad korištena. Problem je bio u tome što je posada bila smještena u prednjem dijelu vozila, a ono nije imalo klasičan metalni krov, već ceradu. Posada je prije djelovanja tu ceradu morala skinuti. Da je vozilo djelovalo iz pokreta, teoretski bi bilo moguće da se projektil lansira preko prednjeg dijela vozila, tj. preko tri člana posade, koji nisu ničim bili zaštićeni. Lanser M54 sastojao se od kupole za ciljača, koja je bila smještena na sredini. Bočno od kupole, na svakom boku, postavljena su dva lansera za projektile. Kako bi projektili lakše i brže otkrili cilj i vezali se za njega, lanseri su se mogli pomicati +90 i –9 stupnjeva po okomici. Za kupce kojima je Chaparral bio preskup razvijena je izvedenica s lanserom M54 postavljenim na dvoosovinsku prikolicu. Sastavni je dio prikolice i elektrogenerator. Posadu su činila četiri člana – zapovjednik, glavni ciljač, ciljač i vozač. Kako je dužnost ciljača mogao obavljati i zapovjednik, smatralo se da je to dovoljno da u slučaju potrebe Chaparrali budu sposobni za djelovanje unutar sva 24 sata. Uz vozilo s lanserom u pravilu je išlo i logističko vozilo koje je prevozilo dodatnih osam projektila. To je vozilo imalo dva člana posade.

I danas u uporabi

Na projektilu su izvedene minimalne promjene kako bi ga se prilagodilo lansiranju sa zemlje. Tako prilagođen projektil dobio je oznaku MIM-72A. S izvornim projektilom MIM-72A učinkoviti domet bio je od minimalno 500 do maksimalno 6000 metara. Jako spori ciljevi kao što su transportni avioni i helikopteri mogli su se gađati do udaljenosti od 9300 metara. Visina djelovanja bila je između 15 i 3000 metara. Od 1978. godine u operativnoj je uporabi bio projektil MIM-72C, koji je imao maksimalni domet djelovanja protiv borbenih aviona 9000 m na visini do 4000 m. Uslijedila su nova poboljšanja, i to s projektilima MIM-72E i MIM-72F. Glavno je poboljšanje ugradnja novog raketnog motora na kruto gorivo, koje je pri lansiranju stvaralo znatno manje dima. To je operateru omogućavalo lansiranje više projektila u kraćem intervalu. Zadnji projektil bio je MIM-72G. On je za samonavođenje rabio infracrveno tražilo AN/DAW-2 preuzeto s projektila FIM-92 Stinger. Domet MIM-72G je 9000 m protiv aviona i 8000 m protiv helikoptera koji lete na maloj visini. Minimalni je domet 500 m. Maksimalna je visina djelovanja 3000, a minimalna 15 m. Projektil ima bojnu glavu mase 12,6 kg i blizinski upaljač. Postojala su i dva projektila namijenjena izvozu – MIM-72H i MIM-72J. Lanser M54 bio je opremljen isključivo elektrooptičkim sustavima motrenja te ga nije bilo moguće otkriti sustavima za elektroničko djelovanje i gađati proturaketnim projektilima. Istodobno, elektrooptički sustavi bitno su ograničavali mogućnosti djelovanja cijelog sustava. Prije svega u pravodobnom otkrivanju zahtjevnih ciljeva pri lošoj vidljivosti, koji su velikim brzinama letjeli na vrlo malim visinama. Zbog toga je egipatska vojska sustavu pridodala motrilački radar TRACKSTAR razvijen na osnovama radara AN/MPQ-49. Američka vojska povukla je 1998. godine Chaparral iz operativne uporabe. Izraelska je to učinila 2003., a portugalska 2018. godine. Chaparrali su još uvijek u operativnoj uporabi u oružanim snagama Čilea, Ekvadora, Egipta, Maroka, Tunisa i otoka Tajvana. Ratna mornarica tog otoka jedini je korisnik i mornaričke izvedenice RIM-72C Sea Chaparral. Njim su naoružane fregate klase Kang Ding. Svaka od šest fregata ima po jedan lanser na pramcu, između topa i zapovjednog mosta.

Unatoč kašnjenju…

Uporaba Sidewindera kao projektila zemlja-zrak nije se zaustavila na sustavu Chaparral. U kolovozu 2015. godine Američka vojska i Raytheon uspješno su obavili testna lansiranja projektila AIM-9X Block II iz lansera Indirect Fire Protection Capability (IFPC) Increment 2-I Block 1 Multi-Mission Launcher (MML). Važnost je tog testnog lansiranja u tome što su uporabljeni izvorni projektili AIM-9X Block II na kojima nisu izvršene nikakve modifikacije. Cilj je bila besposadna letjelica koja je letjela na visini od 1500 metara.

U međuvremenu je projekt IFPC zapao u razvojne probleme (kašnjenje), pa je Američka vojska odlučila u siječnju 2019. godine zatražiti dopuštenje za nabavu izraelskog raketnog PZO sustava Iron Dome. I uspjela je, jer je dopuštena nabava dviju bitnica u poslu vrijednom 373 milijuna dolara. No, konkurentske američke tvrtke nisu željele da se zbog toga ukine IFPC. Njihovo uporno lobiranje urodilo je plodom pa je Američka vojska u kolovozu 2021. odlučila tvrtki Dynetics dati ugovor za razvoj protuzračnog raketnog sustava Enduring Shield. Danas konfiguracija podrazumijeva četiri lansera Enduring Shield (njihov je temelj lanser MML) uvezana sa 3D radarom AN/MPQ-64 Sentinel i zapovjednim mjestom Integrated Battle Command System (IBCS). U svakom lanseru nalazit će se 18 projektila AIM-9X Block II.

Radar AN/MPQ-64 Sentinel proizvod je američkog Raytheona i francuskog Thalesa te je glavni senzor za otkrivanje ciljeva za PZO raketne sustave malog dometa. Prevozi se prikolicom s pomoću manjeg terenskog vozila, primjerice Humveeja. Domet motrenja najmodernije inačice iznosi 75 km, a istodobno može pratiti do 50 ciljeva: aviona, helikoptera, krstarećih projektila, besposadnih letjelica… S obzirom na to da je i povećani domet od 75 km premalen za učinkovito djelovanje unutar sustava IFPC, Sentinel je u njemu bio predviđen za ciljnički radar za precizno određivanje pozicije cilja. No, kod sustava Enduring Shield, radar Sentinel najvjerojatnije će s vremenom biti zamijenjen naprednijim radarom LTAMDS (Lower Tier Air and Missile Defense Sensor) tvrtke Raytheon. Problemčić bi mogla biti činjenica da su radari LTAMDS namijenjeni i korištenju u protuzračnom raketnom sustavu MIM-104 Patriot. Budući da modernizacija Patriota ima prednost, prvi kompletni sustavi Enduring Shield zasigurno će biti isporučeni s radarima Sentinel.

Tvrtka Dynetics ugovorom se obvezala da će prvu bitnicu isporučiti najkasnije do 30. rujna 2022. godine. Međutim, to se nije dogodilo pa je novi rok pomaknut za rujan 2023. U međuvremenu je prvo uspješno testiranje zapovjednog sustava IBCS s lanserima obavljeno u ljeto 2023. godine. Na kraju je tvrtka Leidos (vlasnik Dyneticsa) isporučila u prosincu 2023. prve lansere za Enduring Shield.

Što su mislili projektanti?

Kad je 2005. uveden u operativnu uporabu, za projektil zrak-zrak s infracrvenim navođenjem IRIS-T (Infra-Red Imaging System – Tail control) tvrdili su da će istisnuti AIM-9 Sidewinder s tržišta. To se očito nije dogodilo. Umjesto toga, IRIS-T postao je poznatiji kao projektil zemlja-zrak. Razvila ga je njemačka tvrtka Diehl BGT (Bodenseewerk Gerätetechnik) Defence. Projektanti su mislili na glavnog konkurenta – Sidewinder, pa su nastojali da njegova veličina, masa i drugi gabariti budu bliže američkom projektilu. Dakle, ako imate lansere za Sidewinder, bez modifikacija moći ćete s njih lansirati i IRIS-T. To, naravno, jako širi krug mogućih kupaca. Zemaljska je inačica Diehlova proizvoda protuzračni sustav IRIS-T SL (Infra-Red Imaging System Tail/Thrust Vector-Controlled – Surface Launched). Razvijen je unutar njemačkog programa Medium Extended Air Defense System, tj. MEADS, i to kao zamjena za njemačke MIM-104 Patriote.

Projektil IRIS-T u izvornoj inačici zrak-zrak ima domet od 25 km, pa je logično da IRIS-T SLS ima kraći domet djelovanja – 12 km. Zbog toga je Diehl BGT razvio novi projektil IRIS-T SLM s većim i jačim raketnim motorom na kruto gorivo. Domet je povećan na 40 km i do visine od 20 km.  Najnovija izvedenica sustava, nazvana IRIS-T SLX, imat će vrlo malo veze s izvornim projektilom. S dometom od 80 km i mogućnosti djelovanja do visine od 30 km projektil će imati dvojno navođenje – infracrveno i radarsko. Proizvođač kupcima nudi širok raspon AESA radara. Trenutačno najviše kupaca rabi radar Hensoldt TRML-4D. Kao opcije tu su i Thales Ground Master 200 MM/C i Saab Giraffe 4A.  Zasigurno je najzanimljiviji CEAFAR Ground Based Multi-Mission Radar (GBMMR) australske tvrtke CEA Technologies. Ona je poznata po proizvodnji brodskih radara, no napravila je i jedan namijenjen uporabi u protuzračnim raketnim sustavima. CEAFAR (GBMMR) izvedenica je radara namijenjenog ugradnji na brodove. Riječ je o suvremenom AESA radaru, čija je specifičnost u tome što rabi četiri fiksne antene. CEA Technologies ne daje nikakve podatke o samom radaru. Zasad je, za potrebe prikazivanja na sajmovima vojnog naoružanja i pripadajuće opreme, napravljen jedan prototip te je postavljen na terenski kamion MAN SX45 8 x 8.

---

 I u NASAMS-u

Kad je ukrajinski ministar strateških industrija Oleksandr Kamišin krajem prosinca 2023. objavio da su Ukrajinci u borbi prvi put uspješno uporabili jedan od sustava FrankenSAM, otvorila su se mnoga pitanja. Ministar nije precizirao koji je sustav uporabljen, pa je bilo puno špekulacija. Zanimljivo je da su ukrajinski izvori navodili neke kombinacije ukrajinskih PZO raketnih sustava i zapadnih (uglavnom američkih) projektila. Za neke su znali kako bi se mogli koristiti, za druge nisu. Jedan od projektila za koje ukrajinski izvori nisu znali kako bi se točno koristio bio je AIM-9M Sidewinder. S obzirom na to da se radi o projektilu s infracrvenim sustavom samonavođenja, njegova prilagodba na neki lanser ne zahtijeva previše priprema. Zasigurno puno manje nego da se radi o projektilu s poluaktivnim radarskim sustavom navođenja. Stoga u obzir za prenamjenu dolazi puno sovjetskih protuzračnih raketnih sustava koji koriste slične projektile, pa i neki koji koriste radarski navođene projektile. Postoji i mogućnost da je ukrajinska vojska dobila i nekoliko sustava Chaparral.

U svakom slučaju, ukrajinski izvori nisu naveli jednu zanimljivu kombinaciju zapadnih sustava – AIM-9M sa sustavom NASAMS (National Advanced Surface-to-Air Missile System). Zna se da Ukrajinci imaju Sidewinder, a i NASAMS. NASAMS je prvotno razvijen za uporabu radarski samonavođenog projektila AIM-120 Advanced Medium-Range Air-to-Air Missile (AMRAAM). No, u lipnju 2019. tvrtka Raytheon i norveško zrakoplovstvo uspješno su testirali mogućnosti djelovanja projektilom AIM-9X Sidewinder Block II iz NASAMS-a. Probna lansiranja obavljena su na poligonu Andøya u Norveškoj. Razlog za testiranje nije teško dokučiti – cijena jednog AMRAAM-a (ovisno o inačici) iznosi oko 1,4 milijuna dolara. Cijena projektila AIM-9X je oko 381 000 dolara. Ukrajinci, doduše, navodno nisu dobili AIM-9X, već nešto stariji AIM-9M. No princip djelovanja obaju projektila potpuno je jednak tako da ne postoji sumnja može li se i AIM-9M lansirati iz NASAMS lansera. Infracrveno navođeni projektil AIM-9M razvijen je početkom 1980-ih na osnovama projektila AIM-9L, a prvi su primjerci isporučeni 1983. godine. Najveće izmjene bile su na sustavu IC samonavođenja, koji je dobio veću osjetljivost te otpornost na ometanje. Za uporabu s lansera na zemlji važno je i da je ugrađen novi raketni motor na kruto gorivo sa smanjenom emisijom dima. Kako je AIM-9M nešto kraći od projektila AIM-9X (283,5 prema 301,75 cm), zasigurno može stati u lanser sustava NASAMS. Kad se koristi kao projektil zrak-zrak, domet mu je veći od 16 kilometara. Kako projektil koji se lansira sa zemlje tijekom lansiranja potroši velik dio energije raketnog motora na ubrzanje, domet projektila AIM-9M lansiranog sa zemlje znatno je manji.

---

Od Kine do Maroka

Kineska vojska odlučila je iskoristiti projektil kratkog dometa s infracrvenim principom navođenja PL-9 i za nekoliko protuzračnih sustava. PL-9 razvijen je na tehnologijama projektila PL-8, koji je po licenciji izrađen izraelski projektil Python-3. PL-9 ušao je u uporabu početkom 1990-ih, prije svega radi izvoza. I zato kineski izvori tvrde da se PL-9 može prilagoditi za uporabu sa svih borbenih aviona koji su trenutačno u operativnoj uporabi. Jedna promidžbena brošura navodi da je PL-9 znatno bolji od američkog projektila AIM-9l/M Sidewinder. Kad se koristi kao projektil zrak-zrak, domet PL-9C iznosi 21 km.

Kineska korporacija NORINCO još je 1989. godine na pariškoj zrakoplovnoj izložbi prikazala sustav baziran na oklopnom vozilu na kotačima WZ 551D, na koji je postavljen lanser s četiri projektila PL-9. Na vrhu lansera bila je antena malog motrilačkog radara koji je mogao otkrivati ciljeve na udaljenosti od 18 km i do visine od 6000 m. NORINCO je još nekoliko godina nudio taj sustav mogućim kupcima, no kako nije bilo interesa, razvoj je zaustavljen. Umjesto njega razvijen je samohodni protuzračni raketni sustav Yitian, također baziran na vozilu WZ 551D, no koji rabi namjenski razvijen projektil zemlja-zrak TY-90.

Projektil PL-9 uspješno je uporabljen u topničko-raketnom protuzračnom sustavu AF902 FCS, poznatom i kao Type 390 (DK-9) SHORAD. I taj je sustav razvila tvrtka NORINCO. Sastoji se od topova kalibra 35 mm Type 90 (PG99) i četverostrukih lansera za projektile PL-9. Top Type 90 (PG99) po licenciji je proizveden top GDF-002 švicarske tvrtke Oerlikon. Svaka bitnica uz četiri topa Type 90 ima i dva četverostruka lansera za projektile PL-9/DK-9. Maksimalni je domet projektila 8000 m te 3000 m po visini.

Podatke o ciljevima osigurava radarski sustav AF902, koji ih otkriva do udaljenosti od 32 km i visine do 18 km. Sustav AF902 sastoji se od motrilačkog radara i ciljničkog radara, koji je spregnut s elektrooptičkim sustavom motrenja i ciljanja. Elektrooptički sustav sastoji se od dnevne kamere, termovizije i laserskog daljinomjera. Unutar sustava Type 390 (DK-9) SHORAD radar AF902 ujedno je i zapovjedno mjesto s kojeg se upravlja topovima i protuzračnim projektilima. Maroko je jedini poznati korisnik sustava AF902 FCS / Type 390 (DK-9) SHORAD.

---

(kraj u idućem broju)

Tekst Mario Galić