Unatoč svim naporima europskih proizvođača (ne računajući ruske) da se probiju na svjetsko tržište mornaričkih PZO raketnih sustava njime i dalje dominiraju Sjedinjene Države – preciznije tvrtka Raytheon

Iako je europski mornarički protuzračni raketni sustav Aster u mnogočemu napredniji od američkog mornaričkog PZO sustava Standard on se i dalje znatno bolje prodaje. U nekoliko posljednjih godina projektil Standard SM-2 kupile su kanadska, njemačka, nizozemska, španjolska, južnokorejska, tajvanska i američka ratna mornarica. Uz sada već legendarni sustav Standard tvrtka Raytheon nudi mornarički PZO raketni sustav Sea Sparrow koji je postao standardni PZO sustav na ratnim brodovima NATO saveza, ali i znatno šire. Daljnjim usavršavanjem i Standarda i Sea Sparrowa tvrtka Raytheon očekuje da će zadržati vodeće mjesto na području mornaričkih PZO sustava.

PZO mornarički sustav Standard
Potpuno u skladu s tim očekivanjima tvrtka Raytheon je nedavno najavila da očekuje skore narudžbe za svoj Standard SM-2 projektil od australske (za projekt modernizacija fregata FFG-7), danske, grčke, norveške, turske i egipatske ratne mornarice. Inačicu SM-3 (optimizirana za uništavanje balističkih projektila) zasad su naručile američka i japanska ratna mornarica iako ima naznaka da su za nju zainteresirani i neki drugi kupci (najčešće se spominje Južna Koreja). Prvi serijski primjerak SM-3 projektila proizveden je 22. listopada 2004. u Raytheonovom pogonu u Tucsonu (Arizona).

Takav uspjeh sustava Standard ne iznenađuje jer se temelji na projektu starom 50 godina koji je započeo još 1954. sustavom RIM-2 Terrier, nastavio se 1957. sa sustavom RIM-8 Thalos i na posljetku sa sustavom RIM-24 Tartar koji je postao operativan 1962. godine. Svi su oni intenzivno rabljeni u velikom broju ratnih mornarica, neki još do nedavno. Na tim je osnovama razvijen mornarički PZO sustav Standard SM-1 kojeg još uvijek koriste australska, bahreinska, egipatska, francuska, grčka, talijanska, japanska, nizozemska, poljska, portugalska, tajvanska, turska i američka ratna mornarica. Čileanska ratna mornarica trebala bi uskoro preuzeti dvije nizozemske fregate koje su također naoružane SM-1 projektilima. Tako veliki broj korisnika i potreba da SM-1 projektil ostane što duže u operativnoj uporabi navela je američku ratnu mornaricu da s Raytheonom potpiše ugovor o punoj logističkoj podršci svim korisnicima i nakon što se SM-1 povuče iz operativne uporabe u američkoj ratnoj mornarici.
Po navodima Jane’s Naval Weapons Systems projektili iz obitelji SM na ciljeve se navode na sljedeć način: nakon što se projektil lansira glavna radarska zraka s radarskog iluminatora konstantno prati cilj, dok pomoćna zraka osigurava prijenos podataka za korigiranje leta koje projektil prima preko antena smještenih na stražnjem dijelu. To znači da se projektil u srednjem dijelu leta na cilj navodi radarskim zapovjednim vođenjem dok je u zadnjoj fazi leta primarni oblik navođenja na cilj poluaktivno radarsko navođenje. Najčešći profil leta projektila iz obitelji SM je dosezanje nešto veće visine leta od cilja uz završno obrušavanje na njega.

Projektili iz obitelji SM-2 dobili su dodatnu mogućnost navođenja s broda preko RF linka koji djeluje sve do trenutka kad poluaktivni sustav navođenja na projektilu “osjeti” odbijene radarske zrake sa cilja. Taj sustav omogućava da radari na brodu osiguraju dodatne podatke za korekciju leta projektila, te na taj način osigurati optimalnu trajektoriju leta, što za posljedicu ima povećanje dosega projektila. Tipično presretanje s povećanim dometom obuhvaća lansiranje projektila sa startnim raketnim motorom (booster) koji prije kraja rada i odbacivanja usmjerava projektil prema cilju čime se osigurava bolja iskoristivost putnog raketnog motora, te dosezanje većih brzina i visina leta. Projektil je i dalje zadržao inercijalni sustav vođenja na srednjem dijelu leta kako bi projektil usmjerio prema unaprijed izračunatoj točki susreta sa ciljem, iako se trajektorija leta može bitno izmijeniti uporabom podataka s broda koji u projektil dolaze preko RF linka. Projektil su opremili i linkom koji šalje podatke prema brodu i koji primarno služi za precizno određivanje njegove pozicije u odnosu na cilj i brod.
Daljnja poboljšanja ostvarena su na inačicama Block IIIA i Block IIIB koji mogu sudjelovati u Co-operative Engagement Capability (CEC) operacijama s drugim brodovima sposobnim osigurati podatke o letu cilja. Podaci se ne šalju izravno na projektil već na brod s kojeg je lansiran. Cilj je da daljnjim razvojem CEC osigura mogućnost preuzimanja kontrole srednjeg dijela leta projektila od strane broda koji u tom trenutku ima najbolji “pogled” na cilj. Razmatra se i mogućnost prebacivanja vođenja u završnoj fazi leta. Taj je postupak vođenja projektila dobio ime “Forwad Pass”.
Trenutačna obitelj SM projektila koji se proizvode sastoji se od SM-2 Block IIIA/B, SM-3 i SM-6.

SM-2 Block IIIA/B

Iako je razvoj obitelj projektila SM-2 započeo još 1969. prva inačica koja je ušla u masovniju serijsku proizvodnju bila je Block II koja je u operativnu uporabu ušla 1984., ako je za vjerovati Jane’s Naval Weapon Systems. SM-2 projektili srednjeg dometa rabe se na Aegis krstaricama i razaračima, ali i na više drugih ratnih brodova koji nisu opremljeni tim radarskim sustavom. Inačica povećanog dometa rabila se na brodovima koji su u operativnu uporabu ušli tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća i koji većinom više nisu u uporabi.
Inačica Block III ušla je u operativnu uporabu 1990. kao zamjena za projektile inačice Block II na Aegis krstaricama i razaračima. Inačica Block IIA ima samo poluaktivno radarsko navođenje dok su projektili inačice Block IIB dodatno opremljeni i infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji je razvijen u programu unapređenja mogućnosti projektila.
Ako je za vjerovati Raytheonu onda su projektili inačice SM-2 Block III namijenjeni za djelovanje u svim vremenskim uvjetima, lansiranju s brodova, srednjeg i velikog dometa većeg od 80 km (neki izvori navode da je domet tih projektila čak 150 km). Maksimalna visina djelovanja im je veća od 65 000 stopa (više od 20 000 m). Maksimalna brzina leta veća im je od 3 Macha.

SM-3

Ova je inačica optimizirana za uništavanje balističkih projektila. Projektil SM-3 razvijen je iz projektila SM-2 Block IV (čiji je razvoj u međuvremenu obustavljen) i iz projekta LEAP (Lightweight Exo-atmospheric Projectile) u sklopu kojeg je razvijen i 23 kg težak kinetički “presretač” EX-24 (opremili su ga i infracrvenim sustavom samonavođenja). EX-24 postao je sastavni dio projektila SM-3 te je zadužen za uništenje balističkih projektila izvan atmosfere. Projektil su opremili i raketnim motorom Mk 104 dvojnog potiska, boosterom Mk 72 i sustavom kontrole leta iz programa razvoja SM-2 Block IV.
Jane’s Naval Weapons Systems navodi da se projektil lansira na konvencionalni način iz vertikalnog lansera na brodu. Na srednjem dijelu putanje projektil pogoni raketni motor dvojnog potiska, nakon čega se odvaja treći stupanj projektila na otprilike 30 000 metara. Projektil EX-142 udara u cilj pri brzini od 4000 m/s na udaljenosti od 300 km od broda. Navođenje u završnoj bazi leta na sebe preuzima infracrveni sustav.

SM-6

Projektil SM-6 nekada je nosio oznaku Extended Range Active Missile (ERAM). Nedavno ga je, pod oznakom SM-6, naručila američka ratna mornarica u ugovoru vrijednom 881 milijun američkih dolara. Osnovu projektila čini raketni motor razvijen u programu SM-2 Block IV i prilagođeni aktivni radar baziran na radaru koji se rabi na Taytehonovom projektilu AIM-120 AMRAAM Phase 3. Iako to Raytheon ne spominje SM-6 projektil je izravan odgovor na europski projektil Aster. Proizvođač navodi da se SM-6 može uspješno nositi sa svim prijetnjama, od protubrodskih projektila koji lete tik iznad površine mora do bombardera koji lete na vrlo velikim visinama. Uz to bi projektil SM-6 trebao osigurati učinkovitu obranu ne samo brodova već i snaga na kopnu. To bi se trebalo postići dogradnjom mogućnosti letećeg radara E-2C Hawkeye.

ESSM

Tijekom 2004. Japan i Ujedinjeni Arapski Emirati postali su prvi naručitelji ESSM projektila izvan NATO Sea Sparrow Consortiuma. Japanski ugovor o isporuci projektila RIM-162 ESSM Raytheon je objavio tijekom izložbe Euronaval u listopadu prošle godine. Japanska narudžba sadrži i odredbu o uključivanju japanske tvrtke Mitsubishi Electronic Corporation (MELCO) koja ima bogato iskustvo u proizvodnji projektila Sparrow. Prema Raytheonu uloga MELCO-a bit će sastavljanje projektila od dijelova koji će se dopremati u Japan. Sa svakom novom narudžbom ESSM-a udjel MELCO-a u njihovoj proizvodnji trebao bi rasti. Japanska ratna mornarica će svoje ESSM projektile postaviti na razarače klase Takanami (DD-110). Upravljanje paljbom obavljat će se novim MELCO radarom FCS-3, u čijem je razvoju sudjelovala europska tvrtka Thales.
Ratna mornarica Ujedinjenih Arapskih Emirata želi svoje projektile ESSM postaviti na četiri nove korvete Baynunah koje će se graditi u brodogradilištu Abu Dhabi Ship Building.
Početkom 2004. Raytheon je pokrenuo serijsku proizvodnju ESSM projektila ugovorom vrijednim 232,7 milijuna američkih dolara. Prema ugovoru Raytheon je dužan do listopada 2006. isporučiti 368 projektila za australsku, kanadsku, dansku, nizozemsku, norvešku i američku ratnu mornaricu. Dosad je ukupno naručeno 786 projektila.
Potaknut početnim izvoznim uspjehom Raytheon razmatra daljnja usavršavanja ESSM-a koja bi obuhvatila i zamjenu poluatkivnog radarskog vođenja aktivnim radarskim samonavođenjem. Za tu bi se svrhu uporabio radar s projektila AIM-120C AMRAAM. Tom bi se modifikacijom omogućilo da ESSM rabe i manji ratni brodovi (kao što su korvete i raketne topovnjače) na koje je teško postaviti sve potrebne radare za motrenje zračnog prostora i navođenje raketa na ciljeve. Uz to bi i brodovi koji su već opremljeni NSSMS sustavom dobili mogućnost istodobno gađati onoliko ciljeva koliko imaju raketa. Još jedna mogućnost koja se razmatra je uporaba kombinacije aktivnog radara i infracrvenog sustava samonavođenja. Tako opremljen projektil mogao bi se rabiti unutar kopnenih sustava protuzračne obrane umjesto AMRAAM-a (imao bi veći domet, veću brzinu i pokretljivost te kraće vrijeme reakcije).

Razvoj ESSM-a započeo je 1995. i od početka u njega su uključene tvrtke iz 10 NATO država. Prvu isporuku serijskog primjerka Raytheon je obavio u rujnu 2002. Proizvodnja je podijeljena u omjeru 50 % Raytheon i 50 % 15 drugih kompanija. Puna serijska proizvodnja pokrenuta je u siječnju 2004. Intenzivna testiranja obavljena na razaraču Shoup tijekom ožujka i travnja 2003. (pri čemu je lansirano 30 projektila) pokazala su da je ESSM spreman za operativnu uporabu.
Sustav vođenja ESSM-a je u 85 % jednak sustavu uporabljenom na RIM-7P projektilu koji mu je prethodio, dok je ostatak u mnogočemu različit. Zadržana je mogućnost vođenja radarima koji rade u I/J (8 do 20 GHz) frekvencijskom rasponu i dodana mogućnost vođenja za radare koji rade u E/F (2 do 4 GHz) frekvencijskom rasponu. ESSM je prilagođen za rad i uz Thales Naval Nederland APAR radarski sustav.
U odnosu na RIM-7P ESSM je brži i pokretljiviji, djelomično zahvaljujući i uporabi novog digitalnog autopilota. Nova bojna glava mase 30 kg znatno je učinkovitija, te je optimizirana za uništavanje protubrodskih vođenih projektila. Nova digitalna tehnologija omogućuje lansiranje bez prethodnog zagrijavanja tako da je vrijeme reagiranja smanjeno na ono za koje brodski sustavi otkriju objekt u zraku i prepoznaju ga kao prijetnju te ga označe kao cilj. U odnosu na RIM-7P promijenjene su i mjere. Tako je ESSM 15 cm kraći (3,7 m) od RIM-7P (3,85 m). Unatoč tome ESSM je širi – 25,4 cm nasuprot 20,3 cm. U odnosu na RIM-7P ESSM je 55 kg teži (295 kg naprama 240 kg). Najveća izmjena ESSM-a u odnosu na Sea Sparrow je u novoj konfiguraciji krila.

Umjesto dva puta po četiri krila delta konfiguracije uporabljena je konfiguracija koja podsjeća na rakete Standard – delta krila za upravljanje smještena su na sam kraj rakete (ugrađen je i sustav za vektorizaciju potiska raketnog motora), a na središnji dio postavljena su svojevrsna krila s vrlo dugačkom tetivom. Ta su krila poravnana s krilima za upravljanje letom. Time je postignuta veća kompaktnost rakete uz istodobno poboljšavanje manevarskih sposobnosti. Manji raspon krila omogućio je da se poveća promjer tijela na 254 mm a da raketa i dalje stane u sve lansere sustava NSSMS (prednji dio rakete sa sustavom za navođenje i bojnom glavom zadržao je promjer od 200 mm). U veće tijelo ugrađen je veći i snažniji raketni motor na kruto gorivo kojim je domet povećan na solidnih 30 kilometara. ESSM je od samog početka razvoja prilagođena za vertikalno lansiranje.
Unatoč povećanju promjera tijela nova kompaktnija aerodinamička konfiguracija ESSM-a omogućava da se čak četiri rakete smjeste u jednu lansirnu cijev vertikalnog lansera Mk 41 VLS. U praksi to znači da u prostor gdje se nekad smještalo samo osam raketa Sea Sparrow RIM-7M/P sada stane čak njih 32. Da bi se to postiglo ESSM rakete moraju biti upakirane u Mk 25 “quad pack”. Ukupna masa 32 rakete ESSM upakirane u “quad pack” i lansera Mk 41 VLS je 29 180 kilograma. Kao što je već spomenuto ESSM se može lansirati i iz starijih “klasičnih” lansera Mk 29.
Ratna mornarica Sjedinjenih Američkih Država rabi ESSM raketni sustav na svojim krstaricama klase Ticonderoga i razaračima klase Arleigh Burke. Pritom se za otkrivanje ciljeva koristi radarskim sustavom AN/SPY-1 (Aegis), a za navođenje ESSM raketa na ciljeve iluminacijskim radarima AN/SPG-62 koji se inače rabe za navođenje raketa sustava Standard. Dio ESSM raketa raspoređeno je i na američke nosače zrakoplova i velike desantne brodove, posebice na one koji djeluju u vodama Perzijskog zaljeva.
Projekt razvoja i proizvodnje ESSM projektila je uistinu međunarodni. Tako je posao na proizvodnji sklopova i sastavljanju projektila podijeljen je tako da se 37 % obavlja u Raytheonovom pogonu u Tucsonu (Arizona), 13 % u Australiji, 10 % u Njemačkoj, 9 % u Raytheonovom pogonu u Andoveru (Massachusetts), 9 % u Kanadi, 9 % u Nizozemskoj, 8 % u Kanadi, 4 % u Norveškoj, 3 % u Španjolskoj, 2 % u Danskoj, 2 % u Grčkoj, 2 % u Turskoj i 1 % u pogonu u Minneapolisu (Minnesota).

Ta se razgranata suradnja ogleda i u uključivanju 16 različitih tvrtki koji rade u 11 integriranih timova na proizvodnji sustava ESSM projektila. Počevši od kraja projektila prema vrhu u proizvodnju su uključene ove tvrtke: sustav vektorizacije potiska proizvodi tvrtka BAE Systems Australia zajedno s turskom tvrtkom Roketsan; krila se proizvode u tvrtki BAE Systems Australia; upravljački sustav zajedno proizvode tvrtke Hoveywell Canada, Ramsys (Njemačka), Indra (Španjolska), Roketsan (Turska) i Raytehon Missile Systems; raketni motor zajedno Nammo (Norveška) i ATK (Sjedinjene Države); transmisiju proizvode tvrtke Ramsys i Thales Nederland koji surađuje s tvrtkom Terma (Danska), te Raytheon Missile Systems i Roketsan. Bojnu glavu proizvode tvrtke Raytheon Missile Systems, TDW (Njemačka), Roketsan i Terma. Proizvodnja sustava vođenja raspoređena je na tvrtke Raytehon Missile Systems, BAE Systems Australia, Thales Nederland, Indra i Elfon (Grčka). Spremnike i lansere zajedno proizvode tvrtke United Defense i Elfon. Jedino je proizvodnja pasivnog radarskog prijamnika ostala jedino tvrtki Raytheon Missile Systems.
Kako je PZO raketni sustav ESSM razvijen da bi se pokrile potrebe što većeg broja korisnika prilagođen je za uporabu u velikom broju borbenih brodskih sustava. Jedan od njih je AEGIS oružani sustav tvrtke Lockheed Martin koji se rabi u američkoj, španjolskoj, norveškoj i japanskoj ratnoj mornarici. Očekuje se da će se AEGIS borbeni sustavi uskoro naći i na brodovima južnokorejske, australske i tajvanske ratne mornarice. ESSM projektili prilagođeni su i za borbenu uporabu s borbenim sustavom Mk 95 NSSMS/Ship Self-Defence System tvrtke Raytheon, koji se rabi na ratnim brodovima američke, danske i norveške ratne mornarice. Uz ove američke proizvode ESSM je prilagođen i za uporabu unutar borbenog sustava tvrtke SaabTech na fregatama ANZAC u sastavu australske i novozelandske ratne mornarice. Projektil se može operativno rabiti i unutar borbenog sustava Stanflex kojeg rabi danska ratna mornarica. Najveći broj trenutnih i potencijalnih korisnika osiguran je stvaranjem kompatibilnosti s dva borbena sustava tvrtke Thales. Prvi je Dutch Cluster IV koji se trenutno rabi u njemačkoj i nizozemskoj ratnoj mornarici, te vjerojatno u bliskoj budućnosti i u kanadskoj. Drugi je Dutch Cluster III kojeg rabe kanadska, njemačka, grčka, nizozemska, turska, portugalska, južnokorejska, emiratska i čileanska ratna mornarica.

Kako bi se potvrdila učinkovitost PZO sustava ESSM dosad je obavljen veći broj testnih lansiranja u više ratnih mornarica. Tako je australska ratna mornarica već 2003. obavila testna lansiranja projektila ESSM sa svoje fregate Warramunga klase ANZAC. Iste je godine testna lansiranja obavila i danska ratna mornarica rabeći pritom korvetu Olfert Fischer (klase Niels Juel). Testno lansiranje obavljeno je i tijekom 2004. s danskog patrolnog broda Skaden (tipa Stanflex 300). Probnim lansiranjima pridružila se 2004. i njemačka ratna mornarica koja je prva lansiranja obavila sa svoje fregate Sachsen istoimene klase. Iste je godine i nizozemska ratna mornarica obavila prvo probno lansiranje projektila ESSM sa svoje fregate De Zeven Proviniën istoimene klase. Sva su probna lansiranja obavljena uspješno, te se očekuje da će u ovoj i nekoliko idućih godina i ostali korisnici ESSM sustava ispitati svoje novo oružje.
Trenutačni planovi američke ratne mornarice predviđaju da se ESSM projektilima opreme razarači klase Aegis Fligt IIa, sve Aegis krstrice, svi nosači zrakoplova, te ako “prežive” smanjenje proračuna i novi DDX razarači. Ovisno o raspoloživim sredstvima američka ratna mornarica bi ESSM projektile postavila i na neke od desantnih brodova klase Wasp. Uz to tvrtka Raytheon očekuje veliki izvozni uspjeh ESSM-a kojeg bi trebale kupiti ne samo ratne mornarice dosadašnje korisnice Sea Sparrowa već i neke nove.

Tomislav JANJIĆ