Kontinuitet velikosrpske politike i uloga Hrvatske u spašavanju Bihaća 1990-ih (I. dio)

Mnogi pokušaji relativizacije odgovornosti Srbije za agresiju na Republiku Hrvatsku 1991., odnosno izbjegavanje navođenja uzroka rata i odgovora na pitanje tko je agresor, mogu se sažeti u rečenici bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića ”da je rat uzrokovao konglomerat loših politika na prostoru bivše Jugoslavije“. To bi značilo, naravno kad bi sadržaj te rečenice bio točan, da su za rat u Hrvatskoj 1991. podjednako odgovorna ili ”kriva“ tadašnja vodstva Srbije i Hrvatske. Nasuprot tome stoji tvrdnja ”da je rat uzrokovao kontinuitet velikosrpske politike“. Pregled velikosrpskih projekata od XIX. stoljeća i izvori za razdoblje 1980-ih i 1990-ih govore u prilog tomu. Budući da je prije godinu dana na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu donesena osuđujuća presuda u predmetu ”Prlić i ostali“, u ovom i sljedećem nastavku Hrvatskog vojnika, na primjeru grada Bihaća i izvorima iz 1939. i 1990-ih podsjetit će se na činjenicu, koju je MKSJ u svojem radu propustio istaknuti, da je uzrok ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-ih kontinuitet velikosrpske politike, te da je uloga hrvatskih snaga u obrani Bihaća od srpske okupacije bila presudna, kao što je i uloga Hrvatske i Hrvata bila presudna za proglašenje nezavisnosti i za opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim granicama.

Među velikosrpskim projektima iz XX. stoljeća, uz već medijski poznate ”Homogena Srbija” Stevana Moljevića (1941.) i ”Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda” Milutina Nedića (1942.), posebno je znakovit projekt ”Srpska Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama” (Zagreb, 1939.). Naime, poznato je da se nezadovoljstvo Hrvata stanjem u prvoj Jugoslaviji pokušalo riješiti hrvatsko-srpskim pregovorima oko preustroja države, koji su rezultirali dogovorom novog mandatara vlade D. Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke V. Mačeka, 26. kolovoza 1939., odnosno stvaranjem Banovine Hrvatske. Obuhvatila je Savsku i Primorsku banovinu, zapravo teritorij današnje Republike Hrvatske (bez kotara Dvor i područja koje je Kraljevina SHS prepustila Italiji u Dalmaciji i Istri) te u Bosni i Hercegovini kotareve Mostar, Neum, Stolac, Livno, Duvno (Tomislavgrad), Kupres, Rama i gornji poneretvanski kraj s Konjicem, Bugojno, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac i Derventa, a u Srijemu u današnjoj Srbiji kotar Šid. Činjenica da su u spomenutim kotarevima u većini ili u znatnom broju živjeli Hrvati, razlog je zašto niti jedan hrvatski političar, ako je zaista hrvatski orijentiran, u svojem djelovanju ne smije zanemariti pojam Banovina Hrvatska i područje koje je obuhvatila, naravno poštujući činjenicu da je na tom području danas više međunarodno priznatih država. Zbog široke autonomije u upravljanju pojedinim resorima, neki drže da je Banovina Hrvatska imala značajna obilježja državnosti, koja su je približavala statusu federalne države. No, u svakom slučaju, nije bila samostalna država, bila je dio Kraljevine Jugoslavije.

Istodobno s pregovorima Cvetković-Maček, u očitom dosluhu s beogradskim vojnim krugovima i Srpskom pravoslavnom crkvom, Srbi u Banovini Hrvatskoj zatražili su stvaranje posebne srpske teritorijalne i političke jedinice, pod nazivom ”Krajina“. Cilj takvog zahtjeva bio je zaustaviti ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu političku i gospodarsku zajednicu, te spriječiti osnivanje Banovine Hrvatske i stvaranje njezine središnje vlasti sa Saborom u Zagrebu. Srpski pokret za stvaranje ”Krajine“, u prvoj Jugoslaviji, počeo je s osnivanjem udruženja ”Krajina“ u Zagrebu, 10. veljače 1939. godine. Prema posebnom naputku – ”Krajina, Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“, tiskanom 1939. u ”srpskoj zadružnoj štampariji“ u Zagrebu, glavni grad nove srpske ”oblasti“ (”srpskih zemalja u Hrvatskoj“) trebao je biti Bihać, kao ”geografski centar Krajine“, u kojem treba podići kulturne, prosvjetne, privredne i nacionalne centre nove srpske ”oblasti“. Činjenicu da u Bihaću, koji se navodi kao središte nove oblasti, ne živi većinsko srpsko stanovništvo, autori naputka planirali su promijeniti, što nasilnim putem, što naseljavanjem, na način da bi ”prva briga udruženja bila da se što jače povežu krajevi iz vrbaske, savske i primorske banovine u kojima su Srbi u većini i okupe oko Bihaća. Sve drugo će – vjerovatno – ići lakše“. Anonimna brošura ”Krajina, Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“ (Zagreb, 1939.), uz ciljeve i program, donosi i statističke tablice stanovništva sa zemljovidom ”Krajine“ i grafički prikaz postotka Srba u navedenim općinama ”Krajine“ (zemljovid će se objaviti u sljedećem broju), kao nove srpske teritorijalne jedinice Jugoslavije. Spomenuti izvor detaljno je opisao dr. sc. Mirko Valentić u svojoj knjizi ”Rat protiv Hrvatske“ (Zagreb, 2010.), o čemu je već pisano u ovom serijalu Hrvatskog vojnika.

Zanimljivo je i znakovito da su navedeni ”srpski“ kotarevi (”srezovi“) u Savskoj i Vrbaskoj banovini gotovo identični području općina koje je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj već 1. travnja 1991. navelo kao dio ”SAO Krajine“ (razlikuju se u spomenu dva kotara) i u “Odluci o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji”, donesenoj tog dana u Korenici, proglasilo “sastavnim dijelom jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”. Spomenutu odluku je, nakon nelegalnog “referenduma za prisajedinjenje” (održanog 12. svibnja 1991.), potvrdila ”Skupština SAO Krajine“ 16. svibnja 1991., navodeći da “teritorij SAO Krajine čine opštine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Kostajnica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Zajednica mjesnih zajednica s većinskim srpskim stanovništvom opštine Petrinja i Sisak i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od navedenih opština, kao i ona naselja koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja (član 2)“ te da je ”teritorija SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije (član 3)“. Otprilike isti teritorij naveden je i nakon proglašenja ”Republike Srpske Krajine“ (19. prosinca 1991.), u ”Zakonu o privremenoj teritorijalnoj organizaciji RSK“, donesenom 6. veljače 1992. na sjednici ”Vlade RSK“ u Kninu.

Prema tome, područje navedeno u brošuri ”Krajina“ 1939. kao ”dio nove srpske teritorijalne jedinice“ (ne računajući područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koje je planirano pripojiti Dunavskoj banovini), gotovo je identično području koje će 1990-ih obuhvatiti samoproglašena ”SAO Krajina“, odnosno ”Republika Srpska Krajina“, zamišljena kao dio ”Velike Srbije“. Doduše, 1939. kao glavni grad ”Krajine“ bio je predviđen Bihać, a 1990. i 1991. za glavni grad ”SAO Krajine“, odnosno ”Republike Srpske Krajine“, određen je Knin, a potom je 1995. glavni grad planirane ”Ujedinjene Republike Srpske“ na okupiranom području RH i BiH, trebala postati Banja Luka. Planirano ”proglašenje ujedinjenja Republike Srpske i Republike Srpske Krajine“ spriječeno je operacijom Oluja i pobjedom hrvatskih snaga nad Srpskom vojskom Krajine u kolovozu 1995. godine.

S obzirom na navode dijela Srba u Hrvatskoj da su se 1990. i 1991. pobunili protiv nove hrvatske vlasti, jer je ”nastavljala politiku ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) iz Drugog svjetskog rata“, navedena kronologija stvaranja srpskog pokreta i oblasti ”Krajina“ 1939. pokazuje da se dio Srba u Hrvatskoj pobunio protiv hrvatske vlasti i stvaranja određene teritorijalno i politički autonomne hrvatske jedinice već u prvoj Jugoslaviji, dakle prije nego što je proglašena NDH, odnosno prije nego što su na vlast u Hrvatskoj došle ustaše i poglavnik Ante Pavelić. Prema tome, uzrok pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1939. bila je velikosrpska politika, čiji je cilj bio sprečavanje stvaranja autonomne hrvatske jedinice u Jugoslaviji prema dogovoru Cvetković-Maček i pripajanje dijela Banovine Hrvatske srpskom dijelu države. O tome svjedoče i letci kojima su srpski aktivisti tada pozivali Srbe na tim područjima ”na okup za otcepljenje“, kao i dokumenti redarstvenih snaga Banovine Hrvatske, koje su reagirale na takav srpski pokret. Jednako tako, uzrok oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1990. bio je pripajanje dijelova hrvatskog teritorija Srbiji i njihovo neprihvaćanje demokratski izabrane hrvatske vlasti, odnosno života u neovisnoj Hrvatskoj. Gotovo istovjetni ciljevi 1939. i 1990-ih (pripajanje dijela hrvatskog teritorija Srbiji i neprihvaćanje hrvatske vlasti), potvrđuju kontinuitet takve, velikosrpske politike.

Ante Nazor