Sveti Antun, rođen u Lisabonu 1195. godine, kao Fernando (Ferdinand), bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Već tijekom školovanja, privlačila ga je duhovnost te je počeo stvarati vlastiti odnos prema Bogu. Iskreno je volio molitvu, a rano je i sazrio. Već u petnaestoj godini, nakon duge molitve i razmišljanja, napustio je palaču, unatoč protivljenju ostavio ukućane te se zatvorio u opatiju sv. Vinka.

Tom redu može zahvaliti za intelektualnu naobrazbu koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi s početka XIII. stoljeća. U dogovoru s poglavarima, Fernando je napustio Lisabon i otišao u Coimbru gdje se nalazila druga opatija augustinskih redovnika, koja mu je jamčila mir i mogućnost posvetiti se teološkom studiju, sve do dana ređenja za svećenika, u 25. godini života.
U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i bili ubijeni zbog svoje vjere. U Ferdinandu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je istupanje iz reda augustinskih kanonika i primanje u franjevački red. Priželjkivao je takav život gdje vjera neće biti udoban provod, već poticaj na punoću duha. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, zaputio u Maroko.
Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna je zahvatila teška bolest. Zbog nje je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo sa svetim Franjom. Nakon toga neko je vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.
Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je u krilo Crkve vratio mnoge koji su se odijelili od nje. Antun je također začetnik teoloških studija u svojem redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru i u Padovi. Nakon službe provincijala povukao se u blizinu Padove. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231., u dobi od 36 godina. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao Kovčegom Svetog pisma, proglasio ga je svetim 1232., među ostalim, i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.
U posljednjem razdoblju svojeg života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima. U jednom od njih piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu – to je povlaštena tema svetog Antuna.
Nauk svetog Antuna, koji je bio iz Franjine škole, je kristocentričan. Krist je uvijek u središtu života i misli, djelovanja i propovijedanja. Rado je razmatrao otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku budi ljubav i zahvalnost prema Božjoj dobroti. Pogled na raspetog Isusa također budi zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjeg. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost. Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Pripremio: Mladen Čobanović