Razarači klase Delhi

Tri razarača klase Delhi najveći su ratni brodovi koji su ikad izgrađeni u indijskim brodogradilištima i tek će ih indijski nosači zrakoplova nadmašiti po veličini

Razarači klase Delhi čine okosnicu površinske flote indijske ratne mornarice

Nakon osamostaljenja Indije tamošnje oružane snage isključivo su se opremale nabavom stranog oružja, u početku uglavnom britanskog. Ubrzani razvoj indijske industrije, učestali ratovi s Pakistanom i realna mogućnost da se Indija nađe pod međunarodnim embargom na isporuku oružja bili su razlozi da se sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrene veliki projekt organiziranja indijske vojne industrije. U početku se novonastala industrija uglavnom oslanjala na licenčne ugovore proizvodnje sovjetskog i zapadnog naoružanja, da bi početkom osamdesetih snažnije krenula u projekte razvoja svojih projekata. Jedan od mnogih bio je i projekt razvoja domaćeg razarača. Prvi planovi o projektiranju i gradnji indijskog razrača pokrenuti su već 1977. ali je njihovo ostvarenje odgođeno za bolja vremena. Umjesto razarača indijska je vlada odlučila pokrenuti projekt gradnje znatno jednostavnije fregate koji je 1977. dobio oznaku Project 15. Uz stalno povećanje troškova, zbog stalnog povećanja mogućnosti djelovanja, koji su do 1981. povećani za 50 posto, odluka o početku granje donesena je 1982., neposredno prije argentinske okupacije Falklandskog otočja. Neugodna iskustva koje je britanska mornarica doživjela u tom ratu utjecala su i na zahtjeve indijske ratne mornarice koja više nije htjela jednostavnu fregatu već moćan razarač. Zbog toga je u rujnu 1983. donesena politička odluka da se Project 15, uz stranu stručnu pomoć, preinači iz korvete u razarač.

Razarači klase Delhi slični su razaračima klase Rajput

Počeci
Konačna odluka o pokretanju razvoja razarača klase Delhi (Project 15) donesena je u rujnu 1984. unatoč mnogim mišljenima da indijska industrija nije sposobna uspješno izvesti takav projekt. Kako bi se do maksimuna smanjili rizici u procesu projektiranja i gradnje odlučeno je da uz indijsko brodogradilište Mazagon Docks Ltd. kao nositelj posla kao podugovarač bude ruski projektni ured Svernoye Desing Bureau. Ta je odluka bila logična jer se Project 15 oslanjao na projektnu dokumentaciju razarača klase Ranjit, koji su za indijsku ratnu mornaricu izgrađeni u sovjetskim brodogradilištima. Projekt razarača klase Ranjit oslanjao se na sovjetske razarače klase Kašin, čiji je projekt modificiran kako bi zadovoljili indijske potrebe. U odnosu na Ranjit razarači klase Delhi su znatno veći brodovi veće istisnine i znatno boljeg i suvremenijeg naoružanja. Pri njihovom projektiranju uzeta su u obzir iskustva stečena na projektima indijske fregate Godavari (Projekt 16), te ruskih razarača klase Fegat I (Udaloy I) i Sarič (Sovremenny). Uz to indijska ratna mornarica je imala i specifične zahtjeve kao što je postavljanje snažnog protuzračnog i protubrodskog oružja te osiguranje velike helikopterske platforme i helikopterskog hangara dovoljno velikih da u njih stanu dva velika helikoptera Sea King. Uz to brodovi su morali imati veliki postotak indijske opreme. Prvobitno je planirano da se prvi razarač isporuči 1992. a posljednji 1996. godine, ali se taj plan ipak nije uspio ostvariti. Iako je prvi razarač, pod imenom Delhi (D 61), porinut 1. veljače 1991. u operativnu je uporabu primljen tek 15. studenog 1997. Prvo su nastali problemi oko isporuke opreme i naoružanja naručene u Sovjetskom Savezu koji se našao u procesu raspadanja. Zatim je, zbog političkih razloga, nastao problem oko isporuke opreme kupljene u državama Zapadne Europe. Uz to je 16. svibnja 1996. tijekom radova na opremanju, na Delhiju izbio požar koji je izazavao znatne štete i produžio vrijeme opremanja. Još jedan požar izbio je na Delhiju i 10. listopada iste godine ali je on vrlo brzo ugašen te je prouzrokovao malo šete. Nakon drugog požara pojavile su se tvrdnje da su oba izazvana sabotažom radi onemogućavanja dovršetka broda.
Zbog istih političkih razloga kasnila je i primopredaja ostala dva broda iz klase. Tako je Mystore (D 60) porinut 4. lipnja 1993. a u operativnu je uporabu primljen tek 2. lipnja 1999. Razarač Mumbai (D 62) porinut je 20. ožujka 1995. a u operativnu je uporabu primljen 23. siječnja 2001. Sve se to odrazilo i na cijenu gradnje koja je za prvi brod iz klase Delhi premašila 580 milijuna američkih dolara. Za tu je cijenu indijska ratna mornarica početkom devedesetih mogla dobiti najsuvremeniji zapadni razarač sa svim naoružanjem i s dva helikoptera.

Antena radara Bharat/Signaal RAWL

Opis
Zbog prije spomenutih okolnosti indijska ratna mornarica je zahtijevala da preko svojih razarača klase Delhi dobije višenamjenske brodove koji će moći djelovati kao samostalne plovne jedinice, kao brodovi za zaštitu (eskort) indijskih nosača zrakoplova ili kao zapovjedni brodovi borbene skupine. Iskustva stečena u četiri rata koji su vođeni protiv Pakistan, naročito onom 1971. u kojem je indijska ratna mornarica imala vrlo dobra iskustva s protubrodskim vođenim projektilima sovjetske proizvodnje, uvjetovala je da su razarači klase Delhi dobili snažno protubrodsko projektilsko naoružanje. Kako je od rata 1971. do početka devetog desetljeća prošlog stoljeća Pakistan za svoju ratnu mornaricu kupio veći broj suvremenih francuskih podmornica, te da je u tijeku projekt nabave novih, razarači klase Delhi dobili su i snažno protupodmorničko naoružanje. Sve je to nadopunjeno i snažnim protuzračnim raketnim sustavom, te u odnosu na pet razarača klase Rajput tri razarača klase Delhi znatno su bolje naoružani i pružaju znatno veće mogućnosti djelovanja.
Sve je to naoružanje i pripadajuća elektronička oprema smješteno na brod pune istisnine 6700 tona (standardne istisnine 6100 tona) i dužine trupa 163 metra. Širina broda je 17 metara, a maksimalni gaz 6,5 metra. Oblik trupa gotovo je identičan razraračima klase Rajput iako je produžen i proširen.
Nadgrađe počinje odmah iza pramčanog topa. Na pramčanom nadgrađu smješten je jednostruki lanser protuzračnog raketnog sustava Uragan. Pramčano nadgrađe nije uobičajeno kod ratnih brodova, ali na razaračima klase Delhi ono omogućuje postavljanje Uragana iznad razine glavne palube, te ostavlja dodatni slobodni prostor u samom pramčanom dijelu trupa. Na pramčano nadgrađe nadovozuju se zapovjedni most, čiji je krov iskorišten za smještaj antena nekih radarskih sustava. Iza zapovjednog mosta visoki je piramidalni jarbol na čijem je vrhu antena radara za kontrolu zračnog prostora. Između dva dimnjaka nalazi se i krmeni jarbol na čijem je vrhu antena drugog radara namijenjenog motrenju zračnog prostora na velikim udaljenostima. Nadgrađe završava velikim hangarom protupodmorničkih helikoptera. Na krovu hangara postavljen je drugi lanser protuzračnog sustava Uragan. Na konstrukciji razarača klase Delhi nisu poduzete nikakve mjere koje bi dovele do smanjenja radarskog odraza.
Za pogon je odabran COGAG pogonski sustav koji se sastoji od dvije pogonske jedinice M36E ukrajinske tvrtke Zorya Production Association. M36E se sastoji od dvije plinske turbine DT-59 koje zajedno daju snagu od 64 000 KS. Snaga dva M36E na brodske pogonske vijke prenosi se preko dva reduktora RG-54. Taj pogonski sustav omogućava da razarači klase Delhi postignu vršnu brzinu od 32 čvora (na ispitivanjima je postizana i nešto veća brzina), koja je, između ostalog, potrebna i za borbu protiv suvremenih podmornica. Ekonomična brzina krstarenja kreće se između 14 i 18 čvorova, ovisno o istisnini i stanju mora. Pri tim brzinama razarači te klase mogu preploviti oko 4500 nautičkih milja, dok im je najveći doplov 5000 nautičkih milja. To je više nego dovoljno da razarači te klase bez popune gorivom oplove oko Indije, iz Bengalskog zaljeva u Arapsko more ili obrnuto.
O brodu se brine posada od 40 časnika i 320 dočasnika i mornara.

Na vrhu pramčanog jarbola nalazi se antena radarskog sustava MR-775 Fregat MAE

Elektronički sustavi
Osnovni radarski sustav za kontrolu zračnog prostora je Bharat/Signaal RAWL (LW08) čija je antena na vrhu krmenog jarbola. Iako je riječ o unaprijeđenom radaru Signal LW 02, RAWL ne ulazi u skupinu najsuvremenijih mornaričkih radara. Namijenjen je otkrivanju ciljeva u zraku na velikim i vrlo velikim udaljenostima. Tako cilj radarskog odraza 1 m2 uočava na udaljenosti većoj od 180 kilometara. Zona motrenja po visini je između 15 000 i 18 000 metara. Radar RAWL radi u frekventnom rasponu od 1250 do 1315 MHz. Kako je namijenjen za ugradnju na velike i vrlo velike ratne brodove antena mu ima masu 1325 kg.
Za motrenje ciljeva u zračnom prostoru i na površini mora rabi se ruski radar MR-775 Fregat MAE čija je antena postavljena na vrh pramčanog jarbola. Riječ je o pojednostavljenoj inačici radara MR-760MA Fregat namijenjenoj izvozu. Sustav je namijenjen ugradnji na velike ratne brodove te mu je ukupna masa 7,5 tona, od čega na antenu otpada 2,2 tone. Maksimalni domet otkrivanja ciljeva je 150 kilometara i 30 kilometara po visini. Može otkriti cilj radarskog odraza 5 m2 na visini od 5000 metara na udaljenosti većoj od 130 kilometara. Projektil radarskog odraza 0,05 m2 otkriva na udaljenosti od 30 kilometara. Doseg otkrivanja ciljeva na površini mora ograničen je radarskim horizontom. Radar MR-775 Fregat MAE osnovni je senzor za pružanje podataka potrebnih protuzračnom raketnom sustavu Uragan.
Za motrenje površine mora i navigaciju rabi se radar Bharat/Signaal RAWS (DA05). Razarači su opremljeni i uređajem za otkrivanje radarskog zračenja Bharat Ajanta Mk-2 s kojim su spojeni četiri bacača lažnih ciljeva PK-2 namijenjenih za stvaranje lažnih radarskih i infracirvenih ciljeva namijenjenih ometanju sustava za navođenje protubrodskih vođenih projektila. Za dodatno ometanje svih radarskih sutava rabi se talijanski uređaj za radarsko ometanje – Elettronica TQN.
Svim borbenim i promatračkim sustavima upravlja se uz pomoć Bharat IPN Shikari (IPN 10) zapovjednog sustava.

Šesterocijevni top AK-630 i pripadajuća zapovjedna konzola

Topničko naoružanje
Topničko naoružanje sastoji se od jednog višenamjenskog topa kalibra 100 mm i četiri višecijevna topa kalibra 30 mm namijenjenih bliskoj obrani od protubrodskih vođenih projektila.
Topnički sustav AK-100 ima kalibar 100 mm i dužinu cijevi 59 kalibara. Maksimalna brzina paljbe je 60 granata u minuti. Kako ne bi došlo do deformacije cijevi pri toj gustoći paljbe hladi se tekućinom (vodom). Teoretski najveći domet je 21 500 metara, iako se kao maksimalni učinkovit domet češće navodi 15 000 metara. Početna brzina granate na ustima cijevi je 880 m/s. Ukupna masa granate je 15,6 kg. Granata je razorno-rasprskavajuća i može se opremiti blizinskim ili kontaktnim upaljačem. Visoko je učinkovita protiv ciljeva u zraku i brodova, dok joj je učinkovitost protiv ciljeva na kopnu ograničena. Maksimalna pričuva broji 175 granata smještenih u sustavu za automatsko punjenje ZIF-91. Kako bi mogao gađati i ciljeve u zraku maksimalna elevacija cijevi je 85 stupnjeva. Brzina pomicanja cijevi po visini je 20 stupnjeva, a po horizonatali je 30 stupnjeva u sekundi. Top je moguće usmjeravati na cilj ručno (ciljatelj sjedi u kupoli) ili uz pomoć radarskog sustava MR-145 Drakon (Kite Screech). Masa topa zajedno s kupolom je 49 tona. Antena radara MR-145 smještena je kod razarača klase Delhi na mali jarbol na krovu zapovjednog mosta. Maksimalni domet tog radara je 75 kilometara. Kao potpora sustav je opremljen i elektrooptičkim podsustavom za otkrivanje i praćenje leta cilja te korekturu topničke paljbe.
Jedna od pouka rata u Južnom Atlantiku 1982. godine bila je da se veliki ratni brodovi moraju opremiti topničkim ili raketnim sustavom za blisku obranu od sve opasnijih protubrodskih vođenih projektila. Tu zadaću na razaračima klase Delhi obavljaju četiri šesterocijevna topa AK-630 kalibra 30 mm. Po dva topa smještena su na bok nadgrađa ispod krmenog jarbola. Njihova je zadaća da čine posljednju crtu obrane od protubrodskih projektila, što ostvaruju stvaranjem pravog zida od granata na udaljenosti od nekoliko kilometara od bokova broda (maksimalni domet je 5000 metara, ali je operativni upola manji). To se postiže gustoćom paljbe od čak četiri do pet tisuća granata u minuti. Početna brzina paljbe je između 880 i 900 metara u sekundi. Cijev se može pokretati u rasponu od – 12 do + 88 stupnjeva pri brzini od 50 stupnjeva u sekundi. Pokretanje po smjeru ostvaruje se brzinom od 70 stupnjeva u sekundi što je dovoljno za praćenje i vrlo brzih ciljeva. Masa granate je 0,834 kg. U standardnoj konfiguraciji 2000 granata je spremno za ispucavanje dok je još 1000 u pričuvi. Ukupna masa cijelog sustava je 3814 kilograma i moguće ga je postaviti i na male ratne brodove i raketne čamce. Topnički sustav za obranu od protubrodskih projektila mora imati automatsku kontrolu paljbe koja neizostavno uključuje radare za otkrivanje i praćenje cilja, te korekturu paljbe. Na razaračima klase Delhi u tu se svrhu rabe dva radara MR-123 Vimpel (Bass Tilt). Po jedan radar smješten je iznad svakog para topova AK-630. Nije poznato može li MR-123 Vimpel radar istodobno pratiti jedan, dva ili više ciljeva.

Četverostruki lanser protubrodskog sustava 3M-24E Uran

Protubrodsko naoružanje
Iako se i top AK-100 može u ograničenoj mjeri rabiti i kao protubrodsko oružje na razaračima klase Delhi osnovu čini protubrodski sustav 3M-24E Uran (SS-N-25 Switchblade). Projektil označen kao H-35 poznat je i pod nadimkom Harpunski, a dobio ga je zbog svoje sličnosti s američkim protubrodskim projektilom Harpoon. Projektili se drže u hermetički zatvorenim kontejnerima-lanserima. U trenutku lansiranja pali se startni raketni motor na čvrsto gorivo koji izbacuje raketu iz kontejnera i ubrzava je do putne brzine. U to vrijeme otvaraju se glavna krila na sredini broda i krila za usmjeravanje leta projektila na kraju tijela. Nakon što startni raketni motor istroši gorivo odbacuje se i pali se putni turboventilacijski motor koji održava konstatnu brzinu od 280 do 300 m/s (oko 0,9 Macha). Početni dio leta H-35 preleti na visini od oko 10 do 15 metara (ovisno o stanju mora), da bi se pri prilazu cilju projektil spustio neposredno iznad vrhova valova (2 do 5 metara) kako bi se smanjila mogućnost ranog otkrivanja. U raketi je dovoljno goriva da preleti 130 kilometara, iako postoje izvješća da poboljšana inačica (mod 1) ima domet od čak 250 km. Minimalni domet rakete je 5 km. Na srednjem dijelu putanje vođenje je inercijalno, dok se u posljednjim kilometrima pali aktivni radar ARGS-35 koji radi u frekventnom rasponu od 8 do 20 GHz. Taj radar ima maksimalni domet od 15 do 20 kilometara. Projektil H-35 dugačak je 4,2 m i ima tijelo promjera 0,42 m. U trenutku lasniranja masa mu je 603 kg (mod 1 700 kg). Bojna glava ima masu 145 kg.
Za navođenje projektila H-35 u početnoj fazi leta razarači klase Delhi opremljeni su radarskim sustavom Plank Shave (Granit Harpun B) čija je antena smještena na krovu zapovjednog mosta. Zasad jedini potvrđeni izvoz tog protubrodskog sustava je u Indiju.

Lansiranje protubrodskog projektila H-35

Protuzračni raketni sustav
Osnovu protuzračne obrane razarača klase Delhi čini raketni sustav 9M3872 Uragan/Shtil (SA-N-17 Grizzly). Cijeli je sustav, zajedno s jednostrukim lanserima 3S90, vrlo sličan američkom sustavu Standard iste namjene. I u američkom i u ruskom slučaju riječ je o vrlo suvremenim sustavima koji mogu obarati ciljeve na vrlo velikim udaljenostima od broda i služiti i za zadaće protuzračne obrane flote. Raketa ruskog sustava ima maskimalni domet od 50 kilometara i mogućnost obaranja ciljeva na visini od 15 000 metara. Minimalna visina djelovanja je 10 metara te se taj sustav može rabiti i u borbi protiv protubrodskih vođenih projektila.
Raketa je dugačka 5,55 metara i ima promjer tijela 400 mm, a raspon krila joj je 860 mm. U trenutku lansiranja masa joj je 720 kg, od čega bojna glava teži 70 kg.
Za početno otkrivanje i praćenje ciljeva u zraku rabi se radar MR-775 Fregat MAE kojim se cilj prati i identificira. Potom se cilj zahvaća radarskim iluminatorom MR-90 Oreh (Front Dome). Zapadni izvori navode da je maksimalni domet Oreha samo 35 kilometara, ali to je premalo za raketu dometa 50 km. Mogu se osvjetljavati ciljevi u rasponu od 0 do 70 stupnjeva. Jedan radar može istodobno osvjetljavati do dva cilja (ako dolaze iz iste polusfere) i na njih navoditi do tri rakete.
Na razračima klase Delhi, u dva lansera nalazi se ukupno 48 raketa tog protuzračnog sustava.
Indijski izvori navode da bi se razarači klase Delhi trebali opremiti i s izraelskim proturaketnim sustavom Barak (vidi HV. br. 13/14.).

Na razaračima klase Delhi smješteno je ukupno 16 protubrodskih projektila H-35

Protupodmorničko naoružanje
Najučinkovitije protupodmorničko oružje razarača klase Delhi su dva helikoptera Westland Sea King Mk 428 opremljeni uranjajućim sonarima i vođenim protupodmorničkim torpedima. Umjesto njih na brodove se mogu ukrcati dva višenamjenska helikoptera Hindustan Aeronautics ALH.
Za borbu protiv podmornica na malim i srednjim udaljenostima razarači su opremljeni jednim peterostrukim lanserom torpeda PTA 533 kalibra 533 mm. Lanser je smješten između dimljaka. Iz njega se mogu lansirati protupodmorničkih projektili nositelji torpeda RPK-2 Vijuga (SS-N-15 Starfish) ili Vodopad-NK (SS-N-16 Stallion), ali i torpeda SET 65E ili Tip 53-65, svi promjera 533 mm. Minimalni domet Vijuga je 10 a maksimalni 40 kilometara. Sustav nema vođenje već se ipaljuje prema unaprijed određenoj poziciji podmornice. Raketni motor daje veliko početno ubrzanje i kratko vrijeme leta, a vjerovatnoću uništenja cilja povećava i bojna glava mase 300 kilograma.
Sustav Vodopad-NK je nešto moderniji i ima samonavodeće torpedo E45-75A. Maksimalni domet leta inačice 86R je 50, a 88R je 120 kilometara. Samonavodeće torpedo E45-75A ima maksimalni domet 8 km pri brzini od 40 čvorova. Maksimalna dubina djelovanja je 500 metara. Konvencionalna bojna glava ima masu 60 kg (moguća je uporaba i nuklearne bojne glave).
Za blisku borbu protiv podmornica mogu se rabiti torpeda SET 65E. Vođeno torpedo SET 65E ima pasivno-aktivno vođenje i domet 15 kilometara pri brzini od 40 čvorova. Masa konvencionalne bojne glave je 205 kg. Za protubrodsku i protupodmorničku borbu može se rabiti vođeno torpedo Tip 53-65. Torpedo slijedi brazdu broda-cilja i ima domet 19 km pri brzini od 45 čvorova. Konvencionalna bojna glava ima masu 305 kg.
Za blisku obranu rabe se dva višecijevna lansera protupodmorničkih projektila RBU-6000. U dvanaest cijevi smještaju se projektili Smerč-2 dometa 6000 m i bojne glave mase 31 kg. Nemaju navođenje nego se ubojitost ostvaruje gustoćom paljbe. Dva lansera RBU-6000 smještena su na pramčanom nadgrađu neposredno ispred zapovjednog mosta.

Zaključak
Razarači klase Delhi u sebi sjedinjuju tehnologije razvijene u bivšem Sovjetskom Savezu, Zapadnoj Europi i Indiji. To je često rizičan potez koji može loše završiti ali izgleda da kod tih razarača nije imao jako loše posljedice.

Siniša RADAKOVIĆ