Iako je napravljen prije više od dvadeset godina PZO raketni sutav Barak i danas ulazi među tri najmodernija sustava za blisku obranu broda od protubrodskih vođenih projektila. Unatoč mnogim političkim zaprekama ostvario je i dobar izvozni uspjeh

Izrael se od svog nastanka nalazi u specifičnoj političkoj situaciji koja je često dovodila do izbijanja oružanih sukoba s njegovim susjedima, ali i koja je pokazala kako su političke veze nestabilne, osobito kad je riječ o nabavci oružja. Zbog toga je Izrael vrlo rano usvojio politiku razvoja svoje vojne industrije, koja je danas, ako se usporedi s veličinom države, najrazvijenija na svijetu. Izraelska vojna industrija sposobna je proizvesti sve oružane sustave, od “običnog” streljačkog naoružanja pa sve do satelita. Jedan od takvih najmodernijih borbenih sustava je i mornarički protuzračni raketni sustav Barak.

Počeci
Razvoj PZO raketnog sustava Barak počeo je 1979. godine. Početni uvjeti bili su – napraviti malen i lagan sustav koji bi se bez većih preinaka broda mogao ugraditi i na izraelske raketne čamce klase Saar 4 i Saar 4,5. Od samog početka osnovna mu je namjena bila obrana brodova od protubrodskih vođenih projektila, a sekundarna djelovanje protiv aviona i helikoptera. Zbog toga se nije tražio veliki domet, već kratko vrijeme reakcije, mogućnost djelovanja na vrlo malim udaljenostima od broda s kojeg je raketa lansirana i mogućnost djelovanja 360 stupnjeva oko broda. Da bi se odgovorilo na sve te zahtjeve odlučeno je da raketa ima vertikalno lansiranje iz kontejnera-lansera, što je u ono vrijeme bilo vrlo napredno rješenje.
Sustav označen kao Barak 1 prvi je put javno prikazan 1983. na Paris Air Showu kao zajednički proizvod tvrtki Israel Aircraft Industry (IAI) i Rafael. Prva probna lansiranja iz vertikalnih lansera izvedena su tijekom 1984., da bi već dvije godine kasnije izvedeno prvo uspješno obaranje projektila koji je simulirao let protubrodskog vođenog projektila. Ispitivanja na moru počela su 1989., deset godina nakon početka razvoja. Dvije godine kasnije počela su testiranja kompletnog sustava, a prvo lansiranje rakete unutar potpuno dovršenog sustava obavljeno je 16. kolovoza 1991. Završna faza testiranja izvedena je 1993. kad je Barak uspješno oborio protubrodski projektil Gabriel. Brodska inačica Barak 1 ušla je u operativnu uporabu na brodovima izraelske ratne mornarice 1994., petnaest godina nakon početka razvoja.
Prvi brodovi opremljeni tim sustavom postali su izraelske raketne topovnjače klase Hetz (SAAR 4,5) na koje se može postaviti 16 ili 32 vertikalna lansera. Planovi da se Barakom opreme i izraelske korvete klase Eilat (vidi HV br. 10.) do danas nisu ostvareni iako na njihovom pramcu ima mjesta za smještaj 32 vertikalna lansera.
Kako bi se do kraja iskoristile mogućnosti koje pruža sustav Barak tvrtka Rafael je pokrenula razvoj inačica namijenjenih uporabi na kopnu. Prva je označena kao ADAMS (Air Defence Adavced Mobile System) i namijenjena je bliskoj obrani važnih ciljeva, kao što su mostovi, uzletišta, elektrane itd., ali i neposrednoj obrani postrojbi na bojišnici. U tu svrhu ADAMS sustav može se ugraditi na borbena vozila kao što su LAV-25, M2 Bradley ili na veći kamion kao kontejnizirani sustav koji može djelovati s kamiona ili neovisno sa zemlje. Vozila se mogu opremiti s 8, 12, 16 ili više vertiklanih lansera jer svaki lanser s raketom zauzima samo 0,1 m2. Sustav je opremljen odgovarajućim radarima za motrenje zračnog prostora i navođenje raketa na ciljeve. Uz činjenicu da se ADAMS može rabiti protiv aviona i helikoptera, posebno je učinkovit protiv krstarećih projektila i vođenih bombi, što je u današnjim uvjetima ratovanja i te kako važna mogućnost.
Drugi sustav imenovan je Relampago i više je namijenjen klasičnom PZO djelovanju. Zbog toga je prilagođen postavljanju na velike kamione pogona 6×6 ili 8×8. Relampago može djelovati kao samostalna jedinica jer je opremljen odgovarajućim radarima, ali i kao zapovjedno središte iz kojeg se navodi paljba ne samo njegovih raketa Barak već i dodijeljenog protuzračnog topništva, te sve podatke automatski slati nadređenom zapovjedništvu. Svaki Relampago opremljen je s 12 vertikalnih lansera i može braniti prostor površine 300 km2. Ni ADAMS ni Relampago nisu dosegnuli stadij operativne uporabe, iako je za Relampago navodno bila zainteresirana Venecuela. Izraelska vojska nije zainteresirana za te sustave jer je nakon iračkih napada Scud projektilima više zainteresirana za sustave sposobne obarati balističke projektile (spominje se sustav AB-10 ali o njemu još nema dostupnih podataka).
Na tim je osnovama američka tvrtka Hughes Missile Systems (sada Raytheon Defense Systems) predložila američkoj vojsci protuzračni raketno/topnički sustav namijenjen bliskoj obrani koji bi činio sustav Barak i Phalanx top kalibra 20 mm. Namjena sustava bila bi obrana visokovrijednih ciljeva od napada krstarećih projektila zrak-zemlja i zemlja-zemlja. Taj prijedlog nikada nije prošao dalje od faze izrade makete.
Zato je znatno veći izvozni uspjeh ostario Barak 1 koji je dosad prodan ratnim mornaricama Indije, Čilea i Singapura.

Opis sustava
Prvobitni zahtjevi znatno su utjecali na izgled Barak rakete koja je slična britanskoj PZO raketi Sea Wolf (HV br. 107.). Zahtjev da cijeli sustav mora biti kompatibilan s relativno malim ratnim brodovima klase Hetz uvjetovao je da i raketa mora imati male dimenzije. To je pak značilo da neće moći imati veliki domet, što za ulogu obrane od protubrodskih vođenih projektila i nije bilo presudno. Znatno važnije bilo je kratko vrijeme djelovanja od trenutka kad se cilj uoči i mogućnost djelovanja na vrlo malim udaljenostima od broda. Iskustva iz nekih ratova, posebice onog za Falklandsko otočje 1982., pokazala su da borbeni avioni brodove napadaju leteći visokim dozvučnim brzinama i leteći na vrlo malim visinama. Stoga je procijenjeno da je od velike brzine leta daleko važnija mogućnost trenutačnog djelovanja u svim smjerovima. To je riješeno vertikalnim lansiranjem rakete koja ima maksimalnu brzinu od “samo” 2 Macha.
Tako je dobivena raketa dužine samo 2,7 metara i promjera tijela 17 centimetara. Kako bi se do maksimuma smanjila veličina kontejnera-lansera projektanti su na Barak postavili preklopna krila kojima je promjer nakon rastvaranja samo 68 centimetra. Masa rakete u trenutku lansiranja je 98 kilograma. Na sredini tijela rakete smještena su četiri velika delta krila namijenjena stabilizaciji leta, dok su na stražnjem dijelu rakete postavljena četiri manja delta krilca čija je zadaća usmjeravanje leta rakete.
Da bi se raketa nakon lansiranja što prije usmjerila u smjeru cilja startni je motor dobio vektorizaciju potiska uz pomoć pokretnih krilaca u mlaznici. Taj je princip upravljanja letom prvi put operativno uporabljen u ratu na njemačkim projektilima zemlja-zemlja V-2 u rujnu 1944. Time je omogućeno da Barak praktički odmah nakon napuštanja lansera zapoćme usmjeravanje prema cilju. Krajnji rezultat je da se cilj (protubrodski vođeni projektil) može pogoditi na udaljenosti od samo 500 metara od mjesta lansiranja, što je za nadzvučnu protuzračnu raketu izvrstan podatak. Nakon prestanka rada startni se motor odbacuje. Tada se uključuje putni motor koji održava brzinu od 2 Macha i omogućuje maksimalni domet od 12 kilometara protiv aviona i helikoptera i oko 5 kilometara protiv protubrodskih vođenih projektila. Barak može oboriti cilj koji leti do visine od 10000 metara. I startni i putni motor rabe čvrsto gorivo.
Od 98 kilograma na bojnu glavu otpada 22 kilograma. Bojna glava je prefragmentirana i opremljena je laserskim upaljačima koji je povezan s visinomjerom kako bi se omogućilo uništenje ciljeva koji lete na vrlo malim visinama.
Sustav Barak koristi se CLOS (Command to Line Of Sight – vođenje po crti ciljanja) principom vođenja uz pomoć iluminacijskog radara EL/M-2221 STGR (Search, Track & Guidance/Gunnery Radar). Taj se radar rabi za motrenje i praćenje ciljeva, te za precizno navođenje raketne i topničke paljbe. Sve se te operacije izvode automatski iako je zadržana i mogućnost ručnog upravljanja. Radar otkriva ciljeve veličine protubrodskog projektila na udaljenosti od 15 kilometara i borbene avione na udaljenosti od 30 kilometara. STGR može otkrivati i ciljeve na površini mora, a domet mu je ograničen radarskim horizontom. Kada se rabi kao ciljnički radar unutar sustava Barak krajnji domet mu je 10 kilometara. U slučaju da se rabi kao ciljnički radar za brodsko topništvo krajnji domet protiv ciljeva na moru mu je 20 kilometara, a protiv ciljeva u zraku 4 km, ovisno o kalibru i dometu topova koje navodi. Neki izvori navode da STGR omogućava da se Barak raketom gađaju i površinski ciljevi iako se taj podatak ne navodi u službenim publikacijama. Ima mogućnost motrenja u rasponu od + 85 do – 25 stupnjeva. Ukupna masa tog radara je 1525 kilograma, a masa antene i svih njezinih podsustava je 765 kg. Radar omogućava navođenje do dvije rakete na jedan cilj istodobno. S tim radarom, svim potrebnim brodskim sustavima za kontrolu paljbe i s osam raketa u svojim lanserima cijeli sustav ima masu od samo 3000 kilograma.

Unatoč svim dobrim odlikama EL/M-2221 STGR radara ipak nije preporučljivo da se isključivo njemu prepusti zadaća motrenja zraka i površine mora, osobito ako se rabi unutar sustava Barak. Za tu je zadaću namijenjen radar EL/M-2228S ADMR (Automatic Missile Detection Radar) tvrtke Elta. Radar se proizvodi u tri inačice: 2D AMDR (Automatic Missile Detection Radar), 2D High Power AMDR i 3D High Power AMDR. Ciljeve veličine lovačkog aviona otkriva na udaljenosti od 70 kilometara, dok protubrodske projektile otkriva na udaljenosti od 20 km. Radar je prilagođen za ugradnju na brodove istisnine od 450 tona naviše te je njegova ukupna masa 1600 kilograma, od čega na antenu i njezine podsustave otpada 550 kilograma. Istodobno se može automatski pratiti do 100 objekata. Nakon otkrivanja cilja kao što je protubrodski vođeni projektil radar počinje automatsko praćenje i uzbunjivanje svih odgovarajućih brodskih sustava. Ako se otkriveni cilj prepozna kao prijetnja dolazi do automatskog lansiranja jedne ili dviju raketa sustava Barak. Radar EL/M-2228S ADMR može davati podatke potrebne za lansiranje protubrodskih projektila i djelovanje brodskog topništva. Postoji i inačica radara s 2D antenom. Obje su antene, naravno, stabilizirane.
Za manje zahtjevne i siromašnije kupce nudi se radar EL/M-2228X SGRS (Surveillance & Gunnery Radar System). U osnovi taj je radar namijenjen ugradnji na ophodne brodove i namijenjen je otkrivanju objekata na površini mora, ali se može rabiti i kao radar za otkrivanje ciljeva u zraku. U toj namjeni ima instrumentalni domet od 100 kilometara, a cilj veličine lovačkog aviona otkriva na udaljenosti od 50 kilometara. Zona otkrivanja brodova ograničena je radarskim horizontom. Unatoč svojoj jednostavnosti radar ima stabiliziranu antenu i mogućnost automatskog praćenja 100 objekata na vodi i u zraku. Kako je namijenjen ugradnji na male brodove ima i malu masu od 697 kilograma. Masa antene je 237 kilograma.
Za najzahtjevnije kupce namijenjen je višenamjenski radar EL/M-2238 STAR (Surveillance & Threat Alert Radar). Taj 3D radar tvrtke Elta, ulazi među nasuvremenije mornaričke radare s rotirajućom antenom na svijetu, a jedna njegova inačica prilagođena je za ugradnju na manje ratne brodove kao što su korvete, dok je osnovna inačica dovoljno dobra da se može ugrađivati kao temeljni radar za motrenje zračnog prostora na razarače i fregate. Riječ je se o višenamjenskom radaru kojem je osnovna zadaća kontrola zračnog prostora oko broda i otkrivanje svih oblika prijetnje, od lovačkih aviona do protubrodskih vođenih projektila, te kao sekundarna zadaća otkrivanje objekata (brodova i čamaca) na površini mora. Elta navodi i da taj radar može služiti i kao radar na zavođenje paljbe brodskog topništva i za navođenje PZO raketa na njihove ciljeve. Radarske antene obje inačice su stabilizirane. Osnovna inačica ima tzv. veliku antenu koja omogućava instrumentalni domet od 350 kilometara i otkrivanje lovačkog aviona na udaljenosti od oko 300 km. Ta je inačica namijenjena za ugradnju na velike ratne brodove te joj je ukupna masa 4400 kilograma, od čega na antenu i njezine podsustave otpada čak 2400 kg. Druga inačica s tzv. srednjom antenom ima instrumentalni domet od 200 kilometara i mogućnost otkrivanja lovačkih aviona na udaljenosti od 150 km. Protubrodske vođene projektile koji lete neposredno iznad površine mora otkriva na udaljenosti od najmanje 25 kilometara. Ta je inačica namijenjena za ugradnju na brodove veličine korveta i većih raketnih topovnjača te joj je ukupna masa “samo” 2050 kilograma, od čega je masa antene tek 750 kg. Svi se ti radari mogu rabiti unutar PZO raketnog sustava Barak i omogućavaju njegovo automatsko djelovanje prema svim otkrivenim ciljevima. Proizvođač je ostavio i otvorenu mogućnost da Barak djeluje i s radarima drugih proizvođača, ponajviše radi povećanja izvoznih mogućnosti.

Operativna uporaba
Barak 1 postao je operativan na brodovina izraelske ratne mornarice tijekom 1994. godine. Paradoksalno je da iako je Barak razvijen kako bi omogućio raketnu obranu izraelskih ratnih brodova od protubrodskih vođenih projektila ona ga je postavila samo na nekoliko svojih brodova klase Hetz (Saar 4,5). Barak nije postavljen ni na tri korvete klase Eilat iako je na njima osiguran prostor za njegovu ugradnju.
Umjesto toga Barak je postigao zavidan izvozni uspjeh. Prvi strani kupac bila je čileanska ratna mornarica koja je početkom devedesetih odlučila da neće kupovati nove ratne brodove nego će modernizirati postojeće. Unutar tog plana modernizacije važan dio bila je ugradnja sustava Barak na tri razarača klase Prat (County) i tri fregate klase Leander. Kasnije je odlučeno da se Barak ugradi samo na razarače klase Prat, dok je ugradnja na fregate otkazana zbog nedostatka novca i zbog činjenice da su čileanski Leanderi već otprije opremljeni mornaričkim PZO raketnim sustavom Seacat. Svi su razarači klase Prat dobili dva osmerostruka lansera i jedan radar za navođenje EL/M-2221 i jedan radar za motrenje zračnog prostora EL/M-2228S. Lanseri su postavljeni između dimnjaka i helikopterskog hangara, a radar je postavljen na mali jarbol na krovu helikopterskog hangara. Antena radara EL/M-2228S postavljena je na vrh pramčanog jarbola kako bi imala što veću zonu motrenja ciljeva koji lete neposredno iznad površine mora.
Drugi kupac sustava Barak je singapurska ratna mornarica koja je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća odlučila modernizirati svoju ratnu mornaricu kupnjom 6 korveta klase Victory. Prvi je brod naručen 1986. godine u njemačkom brodogradilištu Lurssen Werft, dok su preostalih pet izgrađeni u
Singapuru. To su vrlo moderni ratni brodovi namijenjeni borbi protiv ciljeva u zraku, na moru i pod morem. Zbog toga su, između ostalih oružanih sustava, opremljeni i s dva osmerostruka vertikalna lansera sustava Barak. Lanseri su smješteni na malo neobičnom mjestu na samoj krmi broda. Za njihovo navođenje na ciljeve služe dva radara EL/M-2221X. Jedan je smješten s pramčane, a jedan s krmene strane jarbola. Zanimljivo je da početne podatke o ciljevima, sustavu Barak na tim korvetama osigurava radar Sea Giraffe 150HC. To potvrđuje tvrdnje porizvođača Baraka da se on uspješno može rabiti i u kombinaciji s drugim radarskim sustavima.

Treći i trenutačno zadnji kupac sustava Barak je indijska ratna mornarica koja ga je postavila na svoju fregatu Ganga (klase Godavari) i nosač zrakoplova Viraat te je ostala otvorena mogućnost da se ugradi i na neke druge indijske ratne brodove tijekom njihove modernizacije, između ostalih i na preostale fregate ih klase Godavari, ali i na razarače klase Delhi. Fregata Ganga opremljena sustavom Barak postala je operativna u ožujku 2003. Do ugradnje je došlo unatoč činjenici da su fregate klase Godavari od početka svoje uporabe opremljene sovjetskim PZO raketnim sustavom SA-N-4 Gecko koji na papiru ima čak nešto bolje odlike od Baraka. Unatoč tome očito je da je izraelski sustav znatno bolji, osobito u zadaćama protuprojektilske obrane broda. Ugradnja Baraka na nosač zrakoplova Viraat logičan je potez jer je za očekivati da će trenutačno jedini indijski nosač zrakoplova u nekom mogućem budućem ratu postati primaran cilj. Sa sustavom Barak vjerojatnoća njihovog preživljavanja znatno je povećana. Barem teoretski jer su prva testiranja Baraka na Gangi 8. svibnja 2003. pokazala veće probleme. Tijekom prvog probnog lansiranja Baraka s indijske fregate raketa je skrenula s kursa i pala u more. Niti danas nije otkriven izvor problema tim prije jer je druga raketa lansirana pri istom testiranju uspješno pogodila cilj. Da je indijska mornarica ipak zadovoljna Barakom dokazuje činjenica da je nakon toga potpisan dodatni ugovor vrijedan 100 milijuna američkih dolara za isporuku dodatnih raketa sustava Barak. Nakon što sustav Barak ugrade na preostale fregate klase
Godavari na red će doći njihova ugradnja na tri razarača klase Delhi. To su moderni razarači porinuti u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Opremljeni su modernim protuzračnim raketnim sustavom Kashmir/Uragan (SA-N-7 Gadfly) ruske proizvodnje i dometa 25 kilometra. Njihov najveći nedostatak je što im blisku obranu od protubrodskih vođenih projektila čine četiri šesterocijevna topa AK 630 ruske proizvodnje (po dva na svakom boku), što se danas smatra nedostatnim za učinkovitu obranu. Kako su to vrlo vrijedni brodovi indijske ratne mornarice na početku svojeg operativnog vijeka njihova modernizacija sustavom Barak bila bi vrlo isplativa. Po dostupnim podacima indijska ratna mornarica je dosad naručila 17 kompletnih sustava Barak.
Kao mogući kupci sustava Barak spominjale su se i ratne mornarice Australije, Kolumbije, Južne Koreje i Tajvana ali do danas nije potvrđeno da je do prodaje i došlo. Prava vrijednost Baraka može se dokazati samo u nekom ratnom sukobu u kojem će se intenzivno rabiti protubrodski vođeni projektili.

Domagoj MIČIĆ