Bihać je i u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990-ih imao strateški značaj za ostvarenje glavnog cilja velikosrpske politike – da svi Srbi žive u jednoj državi, čija je zapadna granica duboko na teritoriju Republike Hrvatske.

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prikazana je reakcija dijela Srba u Banovini Hrvatskoj nakon njezina proglašenja u okviru prve Jugoslavije u kolovozu 1939., sporazumom Cvetković-Maček. Spomenuto je da su u brošuri ”Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“, objavljenoj u Zagrebu 1939., navedeni kotarevi predviđeni kao dio ”nove srpske teritorijalne jedinice“, odnosno kao područje koje treba izdvojiti iz Banovine Hrvatske i pripojiti srpskom dijelu države, a koje je gotovo identično području 1990-ih samoproglašenih ”SAO Krajine“, odnosno ”Republike Srpske Krajine“. Prema spomenutom srpskom planu, 1939. je kao glavni grad ”Krajine“ bio predviđen Bihać.

Bihać je i u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990-ih imao strateški značaj za ostvarenje glavnog cilja velikosrpske politike – da svi Srbi žive u jednoj državi, čija je zapadna granica duboko na teritoriju Republike Hrvatske. Prema zamisli velikosrpskih stratega, preko Bihaća trebala je voditi glavna komunikacija, kojom bi ”zapadne“ srpske teritorije bile povezane sa Srbijom, magistralna pruga, popularno nazvana ”pruga 5 B“ (Benkovac – Bihać – Banja Luka – Brčko – Bijeljina). Dakako, podrazumijeva se da je konačna odrednica te pruge Beograd, pa se može govoriti i o ”pruzi 6 B“. Stoga su za Bihać, posebice krajem 1994. i 1995., srpske snage (u savezništvu sa snagama Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića) vodile teške borbe protiv 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a.

Na području zapadne Bosne u travnju 1991. osnovana je ”Zajednica opština Bosanske krajine“, koju su činili predstavnici općina s većinskim srpskim stanovništvom. Glavni nositelj ovog projekta bio je SDS BiH. Potom su vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske i Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”, koja je trebala obuhvatiti i Bihać. I sadržaj spomenute deklaracije pokazuje da je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen kroz načelo “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu“.

S obzirom na nadmoć srpskih snaga, Bihać bi bio osvojen da ga pokretanjem oslobodilačkih operacija nisu spašavale hrvatske snage (Zima ’94. u studenom/prosincu 1994. te Ljeto ’95. krajem srpnja 1995., odnosno Oluja početkom kolovoza 1995.). Naime, nakon što su 19. srpnja 1995. pokrenule snažnu ofenzivu na Bihać, srpske snage, među kojima su bile i postrojbe Srba iz Hrvatske i pripadnici MUP-a Srbije, bile su pred ulaskom u grad na granici s RH, usprkos tomu što ga je UN proglasio “zaštićenom zonom” (ali nije razmjestio snage koje bi ga zaista zaštitile). Osvajanjem Bihaća srpske snage, osim što bi ostvarile pobjedu od strateškog značaja, uzrokovale bi novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnog područja, koji su oko 1200 dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemogućnosti svjetske politike da prekine patnju opkoljenih Bošnjaka i Hrvata na tom području, vojna opcija preostala je jedina nada za spas.

Na dramatično stanje u Bihaću krajem srpnja 1995. upućuje i korespondencija bošnjačkih vojnih i političkih dužnosnika s hrvatskim vodstvom. Tako je komanda 5. korpusa ABiH 21. srpnja 1995. obavijestila Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije“, da su ”zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, te da se ”ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru.” Istog dana načelnik bihaćke općine Adnan Alagić zatražio je pomoć od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana: “… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo”.

Dva dana poslije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa ABiH javila je Glavnom stožeru HV-a da se stanje pogoršalo i izmaklo nadzoru te da postoji mogućnost da bihaćko područje do večeri bude rasječeno na dva dijela, “a 5. korpus razbijen”. Idućeg dana, Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć: “Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-Sanskog kantona.”

U međuvremenu su, 22. srpnja 1995., predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman u Splitu potpisali sporazum, kojim je, među ostalim, nakon niza pokušaja hrvatskog vodstva (od srpnja 1992.) da ga ugradi u sporazume s bošnjačkim vodstvom u BiH, postignut i sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji. Uslijedila je operacija prijateljskih hrvatskih snaga Ljeto 95 i zauzimanje Grahova i Glamoča, zbog čega su srpske snage popustile pritisak na Bihać. Da je Hrvatska opet spasila Bihać potvrđuju i izvori Srpske vojske Krajine, s kraja srpnja 1995.: “… ovakvom akcijom Hrvatska je po drugi put ‘spasila’ od slamanja 5. korpus Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV …“.

No, napadi na Bihać nastavljeni su, pa je i prijetnja novog velikog stradanja Bošnjaka u BiH ostala. Stoga se, upravo zbog situacije u Bihaću, nova hrvatska vojno-redarstvena operacija, nazvana Oluja, više nije smjela odgađati. Hrvatska je, naravno, i zbog vlastitih interesa itekako bila zainteresirana da se obrana Bihaća održi i da srpske snage ne osvoje Bihać. Što bi bilo da se to dogodilo možemo samo nagađati (iako je takav rasplet malo vjerojatan, jer je HV promatrao što se događa i reagirao kad se Bihać našao pred okupacijom). No, da se i dogodilo, oslobađanje okupiranog područja RH bilo bi otežano, ali Hrvatska ne bi bila vojno poražena. Nasuprot tome, srpske snage sigurno bi osvojile Bihać da nije bilo Hrvatske i hrvatskih vojnih operacija.

Jednako tako, nema dvojbe da je uloga Hrvatske i Hrvata bila presudna za obranu Bošnjaka od velikosrpske agresije 1992. te za nezavisnost i opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim granicama. Kao što radi istine, ali i zbog zahvalnosti i poštovanja, u svakoj prigodi treba istaknuti da su mnogi Bošnjaci 1991. zajedno s ostalim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, uključujući i dio srpske nacionalne manjine, branili Hrvatsku, tako zbog pokušaja krivotvorenja povijesti i tu činjenicu treba često ponavljati.

Upravo se na primjeru Bihaća potvrđuje besmislenost teze o hrvatskoj agresiji na BiH, odnosno odgovornosti hrvatskog vodstva za rat s Bošnjacima u BiH. I spomenuti izvori, kao i pisma Alije Izetbegovića koja su prethodila spomenutom srpanjskom sastanku s predsjednikom Tuđmanom u Splitu, pokazuju da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom narodu u obrani od velikosrpske politike i agresije. Činjenica je da predsjednik Predsjedništva BiH te dužnosnici Armije BiH i bošnjačkih civilnih vlasti ne bi tako korespondirali s vodstvom države koju smatraju agresorom na svoju državu i narod, odnosno sigurno ne bi pomoć tražili od sudionika “zajedničkog zločinačkog pothvata” protiv svoje države i svojeg naroda.

Ante Nazor