U prošlom broju Hrvatskog vojnika navedeni su podaci iz srpskih izvora nastalih uoči akcije Medački džep (Džep-93) te kratak osvrt na njezin početak i tijek. U ovom broju bit će govora o pritisku međunarodne zajednice i povlačenju hrvatskih snaga na položaje koje su držale prije akcije te o izvorima srpske strane u kojima se planira odmazda i govori o razlozima poraza SVK u medačkom džepu.

U vojno-redarstvenoj operaciji Medački džep u napadnim i obrambenim djelovanjima na hrvatskoj strani sudjelovali su pripadnici 9. gardijske brigade te skupnih snaga 19 specijalnih jedinica policije MUP-a RH (oko 550 pripadnika), kao i pripadnici domobranskih bojni Gospić i Lovinac, 263. izvidničke satnije ZzP-a Gospić, 71. bojne Vojne policije Rijeka i 111. brigade.

Snage neprijateljskog 15. ličkog korpusa SVK sa zapovjednim mjestom u Korenici brojile su ukupno oko 8000 vojnika, 70 tenkova, 40 oklopnih transportera i 60 komada teškog topničkog oružja. Na području medačkog džepa jačina snaga 15. korpusa bila je oko 490 ljudi (2/9. mtbr – Gračac i č/103. lpbr – D. Lapac), a od tehnike imale su 18 oklopnih vozila, 18 topova, tri PZO-a i tri PO-a. Neposredno uoči akcije, 6. rujna 1993., neprijateljske snage ojačale su obrambene položaje u Divoselu sa 109 vojnika iz 2. i 5. pješačke čete 103. lpbr.

 

Na napadno djelovanje hrvatskih snaga u medačkom džepu reagiralo je Vijeće sigurnosti UN-a i zatražilo povlačenje HV-a na položaje uspostavljene prije 9. rujna 1993., što je učinjeno do 18 sati 17. rujna. Razvojačeno područje zaposjeli su pripadnici Kanadskog bataljuna Unprofora.

Hrvatska je zbog diplomatskog pritiska međunarodne zajednice potpisala 15. rujna 1993. sporazum o povlačenju s oslobođenog područja. Nakon toga, 16. rujna oko 22:15 dogodila se manja razmjena vatre s kanadskim pripadnicima Unprofora. Taj incident s hrvatskim snagama kanadski pripadnici UN-a poslije su lažno prikazali kao veliku bitku (“najveću bitku kanadske vojske nakon Korejskog rata”), što je objavljeno u knjizi Scotta Taylora i Briana Nolana Tested mettle (Iskušana odvažnost) 1998. godine. Nakon toga, Vlada Kanade dodijelila je 2002. pripadnicima Kanadskog bataljuna Unprofora priznanja za navodnu bitku s hrvatskim snagama u rujnu 1993. godine. Međutim, ni dokumenti UN-a ne spominju takvu bitku, nego samo kratkotrajnu razmjenu vatre između hrvatskih snaga i Kanadskog bataljuna Unprofora (vidi: UNTV, Medak pocket, Interview with colonel Calvin, 17. 9. 1993.; Zvonimir Despot, Medak investigation (28 December 1994), Medački džep, Zagreb, 2012., 161-182).

Povlačenje s prostora oslobođenog u vojno-redarstvenoj operaciji Medački džep snage 9. gardijske brigade s pridodanim postrojbama provele su prema Zapovijedi Zbornog područja Gospić i zaposjele položaje za obranu na crti Prkos – Ornice – Visoko brdo – Boškovo brdo – Vedro Polje – Podklisa – Kamenjuša, te pristupile uređenju položaja i planskom odmoru ljudi.

Izvlačenje snaga na obrambene položaje na kojima su bile prije akcije Medački džep djelovalo je demotivirajuće na hrvatske branitelje pa se Zapovjedništvo 9. gardijske brigade brigade aktivnije angažiralo i obilaskom postrojbi, posebice onih na crti bojišta, nastojalo podignuti moral i sigurnost obrane. Prilikom jednog takvog obilaska i izviđanja crte bojišta, neposredno nakon izvlačenja snaga s područja oslobođenog u akciji Medački džep, 27. rujna 1993. teže je ranjen zapovjednik 9. gardijske brigade brigadir Mirko Norac, a lakše su ranjeni načelnik topništva bojnik Agim Čeku i načelnik inženjerije natporučnik Goran Blažević. (podaci preuzeti iz monografije: 9. gardijska brigada Hrvatske vojske Vukovi, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., Zagreb, 2011., 217-244)

 

Izvori RSK o odmazdi i razlozima poraza srpskih snaga u Medačkom džepu

Nakon što su, zbog čestih napada srpskog topništva na Gospić, hrvatske snage 9. rujna 1993. oslobodile područje medačkog džepa, Glavni štab SVK zapovjedio je da se “komande 8., 11. i 39. korpusa” pripreme za odmazdu, odnosno za “topničko i raketno djelovanje po rafineriji u Sisku, gradovima na liniji razgraničenja (Sisak, Gospić, Karlovac, Jastrebarsko, Dugo Selo, Kutina, Ivanić Grad) i po Zagrebu”, a “Vrhovni savjet obrane RSK” odlučio je da se, uz spomenute gradove, nastavi i gađanje Vinkovaca i Osijeka sa širim područjem, “uz upotrebu bojnih otrova”. Srpsko topništvo granatiralo je i civilne ciljeve u dalmatinskim gradovima Zadru, Šibeniku i Biogradu, a uz navedene gradove napadnuti su i Perušić, Otočac i okolna mjesta, te Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor i Popovača, u kojima su stradale civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Pritom su korišteni i projektili “zemlja-zemlja” (tzv. luna-17). Time je realizirana strategija “realne prijetnje”, zapravo strategija odmazde, koju je vodstvo SVK temeljilo na djelovanju dalekometnim topništvom i raketnim sustavima po hrvatskim gradovima, s ciljem odvraćanja hrvatskog vodstva od pokušaja oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske.

Među izvorima “RSK” više je izvješća o uzrocima poraza SVK i gubitka sela u medačkom džepu (14. rujna 1993., 19. rujna 1993., 25. rujna 1993., 5. listopada 1993. i druga izvješća). Podaci u njima djelomično se razlikuju. Primjerice, razlikuju se podaci o uporabi topništva HV-a u pripremi za napad te podaci o gubicima srpskih snaga (60 ili 68 poginulih, osam zarobljenih i 31 nestala osoba, odnosno 96 poginulih ili nestalih vojnika i civila, a 23 zarobljena). Pritom se navodi da su “(…) pri direktnom sudaru sa ustašama, neki borci ranjeni i zarobljeni, a kažu da ih je bilo koji su nakon ranjavanja izvršili samoubistvo, kako ustašama ne bi pali u ruke.”

U izvješćima se navodi da je bilo “dovoljno snaga otpora”, kao uzrok poraza spominje se nedisciplina i kukavičluk, a detaljno se navode izgubljena materijalno-tehnička sredstva. Kao što je spomenuto u prošlom broju Hrvatskog vojnika, navodi se da je istog dana kad su hrvatske snage napale medački džep (9. rujna 1993., oko šest sati), SVK planirao “nasilno izviđanje i borbena dejstva ka Velebitu u cilju zauzimanja Vukove glave (tt 671) i Jelovac” (za osam sati naređena je “gotovost”, a za 12 početak “borbenog delovanja”), a da je prethodnog dana “radi prolaza snaga za dejstva ka Velebitu razminirano minsko polje (114 mina) u rejonu Čitlučke brane (?), koje nije naknadno ponovo zaprečeno, niti je na tom pravcu neprijatelj izvršio napad”. Kao glavni cilj akcije hrvatskih snaga na Velebitu u spomenutim izvješćima navodi se “oslobadjanje komunikacije Gospić – Medak – Sv. Rok te stvaranje uslova za čvrstu vezu Like i Dalmacije”.

Da bi ohrabrila svoje vojnike nakon poraza u medačkom džepu, “Komanda 18. korpusa SVK-a” sastavila je 14. rujna 1993. “internu informaciju o velikom broju stradalih civila u hrvatskim gradovima od snažnog raketno-topničkoga odgovora”. Usto, u informaciji je izrečena i prijetnja da će se “Zagreb gađati s velikim raketama koje još nisu upotrebljavane i svijet za njih ne zna, da će se gađati Varaždin zbog brigade u Zadru i kod Karlovca, Rijeka zbog riječke brigade kod Gospića, da će se velikim raketama gađati Sl. Požega, Novska i Kutina, da će rakete s bojnim otrovima biti upotrebljene za gađanje Karlovca, Siska, Zagreba, Vinkovaca i Osijeka”, a navodi se i da je SVK 13. rujna 1993. dobio “rakete velikog dometa do 300 km i nuklearne manje projektile za gađanje gradova ako bi Tuđman napao”, te da je “general Ratko Mladić poslao rakete i avione”, kao i da “stižu dobrovoljci iz Bosne”.

Dokumenti “RSK” iz tog razdoblja upućuju na zaključak da je u drugoj polovini 1993. “za sav srpski narod” nastupila “najteža ekonomska situacija” u kojoj su se našli od početka rata 1991., te da je potrebna štednja, u kojoj “svaki istinski Srbin treba dobro da razmisli, prije nego što se odluči na utrošak bilo čega”. U njima se govori o lošem materijalno-financijskom stanju u RSK, o poteškoćama u opskrbi, pa čak i prehrani “Srpske vojske Krajine” (preporučeno je da “sve jedinice prijeđu na pripremanje hrane u dva obroka – ručak i večera, od kojih jedan bez mesa”), o nedostatku cigareta, odjeće i higijenskih potrepština u SVK, o niskim novčanim primanjima i neredovitoj isplati vojnika SVK, o nestašici benzina i dizelskog goriva.

Dokumenti “RSK” svjedoče da su srpski ekstremisti na okupiranom području nastavili pljačku kuća i razaranje katoličkih vjerskih objekata. Pljačkane su i uništavane i kuće srpskih vlasnika. Tako se 22. rujna 1993. u izvješću “organa bezbednosti Glavnog štaba SVK o Radi Čubrilu” ističe da su u “prvom delu rata” Čubrilo i njegovi pristaše pljačkali srpske kuće i domaćinstva u istočnom dijelu Gospića (“što je legendirano kao zaštita i spašavanje srpskog naroda”), te da je Čubrilo opljačkao zaselak Gnjatoviće kod Lovinca, “gde isključivo žive Srbi”. Nastavljeni su pritisci na Hrvate radi iseljavanja. Usto, nastavljeno je planiranje naseljavanja Srba i pravoslavnog stanovništva na područja s kojih su protjerani Hrvati. Primjerice, razmatrala se mogućnost da se u RSK, radi popunjavanja graničnih jedinica, trajno naseli “veći broj Kozaka pravoslavne vere sa ratnim iskustvom i porodicama”, a procijenjeno je da su za to najpogodniji “Drniš sa okolinom, neka sela u Lici, Slunj sa okolinom i niz sela na desnoj obali reke Kupe”.

*Podaci u tekstu preuzeti su iz serije zbornika dokumenata u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod nazivom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. – dokumenti (ur. Mate Rupić i drugi):

– knjiga 9: Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (srpanj – prosinac 1993.), ur. Mate Rupić – Josipa Maras Kraljević, Zagreb, prosinac 2010.

– knjiga 10: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj – prosinac 1993.), ur. Mate Rupić – Slaven Ružić, Zagreb – Slavonski Brod, rujan 2011. (u suizdavaštvu s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod).