Kao i u slučaju nuklearne krstarice Long Beach i nuklearna krstarica Bainbridge ostala je osamljena u svojoj klasi. Bainbridge je treći površinski brod američke ratne mornarice na nuklearni pogon i druga krstarica. Zbog toga je dobar dio svog ranog operativnog vijeka provela uz nuklearni nosač Enterprise i krstaricu Long Beach

Za razliku od krstarice Long Beach, Bainbridge je bio projekt koji nije trebao dokazati uporabljivost nove radarske tehnologije i novog raketnog oružja već mogućnost ugradnje nuklearnog pogona u brod relativno malih dimenzija. Zbog toga je u početku i označen kao fregata. Ta je oznaka vrlo brzo odbačena te je Bainbridge svrstan u krstarice, što ne čudi jer bi taj ratni brod i po današnjim mjerilima bio vrlo dobro naoružan i opremljen.

Projekt
Krstarica Bainbridge ostvarenje je planova američke ratne mornarice iz pedesetih godina prošlog stoljeća o gradnji nuklearnih razarača ili fregata kako su ih tada označili. Brod je trebao imati nekih 7800 tona standardne istisnine, nuklearni pogon koji bi mu omogućio praktički neograničen doplov i najmodernije raketno naoružanje. I Bainbridge je, kao i Long Beache projektiran bez topničkog naoružanja, ali je naknadno dobio dva dvocijevna automatizirana topa kalibra 76 mm za blisku protuzračnu obranu.
Kobilica Bainbridgea položena je 14. svibnja 1959. u brodogradilištu Bethlehem Steel Company, gdje se u to vrijeme gradila i krstarica Long Beach. Kako bi se naglasila važnost cijelog projekta samom činu polaganja kobilice nazočio je viceadmiral Hyman Rickover. Događaj je, u skladu s tadašnjom klasifikacijom američkih ratnih brodova opisan kao početak gradnje prve nuklearne fregate na svijetu. Porinuće je obavljeno 15. travnja 1961. pod imenom komodor William Bainbridge, a kuma broda bila je njegova pra-pra-praunuka, Roberta Goodale. Tako je DLGN 25 postao četvrti brod koji je nosio to ime u povijesti američke ratne mornarice.

Operativna uporaba
Nakon uspješno provedenog ispitivanja svih brodskih sustava, posebno pogonskog, brod je 6. listopada 1962. predan američkoj ratnoj mornarici na ceremoniji u Quincy. Glavna osoba tom prigodom bio je admiral Arleigh A. Burke, tadašnji načelnik pomorskih operacija, po kojem će dvadeset godina kasnije američka ratna mornarica nazvati klasu svojih najsuvremenijih razarača. Nakon primopredaje zapovjedništvo nad brodom preuzeo je kapetan bojnog broda Raymond E. Peet i odveo ga u njegovu prvu matičnu luku – Charleston, South Carolina. Odmah nakon toga Bainbridge je poslan na opsežni program ispitivanja te preobuke posade na novi brod. Tom je prilikom posada morala razraditi osnovne standardne postupke upravljanja brodskim sustavima.
U siječnju 1963. Bainbridge se vratio u Charleston kako bi se pridružio mješovitoj Twelve eskadrili sastavljenoj od krstarica i razarača naoružanih raketnim sustavima. Na prvo krstarenje Bainbridge je poslan u veljači 1963. kako bi se u Mediteranu pridružio prvom nosaču zrakoplova na nuklearni pogon Enterprise. Prva strana luka koju je posjetio bila je Toulon u Francuskoj.
U travnju 1964. tijekom drugog krstarenja Mediteranom Bainbridge se pridružio krstarici Long Beach i nosaču zrakoplova Enterpriseu kako bi oformili prvu udarnu grupu ratnih brodova na nuklearni pogon Task Group 60.1 pod zapovjedništvom komodora Bernarda M. Streama. Tri su broda 13. svibnja 1963. počeli Operation Sea Orbit (krstarenje oko svijeta). Bainbridge se vratio u Charleston u listopadu 1964. nakon preplovljenih više od 30 000 nautičkih milja.
U prosincu 1965. Bainbridge je počeo sa svojim prvim krstarenjem Južnim kineskim morem i uz obale Vijetnama. Pritom je služio kao zapovjedni brod eskortne eskadre oko nosača zrakoplova Enterprisea koji je također prvi put korišten u zračnim udarima po ciljevima u Sjevernom Vijetnamu. U novu matičnu luku Long Beach Bainbridge se vratio u lipnju 1966. nakon prevaljenih više od 72 000 nautičkih milja.

Novo krstarenje uz obale Vijetnama počelo je već u prosincu 1966. kojom je prilikom Bainbridge djelovao i u Tonkinškom zaljevu. Tijekom tog krstarenja, a kako bi se posada malo odmorila od svakodnevnih naprezanja i stresova Bainbridge je kratko posjetio Remantle u Australiji. Prilikom povratka na poziciju u Tonkinškom zaljevu Bainbridge je postigao brzinski rekord u održavanju prosječne brzine krstarenja jer je 6660 nautičkih milja preplovio u manje od dva tjedna prosječnom brzinom od 29,9 čvorova. Time je samo još jednom dokazana sva učinkovitost nuklearnog pogona i na relativno malim površinskim brodovima.
Tijekom ljeta 1967. Bainbridge je ponovno promijenio matičnu luku – Vallejo, u Kaliforniji. Pravi duži odmor za posadu uslijedio je tek od 2. listopada 1967. zbog dokiranja krstarice u brodogradilištu Naval Shipyard Mare Island zbog prve izmjene nuklearnog goriva. Dokiranje je završeno 10. svibnja 1968. te je Bainbridge vraćen u operativnu uporabu. U prvih pet godina uporabe Bainbridge je preplovio više od 300 000 nautičkih milja bez većih kvarova te je dobio nadimak “Grey Ghost of the Orient”, ponajviše zbog svoje natprosječne brzine.
Obavljanje novih borbenih zadaća, uz Vijetnam, počelo je 6. siječnja 1969. Na samom početku Bainbridge je sudjelovao u dvodnevnoj operaciji spašavanja unesrećenih s nosača zrakoplova Enterprise koji je pretrpio razarajući požar na glavnoj palubi. Kako je Enterprise zbog toga povučen iz borbenih djelovanja Bainbridge se pridružio eskortnim brodovima nosača zrakoplova Kitty Hawk, Bon Homme Richard i Toconderoga. Nakon povratka Bainbridge je ponovno dobio novo/staru matičnu luku Long Beach.
Četvrto krstarenje uz obale Vijetnama počelo je 8. travnja 1970. Krstarenje je završilo 10. studenog iste godine a Bainbridge je, uz borbene operacije u Vijetnamu, stigao posjetiti još devet prijateljskih luka i preploviti više od 50 000 nautičkih milja.
Svoje peto i posljenje borbeno krstarenje u Tokšinskom zaljevu Bainbridge je počeo 26. svibnja 1971. kada je bio u pratnji nosača zrakoplova Oriskany, Midway i Enterprise. To je krstarenje okončano 23. studenog iste godine. Nakon toga Bainbridge će još nekoliko puta krstariti morima u Južnokineskom moru ali više neće borbeno djelovati u Vijetnamu.
Od 30. lipnja 1974. do 24. rujna 1976. Bainbridge je prošao kroz 103 milijuna dolara vrijedan program modernizacije i ponovne izmjene goriva. U međuvremenu američka je ratna mornarica promijenila svoju klasifikaciju ratnih brodova te je 30. lipnja 1975. Bainbridge klasificiran kao krstarica, a dodijeljena mu je oznaka CGN 25.
Tijekom idućih šest godina krstarica Bainbridge će djelovati u vodama Pacifika, Indijskog oceana i Perzijskog zaljeva. Matičnu luku još jednom je zamijenila 14. travnja 1977. – San Diego u Kaliforniji. Tijekom krstarenja od 27. veljače do 21. rujna 1981. krstarica Bainbridge je spasila 50 “ljudi iz čamaca”. Još 51 osoba spašena je tijekom krstarenja od. 1. rujna 1982. do 29. travnja 1983. Krstarica Bainbridge je sudjelovala i u operaciji spašavanja 318 radnika s indijske naftne platforme koju su zauzeli teroristi.
Od 23. listopada 1983. do početka travnja 1985. provedena je još jedna modernizacija i izmjena goriva u brodogradilištu Puget Sound Naval Shipyard u Bremertonu. U srpnju 1985. još je jednom promijenjena matična luka – Norfolk, Virginia, što je značilo da krstarica Bainbridge prelazi iz Pacifičke u Atlantsku flotu. Tako je u kolovozu 1986., nakon 22 godine, krstarica Bainbridge ponovno uplovila u Mediteran. Tijekom krstarenja 1988. posjetila je luke u Francuskoj, Izraelu, Egiptu, Maroku i Tunisu.
Zanimljivo je da je Kanadu Bainbridge prvi put posjetio tek u lipnju 1990. kada je uplovio u luku Halifax. To krstarenje je iskorišteno da 5. rujna prvi put uplovi u Portsmouth u svoj prvi posjet Velikoj Britaniji.
U prosincu 1991. krstarica Bainbridge je prvi put prošla kroz Suetski kanal kao eskortni brod nuklearnog nosača zrakoplova Eisenhower koji je plovio prema Perzijskom zaljevu kako bi se pridružio operaciji Desert Storm.
Svoje posljednje borbene zadaće krstarica Bainbridge obavila je u Mediteranu, točnije u Jadranskom moru gdje je sudjelovala u operacijama Sharp Guard, Deny Flight i Redcrown. Za vrijeme tih operacija obavljeno je ukupno 104 pregleda sumnjivih plovila.
Krstarica Bainbridge otpisana je iz službe nakon 33 godine služenja. S popisa operativnih brodova brisana je 13. rujna 1996. iako su njezini nuklearni reaktori ugašeni još u svibnju.

Opis broda
Bainbridge je projektiran na osnovi zahtjeva američke ratne mornarice za novim korvetama s početka pedesetih. Ti su ratni brodovi trebali obavljati zadaće eskorta nosačima zrakoplova te su stoga u originalu dobili samo raketno naoružanje namijenjeno borbi protiv zrakoplova i podmornica. Topničko naoružanje nije bilo predviđeno jer se nije očekivalo da bi ti brodovi, tijekom djelovanja na otvorenom moru mogli doći u bliski kontakt s protivničkim brodovima ili zrakoplovima. Slično kao i kod krstarice Long Beach, i krstarica Bainbridge je naknadno dobila dva topa kako bi joj se pružila barem teoretska mogućnost obrane od protivničkih brzih i malih plovila.
Za razliku od Long Beach koja je, između ostalog poslužila i za ispitivanje nekih revolucionarno novih radarskih sustava, krstarica Bainbridge je od samog početka projektirana po provjerenim standardima i opremljena provjerenim oružjem. U osnovi je rađena po projektima krstarica klase Leahy uz sve potrebne izmjene kako bi se konstrukcija broda prilagodila nuklearnom pogonu, ali su zato naoružanje i elektronička oprema bili identični.
Zbog ugradnje svih potrebnih uređaja nuklearnog pogona, ali i nekih novih borbenih sustava, puna istisnina krstarice Bainbridge pri kraju njezine operativne službe narasla je na 8592 tone. Pritom se mora imati na umu da Bainbridge nije morao krcati gorivo za svoje pogonsko postrojenje te da se sva korisna nosivost mogla iskoristiti za smještaj naoružanja i hrane za posadu te je na moru bez popune mogao izdržati dulje od dva mjeseca. Dužina trupa preko svega bila je 172,3 metra (565 stopa). Najveća širina trupa iznosila je 17,6 metara uz gaz od 9,5 metra. U odnosu na klasu Leahy Bainbridge je bila duža i šira za nepuni metar.
Posadu su činila 42 časnika i 516 dočasnika i mornara. Na brodu je bio osiguran smještaj i za još šest časnika i dvanaest dočasnika ako bi se našao u ulozi zapovjednog broda flote.

Pogonski sustav
Osnovu pogonskog sustava krstarice Bainbridge činila su dva nuklearna reaktora PWR D2G tvrtke General Electric koji su pokretali dvije parne turbine. Ta je kombinacija ostvarivala snagu od 70 000 konjskih snaga (52 MW) što je bilo dovoljno da dva brodska vijka potjeraju krstaricu Bainbridge do vršne brzine od 30 čvorova.
Zanimljivo je da su krstarice klase Leahy svojim klasičnim parnim pogonom postizale vršnu brzinu od 32 čvora, ali to su postizale zahvaljujući snazi od čak 85 000 konjskih snaga. Uz to, kako su se šipke nuklearnog goriva sporo trošile Bainbridge je mogao svoju brzinu krstarenja približiti vrlo blizu svojoj vršnoj brzini, onoliko koliko je to dopuštala izdržljivost parnih turbina. Praksa je pokazala da je Bainbridge mogao ploviti brzinama između 29 i 30 čvorova i više od 15 dana bez prekida, što krstarice klase Leahy nikako nisu mogle.

Elektronička oprema
Kako Bainbridge nije trebao služiti kao ispitni brod za novoradarske sustave nije imao tijekom svog operativnog vijeka ni približno tako velike probleme sa svojom elektroničkom opremom kao krstarica Long Beach. Osnovna namjena te krstarice bila je protuzračna obrana flote, posebno nosača zrakoplova, te je opremljena u skladu s time.
Od porinuća do prve velike modernizacije osnovni sustav za motrenje zračnog prostora bio je 3D radarski sustav SPS-39. Taj je radar mogao motriti do udaljenosti od 160 nautičkih milja (288 km), a zamijenjen je već pri prvoj velikoj modernizaciji broda obavljenoj od 1974. do 1976. godine. Na njegovo je mjesto postavljen znatno suvremeniji 3D radar AN/SPS-48. Taj je radar i danas u uporabi na mnogim ratnim brodo1vima. Radi u frekvencijskom rasponu od 2,9 do 3,1 GHz. Maksimalna zona motrenja mu je 400 kilometra i može pratiti ciljeve koji lete do visine od 30 000 metara. I danas je to vrlo suvremen radar.
Kako brod ne bi ovisio o samo jednom radaru za motrenje zračnog prostora tijekom modernizacije broda od 1983. do 1985. na krmeni je jarbol postavljena antena radarskog sustava AN/SPS-49. To je najrašireniji mornarički radar američke ratne mornarice i među tri je najviše rabljena brodska radara u svijetu. Iako je 2D radar, očigledno je vrlo pouzdan i otporan na ometanja. Radi u frekvencijskom rasponu od 850 do 942 MHz, a zona motrenja mu je vrlo velikih 457 kilometra. Da bi se antena mogla postaviti na brod morali su ukloniti dotadašnji cjevasti krmeni jarbol i postaviti znatno veći rešetkasti.
Za navigaciju i motrenje morske površine na vrh središnjeg jarbola postavili su antenu radara AN/SPS-67.
Kako je jedna od zadaća krstarice Bainbridge bila i protupodmornička borba u pramac je postavljen aktivni sonar Sperry SQQ-23. Taj je sonar rabljen za pretraživanje podmorja te za izračunavanje parametara za izvođenje napada protupodmorničkim raketnim sustavom ASROC.

Naoružanje
Od samog početka krstarica Baibridge je naoružana moćnim vođenim raketnim protuzračnim sustavima. U trenutku porinuća opremili su je s dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava Terrier. Po jedan dvostruki lanser postavljen je na pramcu i krmi broda svaki s po 40 raketa spremnih za lansiranje. Vođeni raketni PZO sustav Terrier ušao je u operativnu uporabu 1956., tako da je američka ratna mornarica njime mogla naoružati i svoje najnovije krstarice na nuklearni pogon. Prve su inačice imale vođenje po radarskom snopu, ali su već 1957. uspješno obavljene demonstracije Terriera s radarskim poluaktivnim samonavođenjem. Maksimalni domet inačice RIM-2F bila je 35 kilometra.
Na osnovama Terriera razvijen je i PZO vođeni raketni sustav Standard. Kako je rad na novom raketnom sustavu tekao vrlo dobro operativna sposobnost postignuta je već 1969. otkad je postavljen na veliki broj ratnih brodova američke i drugih ratnih mornarica u svijetu. Na Baibridge Standard je postavljen tijekom velike modernizacije od 1974. do 1976. Kako bi se osiguralo navođenje raketa na ciljeve postavljeni su i radarski iluminatori Sperry SPG-55C dometa 51 kilometar, što je bilo dovoljno za raketu dometa 48,3 kilometra.

I na krstarici Bainbridge zadaću borbe protiv podmornica dobio je raketno-torpedni sustav ASROC. Taj je sustav i danas u uporabi na najsuvremenijim američkim ratnim brodovima iako je ostalo vrlo malo sličnosti s početnom inačicom. ASROC je uspio ujediniti sposobnost djelovanja s broda i brzog dolaska do cilja kroz zrak i vodu. Leteća konstrukcija sastojala se od dvostrukog startnog motora na čvrsto gorivo i padobrana za spuštanje eksplozivnog tereta u vodu na određenoj točki nakon duge balističke putanje. Za stabilizaciju leta rabila su se četiri repna krilca dok je upravljanje osigurano s četiri delta krila smještena malo iza sredine projektila. Eksplozivni teret je najčešće lako vođeni torpedo kalibra 324 mm (najčešće Mk 46). Za ASROC su se na Bainbridge koristili lanserom Mk 16 s osam kutija. Iz tog su se lansera mogle lansirati i rakete Standard ali ne postoji podatak da se to ikada dogodilo. Inačica ASROC-a korištena na krstarici Bainbridge bila je dugačka 4,6 metara, promjera tijela 320 mm i raspona krila 845 mm. Domet torpedom Mk 46 bio joj je 9,9 kilometra. ASROC je u uporabi i u većem broju drugih ratnih mornarica.
Tijekom 1979. na krstaricu Bainbridge ugrađena su dva četverostruka lansera protubrodskih vođenih projektila Harpun. U trenutku postavljanja na krstaricu Harpun se smatrao najsuvremenijim protubrodskim projektilom na svijetu, a i danas je u samom vrhu. Navođenje na cilj obavlja se uz pomoć aktivnog radara smještenog u nosu rakete. Tijekom leta raketa održava visoku putnu brzinu od 0,9 Macha. Maksimalni joj je domet 130 kilometara. Bojna glava mase 227 kilograma dovoljna je da ozbiljno ošteti i brodove veličine krstarice. Lanseri su na Bainbridge postavljeni na krmi broda, na mjesta gdje su stajali još prije uklonjeni topovi kalibra 76 mm.
Kako bi se krstarici osigurala barem teoretska mogućnost obrane od brzih ratnih brodova (kao što su torpedni čamci) i borbenih zrakoplova na nju su još tijekom gradnje postavljena dva automatska topa Mk 33 kalibra 76 mm. Svaki je top dobio dvije cijevi dužine 50 kalibara te su imali brzinu paljbe od 50 granata u minuti po cijevi. Maksimalni domet topova bio je 12 842 metra. Vjerojatno kako bi se olakšalo postavljanje topova na brodove svaki je imao svoj autonomni radarsko/optički sustav ciljanja koji se pokazao neučinkovitim. Uz to ukupna im je masa bila oko 15 tona te baš i nisu bili prikladni za postavljanje na sve brodove tim prije jer nisu pružali neku vatrenu moć a i zahtijevali su posadu od čak 12 ljudi. Topovi su na Bainbridge postavljeni na krmenom dijelu broda, između krmenog jarbola i postolja krmenih radarskih iluminatora. Ti su se topovi u velikom broju postavljali na američke brodove ali su još bržim tempom micani, osim s nekoliko amfibijskih brodova. Razlog je bio u njihovoj neučinkovitosti i nepouzdanosti te su zahtijevali stalno održavanje. Umjesto njih dio brodova je dobio Phalanx CIWS topnički sustav, a dio brodova raketni PZO sustav Sea Sparrow.

Bainbridge je umjesto topova Mk 33 dobio dva topa Mk 16 CIWS. Iako su ti topovi kalibra 20 mm njihova je učinkovitost znatno veća od topova Mk 33, naročito protiv protubrodskih vođenih projektila. Taj topnički sustav sjedinjuje top sa šest cijevi i ciljnički radar. Brzina paljbe je 3000 granata u minuti, a maksimalni domet 1486 metara. Potpuno je automatiziran. Bainbridge je dobio dva CIWS topnička sustava na nadgrađu između dva jarbola, a postavljeni su tako da je svaki branio po jedan bok broda.

Zaključak
Najveća važnost krstarice Bainbridge je u činjenici da je uspješno dokazala kako se nuklearni pogon može ugraditi i na relativno male i jeftine brodove te da nisu potrebne ekstravagantne i preskupe konstrukcije tipa Long Beacha. Dapače, Bainbridge je nastao na ne baš previše promijenjenim projektima klase Leahy, ali je istodobno u odnosu na krstarice te klase imao nekoliko znatnih prednosti. S obzirom na ta iskustva i američka ratna mornarica odlučila je da više ne gradi skupe brodove klase Long Beacha već da prvo pokrene gradnju krstarice Truxtun, a potom krstarica klase California i Virginia, sve na nuklearni pogon.

Tomislav Janjić