Ratna propaganda skup je jednosmjernih komunikacijskih aktivnosti koje neka država, tj. vlast, organizira kako bi utjecala na sudionike ratnog sukoba, omogućila ostvarivanje ratnih ciljeva i dala potporu ratnim naporima

Propaganda (od lat. propagare – rasprostraniti se), definira se kao plansko širenje određenih učenja i načela s ciljem prihvaćanja nekog mišljenja, stava ili novog svjetonazora kao svojeg na dulje vrijeme. Agitacija, s druge strane, podrazumijeva pridobivanje što većeg broja ljudi u što kraćem vremenu u svrhu postizanja pojedinačnog političkog cilja. Propaganda jest uopće – širenje i rasprostiranje, reklamiranje, populariziranje određenih ideja, misli, uvjerenja, programa i slično, ali u puno slojevitijem i sustavnijem obliku. Najjasnije je vežemo uz sukobe i ratove, i to još iz antičkih vremena.

Ratna propaganda skup je jednosmjernih komunikacijskih aktivnosti koje neka država, tj. vlast, organizira kako bi utjecala na sudionike ratnog sukoba, omogućila ostvarivanje ratnih ciljeva i dala potporu ratnim naporima. Jednosmjerno komuniciranje nije potpuni samoizbor vlasti, nego je bilo uvjetovano društvenim razvojem i mogućnostima javne komunikacije, odnosno medija. Možemo reći kako je put od ratne propagande do informacijskih operacija istodobno put razvoja javne komunikacije i njezinih tehnoloških mogućnosti, kao i samih medija.

Osnovni ciljevi

Carl von Clausewitz (1780. – 1831.), u djelu O ratu navodi kako svaka teorija rata treba uzeti u obzir tri čimbenika: vladu koja određuje ciljeve rata, vojsku koja se za to bori i narod koji je treba podupirati. Isticao je kako je Napoleon pobjede nizao ne samo zbog vojnih vještina, nego najviše zbog oduševljenja naroda. Francuska revolucija rat je pretvorila u narodnu stvar, dodaje pruski general, a pobjeda se ne postiže fizičkim uništenjem, nego slamanjem protivnikova morala. Na koncu, još su i utemeljitelji SAD-a u borbi za samostalnost otkrili učinak morala kako bi mobilizirali stanovništvo protiv Britanaca.

Njemački ekonomist Karl Bücher (1847. – 1930.), iznio je 1915. tezu kako je od izuma tiska svijet uvijek svjedok ratne drame i kako svaki rat oružjem prati i rat koji se vodi tiskarskim crnilom. Prema Krisu i Leitesu (1947.), ratna propaganda ima dva osnovna cilja. Prvi je maksimalizirati sudjelovanje ljudi u aktivnostima njihove zajednice, što podrazumijeva izgradnju grupnog identiteta i osjećaja pripadnosti zajednici, jačanje emocionalnog odnosa prema svojoj zemlji (domoljublje); identifikaciju i jačanje povjerenja u dužnosnike; prihvaćanje ratnih ciljeva. Drugi je “okrenuta slika u zrcalu”, tj. minimiziranje protivnikova sudjelovanja u aktivnostima njegove zajednice. To znači umanjiti vjerovanja u protivnikove propagandne aktivnosti i unositi podjele unutar njegove zajednice, djelovati na gubitak njegova samopouzdanja i dovoditi u sumnju njegove vrijednosti i ratne ciljeve.

Američki su psiholozi nakon Korejskog rata, na temelju izjava zarobljenih Kineza i Korejaca, došli do spoznaje kako se trećina njih predala upravo zahvaljujući američkoj propagandi. Utjecaj ratne propagande na ratna zbivanja pokazale su analize stručnjaka iz SAD-a, Velike Britanije i Kanade, po kojima su te zemlje imale u Drugom svjetskom ratu i do 30 % gubitaka u ljudstvu kao posljedicu protivnikovih psihološko-propagandnih djelovanja.

Poput vojnih djelovanja

Ratnu propagandu prema ciljevima možemo podijeliti, kao i vojna djelovanja, na strategijska, taktička i konsolidacijska. Strategijska propaganda teži uspostavljanju psiholoških osnova za ostvarivanje političkih i strateških ciljeva. Usmjerena je na cjelokupno stanovništvo, ističe opće vrijednosti i pokušava osigurati potporu državnim dužnosnicima. I kod strategijske propagande prema protivničkoj strani sve je jednako osim kraja, jer se tad propituju opće vrijednosti u cilju njihova preoblikovanja do promjene, a posebno se potkopava povjerenje u državno vodstvo. Taktička propaganda primjenjuje se prije borbenih operacija ili usporedno s njima, a cilj joj je narušiti borbeni moral protivnika i poticati dezerterstvo te predaju. Tako se želi uvećati šanse za postizanje vojnih ciljeva uz što manje vlastitih žrtava. To može biti bacanje letaka s porukama, radijsko emitiranje i dr. U vlastitim redovima to mogu biti razni oblici motivacijskih govora ili posjeti političara i zapovjednika vojnicima. Konsolidacijska propaganda odnosi se na aktivnosti usmjerene ponajprije prema civilnom stanovništvu na privremeno zaposjednutim ili vraćenim prostorima, često ondje gdje je protivniku pružalo potporu. Cilj je tog propagandnog djelovanja objasniti pravednost i opravdanost vlastite borbe i djelovanja. Primjerice, primijenjena je u Njemačkoj potkraj i nakon Drugog svjetskog rata, kad je trebalo osigurati stabilnost i početi tranziciju društva.

Kroz antiku

Od samih početaka pisane povijesti vidljiv je utjecaj ratne propagande na društva i ratne sukobe, ali i na historiografiju, što potvrđuju i najraniji kroničari ratova.

Još je Homer (pretpostavka VIII. – VII. st. pr. Kr.), u Ilijadi i Odiseji detaljno opisivao borbe. Za Tukidida (oko 460. – 396. pr. Kr.), možemo reći kako je objektivno opisivao ratna događanja u Peloponeskom ratu, a oca historiografije Herodota (nakon 490. – nakon 430. pr. Kr.), može se nazvati prvim glasnogovornikom Atene. On je u ratu Grka s Perzijancima posebice isticao važnost i doprinos Atene i zagovarao ujedinjenje Grka kako bi se uspješnije othrvali Perzijancima. Periklo (495. – 429. pr. Kr.), isticao je u govorima da su Spartanci manju pobjedu opisivali kao veliku i kako su porazili Atenu, a nakon poraza rekli bi kako je cijela vojska Atene pobijedila manje spartanske snage. Aleksandra Velikog možemo zvati i osnivačem prvih postrojbi ratnih izvjestitelja, a njihov je materijal dostavljan na makedonski dvor.

Rimski carevi više su se oslanjali na vojnu silu, trgovinu i financije nego na potporu masa. Velika je pažnja pridavana isticanju upraviteljske i vladarske simbolike te jačanju zakonodavne i izvršne moći. Za vrijeme kasne Republike i Julija Cezara te Cicerona izlazile su prve službene (državne) svojevrsne novine Acta diurna, urezivane u kamenu ili metalu, s ciljem stvaranja pobjedonosnog političkog ozračja i diktata vlasti. Za Rim je bila karakteristična i propaganda glasinama u traženju krivaca, kao kad su u Neronovo doba za požar u Rimu optužili kršćane. Vlast je tako tražila potporu, ali i sudjelovanje naroda u obračunu s kršćanima. 

Prije više od 2000 godina razvijana je na Dalekom istoku pod utjecajem taoizma i budizma mudrost ratovanja. Sun Tzu (V. st. pr. Kr.), navodi u djelu Umijeće ratovanja da je vojska instrument kojim se oslabljenom protivniku zadaje zadnji udarac, a tajni agenti trebaju izolirati protivnika od njegovih saveznika i razviti široku podrivačku djelatnost. Među njihove zadaće spadalo je širenje lažnih glasina i zbunjujućih informacija, podmićivanje i pridobivanje službenika, izazivanje i raspirivanje unutarnjih neslaganja i stvaranje pete kolone. Smatrao je kako su moral, um i okolnosti u ratu važniji od vojničke snage, uz ideal pobjeđivanja bez borbe, a sve kako bi se umanjio čisto vojnički utjecaj u ratovanju.

Izum tiska

Koliko se važnosti pridavalo tiskanoj propagandi pokazuje činjenica da se tiskanje prve knjige u Gutenbergovoj tiskari – Biblije – moralo krajem 1454. prekinuti kako bi se izradio propagandni politički pamflet. Car Svetog Rimskog Carstva Maksimilijan I. (1459. – 1519.), prvi je šire koristio tiskane materijale u jednostranom ratnom izvještavanju, i to osmišljavanjem i provedbom ofenzivnih propagandnih akcija prema protivničkom stanovništvu. Pokušao je tako okrenuti građane Mletačke Republike protiv njihovih vođa koji nisu podupirali križarski pohod protiv Osmanlija, a on ga je podupirao. Tad se u tu svrhu najviše koristila neperiodička publikacija Neue Zeitungen. Maksimilijan je dobro vladao propagandnim alatima i širio snažnu propagandu protiv Osmanlija kako bi skupio novac za vojne pohode protiv njih. Prvi se služio periodičkim publikacijama šireći glasine o zvjerstvima Osmanlija i tipizirajući sultana kao neprijatelja.

Ponekad se u literaturi pojavljuje pogrešan podatak kako je početak propagande vezan uz Svetu kongregaciju za širenje vjere (lat. Sacra congregatio de propaganda fide), koju je 1622. godine osnovao papa Grgur XV. Prema analizi sadržaja njemačkog tiska od 1622. do 1906., može se općenito zaključiti da su mediji u to vrijeme demilitarizirani, jer je prije toga u novinama bilo puno više tekstova o ratnim zbivanjima i vojnim pohodima.

Prva cenzura

S Francuskom revolucijom pa Napoleonom Bonaparteom propaganda je postala prethodnica francuskih postrojbi, “tri slatke riječi” sloboda, jednakost, bratstvo (liberté, égalité, fraternité), pridobivale su i protivnike. No, slogan je postao takav za vanjsko djelovanje, a izvorno je glasio Sloboda, jednakost i bratstvo ili smrt! (Liberté, égalité, fraternité ou la mort!). Napoleon je prekinuo stanje u kojem se na rat gledalo kao na stvar tajne diplomacije. Bio je svjestan važnosti javnog mišljenja pa je s ostatkom Europe vodio propagandne ratove. Napoleonova vojska prva je koja se žalila na rad novinara. Prema povjesničaru Nicholasu J. Cullu, Napoleon je jednom rekao: “Moć se temelji na mišljenju. Što je vlast koju ne podupire mišljenje? Ništa.”

Krimski rat (1853. – 1856.), naziva se i prvim novinskim ratom jer su ga u velikoj mjeri pratili novinari. Irac William Howard Russell (1820. – 1907.), koji je radio za londonski The Times, može se smatrati prvim profesionalnim ratnim izvjestiteljem. Poslodavac ga je 1854. poslao na Krim i prvi je put očevidac opisivao strahote rata. Čitatelji su dotad slušali samo službena priopćenja. Novine su tako podrobno prenosile opise bitaka i stanje, tako da je i protivnik dobivao informacije o postrojbama. Russella su optuživali za veleizdaju jer je svojom preciznosti mogao pomagati Rusima pa su vlasti odlučile reagirati i kontrolirati informacije iz rata. Na Krim je poslan fotograf kako bi snimio pozitivne strane rata, a 1856. uvedena je cenzura. Važno je napomenuti da je to bila prva pojava ratne cenzure u povijesti.

Presijecanje kabela

Američki građanski rat (1861. – 1865.), bio je prvi sukob u kojem se u većoj mjeri počeo koristiti električni telegraf. Taj je uređaj omogućio brže informiranje javnosti o ratnim događanjima, ali i razvoj ostalih komunikacija potrebnih u ratu. Velika Britanija bila je prva zemlja koja je prepoznala važnost telegrafa kao sredstva za brzo djelovanje po cijelom svijetu te kao sredstva za brzo prikupljanje informacija o različitim događanjima. Prepoznala je, osim toga, i njegovu važnost kao instrumenta za praćenje javnosti. Dokument britanske vlade od 19. ožujka 1891. isticao je kako nadzor svjetskih telegrafskih mreža donosi veliku prednost Velikoj Britaniji i otvara mogućnosti cenzure stranih vijesti. Tako je 1898. britanski Odbor za kolonijalnu obranu (Colonial Defence Committee) zaključio kako se u slučaju budućeg rata trebaju prekinuti neke telegrafske veze. Odlučeno je da se Njemačkoj u slučaju rata presiječe telegrafski podvodni kabel koji preko Azora vodi prema Americi. Presijecanje tog kabela bila jedna od prvih ratnih akcija britanske vojske u Prvom svjetskom ratu pa su u Ameriku stizali pretežito Antantini ratni izvještaji.

Darko MARINAC