Glazba, stihovi te aranžman i interpretacija čine pjesmu moćnim alatom koji osvaja. Darko Ergotić, pjevač Slavonskih lola, svakoj pjesmi daje identitet, lice i dušu

Ima pjesama koje godinama žive i ostaju u sjećanju. Nastale su u vrijeme kad se o Hrvatskoj odlučivalo na bojišnici, kad su se rušili domovi, a ljudi ostajali bez svega osim vjere u bolje sutra. Jedna je od njih Vukovarska golubica. Iza nje i iza prve kasete Slavonijo, ponos si Hrvata, snimljene 1992., stoje Slavonske lole, tamburaški sastav koji već gotovo pola stoljeća svira ondje gdje se pjeva zajedno. Povod razgovoru bile su pjesme koje su obilježile Domovinski rat, ali i jedna novija, Otac. Nastala je dvadesetak godina nakon rata, a pogađa jednako snažno kao da je iz njegovih najtežih dana. S Darkom Ergotićem, prepoznatljivim licem Slavonskih lola, razgovarali smo o počecima sastava, o imenu koje su dobili gotovo usput, o suradnji s Miroslavom Škorom, o televizijskim danima i serijalu Lijepom našom te o tome što je potrebno da pjesma dotakne ljude.

Od Velike Kopanice do imena Slavonske lole

Priča Darka Ergotića počinje ondje gdje su počinjale priče mnogih mladih Slavonaca, ali i tamburaških sastava – u kulturno-umjetničkom društvu. Slavonske lole nastale su kao i svi sastavi u to vrijeme. “Bili smo u Kulturno-umjetničkom društvu ‘Ivan Filipović’ iz Velike Kopanice, učili smo svirati sa starijima i tu se jedan dio nas nije odvojio, nego je bio uporniji. Kad si mlađi, imaš veću želju za radom. Onda su nas pomalo počeli zvati da sviramo na zabavama, a krenuli su i svatovi”, prisjeća se. Prve su svatove odsvirali davne 1976., kad je imao 15 godina. U dobi kad većina vršnjaka tek traži put, on je već svirao u maratonskim svatovima, koji su znali trajati od jednog do drugog jutra.

Ime je došlo poslije i gotovo slučajno. Trebalo je potpisati ugovor za mjesec dana sviranja u Trogiru, a organizator je upitao kako se zovu.

“U to doba bendovi, pogotovo tamburaški i svatovski, nisu imali ime, nego su se zvali po nekom vodećem članu ili po mjestu odakle su. Ni mi nismo imali ime. Slavonski bećari bili su nedodirljivo ime tamburaške glazbe, svi su ih voljeli slušati jer Slavonija je bila srce tambure”, govori. Organizator je na to rekao da mi budemo Slavonske lole. “Tako je negdje u srpnju nastalo ime. Hvala Bogu, do danas smo puno toga napravili i iznjedrili puno lijepih pjesama, koje su ljudi prihvatili, a to je najvažnije u cijelom tom poslu”, kaže.

Pjesme nastale iz potrebe

Domovinski rat zatekao je Lole kao već uigran sastav, ali upravo su ga ratne godine odredile. Tog razdoblja prisjeća se s puno emocija: “To je bio period ponosa, straha i neizvjesnosti, a motivacije za nastanak pjesama nije nedostajalo. Svugdje je bilo nasilja, stradavanja naših ljudi, gradova i sela, iseljavanja i protjerivanja. Pjesmama smo iskazivali svoju ljubav i vjeru u domovinu, u bolje sutra, u mir među ljudima.” Nastupa je bilo puno, uglavnom humanitarnih.

“Svi smo bili negdje zaposleni, i to na relativno dobrim poslovima. Ne možeš stalno ići šefu i moliti: pusti me, moram ići tamo i ovamo. Došlo je vrijeme da se odlučimo hoćemo li se time baviti profesionalno ili ne”, objašnjava. Odluka je pala u ratnim devedesetima, a Lole su postale profesionalni sastav.

U to je vrijeme nastala i Vukovarska golubica.

“Bitno je reći da mi nismo autori tekstova. Sve ovisi o tome kad tekst dođe do nas. Vukovarska golubica snimljena je 1992. godine. Svi smo se osjećali tužno i žalosno, mnogi bliski ljudi ostali su bez doma, bili su prognani. Bilo je normalno da smo osjećali potrebu to snimiti”, kaže. Priznaje da mu se i danas teško vratiti u to vrijeme, ali dodaje kako je izbor bio važan. Ističe da je onda napisano puno pjesama, ali i da je bitno da izvođači izaberu ono što osjećaju. “Izabrali smo to i, hvala Bogu, i danas se zna za tu pjesmu. Možda ne toliko široko, ali se zna i pjesma živi”, dodaje. Ergotić se sjeća i raspoloženja koje je nosilo te pjesme: “To je vrijeme najvećeg stradanja Vukovara i Slavonije i imali smo osjećaj da su svi protiv nas, ali sa svakodnevnim stradanjima i rušenjem naših domova rasla je želja za mirom, slobodom i zajedništvom. Ljudi koji su znali sastaviti tekst i opisati stanje u kojem jesmo pisali su domoljubne pjesme i svima nam davali motivaciju za obranu domovine. Svatko je dao svoj doprinos kroz ono što je najbolje znao. Kad uzmemo opus pjesama iz ratnih devedesetih, vidimo koliko je bilo domoljubnih. Svi smo na neki način željeli dati obol za bolje sutra i motivaciju braniteljima i narodu da imaju vjeru u ono što rade”, dodaje.

“Naš prvi album, iz 1992., zvao se Slavonijo, ponos si Hrvata. Na njemu je pjesma o zvonima koja s katedrale objavljuju mir narodu: Zazvonit će zvona, tu je Vraćam ti se dome, kao i Vukovarska golubica“, nabraja. Put do tih snimaka nije bio jednostavan. Iako su već imali pjesme, prije Domovinskog rata i prije priznanja Hrvatske nije bilo moguće doći do studija.

Uz Škoru i pred kamerama serijala Lijepom našom

Devedesete su Lolama donijele i prve veće susrete s publikom izvan Slavonije. U spotovima iz tog doba, poput onog za pjesmu Ne dirajte mi ravnicu, stoje iza Miroslava Škore kao prateći sastav.

“Miro se vratio iz Amerike i izdao kasetu. Neko su ga vrijeme pratili Slavonski bećari, a onda je došao i do nas. Radio je puno koncerata prije toga, pa smo od njega naučili neke stvari. Bilo je zabavno jer je imao posebnu komunikaciju s publikom, svi smo uživali”, govori.

O tome koliko je suradnja s Miroslavom Škorom utjecala na prepoznatljivost Slavonskih lola kaže: “U to su vrijeme Zlatni dukati bili broj jedan i u medijima, a ljudi su za nas znali uglavnom lokalno. Ne bih rekao da je rad s Mirom bio prekretnica. To je jednostavno bio tijek našeg razvoja. Morao si doći do ljudi da te prepoznaju.” Uz Škoru spominje i Krunoslava Kiću Slabinca, s kojim su Lole također puno radile i stekle iskustvo. Lole su nastupale i u serijalu Lijepom našom na Hrvatskoj radioteleviziji, u kojoj su pratile brojne izvođače.

“Često smo se izdvajali iz mase jer smo pratili puno pjevača, a ono što Orkestar HRT-a nije stigao uvježbati za sljedeće snimanje, to su davali nama. Vježbalo se svaki dan, skidali smo nove pjesme”, prisjeća se. Pokusno emitiranje bilo je na Dan državnosti 1995., a snimano je na zagrebačkom Jarunu. O serijalu Lijepom našom govori s nostalgijom: “Meni je žao što je završila jer je to bilo nešto prekrasno. Vidjeti toliko tamburaša, običaja, mjesta. Punila je sportske dvorane, uvijek se tražila karta više, ljudi su to voljeli. Tu su bila i kulturno-umjetnička društva i običaji, sve se moglo pokazati. No netko je odlučio da to više ne može, da se emisija ne snima i u redu.”

Otac – pjesma u kojoj se svatko prepozna

Upamtite sve preživi duša Slavonska, sve preživi, ali nikad ne zaboravlja. Kažu pusti vratit će im za sve grijehe Bog, recite mi, recite mi, tko će meni to vratit oca mog. Među pjesmama Slavonskih lola Otac zauzima posebno mjesto. Napisali su je Josip Plivelić i Miroslav Škoro, a donosi tešku i bolnu emociju gubitka. Ergotić se sjeća kako je do nje došao. Pjesma je izdana 2019., više od dva desetljeća nakon završetka Domovinskog rata.

“U to smo vrijeme radili s Mirom i on nam je ponudio pjesmu. Meni je bila strašno emotivna, odmah sam u njoj vidio sve slike i nekako sam se odmah vezao za nju. Čak smo u jednom trenutku u studiju odustali jer nešto nije odgovaralo. Ali ja sam bio uporan jer mi se jako sviđala i na kraju smo je ipak snimili”, kaže.

Prvi su je put izveli 2019. u Požegi na festivalu Zlatne žice Slavonije, no tada još nije došla do toliko ljudi. Pravi je pomak donio spot, snimljen u Vukovaru i Retkovcima.

“Redatelj Mario Šulina angažirao je glumce iz Retkovaca, koji su to fantastično odradili. Nedavno sam gledao, pjesma ima više od dva milijuna i sto tisuća pregleda. Svatko od nas, bez obzira na to je li izgubio oca u Domovinskom ratu ili je otac otišao prirodnom putem, to doživljava na svoj način. Spot je pjesmu podignuo na visoku razinu i to se vidi po komentarima. Dirnula je mnoge ljude i svatko se u njoj nađe”, objašnjava. Zanimljivo je i kako je tekst nastao. Ergotić je Josipa Plivelića izravno upitao odakle inspiracija. “Rekao mi je da se to dogodilo njegovu prijatelju. Ali on ima moć to napisati, nema svatko od nas moć napisati takav tekst”, kaže. Pritom se dotiče još jedne teme: “Danas se puno spominje umjetna inteligencija, a umjetna inteligencija nikad neće napisati pjesmu. Mora se dogoditi.”

Na pitanje o tome kako je izvoditi pjesmu koja ga toliko dotiče, odgovara: “Teško je, ali je i zadovoljstvo interpretirati to ljudima, pogotovo kad te ljudi slušaju. Zato takve pjesme na koncertima često izbjegavam. Danas koncertima zovu i događanja u šatoru, gdje je prevelika buka i žamor. To je također naš koncert, ali nije ono gdje ljudi sjede i slušaju. Kad sjede i slušaju, daleko je lakše iznijeti te emocije.”

O reakcijama gledatelja govori mirno: “Direktno mi nikad nitko ništa nije rekao, ali ispod spota vidim pozitivne komentare. Nekad ne uvrstim pjesmu Otac u repertoar jer imam osjećaj da je ljudi neće slušati, a onda znaju doći i pitati zašto niste svirali.”

Ističe da se repertoar prilagođava mjestu. “Kad imamo koncert u Dalmaciji, normalno je ubaciti koju dalmatinsku pjesmu, ne iz podilaženja, nego da ljudi vide da i to znamo svirati. U Zagorju isto, Pod brajde, Oko jene hiže, ljudi to vole čuti pa ih zamolim da pjevaju s nama”, kaže.

Emocija se ne uči u školi

Ergotić vjeruje da je njegova ljubav prema glazbi potekla od roditelja, koji su jako lijepo pjevali. U vrijeme kad je počeo svirati nije bilo mogućnosti školovanja za tamburu, nego su bili prisiljeni skidati pjesme i učiti, često i nepravilno. Tambura je u međuvremenu uvrštena u programe osnovnih i srednjih glazbenih škola, studira se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na kojoj se stječe naziv sveučilišnog magistra tamburaškog umijeća.

“Danas vidimo kroz Sto tamburaša u Lisinskom i u Areni, i to već dvadeset godina, da je to dignuto na ozbiljan nivo”, kaže.

Naglašava da emocija dolazi iz čovjeka i njegova doživljaja pjesme: “Moraš ući u tekst, znati točno o čemu pjevaš i staviti se u položaj tekstopisca, razmisliti kakve su njegove emocije bile dok je pisao. Kad se to spoji s glazbom, mora izgledati emotivno i doći do slušatelja. Ako pjesma ne takne ljude, onda nisi ništa napravio.”

Odabir pjesama zato ima pravilo. “Ljudi vole pjevati i to je najbitnije. Ako je pjesma takva da je ljudi ne mogu pjevati, nećemo je snimiti. Toliko smo tuđih hitova otpjevali kroz zabave i svatove da možemo prosuditi hoće li je ljudi prihvatiti”, objašnjava. Ima pjesama koje ga i danas teško pogađaju. “Sjećam se jednom na festivalu kad sam prvi put izvodio jednu takvu pjesmu. Počeo sam gutati knedle već kod prve kitice i zadao sam si zadatak: ‘Darko, smiri se i otpjevaj to, da prođe i gotovo.’ Znate što znači gutati knedle, malo fali da suze ne krenu, a onda je pjesma gotova”, govori. Uspješnica Sve je ona meni prvi je put izvedena na Zlatnim žicama Slavonije 2002. godine. “Reakcija nije bila odmah jer smo do tada na festivalu izvodili jake, grlene pjesme, koje su tražile snagu, a ova je bila lagana. Čak su u jednom trenutku rekli da to nije pjesma za nas. Mi nismo odustali, a onda je jednog proljeća odjednom buknula. Za pjesmu koju snimamo mislimo da je dobra, a što će ljudi prihvatiti, to nikad ne znamo. Uživali smo što imamo prepoznatljivu pjesmu i što ljudi tako žustro reagiraju na koncertima, pa je moraš odsvirati dva-tri puta”, objašnjava. Tekst je napisao Vlado Tančik, a glazbu Franjo Ivić, dvojica susjeda iz kraja. “Suradnja s autorima kod nas je dosta lokalna. Imali smo autore koji su pisali krasne pjesme i mi smo ih prihvaćali, nikad nismo gledali je li to neko poznato ime”, dodaje. Slično je i s pjesmom Prijatelju nije lako, koju je napisao njegov šogor Josip Mikić.

“Došao je kod nas i ja sam mu rekao: ‘Imaš li kakvu pjesmu? Treba nam.’ Kaže: ‘Hajde, piši.’ Sve je imao u glavi, ništa nije imao zapisano, i izrecitirao mi je Prijatelju nije lako. Otišao sam gore po gitaru, vratio se, uključio mobitel i otprve je otpjevao. Pjesma je nastala u pet minuta. Mnogi su tada rekli da je to isto kao Sve je ona meni. Nije, drugačija je, ali eto. Najbitnije je da se dogodilo i da je zapisano”, govori.

Šešir, kilometri i poruka mladima

Darka Ergotića mnogi, baš kao i autor teksta, prepoznaju po neizostavnom detalju – šeširu. Na pitanje kako je došao do šešira zbog kojeg ga publika prepoznaje, ali i rijetko vidi bez njega, odgovara: “Ljudi imaju problem kad me vide bez šešira, ne prepoznaju me. Jednom sam ga na koncertu ostavio u kombiju, stojim s kolegom, prilaze nam neki ljudi i kažu mom kolegi: ‘Dobar vam je onaj sa šeširom što pjeva.’ I to mi pričaju ozbiljno, ne zafrkavaju me, sve dok kolega nije rekao: ‘Pa to vam je on.’ Svi smo se nasmijali.”

Šešir mu je, kaže, netko iz ekipe predložio prije tridesetak godina, a čvrsto je ostao nakon drugog ili trećeg albuma, Crne oči. “Naučio sam se na to, prepoznatljiv sam po tome i ne smeta mi. A služi svrsi, ljeti od sunca, zimi od hladnoće”, kaže kroz smijeh.

Odjeća je s godinama postala lakša. “Zadnje dvije-tri godine odlučili smo se lakše obući za koncerte. Čizme, hlače, košulja i prsluk, skuhaš se živ, a dva-tri sata radiš i pjevaš. Čizme su nam postale i tijesne, pa su lakše cipele ušle”, objašnjava. Nastupa je sve manje. “Nekad je bilo po stotinu godišnje, sad je možda trideset-četrdeset. Nastupi nisu problem, problem je vožnja, kombi i kilometri. Kad se vozim od Đakova do Zagreba i slučajno zadrijemam, probudim se i po drvetu znam gdje sam”, govori.

Zajedništvo je, tvrdi, tajna dugovječnosti: “Donedavno smo bili 29 godina zajedno, cijeli bend se nije mijenjao. Tolike godine zajedno samo mogu nešto postići. Znalo se dogoditi da neku pjesmu nismo svirali po deset godina, ali kako smo svi mi oni koji su je stvarali, na prvu je odmah odsviramo.” Primaša Marija Zbiljskog, koji je bio i aranžer većine pjesama, zamijenio je Ivan Antičević. Ergotić nema iluzija o medijskom prostoru tambure. “Mladi vole tamburu, vidim to po našim koncertima, publika je od deset do sedamdeset godina. Ne mogu doći do zaključka zašto se tako malo vrti u medijima. Mislim da to jako ovisi o urednicima. Ko da imamo neku blokadu, ko da se stidimo svoga. Materijala ima toliko da se ne bi odsviralo ni u godinu dana”, kaže. Za mlade koji sviraju ima jednostavnu poruku, a to je da ne odustaju: “Treba biti uporan i skidati od starijih kolega, od Slavonskih bećara i drugih, sve treba znati. Nije sramota pitati. Danas imate internet, a mi ga nismo imali, ali ipak je najbolje kad ti netko nešto pokaže. Nemojte odmah čim nešto zaškripi odustati, onda dođe do rasula i prosutog vremena. I treba snimati ono što vam se stvarno sviđa, a ne ono što vam svi ponude samo da biste snimili.”

Tu se otvara i jedna osobna priča. Na pitanje je li ikad odbio pjesmu zbog koje mu je danas žao, Ergotić se prisjeća da je Miroslav Škoro jednom ponudio pjesmu, no sastav ju je odbio.

“Nemojte mi sjedati na jade”, kaže kroz smijeh. “Sve poštivam, svoje uživam. Mi smo je probali, ali nismo je probali kako spada. Dvije trećine benda reklo je da im se ne sviđa. Miri nije bilo jasno, kaže: ‘Pa ja sam vidio vas kad sam pisao tu pjesmu.’ Pita što treba ispraviti. Ma ne treba ništa ispraviti, ne sviđa im se. Pojedem se kad se toga sjetim. Takva je odluka u tom trenutku bila, bili smo preumorni, previše svirki, previše putovanja, pa se ne čudim što je došlo do nepromišljene odluke. Mislim da je to jedna od najvećih grešaka što sam dopustio da se dogodi”, kaže. Danas tu pjesmu rado izvode na koncertima, a Ergotić publici uvodno ispriča kako im je bila ponuđena, a oni je nisu htjeli. Pjesmu je poslije otpjevao Stjepan Jeršek Štef.

Što slijedi? Ergotić ne gradi velike planove. “Radit pomalo, snimat, koncerti, dok zdravlje služi, tako će ići,” zaključuje. Na novom dvostrukom albumu Slavonske lole 45 godina, koji je izišao u rujnu ove godine, nalaze se i pjesme autora s kojima Lole dugo surađuju. Slavonske lole pjevaju ono što osjećaju i sviraju ondje gdje ih ljudi čekaju. A pjesme koje su pjevale u najtežim danima i one koje su stigle poslije, primjerice Otac, potvrđuju ono što Ergotić ponavlja kroz cijeli razgovor – pjesma mora doći do ljudi.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Darka Ergotića