Malezijska Kraljevska ratna mornarica objavila je planove o modernizaciji četiriju korveta klase Kedah (MEKO…
Hidrokrilne raketne topovnjače klase Pegasus
Iako su pokazali superiorne maritimne odlike, osobito visoku vršnu brzinu, hidrokrilne topovnjače klase Pegasus nisu ostale dugo u operativnoj uporabi
Glavna odlika hidrokrilnog broda su hidrodinamički profili (krila) u podvodnom dijelu trupa. Namjena tih profila je da pri glisiranju podignu trup iznad vode i time bitno smanje otpor. Zbog toga se mogu ostvariti visoke vršne brzine veće od 40 čvorova. Prvi radovi na uporabi hidrodinamičkih profila na brodovima počeli su potkraj XIX. stoljeća. U Francuskoj su 1891. obavljene prve probe s parnim čamcem na čiji su trup ugradili četiri poprečna krila. Talijan Enrico Forlanini projektirao je prvi uspješan hidrokrilni brod. Njegov brod iz 1906. imao je istisninu od 1,6 zona i motor snage 75 KS, što je bilo dovoljno za vršnu brzinu od 37,5 čvorova.
Razvojem sve manjih i snažnijih brodskih motora povećavao se i interes za razvojem hidrografskih brodova, kako za civilnu tako i za vojnu uporabu. Tako neposredno prije i tijekom II. svjetskog rata njemački baron Hans von Schertel razvija cijelu seriju brodova. Tako je njegov VS10 istisnine 46 tona dostigao vršnu brzinu od čak 60 čvorova. Nakon II. svjetskog rata von Schertel je uspio pobjeći u Švicarsku gdje je osnovao tvrtku Supramar, dok su većinu ljudi iz njegovog tima zarobili sovjetski vojnici i odveli u Sovjetski Savez. Na tim osnovama tijekom pedesetih i šezdesetih godina u Sovjetskom Savezu su obavljena opsežna testiranja hidrokrilnih brodova te je na njihovim osnovama napravljen veći broj civilnih i vojnih plovila koji se i danas rabe.
Iako za sebe voli reći da ima sve najbolje američka je ratna mornarica dugo oklijevala upustiti se u razvoj hidrokrilnih brodova. Tek kad je potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća uvidjela veliki sovjetski napredak na tom području i sama je pokrenula nekoliko razvojnih projekata. Prvi je bio eksperimentalni protupodmornički brod High Point (PCH-1) koji je dovršen 1963. Pogonjen s dvije plinske turbine British Marine Proteus postizao je vršnu brzinu od 48 čvorova. Iako napravljen kao protupodmornički brod uglavnom je rabljen za testiranje mogućnosti uporabe oružja s hidrokrilnih brodova kao što je protubrodski vođeni projektil Harpoon ili laki i srednji topnički sustavi. Iste godine kad je High Point dovršen naručen je Plainview (PCEH-1). Plainview je imao brojne probleme s pogonom te je dovršen tek 1968. Osnovna mu je zadaća bila razvoj velikog hidrokrilnog broda ? “hidrokrilne fregate”. Zbog toga je tijekom ispitivanja, kao i High Point, iskorišten za testiranje širokog spektra brodskog naoružanja.
I Hight Point i Plainview bili su tek eksperimentalni brodovi namijenjeni skupljanju iskustava i ispravljanju konstrukcijskih pogrešaka. Za operativnu uporabu ratna mornarica je od tvrtki Grumman i Boeing naručila projekte malih hidrokrilnih brodova. Grumman je ponudio svoj Flagstaff (PGH-1) a Boeing Tucumcari (PGH-2). Oba su broda dovršena 1968. i nakon početnih ispitivanja poslana su na turneju diljem svijeta kako bi se savezničkim državama pokazao doseg američke tehnologije. Tucumcari je poslan u Europu, a potom i u Vijetnam. Flagstaff je najviše impresionirao Izrael koji je odmah naručio Flagstaff II projekt namijenjen tamošnjoj obalnoj straži.
Tucumcari je tijekom obilaska američkih saveznika u Europi postigao veliki uspjeh koji su odmah odlučili pokrenuti projekt “NATO Patrol Hydrofoil” (PHM). Najdalje su otišle SR Njemačka i Italija koje su odlučile PHM brodove graditi zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama. Uz planiranih 30 brodova za američku ratnu mornaricu njemačka je ratna mornarica namjeravala kupiti 12. Brodovi su trebali dobiti najnaprednije naoružanje čiju bi osnovu činili protubrodski vođeni projektili.
Ubrzo se pokazalo da je riječ o preambicioznom planu osobito za uvjete naglog povećanja troškova goriva, sve jače inflacije i sve većih manjkova u vojnim proračunima. U takvim uvjetima političari su zaključili da bi se kupnja naprednih hidrokrilnih brodova širim masama mogla učiniti kao nepotrebno razbacivanje njihovim novcem. Zbog toga je SR Njemačka ubrzo izašla iz projekta, a Italija se odlučila za razvoj svoje klase hidrokrilnih raketnih čamaca klase Sparviero, ponajviše kao protutežu raketnim čamcima Jugoslavenske ratne mornarice.
Počeci klase Pegasus
Iako je projekt Pegasus nastao više zbog političkih razloga (da se dokaže američka superiornost i na tom tehnološkom području u odnosu na Sovjetski Savez), američka ratna mornarica je u njemu vidjela mogućnost dobivanja brzog jurišnog broda sposobnog za širok spektar zadaća. Osnovna zadaća trebala je biti izvođenje brzih raketnih udara po neprijateljskim ratnim brodovima. Velika brzina plovidbe omogućavala je i obavljanje zadaća izviđanja, nadzora određenog područja i pružanja potpore specijalnim snagama.
Zbog toga je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća američka ratna mornarica zaključila da bi uz relativno mala ulaganja dobila brodove velikih borbenih mogućnosti. Tu je tezu posebno “gurao” admiral Elmo R. Zumwalt, tadašnji zapovjednik pomorskih operacija. Brodovi PHM projekta trebali su djelovati u priobalnim vodama gdje im je njihova brzina trebala dati veliku vjerojatnost preživljavanja, a njihov mali gaz kad su djelovali na krilcima veliku mogućnost djelovanja i u plitkim vodama. Ono što se američkoj mornarici još više sviđalo je mogućnost da PHM brodovi zamijene razarače i fregate u nekim osjetljivim zadaćama i to stoga što bi gubitak hidrokrilnog broda bio znatno manji nego gubitak razarača i/ili fregate, ali i zbog mogućnosti da se veći brodovi pošalju na zadaće znatno primjerenije njihovoj veličini i snazi.
Velike vršne brzine PHM brodova omogućavale su njihovu brzu reakciju na nenadane poteze protivnika, a moćno protubrodsko naoružanje koje su kasnije dobili i razorne udare po neprijateljskom brodovlju na udaljenostima do 100 kilometara. Admiral Zumwalt je planirao da PHM brodove razmjesti na Mediteranu i sjeverozapadnom dijelu Pacifika, na pravcima kojima bi sovjetski brodovi morali proći ako bi htjeli doći na otvoreno more ili se vratiti u svoje luke. Kasnija operativna uporaba brodova klase Pegasus pokazala je da su ovi brodovi bili sposobni i za izvođenje znatno šireg spektra zadaća.
Unatoč svim prednostima PHM program je imao veliki broj protivnika koji su ga smatrali običnim bacanjem novca koji bi se mogao znatno bolje iskoristiti za gradnju, Amerikancima tako milih, velikih ratnih brodova. Na ruku su im išli i neočekivani tehnički problemi s hidrodinamičkim profilima koji su podigli cijenu gradnje. Neposredno nakon umirovljenja admirala Zumwalta američka je mornarica drastično smanjila sredstva namijenjena PHM programu kako bi se osigurao novac za gradnju velikih ratnih brodova. Unatoč krajnje nepovoljnom razvoju događanja za PHM projekt ipak su u ožujku 1975. od Boeinga naručena dva broda označena kao PHM-1 i PHM-2. Zbog stalnog povećanja troškova razvoja Kongres je u kolovozu 1975. obustavio gradnju PHM-2 uz najavu obustave cijelog projekta, unatoč činjenici da su u državnom proračunu za fiskalnu godinu 1974. već bila odobrena sredstva za gradnju iduća četiri broda (novac za gradnju PHM-2 osiguran je u proračunu za fiskalnu godinu 1973.). U tom je trenutku i SR Njemačka odlučila izaći iz projekta i potpuno odustala od gradnje hidrokrilnih brodova za potrebe svoje ratne mornarice. Italija je, kao što je već spomenuto, odlučila samostalno razviti svoj hidrokrilni brod koji su temeljili na eksperimentalnom brodu Tucumcari. Iz tog je projekta 1974. izašla klasa Sparviero hirdokrilnih raketnih topovnjača.
Unatoč stalnom povećanju troškova Boeing je u veljači 1975. uspio dovršiti PHM-1 koji je dobio ime Pegasus. Za Pegasus je američka ratna mornarica predvidjela jedan od najopsežnijih planova testiranja u svojoj povijesti vjerujući kako će to biti prvi i posljednji brod te klase, osobito nakon što je 6. travnja 1977. tadašnji ministar obrane Brown službeno objavio da se, osim testiranja Pegasusa, obustavlja cijeli PHM projekt.
Međutim, izvanredni rezultati ispitivanja Pegasusa nagnali su američki Kongres da već u kolovozu 1977. odmrzne novac za nastavak gradnje preostalih pet brodova. Prvobitni plan gradnje čak 30 brodova više nitko nije spominjao.
PHM-1 Pegasus
USS Pegasus prvi je hidrokrilni brod koji je ušao u operativnu uporabu u američkoj ratnoj mornarici. Službena odluka o gradnji donesena je 1. veljače 1973., da bi kobilicu položili već 10. svibnja iste godine. Porinut je 9. studenog 1974. Zanimljivo je da mu je ime trebalo biti Delphinus, što su mnogi namjerno ili nenamjerno čitali kao “DullPenis”. Zbog toga je mornarica za PHM-1 odabrala puno prikladnije ime Pegasus, iako su ga češće zvali “Pegasorous”. Maritimna ispitivanja započela su u travnju 1977. Nakon samo dva mjeseca testiranja u sastav američke ratne mornarice ušao je 9. srpnja 1977. Tijekom idućih sedam mjeseci nakupio je oko 700 sati plovidbe, od toga 262 sata “na krilima”. Pritom je, zahvaljujući svojoj velikoj vršnoj i krstarećoj brzini, preplovio čak 16 000 nautičkih milja. Za usporedbu tako američkoj ratnoj mornarici omiljeni razarači u to su vrijeme godišnje preplovili oko 14 000 nautičkih milja.
Početni dio testiranja PHM-1 odnosio se na njegove maritimne odlike, ponajviše na izdržljivost hidrodinamičkih profila i mogućnost postizanja visokih vršnih brzina. Tako je tijekom jednog ispitivanja postignuta najviša brzina od čak 48 čvorova, a jedan izvor navodi da je, bez naoružanja, Pegasus mogao postići vršnu brzinu od čak 55 čvorova. Izdržljivost hidrodinamičkih profila najbolje je potvrđena kad se Pegasus 1979., zbog pogreške posade, zaletio u obalu. Testiranja su otkrila i da PHM-1 ima izvrsne maritimne odlike, te da čak i pri srednje valovitom moru uspješno zadržava stabilnost. Tako dobre maritimne odlike došle su zbog spoja velike brzine zbog koje je brod mogao “sjeći” valove i činjenice da je tijekom plovidbe na hidrodinamičkim profilima imao smanjen dodir s valovima te je zbog toga manje oscilirao po vertikali i horizontali. Dodatnu stabilnost osiguravao je i sustav za stabilnost plovidbe koji je upravljao kontrolnim površinama (sličnim kao na krilima aviona) kojima se brod stabilizirao i održavala predviđen razmak između trupa i površine mora.
PHM-2 Hercules
Zahvaljujući uspješnim testiranjima Pegasusa američki je Kongres u kolovozu 1977. odmrznuo novčana sredstva namijenjena PHM projektu. Nažalost ta je promjena došla prekasno da bi se spasio trup drugog broda iz klase ? PHM-2 koji je dobio ime USS Hercules. Boeing je trup, ne vjerujući u mogućnost nastavka radova na njemu, razrezao. Zbog toga je Kongres zatražio da se odmah počne s gradnjom drugog trupa koji će dobiti istu oznaku i ime, te će se graditi po identičnom projektu kao i Pegasus. Gradnja Heruclesa službeno je odobrena 20. listopada 1977. da bi kobilicu položili tek 12. rujna 1980. Herucles je porinut 13. travnja 1982., a američka ratna mornarica ga je preuzela 18. prosinca 1982.
PHM-3 Taurus
Iako je gradnja USS Taurusa odobrena istog dana kad i Herculesa (20. listopada 1977.) ta su se dva broda podosta razlikovala. Naime, na temelju iskustava stečenih tijekom testiranja Pegasusa, Boeingovi su stručnjaci unijeli znatne promjene u originalne nacrte. Kako su te promjene uglavnom zahvatile unutrašnjost broda vanjski im je izgled ostao gotovo identičan te ih se moglo razlikovati samo po imenima. Tako je Taurus postao prvi brod nove podklase koju će još činiti brodovi Aquila, Aries i Gemeini.
Zanimljivo je da je, iako je rađen po novim projektima, rad na Taurusu počeo 30. siječnja 1979., godinu i pol prije Heruculesa. Taurus je porinut 8. svibnja 1981., a u operativnu je uporabu ušao 10. listopada 1981.
PHM-4 Aquila
USS Aquila bio je četvrti brod klase Pegasus i drugi podklase Taurus. Kobilica mu je položena 10. srpnja 1979. a porinuće je obavljeno 16. rujna 1981. U sastav američke ratne mornarice ušao je 26. lipnja 1982.
PHM-5 Aries
Kobilica za USS Aries položena je 7. siječnja 1980. Porinuće je obavljeno 5. studenog 1981., a američka ratna mornarica preuzela ga je 18. rujna 1982.
PHM-6 Gemini
USS Gemini zadnji je brod klase Pegasus jer američka ratna mornarica, unatoč naklonošću američkog Kongresa, nije htjela ni čuti za nastavljanje tog projekta i izgradnju prvobitno planiranih 30 brodova. Kobilica za Gemini položena je 13. svibnja 1980. Porinut je 17. veljače 1982. da bi ga američka ratna mornarica preuzela 13. studenog 1982.
Operativna uporaba
Svi su brodovi klase Pegasus dodijeljeni “Patrol Combat Missile Hydrofoil Squadrom Two” postrojbi osnovanoj u listopadu 1981. u Key Westu na Floridi. Već taj smještaj na Floridi, a ne na sjeveru istočne američke obale pokazuje da ni u trenutku ulaska brodova klase Pegasus u operativnu uporabu američka ratna mornarica nije ozbiljnije razmišljala o njihovoj borbenoj uporabi. Kako bi im povećali zonu djelovanja “Squadron Two” dobio je i vlastiti logistički brod Wood County (LST 1178). Na taj je način omogućeno da se brodovi klase Pegasus djeluju na znatnim udaljenostima od svoje matične luke bez potrebe da se oslanjanju na logističke kapacitete na kopnu.
Tijekom operativne uporabe zamijećen je problem koji se vezuje uz sve ostale hidrokrilne brodove ? potreba za čestim remontima hidrodinamičkih profila. Na kraju se pokazalo da brodovi klase Pegasus zahtijevaju devettjedni remont svake dvije godine.
Unatoč svojim izvrsnim maritimnim odlikama američka ratna mornarica nikada nije u potpunosti prihvatila hidrokrilce kao punopravne ratne brodove. Za primjer uzmimo operativni postupak koju je namijenila za možebitni prijelaz brodova klase Pegasus preko Atlantika kako bi djelovali u Sredozemnom moru (nikad ostvareno). Iako su brodovi Pegasus mogli bez većih problema samostalno preploviti Atlantik, pri čemu bi morali nadopuniti gorivo otprilike na njegovoj polovici, američka ratna mornarica se odlučila da bi ih uzela u tegalj ili čak prevezla na većem brodu.
Razmatrane su razne opcije uporabe PHM brodova. Jedna je predviđala njihovu uporabu zajedno s većim brodovima, pri čemu bi veći brodovi osiguravali podatke o ciljevima i osiguravali protuzračnu obranu dok bi PHM-i izvodili raketne udare po odabranim ciljevima. U takvim uvjetima, a zbog malog radarskog odraza i visoke vršne brzine PHM-i bi bili teški ciljevi i za brodsko topništvo i za protubrodske vođene projektile koji su optimizirani za znatno veće i sporije ciljeve. Uz to, brodovi klase Pegasus su nosili osam protubrodskih projektila Harpoon što je ista količina kao tadašnje fregate i razarači.
Drugi način uporabe koji je razmatran bili su prepadi na neprijateljske brode u tjesnacima u kojima veliki brodovi imaju ograničene mogućnosti manevriranja. Glavna zadaća bi bila onemogućiti im izlazak na otvorene vode. Pritom bi se visoka vršna brzina brodova klase Pegasus kombinirala s velikom brzinom helikoptera i aviona naoružanih protubrodskim vođenim projektilima. Rabeći svoju visoku vršnu brzinu brodovi klase Pegasus trebali su služili i za borbeno izviđanje. Brodovi klase Pegasus nikada nisu uporabljeni u borbenim operacijama. Umjesto toga njihova visoka vršna brzina odredila im je zadaću da djeluju u području Kariba kao brodovi obalne straže u zadaćama presretanja brzih brodova krijumčara droge. Svi su brodovi klase Pegasus izvučeni iz operativne uporabe 30. srpnja 1993.
Opis broda
Brodovi klase Pegasus ulaze u skupinu hidrokrilnih brodova s poptuno zaronjenim prifilima čiji su oblik, opterećenje i dispozicija varijabilni te nemaju vlastiti stabilitet. Za stabilizaciju se rabi automatski pilot ili ekektromagnetski detektor koji regulira kut profila kao funkciju kretanja kroz vodu. Opremili su ih s tri hidrodinamička profila, jedan na pramcu i dva na krmi. Tijekom “leta” pramčano krilo osigurava 1/3 ukupnog uzgona. Krila su preklopna. Krmena se preklapaju uz bokove čamca dok se pramčano preklapa u pramac, iza pramčanih vrata.
Da bi se osigurala stabilnost “leta” na hidrodinamičkim profilima brodovi klase Pegasus su dobili automatsku kontrolu plovidbe koja je osiguravala dinamičku kontrolu tijekom podizanja na krila, “letenja” i vraćanja na vožnju po trupu. Uz to taj je sustav osiguravao stabilnost tijekom plovidbe, što znači da je sprečavao prevrtanje broda i zadržavao određenu visinu trupa iznad površine mora (da krila ne bi izletjela iz vode). Tim se je ujedno znatno povećala stabilnost plovidbe po nemirnom moru. U slučaju prevelikih valova, kad bi krila, unatoč stabilizaciji, izlazila iz mora ili brod ne bi mogao održavati dovoljnu brzinu za “letenje”, brodovi klase Pegasus mogli su se spustiti na trup i ploviti kao klasični brodovi istisnine 255 tona.
Brodovi su bili dugački 40,5 metara i široki 8,5 m. Maksimalna istisnina bila im je 255 tona iako neki izvori navode podatak od 231 tone. Za plovidbu na trupu rabili su dva dizelska motora Mercedes-Benz snage 1200 kW kojom su mogli postići najveću brzinu od 12 čvorova. Za “letenje” se rabila plinska turbina General Electric LM2500 snage13 000 kW. Pogon je osiguran preko vodomlaznog propulzora koji je vodu usisavao na prednjoj strani krmenih krila i izbacivao na krmi broda. Plinska turbina je osiguravala vršnu brzinu broda od 48 čvorova (89 km/h).
Naoružanje se sastojalo od osam protubrodska vođena projektila Harpoon i automatskog brodskog topa kalibra 76 mm. Dva četverostruka lansera projektila Harpoon smjestili su na krmi broda, dok je top postavljen na pramac. Ta je kombinacija od brodova klase Pegasus moćne raketne topovnjače sposobne za udare po brodovima na velikim udaljenostima.
Protubrodski vođeni projektil AGM-84A Harpoon dugačak je 4,4 metra i ima promjer tijela 343 mm. U trenutku lansiranja masa mu je 798,6 kg, od čega na bojnu glavu otpada 231 kg. To je dovoljno da se potopi brod srednje veličine i ozbiljno ošteti veći ratni brod. Maksimalni mu je domet malo veći od 105 km. Tako veliki domet omogućen je uporabom turbomlaznog motora. Na cilj se samonavodi aktivnim radarom smještenim njegovom vrhu. Brodovi klase Pegasus na pramcu su imali top Mk 75, licencčno proizveden top OTO Melara kalibra 76 mm. Taj višenamjenski top namijenjen je za uništavanje ciljeva na moru (kopnu) i u zraku. Brzina paljbe mu je od 75 do 85 granata u minuti. Maksimalni domet protiv ciljeva na moru je 19 207 metara, a učinkovit oko 16 kilometara. Maksimalan učinkovit domet protiv ciljeva u zraku je 12 kilometara. Za otkrivanje ciljeva na moru i u zraku rabljen je radarski sustav Mk 92 Mod 1, čija je antena smještena u jajoliku kupoli neposredno iza zapovjednog mosta.
Zaključak
Osim admirala Zumwalta u vrhu američke ratne mornarice nitko nije bio oduševljen uporabom hidrokrilnih raketnih topovnjača. Samo zbog izvrsnih maritimnih odlika Pegasusa Kongres je natjerao mornaricu da izgradi šest brodova ove klase. Iako su, izuzev Pegasusa, svi ostali u operativnu uporabu ušli tijekom 1981. i 1982. američka je mornarica jedva dočekala da ih se riješi, te su svi iz operativne uporabe povučeni nakon nepunih 12 godina uporabe. Zanimljivo je da Amerikanci ovaj put nisu pokušali naći strane kupce za brodove klase Pegasus već su ih raspremili i tijekom 1996. prodali u staro željezo.
Tomislav JANJIĆ