U prošlom broju Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz srpskih izvora o stanju na okupiranom području uoči akcije Medački džep (Džep-93), s posebnim osvrtom na naoružavanje i uključivanje u obrambene aktivnosti srpskog stanovništva u “RSK”, zapravo na okupiranom području Republike Hrvatske, koje nije imalo vojni raspored i nije podlijegalo vojnoj obvezi (muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina). O tome, kao i o operaciji Medački džep, bit će govora i u ovom broju Hrvatskog vojnika.

Vojno vodstvo “RSK” bilo je uvjereno da će ih Hrvatska vojska napasti 18. srpnja 1993., zbog planova Republike Hrvatske da otvori pontonski most na Maslenici i aerodrom kod Zadra, pa su 15. srpnja 1993. proglasili mobilizaciju i podignuli mjere borbene spremnosti u postrojbama. No, uoči datuma planiranog za otvaranje Masleničkog mosta, u Erdutu je 17. srpnja 1993. potpisan sporazum između predstavnika hrvatske vlasti i predstavnika pobunjenih Srba (Erdutski sporazum) o povlačenju hrvatskih snaga te stavljanju Masleničkog mosta, aerodroma “Zemunik” i brane Peruća pod nadzor Unprofora. Srpska strana ultimativno je zahtijevala da se do 31. srpnja Hrvatska vojska i policija povuku s tog područja, uz prijetnju granatiranja i potapanja mosta na Maslenici te djelovanja po aerodromu “Zemunik” i HE Peruća. Kako se hrvatske snage nisu povukle, jer je hrvatsko vodstvo tražilo da srpska strana prvo ispoštuje rezoluciju UN-a o povlačenju iz “ružičastih zona”, srpsko topništvo napalo je 2. kolovoza 1993. aerodrom “Zemunik” i most na Masleničkom ždrilu te ga “u potpunosti onesposobilo za saobraćaj”.

Da je hrvatsko topništvo uzvratilo na taj napad, svjedoči dokument “RSK” u kojem se navodi da je 4./5. kolovoza 1993. hrvatsko topništvo pogodilo dva vojna skladišta u Korenici i Vrhovinama (“lakše su povređena tri civila, a objektima je nanešena velika materijalna šteta”), što pokazuje da je “hrvatska strana gađala isključivo i dosta precizno vojne objekte”, te da je raspolagala preciznim informacijama o rasporedu srpskih snaga i sredstava. Istodobno, dokumenti svjedoče da su obavještajna tijela SVK dobivala podatke od “lica srpske nacionalnosti” iz gradova na slobodnom dijelu RH (primjerice iz Zadra i Rijeke). Dakako, i hrvatski vojnici odlazili su na teritorij pod neprijateljskim nadzorom radi prikupljanja informacija o rasporedu i snazi njegovih snaga.

Istodobno, Glavni štab SVK pod svaku je cijenu želio ovladati Velebitom, posebice – kako je napisano u srpskom dokumentu – “topografskim objektima Ivine vodice, Sveto brdo, Veliko Libinje, Golić, Vukovo pleće, Tulove grede”, na kojem su položaje držale ATJ Lučko i Specijalne jedinice policije MUP-a RH.

Ne smije se zanemariti ni činjenicu da je uoči akcije Medački džep bjesnio bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, koji je išao u prilog ostvarenju velikosrpskih ciljeva. Upravo kad je počela akcija Medački džep, Armija BiH pripremala je ofenzivu na područje pod nadzorom HVO-a, koja je pod imenom Neretva 93 počela 13. rujna. O tome kako je srpsko vodstvo gledalo na taj sukob i kako ga je nastojalo iskoristiti, svjedoči razmatranje “ministra inostranih poslova RSK” Slobodana Jarčevića od 10. kolovoza 1993., koje je pod nazivom Izbor trenutnih ratnih ciljeva RSK i RS (jedna od mogućnosti), označeno kao “državna tajna”:

Rat traje već treću godinu. Mnogo toga je danas jasnije nego 1991 i 1992. Svet se navikao na državnost Srba zapadno od Drine. Savezništvo Muslimana i Hrvata više nije moguće obnoviti. Muslimani nemaju koridor sa svetom. Očigledno je da im je cilj izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Uzgred žele zauzeti Mostar i zavladati dolinom Neretve. Ako im to uspe zadaće Hrvatskoj smrtni udarac. To bi, ujedno, Srbima skinulo sa leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK, iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Perući. U znak solidarnosti, RS bi mogla oživeti bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi, tada, lako slomili poslednju liniju odbrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji Vakuf – Konjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski Hercegovački korpus mogao da oslobodi srpske delove Hercegovine i da dosegne do granice avnojevske Hrvatske. Izlaskom Muslimana na Jadran, svi Hrvati, južno od Neretve potražili bi spas u begstvu prema Crnoj Gori ili bi zatražili zaštitu srpske vojske. Tada bi srpska vojska zaustavila muslimansko širenje obalom i ostavila im do 50 km obale. Politički bi odmah moglo da se pristupi Dubrovčanima da proglase nezavisnost, uz delimični otkaz gostoprimstva došljacima iz ustaških krajeva: Imotski, Livno, Duvno itd. Osvajanje obale od strane Muslimana Evropu će dignuti na noge, jer će se ona tome suprotstaviti. Naspram sebe imaće, naravno, bogati arapski kapital i SAD. Bila bi to izvanredna situacija za Srbe. Tada bismo pokrenuli svoje istorijsko pravo na Jadran, pozivom na srednjovekovne srpske države u Dalmaciji. Rusija bi, konačno, morala stati iza srpske strane, jer ne bi mogla da se svrstava ni uz Evropu, ni uz SAD. Teško je predvideti događaje, posebno u uslovima rata, pa ovu zamisao predlažem na raspravu rukovodstvu i oficirima RSK i RS.

U spomenutim okolnostima, a nakon razrade plana akcije, organizirane obuke zapovjednog kadra i uvježbavanja postrojbi za napadno djelovanje te izviđanja terena, hrvatske oružane snage – Hrvatska vojska i Specijalne jedinice policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, 9. rujna 1993., na dan kad se 1493. dogodila za Hrvatsku sudbonosna Krbavska bitka, počele su oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju Džep-93, u javnosti poznatu kao Medački džep.

Ciljevi akcije u taktičkom smislu bili su sljedeći:

– osloboditi dio okupiranog područja RH

– otkloniti dio topničke ugroze grada Gospića

– skratiti crtu bojišta i time smanjiti obrambene napore vlastitih snaga.

Također, jedan od važnih ciljeva bio je pokazati sposobnost oružanih snaga RH za provedbu napadne operacije, kako bi se neprijatelja upozorilo da se njegove terorističke aktivnosti više neće tolerirati.

Spremnost za napad bila je 9. rujna u četiri sata, a početak napada u šest sati. Zapovjedno mjesto bilo je u vojarni “Eugen Kvaternik” u Gospiću, a izdvojeno zapovjedno mjesto u Bilaju. Postrojbe za napad prikriveno su dovedene u noći s 8. na 9. rujna na polazne položaje (pješačke snage prišle su na 200 m do 300 m od crte obrane neprijatelja, a tenkovi su prevoženi na labudicama).

Početak napada hrvatskih snaga, u svitanje 9. rujna, s dvanaestominutnim zakašnjenjem zbog loših uvjeta vidljivosti za otvaranje učinkovite vatre, obilježila je jaka petominutna topnička priprema po točno definiranim vojnim ciljevima. Među ostalim, precizno je pogođeno zapovjedno mjesto 2. bataljuna 9. (gračačke) brigade SVK i njegovo središte veze u Metku, što je izazvalo veliku pomutnju u sustavu zapovijedanja i veza neprijateljskih snaga. U početnoj fazi napada neprijatelj je bio potpuno iznenađen, a na svim smjerovima napada probijena mu je obrana i naneseni gubici.

Zanimljivo je da su, prema zapovijedi od 8. rujna, srpske snage upravo 9. rujna u 12 sati trebale provesti nasilno izviđanje i borbeno djelovanje prema teritoriju pod nadzorom hrvatskih snaga na tom dijelu bojišta; pripreme za akciju (“gotovost”) trebale su biti završene do osam sati 9. rujna, a prije djelovanja srpske snage trebale su razminirati vlastito minsko polje. I spomenuta zapovijed potvrđuje da neprijatelj nije očekivao akciju hrvatskih snaga, odnosno da ga je hrvatski napad u svitanje 9. rujna potpuno iznenadio i poremetio plan njegove akcije.

U samo nekoliko sati, 9. rujna 1993. hrvatske snage oslobodile su oko 225 km² okupiranog hrvatskog teritorija, prostor tzv. medačkog džepa – tri sela Počitelj, Čitluk i Divoselo, odakle je srpsko topništvo razaralo Gospić. Spomenuta sela nalazila su se u “ružičastoj zoni”, dakle na području na kojem se prema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a hrvatska vlast već trebala uspostaviti, što su pobunjeni Srbi ignorirali, nastavljajući topničke napade po civilnim ciljevima u Gospiću.

Uspješno izvedenom akcijom, usprkos složenim uvjetima djelovanja, u kojima je geografsko obilježje prostora neprijatelju davalo znatnu početnu prednost zato što su njegovi prednji položaji bili iznad planiranih smjerova djelovanja hrvatskih snaga, otklonjen je dio topničke ugroze grada Gospića, skraćena je crta bojišta i dobivena bitka za Velebit te trajno onemogućena težnja agresora da izbijanjem na jadransku obalu razdvoji Hrvatsku na dva dijela. Novouspostavljena crta razgraničenja Begluk – Memedovo brdo – selo Drljići pružala je dobar temelj za organiziranu djelotvornu obranu gospićkog okruženja.

Uz novostečena borbena iskustva, akcija je upozorila i na teškoće razlikovanja civila i vojnika u takvoj vrsti sukoba, posebno zato što su mnoge osobe bez odore na srpskoj strani bile naoružane i sudjelovale u borbi.

Sljedećih su dana, od 10. do 14. rujna, hrvatske snage odbile protuudare neprijateljskih srpskih snaga te učvrstile dostignute položaje tako da daljnjih pomicanja crte bojišta nije bilo. Naime, 10. rujna hrvatske snage učvrstile su dostignute položaje i odbile protuudar neprijateljskih snaga te pokušaj proboja novouspostavljene crte obrane s. Sitnik – s. Njegovani – Memedovo brdo, s ciljem spajanja sa svojim snagama u okruženju na Velebitu. Istog je dana odbijen i napad neprijateljskih postrojbi na selo Ivančeviće. Sljedećeg dana, 11. rujna, hrvatske snage spriječile su pokušaj proboja srpskih postrojbi iz okruženja, koje su se pregrupirale u manje skupine s ciljem izvlačenja prema selima Vukasi – Vitasi – Bobići. Do 14. rujna, nakon konsolidacije snaga, 15. (Lički) korpus SVK-a ponovio je protuudar na smjeru Memedovo brdo – rijeka Lika – Vitasi, ali je zaustavljen.

 

*Podaci u tekstu preuzeti su iz serije zbornika dokumenata u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (u suizdavaštvu s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod), pod nazivom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. – dokumenti; knjige 7-10 (ur. Mate Rupić i drugi) te iz monografije 9. gardijska brigada Hrvatske vojske Vukovi, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., Zagreb, 2011., 217-244.