Nakon iskustava s djelomično uspjelom nuklearnom krstaricom Long Beach i vrlo uspjelom nuklearnom krstaricom Bainbridge američko povjerenje u površinske ratne brodove koje pokreću nuklearni reaktori sve je više raslo. Tako je, pod pritiskom Kongresa, nastala klasa nuklearnih krstarica California

Unatoč dobrim iskustvima s krstaricom Baibridge, nisu svi bili oduševljeni nastavkom gradnje nuklearnih krstarica. Tome se najviše protivio tadašnji američki ministar obrane Robert McNamara koji je u nuklearnim krstaricama vidio samo nepotrebno bacanje novca u trenutku kad su troškovi rata u Vijetnamu vrtoglavo rasli. Unatoč svim njegovim nastojanjima da spriječi njihovu gradnju američki je Kongres ipak ostao pri odluci da su one nužne američkoj ratnoj mornarici. Tako je američka ratna mornarica, donekle mimo svoje volje potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća počela s projektiranjem nove klase nuklearnih krstarica, prve koja je trebala dobiti više od jednog broda. Početna sredstva za Californiu odobrena su u fiskalnoj proračunskoj godini 1967., a za South Carolinu u fiskalnoj godini 1968. Iste je godine odobrena gradnja i treće krstarice no od toga se naknadno odustalo zbog znatnog povećanja troškova, ali i u korist gradnje prve krstarice znatno sposobnije klase Virginia.
Osnovna zamisao bila je napraviti velike višenamjenske ratne brodove čija će osnovna namjena biti eskortna pratnja velikih nuklearnih nosača zrakoplova. Zbog toga su planirali opremiti ih protuzračnim raketnim sustavom Tartar-D, ASROC protupodmorničkim raketnim sustavom i protubrodskim projektilima Harpoon. Od samog početka projektiranja pronašlo se mjesta i za postavljanje dva automatska topa kalibra 127 milimetara, za razliku od krstarica Long Beach i Bainbridge.
Početna klasifikacija za klasu California bile su fregate s vođenim projektilima te su dobile oznake DLGN-36 (California) i DLGN-37 (South Carolina), ali su pod tim oznakama bile relativno kratko jer im je američka ratna mornarica već 30. lipnja 1975. promijenila klasifikaciju u nuklearne krstarice. Tako je California dobila oznaku CGN-36, a South Carolina oznaku CGN-37.

Opis broda
Projektna je dokumentacija napravljena na osnovi projektne dokumentacije krstarice Bainbridge samo što je brod produžen za deset metara kako bi se dobio dodatni prostor za topničko naoružanje. Tako je dobiven brod dugačak 182 metra, širok 18,6 metara i gaza 9,6 m. Standardna istisnina kretala se oko 9670 tona, dok su pod punim opterećenjem obje krstarice istiskivale 10 530 tona.
Za pogon su služila dva nuklearna reaktora D2G tvrtke General Electric koji su pokretali po jednu parnu turbinu. Ta je kombinacija davala 70 000 konjskih snaga i omogućavala krstaricama klase California maksimalnu brzinu veću od 30 čvorova. Zahvaljujući vrlo maloj potrošnji nuklearnog goriva maksimalna brzina krstarenja ponajviše je ovisila o ispravnosti pogonskog sustava i najčešće je bila veća od 25 čvorova.
Zadržana je konfiguracija s dva odvojena nadgrađa u koje su ukomponirani pramčani i krmeni jarbol. Na dugačkom pramcu projektanti su smjestili jednostruki lanser PZO raketnog sustava, top i osmerostruki lanser protupodmorničkog raketnog sustava. Krmeni dio broda iskorišten je za smještaj drugog topa i drugog lansera PZO sustava. Naknadno je na krmi pronađen prostor i za smještaj dva četverostruka lansera protubrodskih projektila.
Na samom kraju krmenog dijela osigurana je površina za prihvat helikoptera no krstarice klase California nisu dobile mogućnost smještaja helikoptera. Logika je bila da će krstarice i ovako djelovati u neposrednoj blizini nosača zrakoplova te da će od njih dobivati zračnu potporu, između ostalih i helikoptersku. Kasnije će američka ratna mornarica kod krstarica klase Ticonderoga odustati od te logike.
Za smještaj brojnih senzora elektroničkih sustava projektanti su iskoristili, uz dva jarbola, i krovove nadgrađa. Cijeli taj sustav na krstarici California opsluživalo je 38 časnika i 490 dočasnika i mornara, dok je krstarica South Carolina imala posadu od 38 časnika te 509 dočasnika i mornara.

Elektronička oprema
Iako su nuklearne krstarice klase California trebale biti višenamjenski ratni brodovi osposobljeni za borbu protiv ciljeva u zraku, na moru i pod njim ipak je posebna pozornost posvećena protuzračnoj obrani. S druge strane krstarice te klase jedine su od svih američkih modernih krstarica koje su dobile jednostruke lansere raketa Mk 13. To i nije tako veliki problem jer taj lanser ima veliku brzinu ispaljivanja rakete. Znatno veći problem bio je što se iz njega mogu ispaljivati samo SM-1 MR inačica Standard protuzračnih vođenih raketa koja ima maksimalni domet od skromnih 40 kilometara, u usporedbi s nekim inačicama istog sustava koje imaju maksimalni domet od čak 120 kilometara (vidi Hrvatski vojnik broj 106.) U svaki lanser Mk 13 stane do četrdeset projektila koji su smješteni u vertikalnom položaju u bubnju ispod palube.
Da bi se sustavu Standard omogućilo učinkovito djelovanje, krstarice klase California dobile su radare za motrenje zračnog prostora SPS-48C i SPS-49(V). U trenutku porinuća krstarice California i South Carolina bile su opremljene radarom SPS-40B, ali su tijekom procesa modernizacije dobile radar SPS-48C čija je antena veličine 5,2 x 5,3 metra postavljena na vrh pramčanog jarbola. Riječ je o 3D radaru maksimalnog dometa motrenja nešto više od 400 kilometara (220 nautičkih milja). Radi u frekvencijskom rasponu od 2900 do 3100,5 MHz. Inačica SPS-48C od originalnog radara SPS-48A razlikovala se samo po ugrađenom sustavu za automatsku detekciju i praćenje ciljeva.
Zanimljivo je da su krstarice dobile te radare s iznimno velikom zonom motrenja i istodobno bile opremljene PZO raketnim sustavom dometa samo 40 kilometara. Za taj domet djelovanja sasvim bi bio dovoljan i 2D radar SPS-49(V) čija je antena dimenzija 7,3 x 4,3 metra smještena na vrh krmenog jarbola. Radar SPS-49(V) prvi je put postavljen na jedan američki ratni brod još 1965. a u operativnu uporabu ušao je deset godina kasnije. Danas se praktički nalazi na svakom američkom ratnom brodu jer se pokazao kao vrlo pouzdan i učinkovit sustav. Čak i krstarice klase Ticonderoga koje su opremljene AEGIS radarskim sustavom imaju po jedan SPS-49(V) radar dok su razarači klase Arleigh Burke ostali bez njega isključivo zbog štednje iako je prvobitno bila predviđena ugradnja i na njih. Maksimalni domet motrenja mu je 457 kilometara i radi u frekvencijskom rasponu od 851 do 942 MHz. Zbog svoje pouzdanosti radar SPS-49(V) je dobro služio kao pričuva u slučaju otkazivanja radara SPS-48.
Za motrenje morske površine rabio se 2D radar SPS-67(V)1 čija je antena postavljena na dodatno izdignutom dijelu pramčanog radara, neposredno iza antene radara SPS-48 i iznad nje. Obje su krstarice u početku za tu zadaću rabile radare SPS-10 ali je tijekom modernizacije došlo do njihove zamjene znatno modernijim radarom SPS-67. Odlike novog radara bile su znatno povećan stupanj automatizacije u radu i mogućnost raspoznavanja statičnih i pokretnih ciljeva. Zbog visoke kvalitete mogao je raspoznavati i sasvim male ciljeve, pa i protubrodske projektile iako mu to nije bila prvobitna namjena. Radio je u frekvencijskom rasponu od 5450 do 5825 MHz. Najnovije inačice tog radara još su uvijek u uporabi u američkoj ratnoj mornarici.

Za potrebe navigacije rabio se i SPS-64(V)9 radar s antenom promjera 3,7 metara. Taj radar može automatski pratiti do 20 objekata, a u uporabi je u američkoj kopnenoj vojsci, mornarici i obalnoj straži.
Sastvani dio Standard protuzračnog raketnog sustava bili su i radarski puls-doplerovi iluminatori SPG-51D. Krstarice klase California opremili su s ukupno četiri ta radara, po dva na pramčanom i dva na krmenom nadgrađu. Radari nisu postavljeni na jarbole već na krovove nadgrađa, što je uobičajeno rješenje za sve američke ratne brodove opremljene raketnim sustavom Standard. U početku razvoja taj je radar bio namijenjen za vođenje raketa sustava Tartar ali je kasnije prilagođen uporabi u sustavu Standard-MR. Imao je antenu promjera 2,3 metra. Za praćenje ciljeva najveća izlazna snaga bila mu je 81 kW dok se za zadaće iluminacije rabila snaga od “samo” 5 kW. Na osnovama inačice SPS-51D razvijena je inačica SPS-52E koja je trebala poslužiti kao univerzalni radar za navođenje raketa protuzračnih raketnih sustava Tarta-Terrier-Talos, ali nije masovno rabljena kako zbog pojave suvremenijih radara tako i zbog izlaska navedenih PZO sustava iz uporabe.
U nuždi za navođenje raketa sustava Standard mogao se rabiti i radar SPG-60 koji je u osnovi bio namijenjen za kontrolu paljbe brodskog automatskog topa kalibra 127 milimetara. Antenu tog radara postavili su na krov zapovjednog mosta kako bi zona koju pokriva odgovarala zoni djelovanja pramčanog topa. SPG-60 je monopulsni puls-doplerov radar koji otkriva spore ciljeve na površini vode i u zraku do udaljenosti od 92,5 kilometra (50 nautičkih milja) dok ciljeve koji lete brže od 3 Macha može pratiti sve do udaljenosti od 185 kilometra (100 nautičkih milja). Praćenje cilja može biti automatski ili ručno. Ima antenu promjera 4 metra i maksimalnu izlaznu snagu od 5,5 kW. Radi u X frekventnom rasponu. Radar SPG-60 još je uvijek u masovnoj uporabi na brodovima američke ratne mornarice ali i u nekim stranim ratnim mornaricama.
Za kontrolu paljbe krmenog topa kalibra 127 milimetra na krmeni je jarbol postavljena kupola s antenom radara SPQ-9A. Taj se radar rabio i za dodatnu kontrolu površine mora i moguće opasnosti od protubrodskih projektila koji lete neposredno iznad površine mora. Značajke radara SPQ-9A su mimimalni domet od 137 metara (150 jardi) i maksimalni domet od 37 kilometra (20 nautičkih milja) za ciljeve veličine borbenog aviona. Brzina okretanja antene mu je 60 okretaja u minuti i može otkriti i pratiti sve ciljeve koji se približavaju brodu od velikih i malih plovila, borbenih aviona i helikoptera pa sve do protubrodskih projektila koji lete na vrlo malim visinama. Antena je zaštićena zaštitnom plastičnom kapom promjera 3 metra. Maksimalna izlazna snaga radara je 1,2 kW. Na temelju te razvijena je inačica SPQ-9B koja ima povećane mogućnosti otkrivanja protubrodskih projektila na vrlo malim visinama prilikom djelovanja u priobalnom području. Oba radara, i SPG-60 i SPQ-9 bili su umreženi u Mk 86 borbeni sustav koji im je dodatno povećavao mogućnost djelovanja.
Kako su nuklearne krstarice klase California bile, između ostalog namijenjene i za protupodmorničku zaštitu flotnog sastava dobile su sonar SQS-26CX smješten u pramčani dio broda. To je aktivno-pasivni sonar s mogućnošću otkrivanja ciljeva na udaljenosti od 18 292 metra (20 000 jardi). Početak njegove operativne uporabe baš nije bio najuspješniji te je zbog raznoraznih tehničkih problema njegov ulazak u operativnu uporabu stalno odgađan. To se dogodilo tek u studenom 1968. šest godina nakon što ga je prihvatila američka ratna mornarica. Do tog trenutka ovaj je sonar ugrađen u više od dvadeset američkih ratnih brodova. Iako je sonar imao vrlo ograničenu mogućnost djelovanja u tom razdoblju to nije bitno narušilo borbene mogućnosti brodova jer i sami nisu imali adekvatno dalekodometno protupodmorničko naoružanje s obrzirom na to da je u to vrijeme raketni protupodmornički sustav ASROC imao vrlo mali domet od samo 9,9 kilometra. Znatna naknadna unapređenja na elektronici dovela su do povećanja pouzdanosti rada SQS-26 sonara ali i dovela do novog nazvanog SQS-53.

Naoružanje
Nuklearne krstarice klase California dobile su već spomenuti raketni protuzračni sustav Standard MR koji je omogućavao obranu nosača zrakoplova i flote oko njega na udaljenosti manjoj od 40 kilometara. California i South Carolina tako su bile i ostale jedine dvije krstarice američke ratne mornarice opremljene Standard MR raketnim sustavom. Kako se taj pokušaj nije pokazao najboljim rješenjem sve ostale krstarice dobit će raketni sustav Standard ER. Zanimljivo je da je sva ostala elektronička oprema na krstaricama klase California, osobito radari za motrenje zračnog prostora, omogućavala uporabu Standarda ER.
Zato su nuklearne krstarice klase California, za razliku od krstarica Long Beach i Bainbridge, od samog početka dobile automatske topove Mk 45 kalibra 25 inča (127 mm) namijenjene za uništavanje ciljeva u zraku, na moru i kopnu. Na klasu California ugrađeni su topovi dužine cijevi 45 kalibara (5715 mm). Svaki top ima masu od 21 691 kilogram te su primjereni za ugradnju na velike ratne brodove. Brzina paljbe im je 16 do 20 granata u minuti uz maksimalni domet od 14 848 metara protiv ciljeva u zraku i 23 697 metara protiv ciljeva na moru i kopnu. Klasična granata za taj top teži 31,75 kg. Zbog toga su topovi opremljeni automatskim punjačem u kojem je 20 granata spremno za brzo ispaljivanje. Za opsluživanje cijelog topničkog sustava potrebna je posada od šest ljudi. Top Mk 45 i danas je glavno topničko oružje na američkim krstaricama i razaračima.
Jedna od namjena nuklearnih krstarica klase California bila je i protupodmornička borba. Zbog toga su ih opremili jednim višenamjenskim osmerostrukim lanserom Mk 16 iz kojeg se mogu lansirati i rakete Standard i Sea Sparrow, ali u ovom slučaju bio je namijenjen samo za lansiranje projektila protupodmorničkog sustava ASROC. ASROC je američki pokušaj da se površinskim ratnim brodovima osigura učinkovito oružje protiv nuklearnih podmornica koje su se tijekom pedesetih počele masovnije pojavljivati na svjetskim oceanima. U operativnu je uporabu ušao 1961. iako je još 1960. prvi sustav ugrađen na američki razarač Norfolk. Riječ je o nevođenoj raketi koja se ispaljuje iz lansera na unaprijed određenu točku koja je od broda udaljena najmanje 2 i najviše 9,97 kilometara. Iznad određene točke od rakete nosača odvaja se vođeno torpedo koje se spušta padobranom u more. Najčešće se rabe vođena torpeda Mk 44 ili Mk 46 kalibra 324 milimetra iako je raketu moguće opremiti i klasičnom ili nuklearnom bojnom glavom. Ne postoji podatak da je ASROC ikada borbeno uporabljen. Unatoč tome u uporabi je u više od deset ratnih mornarica. Na nuklearnim krstaricama klase California lansere Mk 16 postavili su na pramčani dio, odmah ispred zapovjednog mosta. Lanseri su uklonjeni tijekom modernizacije 1993. godine.
Naknadno su na obje nuklearne krstarice postavljena i dva čeverostruka lansera protubrodskih vođenih projektila Harpoon. Lanseri su postavljeni na krmu broda, između krmenog nadgrađa i krmenog topa. Postavljanjem Harpoona na Californiu i South Carolinu te su krstarice dobile respektabilne mogućnosti protubrodske borbe. Harpoon je vođeni projektil brzine leta 0,75 Macha i dometa 92 kilometra. Svaki je projektil opremljen bojnom glavom mase 227 kilograma. Završno vođenje na cilj obavlja se uz pomoć radara. Raketa je u inačici za brodove dugačka 5,2 metra i promjera tijela 343 mm. Masa u trenutku lansiranja joj je 526 kilograma te je pogodna za naoružavanje i manjih ratnih brodova. Harpoon je provjeren u borbi i u naoružanju više od dvadeset ratnih mornarica.
Za blisku protuzračnu, bolje rečeno proturaketnu obranu na svaki bok broda, na krmenom nadgrađu dosta visoko iznad vodene crte postavljen je po jedan topnički sustav Phalanx CIWS kalibra 20 mm. Taj je sustav namijenjen za blisku obranu brodova od protubrodskih vođenih projektila. Zbog toga je opremljen radarom za pretraživanje i ciljanje te šestcijevnim topom kalibra 20 mm. Maksimalni domet mu je 1486 metara. Zahvaljujući topu brzine paljbe od 3000 granata u minuti pred projektil-cilj postavlja zavjesu od granata koju je teško probiti.

Operativna uporaba
Kako je Carolina ušla u operativnu uporabu 16. veljače 1974. a South Carolina 25. siječnja 1975. obje su “zakasnile” da se uključe u Vijetnamski rat. Zbog toga su veći dio svoje operativne uporabe provele kao eskortna pratnja američkih nuklearnih nosača zrakoplova iako su imale i nekoliko zasebnih operacija, uglavnom unutar većih međunarodnih pomorskih viježbi.
Prva ozbiljnija operacija u kojoj je sudjelovala krstarica California bila je 1979. nakon zauzimanja američke ambasade u Teheranu. California je zajedno s nuklearnom krstaricom Texas činila osnovicu eskortnih snaga nuklearnog nosača Nimitz koji je kao odgovor na događaje u Teheranu poslan prema obalama Irana. Skupina je u Sjevernom arapskom moru ostala punih pet mjeseci. U iste vode California će doploviti i 1988. kad će patrolirati Hormuškim tjesnacem i štiti konvoje tankera od iranskih napada. U travnju 1990. California je otišla na trogodišnji remont koji je obuhvatio i izmjenu nuklearnog goriva te nije sudjelovala u ratu za oslobađanje Kuvajta. U operativnu uporabu vraćena je u siječnju 1993. u trenutku kad se već počelo razmatrati njezino potpuno povlačenje iz službe. Nakon još nekoliko vježbi i rutinskih zadaća California je povučena iz operativne službe 28. kolovoza 1998. na svečanosti u mornaričkoj bazi Bremerton, država Washington.
Nuklearna krstarica South Carolina je od ulaska u operativnu uporabu uglavnom obavljala zadaće eskorta nuklearnih nosača u Sredozemnom moru i Indijskom oceanu. Prvo uključivanje u borbene operacije South Carolina je doživjela već pred kraj svojeg operativnog vijeka tijekom 1990. godine kad je poslana u Crveno more kako bi potpomogla operacije protiv iračkih okupacijskih snaga u Kuvajtu. Već u siječnju 1991. South Carolina je ponovno u Mediteranu kao pratnja nuklearnog nosača zrakoplova Theodore Roosevelt. Tijekom operacije Pustinjska oluja South Carolina je obavljala zadaće zaštite zračnog prometa iznad istočnog Mediterana i prilaza Sueskom kanalu. Tijekom listopada i studenog 1994. South Carolina je bila na promjeni goriva, da bi 1995. došla u Jadransko more kako bi sudjelovala u operacijama UN-a i NATO-a na području bivše Jugoslavije. Nuklearna krstarica South Carolina otpisana je iz operativne uporabe 4. rujna 1998.

Tomislav JANJIĆ