Prije pedeset godina, 16. srpnja 1969., iz Cape Canaverala lansirana je raketa Saturn V SA-506. Njezin modul sletjet će na Mjesec 20. srpnja, a idućeg dana na Zemljin će prirodni satelit prvi put kročiti čovjek. Iako je cijeli program formalno bio NASA-in, iza njega dobrim dijelom stoje vojne institucije i tehnologije

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina hladni rat bio je na vrhuncu. Obje su velesile razvile goleme arsenale nuklearnog naoružanja, koji su onemogućavali da hladni rat preraste u stvarni. Osim poticanja velikog broja regionalnih sukoba, vojnih i političkih udara te raznoraznih prevrata, glavno oružje postala je propaganda. Milijarde ljudi širom svijeta trebalo je uvjeriti da je jedan politički sustav uspješniji od drugog.

Nije trebalo dugo da upravo svemir postane najveća i najprestižnija pozornica. Sovjetski Savez lansirao je 4. listopada 1957. prvi umjetni satelit Sputnik 1. Razumljivo, izazvao je oduševljenje u komunističkom dijelu svijeta te zabrinutost u kapitalističkom jer je dokazao da je sovjetska raketna tehnologija dovoljno napredovala da može napraviti i interkontinentalne balističke projektile. Već 3. studenog te godine SSSR je u letjelici Sputnik 2 u svemir lansirao i prvo živo biće – kujicu Lajku. Iako je Lajka skončala u svemiru jer Sputnik 2 nije bio predviđen za sigurno vraćanje na Zemlju, potvrdila je da Sovjeti vode i u području razvoja tehnologija za slanje ljudi u svemir.

Ta je prednost i dokazana 12. travnja 1961., kad je u svemirskom brodu Vostok 1 u orbitu oko Zemlje lansiran prvi astronaut – Jurij Aleksejevič Gagarin (1934. – 1968.), vojni pilot s iskustvom stečenim na avionu MiG-15. Bio je to vrhunac ne samo tehnološke nego i propagandne utrke. SAD-u je za preokret trebao golem uspjeh koji bi graničio s nemogućim.

Najava (gotovo) nemogućeg

Novoizabrani američki predsjednik John F. Kennedy (1917. – 1963.) održao je 25. svibnja 1961. govor na zajedničkom zasjedanju obaju domova Kongresa. U poduljem govoru o stanju nacije, prijedlog početka razvoja programa odlaska Amerikanaca na Mjesec našao se na samom kraju, u devetom poglavlju od ukupno deset. No, prikazao ga je kao povratak dominacije ne samo u području osvajanja svemira nego i znanosti, tehnologije, gospodarstva i politike. Od samog prijedloga odlaska na Mjesec, pažnju kongresnika i senatora puno je više privukla najava znatnog povećanja izdvajanja za NASA-u, 531 milijun dolara (četiri milijarde i 549 milijuna u današnjoj vrijednosti) u proračunskoj godini 1962., te ukupno sedam do devet milijardi dolara (60 do 77 milijardi u današnjoj vrijednosti). Prema službenom izvješću NASA-e iz 1973., program Apollo američke je porezne obveznike ukupno stajao 25,4 milijarde dolara (217,6 milijardi u današnjoj vrijednosti).

Zanimljivo je da tijekom predizborne kampanje Kennedy uopće nije spominjao svemir. Najbliže tomu bilo je inzistiranje da SAD gubi utrku u razvoju raketne tehnologije i interkontinentalnih balističkih projektila. No, ubrzo nakon što je preuzeo predsjedničku dužnost shvatio je važnost svemira u ekonomskom, vojnom i političkom pogledu. Manje je spominjan dio govora najava da će NASA razviti desetke novih satelita koji će imati civilnu, znanstvenu i drugu namjenu. I prije nego što je preuzeo dužnost predsjednika Kennedy je osnovao neformalnu radnu skupinu na čije je čelo postavio profesora Jeromea B. Wiesnera (1915. – 1994.) s uglednog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology). Zadaća radne skupine bila je predložiti programe vezane uz svemir. Wiesner će potom biti imenovan za predsjednika znanstvenog odbora, čija je zadaća bila izravno savjetovati Kennedyja. Wiesnerova će skupina već 12. siječnja 1961. budućem predsjedniku dati izvješće čiji je glavni dio govorio da SAD mora preuzeti vodstvo u svemirskoj utrci razvojem komunikacijskih, meteoroloških, geodetskih, ali i špijunskih satelita. Zanimljivo je da se Wiesner u izvješću snažno protivio slanju Amerikanaca u svemir tvrdeći da dostupna domaća tehnologija ne jamči uspjeh. No, političar Kennedy upravo je u slanju astronauta u svemir vidio jedinu pravu priliku za preuzimanje propagandnog vodstva. Sve moguće sumnje u opravdanost takvog programa nestale su nakon što su svjetski mediji prenijeli vijest o najnovijem sovjetskom uspjehu – prvom letu čovjeka u svemir. Nakon toga predsjednik Kennedy neće imati izbora nego najaviti program slanja ljudi na Mjesec.

Sovjetska prijetnja

Do leta Jurija Gagarina u Zemljinu orbitu predsjednik Kennedy namjeravao je potaknuti NASA-u da do sredine šezdesetih godina razvije projekt zvan Mercury do razine sigurnog slanja ljudi u nisku orbitu. Trebao je to biti sporedan program, ponajviše namijenjen javnosti, dok bi glavnina novca odlazila na razvoj interkontinentalnih balističkih projektila i satelita.

Kennedy je još u ožujku 1961. glatko odbio zahtjev tadašnjeg predsjednika NASA-e Jamesa E. Webba (1906. – 1992.) o povećanju proračuna. To se posebno odnosilo na postojeći program slanja ljudi na Mjesec. Taj je program počeo još za mandata predsjednika Dwighta Eisenhowera (1890. – 1969.), no cijelo je vrijeme egzistirao samo teoretski. Jedini dio koji je Kennedy iz tog programa prihvatio bio je razvoj nove rakete koja će u svemir moći ponijeti znatno više tereta nego dotadašnje. Iako bi se takva raketa mogla koristiti i za lansiranje modula prema Mjesecu, Kennedyjeva ideja bila je više usmjerena prema lansiranju vrlo velikih satelita u Zemljinu orbitu.

Kako već biva u životu, 12. travnja Gagarin je uspješno lansiran u orbitu oko Zemlje i svijet se iz temelja promijenio. Iako je Vostok 1 ostao u svemiru samo sat i 48 minuta, dostatno za obilazak oko Zemlje, SSSR je dokazao da ima tehnologiju ne samo za sigurno lansiranje ljudi u svemir nego i za njihov povratak na Zemlju. Već je astronaut German Titov (1935. – 2000.), u Vostoku 2 ostao u orbiti dulje od dana. Andrijan Nikolajev (1929. – 2004.), u Vostoku 3 u orbiti je ostao tri dana, 22 sata i 22 minute. Valerij Bikovski (1934. – 2019.), u Vostoku 5 u orbiti oko Zemlje ostao je četiri dana i 23 sata. U Vostoku 5 u svemir je otišla i prva žena astronaut Valentina Tereškova (rođena 1937.), vojna pilotkinja kao i ostali kolege. Svi su letovi projekta Vostok obavljeni od 12. travnja 1961. do 16. lipnja 1963., a iduće godine zamijenjen je naprednijim programom Voshod.

Mornarički pilot u svemiru

Program Mercury službeno je pokrenut 7. listopada 1958. s ciljem razvoja tehnologija koje će dugoročno omogućiti slanje ljudi u svemir, a kao odgovor na Sputnik 2 i Lajku. Projekt je prvotno nazvan Astronaut, no Eisenhower nije htio da se previše veže uz pilote. Ubrzo će postati jasno zašto.

Od samog početka Mercury nije imao prioritet u razvoju. U osnovi bio je to projekt kojim su u svemir namjeravali poslati majmune kako bi na njima testirali sustave za održavanje životnih funkcija. Prvi let kapsule s čimpanzom Hamom u raketi Mercury-Redstone 2 obavljen je 31. siječnja 1961., više od tri godine poslije Lajke. Stoga ne čudi da su američki novinari od tog uspjeha zapravo napravili neuspjeh ismijavajući program. Tomu nimalo nije pomoglo ni lansiranje rakete Mercury-Atlas 5, koja je u orbitu oko Zemlje 29. studenog 1961. ponijela čimpanzu Enosa. Da bi najava predsjednika Kennedyja da će SAD poslati ljude na Mjesec imala ikakvu težinu, NASA je pod hitno u svemir morala poslati čovjeka.

No, to nije bilo nimalo lako. Prvi let prvog američkog astronauta u raketi Mercury-Redstone 5 bio je izvorno planiran za ožujak 1960., no neprestano je odgađan. Na kraju je u kolovozu 1961. otkazan jer je opasnost od neuspjeha bila prevelika, a negativan bi publicitet bio gori od nikakvog. Drugi let, u naprednijoj raketi Mercury-Atlas 10, bio je planiran za listopad 1963., no i on je otkazan, kao i letovi na raketama Mercury-Atlas 11 i 12. U međuvremenu su Sovjeti potpuno “zagospodarili” svemirom.

Kako bi se donekle otklonio loš publicitet, koji se posredno odražavao i kroz nevoljkost američkih poreznih obveznika da je financiraju, NASA je 5. svibnja 1961. u suborbitu lansirala sudionika Drugog svjetskog rata i mornaričkog pilota, a tadašnjeg astronauta Alana Sheparda (1923. – 1998.). Suborbita znači da kapsula nije uspjela obići cijeli krug oko Zemlje zbog premale visine i premale brzine leta te je zapravo bila riječ o balističkoj putanji. Iako su stručnjaci i poznavatelji bili svjesni da taj uspjeh nije ni približno velik kao Gagarinov let, za veliku većinu neupućenih Amerikanaca bio je istinski dokaz da SAD ne zaostaje za SSSR-om. Tek će 20. veljače 1962. pilot iz Drugog svjetskog rata i Korejskog rata John Glenn (1921. – 2016.), postati prvi američki austronaut u orbiti oko Zemlje. Uspio je u orbiti ostati tek četiri sata i 55 minuta i obaviti tri obilaska oko Zemlje. Znatno važnije bilo je to što je uspio preživjeti sve faze leta uključujući i povratak. U zadnjoj misiji programa Mercury astronaut Gordon Cooper (1927. – 2004.), ostao je u raketi Mercury-Atlas 9 u orbiti jedan dan, deset sati i 19 minuta te je obišao Zemlju 22 puta. Cooper je lansiran u svemir 15. svibnja 1963. godine.

Iako je u početku Mercury bio zamišljen s puno skromnijim ciljevima, na kraju je postao uvod u znatno pretenciozniji program Apollo. Zahvaljujući Mercuryju razvijene su tehnologije za siguran boravak astronauta u svemiru i siguran povratak na Zemlju. Razvijena je i testirana navigacija u svemiru te upravljanje modulima. S obzirom na to da su NASA i američke tvrtke morale za Apollo razviti znatno naprednije tehnologije, najveći doprinos zapravo je bio razvoj sustava selektiranja i obuke astronauta.

Škola za astronaute

Još 1958. godine, prije nego je Mercury službeno pokrenut, na mogući odabir astronauta gledalo se prilično “opušteno”. Jedna od ideja bilo je raspisivanje javnog natječaja na koji bi se javljali dragovoljci spremni riskirati život za let u svemir. Kako su stručnjaci NASA-e za prve astronaute planirali majmune te stoga izradili visokoautomatizirane module kojima bi se upravljalo isključivo iz nadzornog središta sa Zemlje, ni ljudi nisu trebali imati ikakvo znanje o letenju. Trebali su biti tek dovoljno sposobni za naprezanja tijekom polijetanja. Tadašnje vodstvo NASA-e ulagalo je napore kako bi fokus nacije zadržalo na razvoju novih tehnologija, koje će imati širu primjenu od pukog leta čovjeka u svemir. Majmun koji se uspješno vrati iz svemira pokazao bi tehnološka dostignuća NASA-inih stručnjaka, a ne letačke sposobnosti životinje.

Na žalost vodstva NASA-e, do službenog je pokretanja Mercuryja na političkoj razini odlučeno da će se za astronaute moći prijavljivati samo vojni piloti. Službeno objašnjenje bilo je da će oni imati najbolje vještine i znanja o upravljanju svim vrstama letjelica u svim uvjetima. Pravi je razlog vjerojatno bio u tome što bi javnost puno prije prihvatila da u programu sudjeluju vojni piloti, koji su postali zvijezde tijekom Drugog svjetskog rata i Korejskog rata, nego, primjerice, akrobati ili alpinisti, kako je predlagala NASA.

S druge strane, Pentagon je ulagao goleme napore kako bi se što intenzivnije uključio u razvoj svih svemirskih programa. Slanje ljudi u orbitu otvaralo je mnoge nove mogućnosti, prije svega nesmetano špijuniranje golemih prostranstava SSSR-a. To se i ostvarilo 14. svibnja 1973., kad NASA u orbitu oko Zemlje šalje svemirsku postaju Skylab, koja djeluje do veljače 1974. godine. Ukupno devet astronauta (tri po misiji), imalo je, među ostalim, zadaću snimanja SSSR-a. Uskoro će brz razvoj špijunskih satelita učiniti špijunske svemirske postaje nepotrebnim pa će Skylab ostati jedina.

U siječnju 1959. pregledom 508 osobnika izdvojeno je 110 potencijalnih astronauta. Od toga je bilo samo pet pilota Marinskog korpusa te 47 mornaričkih pilota i 58 pilota ratnog zrakoplovstva. Zanimljivo je da tu početnu selekciju nije prošao niti jedan pilot kopnene vojske. Na kraju su dodatnom selekcijom od 110 u najuži izbor ušla 32 pilota.

I dok je administrativni odabir bio lak jer su svi kandidati pozvani na razgovor odmah pristali biti dio programa, puno je teže bilo osmisliti testove fizičke i psihičke spremnosti. Na kraju je osmišljen program testiranja koji je trajao cijeli tjedan. Danas se zna da su ti testovi bili previše rigorozni. Usprkos tomu, od 32 kandidata samo je jedan otpao. S obzirom na to odlučeno je da će selekciju proći samo kandidati s najboljim stručnim znanjem. Tako je NASA dobila kandidate koje je najmanje željela, ljude solidnog teorijskog znanja koji će s vremenom zahtijevati sve veći utjecaj u razvoju projekata Mercury, Gemini, a potom i Apollo. Danas se astronauti selektiraju prije svega zbog stručnog znanja te su ponajprije znanstvenici u svemiru.

Iako su prvotno trebali odabrati šest, na kraju je odabrano sedam budućih astronauta. Od marinaca je odabran John Glenn, iz mornarice također Alan Shepard, kao i Walter Schirra (1923. – 2007.), te Malcolm Carpenter (1925. – 2013.), a iz zrakoplovstva Donald Slayton (1924. – 1993.), Gordon Cooper i Virgil Ivan “Gus” Grissom (1926. – 1967.). Oni će potom postati i najodgovornije osobe za obuku budućih astronauta, uključujući i one iz programa Apollo.

Kako ostvariti neostvarivo?

Studija izvedivosti programa Apollo izrađivana je od srpnja 1960. do svibnja 1961. godine. Bila je to tek razrada mogućnosti djelovanja nakon okončanja projekta Mercury, temeljena na poboljšanju za njega razvijenih tehnologija. Kao osnovna zadaća odabrana je mogućnost razvoja svemirskog modula koji bi mogao primiti dva ili tri astronauta i u orbiti ostati nekoliko dana. Iduća faza obuhvatila bi razvoj svemirske postaje. Kao daleka mogućnost spominjao se let do Mjeseca, u početku tek u orbitu oko njega, a potom možda i slijetanje na površinu. Sve će se to iz temelja promijeniti Kennedyjevim govorom u kojem će objaviti da Amerikanci moraju prvi doći na Mjesec.

Od samog je početka bilo jasno da tehnologije razvijene za Mercury neće ni približno biti dostatne za let na Zemljin prirodni satelit. To se prije svega odnosilo na raketu koja je trebala podignuti astronaute s pripadajućim svemirskim brodom sa Zemlje, te na naprednije module koji su trebali omogućiti preživljavanje posade ne satima ili danima nego tjednima. Trebalo je usto razviti poseban Mjesečev modul, koji će se spustiti na Mjesec pa potom astronaute vratiti u zapovjedni modul.

Predsjednikova odluka da će SAD u roku kraćem od deset godina poslati astronaute na Mjesec imala je nekoliko velikih posljedica. Prva je bila da je NASA morala odustati od politike malih (i sigurnih) koraka te odmah početi razvoj vrlo složenih sustava i podsustava. NASA se stoga više nije mogla osloniti isključivo na svoje razvojne kapacitete, nego velik dio razvoja i proizvodnje prepustiti privatnim tvrtkama. Dotad su tvrtke tek bile isporučitelji podsustava koje su izrađivale prema projektima NASA-e.

Webbova korist

Danas zvuči nevjerojatno, no vodstvo NASA-e nije bilo 1961. nimalo oduševljeno programom Apollo. Tadašnji upravitelj James Webb bojao se da će “usisati” sve resurse te ugroziti ostale programe, prije svega razvoj satelita. Naravno, tu je bila i opasnost da cijeli program neslavno propadne, što bi vjerojatno dovelo do gašenja NASA-e ili njezine potpune rekonstrukcije s otpuštanjem svih ključnih ljudi. Kako bi doskočio otporu NASA-e, Kennedy je za predsjedavajućeg Nacionalnog vijeća za aeronautiku i svemir imenovao potpredsjednika SAD-a Lyndona Johnsona (1908. – 1973.), i praktički ga postavio na čelo programa Apollo. Johnson će nakon atentata na Kennedyja 22. studenog 1963. postati američki predsjednik i izvršit će još jači pritisak da se Apollo uspješno dovrši.

James Webb, koji je, među ostalim, bio i vješt političar, shvatio je da neće uspjeti zaustaviti Apollo i odlučio je iz njega izvući najveću korist. Zbog toga je izradio troškovnik koji je pokazao da će ukupni troškovi razvoja premašiti 20 milijardi dolara (171 milijardu u današnjoj vrijednosti). Na kraju će se pokazati da je Webbova procjena zapravo bila premala te da će ukupni troškovi programa Apollo biti 28 milijardi (240 milijardi u današnjoj vrijednosti). Od toga će na projekt Gemini biti potrošeno 1,3 milijarde (11,14 milijardi u današnjoj vrijednosti).

Projekt Gemini

Iako je Mercury postavio osnove za daljnji razvoj, bile su toliko slabe da je NASA morala pokrenuti poseban međuprogram nazvan Gemini. NASA je prije slanja ljudi na Mjesec morala saznati kako ljudsko tijelo reagira na dugotrajnu izloženost bestežinskom stanju i koja je razina zračenja u svemiru. Osim toga, morale su se testirati mogućnosti izrade skafandera i njihova uporabljivost. Bilo je važno i zaključiti kako upravljati svemirskim brodom uključujući i navigaciju. Poseban problem bio je kako sigurno spojiti dva svemirska broda.

Prva je zadaća bila razviti znatno veći modul dostatan za smještaj dvaju astronauta. Prvo testno lansiranje novog modula (bez posade) obavljeno je 8. travnja 1964. Modul je ostao u orbiti oko Zemlje četiri sata i 50 minuta te obavio 63 obilaska. Potom se nekontrolirano spustio na Zemlju tako da se operacija nije mogla smatrati uspješnom. Zbog toga je 19. siječnja 1965. lansiran Gemini 2 (također bez posade), s jedinim ciljem – kontroliranim povratkom u atmosferu. Modul je u orbiti ostao samo 18 minuta, tek toliko da uspješno zauzme poziciju za povratak u atmosferu. Iako je točka slijetanja promašena za 14 nautičkih milja, nosač zrakoplova USS “Lake Champlain” pronašao je modul i sigurno ga vratio. Naknadna provjera podataka pokazat će da je unutarnja temperatura tijekom prolaska kroz atmosferu bila previsoka te bi usmrtila astronaute.

Kako Gemini 2 nije bio sasvim uspješan, odluka da se Gemini 3 lansira s posadom bila je prerizična. Za misiju su odabrani Virgil Ivan “Gus” Grissom (već je bio u svemiru unutar programa Mercury) i John Watts Young (1930. – 2018.). Osnovni je cilj misije bio dokazati da je modul Gemini siguran za let u svemir te da neće ubiti astronaute, a sekundarni je bio obaviti prvo kontrolirano manevriranje. Lansiranje je izvršeno 23. ožujka 1965. godine. Modul je u orbiti ostao samo četiri sata i 52 minute te je tri puta obišao Zemlju. Tijekom ulaska u drugo oblijetanje svojim je raketnim motorima s visine od 161,2 km prešao u orbiti na 224,2 km i tako postao prvi koji je to uspješno obavio. Uslijedio je najvažniji dio leta – povratak u atmosferu. Budući da tijekom prolaska modula kroz gornji dio atmosfere radiokomunikacija ne funkcionira, osoblje NASA-e nije moglo biti sigurno jesu li astronauti preživjeli spuštanje sve do otvaranja kočećih padobrana. Iako je modul promašio zonu spuštanja za čak 84 kilometra, astronauti su preživjeli i promašivanje se smatralo tek manjim nedostatkom.

Naknada zaostatka

Uspjeh je otvorio put znatno zahtjevnijoj misiji Gemini IV, koja je počela lansiranjem 3. lipnja 1965. godine. Posadu su činili James Alton McDivitt (rođen 1929.) i Edward Higgins White II (1930. – 1967.). Za razliku od Geminija 3, koji je bio tek kratak let u svemir namijenjen provjeri ispravnosti modula, Gemini IV prva je američka misija u Zemljinoj orbiti koja je istinski nadoknadila zaostatak za Sovjetima. “Četvorka” je u orbiti ostala četiri dana, jedan sat i 56 minuta te obavila 66 obilazaka oko Zemlje. No, puno važniji bio je Whiteov dvadesetominutni prvi američki “hod” u svemiru 3. lipnja. Taj je eksperiment bio presudan dokaz da će skafanderi štititi astronaute tijekom hoda po Mjesecu. Doduše, prvi “hod” u svemiru obavio je 18. ožujka 1965. Aleksej Leonov (rođen 1934.) u misiji Voshod 2, a White je to uspio tek nekoliko mjeseci poslije. Gemini je usto bio usmjeren prema puno većem cilju, dok je Voshod imao tek propagandnu svrhu.

Budući da je za razvoj programa Apollo bio određen i po današnjim mjerilima nevjerojatno kratak rok, lansiranja u sklopu Geminija išla su svakih nekoliko mjeseci. Istodobno je trajao i Voshod i svjetski su mediji bili prepuni tekstova o svemiru i svemirskim putovanjima. Tako je već 21. kolovoza 1965. u svemir lansirana misija Gemini V s iskusnim astronautom Gordonom Cooperom i Charlesom “Peteom” Conradom (1930. – 1999.). Za usporedbu, Cooper je u misiji programa Mercury-Atlas 9 ostao u svemiru 34 sata, a s Geminijem V u orbiti oko Zemlje sedam dana, 22 sata i 55 minuta. Iako je primarna zadaća Geminija V bila dokazati mogućnost sigurnog ostanka u svemiru dovoljno dugo da se dođe do Mjeseca i vrati, nije naodmet bila ni činjenica da je oboren sovjetski rekord Vostoka 5 iz lipnja 1963. od četiri dana, 23 sata i sedam minuta. Amerikanci su konačno u svemiru pretekli Sovjete.

Istinski preokret u svemirskoj utrci donijet će iduće misije. Prvo je 4. studenog 1965. lansiran Gemini VII, a 15. studenog i Gemini VI-A. Posadu prvog činili su astronauti Frank Borman (rođen 1928.) i njegov vršnjak Jim Lovell, a drugog Walter Schirra i Thomas Stafford (rođen 1930.). Glavni cilj obiju misija bilo je simuliranje spajanja dvaju modula u svemiru. Gemini VI-A i Gemini VII približili su se 15. prosinca na samo 30 cm, čime je američko vodstvo definitivno potvrđeno. Osim toga, posada Geminija VII u orbiti je ostala 13 dana, 18 sati i 35 minuta. Pritom je astronautima prvi put dopušteno skidanje skafandera.

Spajanje s ATV-om

Prvo pravo spajanje dvaju modula u svemiru obavila je posada Geminija VIII, koju su činili Neil Armstrong (1930. – 2012.) i David Scott (rođen 1932.). Modul je lansiran 16. ožujka 1966., a spajanje s modulom bez posade (Agena Target Vehicle – ATV), uslijedilo je istog dana. Prvotno je bilo planirano da se prvo spajanje u svemiru obavi s Geminijem VI, no od toga se odustalo zbog kvara na ATV-u. U svakom slučaju, dokazano je da će se Mjesečev modul programa Apollo moći sigurno spojiti sa zapovjednim modulom koji će ostati u orbiti oko Mjeseca. S obzirom na zadaću, misija je trajala vrlo kratko, tek deset sati i 41 minutu.

Misija Gemini IX-A imala je najviše problema. Prvo je izvorna posada, koju su činili Elliot See (rođen 1927.) i Charles Bassett (rođen 1931.), poginula 28. veljače 1966. u padu aviona T-38 kojim je letjela u pogon McDonnell Aircrafta u St. Louisu kako bi pregledala svoj modul. U misiju je upućena pričuvna posada, koju su činili Thomas Stafford te Gene Cernan (1934. – 2017.). Lansiranje je zakazano za 17. svibnja 1966., no tijekom njega uništen je ATV s kojim se Gemini IX trebao spojiti. Zbog toga je uporabljena pričuvna ATDA (Augmented Target Docking Adapter). Odgođeno lansiranje obavljeno je 3. lipnja 1966. Do spajanja s ATDA-om nikad nije došlo zbog tehničkih problema. Ni testiranje sustava za autonomno kretanje astronauta u svemiru (Astronaut Maneuvering Unit – AMU), nije uspjelo jer je Cernan imao problema sa skafanderom.

Zbog toga je posada Geminija X, koju su činili John Watts Young te Michael Collins (rođen 1930.), dobila, među ostalim, i zadaću dodatnog testiranja skafandera. Misija je počela 18. srpnja 1966. i trajala je dva dana, 22 sata i 46 minuta. Michael Collins dvaput je bio u svemiru: prvi put 19. srpnja ukupno 49 minuta i drugi put 20. srpnja 39 minuta. Pritom je obavio i manje zahvate na ATV-u koji je ostao nakon misije Gemini VIII.

Posada misije Gemini XI, koju su činili Charles “Pete” Conrad i Richard Gordon (1929. – 2017.) obavila je 12 eksperimenata u svemiru te se uspješno spojila s ATV-om. Misija je počela 12. rujna 1966. i trajala je dva dana i 39 minuta.

Zadnja je misija programa Gemini bila dvanaesta. Posadu su činili Jim Lovell i Edwin “Buzz” Aldrin (rođen 1930.). Nakon spajanja s ATV-om posada je obavila čak tri izlaska u svemir u ukupnom trajanju od pet sati i 30 minuta.

Program Gemini time je uspješno dovršen. Osim jednog neuspješnog lansiranja ATV-a, većih problema nije bilo. Niti jedan astronaut nije poginuo tijekom lansiranja, boravka u svemiru i povratka. Svi su ciljevi uspješno ostvareni, a mnogi i premašeni. Idući cilj bio je Mjesec.

(nastavit će se)

Mario GALIĆ