Nakon što je Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku, zapadnoeuropskoj politici popuštanja konačno je došao kraj, a Europa i svijet ušle su u najmasovniji i najkrvaviji sukob u povijesti

 

Nakon Prvog svjetskog rata u kolektivnu svijest zapadne Europe duboko su se ukorijenili prizori strašnih ratnih krvoprolića, gladi, bolesti i siromaštva. Tad su prvi put osim vojnih žrtava u većoj mjeri bile uključene i civilne. Rat koji je trebao okončati sve ratove i u koji su vojnici ispraćani pjesmom i cvijećem u svojim puškama pretvorio se tako u neizbrisivu traumu.

Europa se dugo oporavljala od njegovih posljedica. Njemačka je Versailleskim mirovnim ugovorima praktički proglašena jedinim krivcem za rat. Nametnute su joj teške reparacije i oduzeti dijelovi teritorija. Takva situacija bila je jedan od okidača za jačanje nacionalizma u njemačkoj unutarnjoj politici, koji će u konačnici 1933. na vlast dovesti Adolfa Hitlera (1889. – 1945.) i njegovu Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP). Njihovi glavni ciljevi nakon dolaska na vlast bili su germanski ekspanzionizam, istrebljenje Židova i rasna segregacija.

Nitko od vodećih političara zapadnih zemalja, posebice Velike Britanije i Francuske, nije želio novi rat i probleme s Njemačkom. Ne iznenađuje stoga njihovo ponašanje u idućim godinama i pasivan odnos prema sve češćim njemačkim vanjskopolitičkim zahtjevima.

Agresivna politika

Prvi radikalniji njemački potezi bili su istupanje iz Lige naroda, otvoreno odbijanje provedbe Versailleskih ugovora, zatim povratak Saarskog područja 1935. i ponovna militarizacija Rajnske oblasti 1936. godine. Hitler je nakon toga nastavio testirati strpljenje anglo-francuskih političara te u ožujku 1938. pripaja Austriju (Anschluss). Nakon dugih pregovora i prijetnji austrijskoj vladi, austrijski nacist Arthur Seyss-Inquart (1892. – 1946.), imenovan je kancelarom. Ubrzo je pozvao njemačku vojsku u Austriju i okupacija je konačno izvršena, a poslije i potvrđena gotovo stopostotnim plebiscitom.

Premda je taj čin značio izravno kršenje Versailleskih ugovora, zapadne sile opet nisu ozbiljnije reagirale. Njemački diktator bio je ohrabren takvim slijedom događaja pa se okrenuo sljedećem cilju, a to je bilo pripojenje područja planinskog masiva Sudeta u Čehoslovačkoj u kojem je živio velik broj Nijemaca.

Hitler je velik oslonac u svojoj politici prema Sudetima imao u Konradu Henleinu (1898. – 1945.), vođi stranke sudetskih Nijemaca. Henlein je zajedno s Hitlerom u proljeće 1938. u Karlovim Varima (njem. Karlsbad), izradio program o širokoj autonomiji Sudeta, koji je ubrzo bio upućen čehoslovačkoj vladi. Prag je odbio tu mogućnost, nakon čega počinje lažna propaganda iz Berlina temeljena na dezinformacijama o ugroženosti i diskriminaciji sudetskih Nijemaca. Vlada Trećeg Reicha pozivala se na pravo njemačke manjine na samoodređenje i želju da postane dio Njemačke.

 

 

Chamberlainove procjene

Britanska i francuska vlada kao i kod prethodnih kriza nastavile su politiku popuštanja. Vođa Konzervativne stranke i britanski premijer Arthur Neville Chamberlain (1869. – 1940.), bio je glavni pobornik te političke doktrine. Smatrao je da je Versailleski ugovor nepravedan prema Njemačkoj i da njemački narod kao i ostali narodi ima pravo na vlastito opredjeljenje. Stoga i ne čudi činjenica da se i u dijelu britanske javnosti njemačko pripojenje Austrije i traženje da se isto učini i sa Sudetima smatralo njihovim legitimnim pravom. Dobar dio javnog mnijenja i britanskih političara prikazivao je Njemačku kao svojevrsnu žrtvu francuske militarističke politike nakon Prvog svjetskog rata. Mnogi su smatrali da se bolje približiti Njemačkoj kako bi se smanjila francuska snaga u Europi.

Međutim, Chamberlain i njegova vlada pogrešno su procijenili francusku snagu te nisu uvidjeli da je njihova saveznica zapravo još uvijek iscrpljena posljedicama prethodnog rata. Osim toga, britanska geopolitička strategija nije se pretjerano fokusirala na istočni dio Europe i nije im previše smetalo da Njemačka na tom području ojača svoj utjecaj. S druge strane, dio povjesničara smatra da je politikom popuštanja Velika Britanija zapravo željela dobiti na vremenu kako bi se njezina vojska bolje naoružala i bila spremna za eventualni rat. Drugi dio povjesničara razloge takve politike vidi u britanskoj procjeni da Njemačka, pa ni Italija, neće tražiti više od onog što smatraju da im povijesno pripada. Čini se da se Chamberlain ipak više vodio tim drugim razlogom, što će pokazati i daljnji razvoj događaja.

Sazivanje konferencije

Britanski premijer uspio je uvjeriti francuskog kolegu Édouarda Daladiera (1884. – 1970.), da je politika popuštanja ispravna i da će se Hitler zadovoljiti pripojenjem Sudeta te da neće tražiti daljnje teritorijalne ustupke u Europi. Čehoslovačka je tako ostavljena na vjetrometini i nije imala nikakve šanse, pogotovo nakon što je u kolovozu 1938. britanski izaslanik lord Walter Runciman (1870. – 1949.), poslan u Čehoslovačku kako bi nagovorio tamošnju vladu na popuštanje Hitleru zbog izbjegavanja sukoba. Ta su nagovaranja intenzivirana nakon sastanaka Hitlera i Chamberlaina, najprije 15. rujna 1938. u Hitlerovoj rezidenciji u Berchtesgadenu, a tjedan poslije i u Godesbergu, gdje je njemački diktator osim okupacije Sudeta tražio i da čehoslovačko stanovništvo na tom području ostavi svu svoju imovinu.

Hitler je praktički dao ultimatum da se njegovim zahtjevima udovolji do 1. listopada. Chamberlain je razdoblje od 23. do 29. rujna iskoristio ponajprije kako bi nagovorio Daladiera da zajedno objasne čehoslovačkoj vladi da je prepuštanje Sudeta vrijedno očuvanja mira. Čehoslovački političari nisu se lako mirili s takvim razvojem događaja pa je proglašena opća mobilizacija. Neizvjesna situacija navela je i Francusku na proglašenje djelomične mobilizacije, dok je Velika Britanija u pripravnost stavila samo mornaricu.

Chamberlain je pod svaku cijenu želio očuvati mir pa je od talijanskog fašističkog vođe Benita Mussolinija (1883. – 1945.), tražio da predloži sazivanje konferencije kojoj bi osim njih dvojice nazočili Daladier i Hitler. Mussolini je u suradnji s njemačkim ministarstvom vanjskih poslova vrlo brzo konkretizirao taj prijedlog te je već 29. rujna u Münchenu održana konferencija četvorice vođa, kojoj je nazočilo još nekoliko osoba iz njihova užeg kabineta. Zanimljivo je da na konferenciju nije pozvan sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin (1879. – 1953.), zato što je Chamberlain smatrao da bi njegovi interesi u istočnoj Europi mogli biti kobni za uspješnost dogovora.

 

Uzaludan prosvjed

Konferenciju je obilježio agresivan Hitlerov nastup i popuštajući ton Britanaca i Francuza. Pojačavši prijašnje zahtjeve, Hitler je tražio da se nakon uspostave njemačke vlasti u Sudetima hitno evakuira češko stanovništvo. Premda se Daladier zalagao da na sastanku sudjeluju i predstavnici Čehoslovačke, Hitler je to odlučno odbio. Potpuno poniženi, na kraju su morali razvoj događaja čekati u sobi do one u kojoj se održavala konferencija.

Nakon dugih razgovora ujutro 30. rujna 1938. godine Chamberlain, Daladier, Hitler i Mussolini potpisali su Münchenski sporazum. Odlučeno je da se Njemačkoj prepušta područje Sudeta te da će se okupacija izvršiti u četirima fazama u roku od tjedan dana. Nisu to bile jedine loše vijesti za čehoslovačke promatrače na konferenciji: veleposlanika u Njemačkoj Vojtěcha Mastnog (1874. – 1954.) i djelatnika ministarstva vanjskih poslova Huberta Masaryka (1896. – 1982.). Naime, osim što se Čehoslovačka morala odreći Sudeta, određeno je i da će dijelovi njezina teritorija pripasti Mađarskoj te Poljskoj. Zgroženi Mastný i Masaryk pokušali su prosvjedovati protiv potpisanog sporazuma, no britanski su ih predstavnici spriječili, rekavši kako će se u slučaju neprihvaćanja odredbi morati sami suočiti s nacističkom Njemačkom.

Naposljetku su prihvatili sporazum kao nužno zlo jer je zemlji prijetila potpuna njemačka okupacija. Sporazum oko Čehoslovačke nije bio jedini na toj konferenciji. Chamberlain je bez prethodne konzultacije s Daladierom potpisao s Hitlerom sporazum o nenapadanju. Nakon povratka u London, Chamberlain je okupljenim novinarima na aerodromu entuzijastično izjavio da je u Münchenu postignut “mir za naše vrijeme”. Smatrao je da će dogovoreni teritorijalni ustupci zadovoljiti Hitlera te da je Europa izbjegla rat. Većina britanskog javnog mijenja dijelila je njegovo mišljenje, a najpoznatiji oponent bio je Winston Churchill (1874. – 1965.), koji je smatrao da su Britanci doživjeli težak moralni poraz žrtvujući samostalnost jedne zemlje. Budući događaji pokazat će da je bio u pravu i da je Chamberlainova politika popuštanja bila potpuni promašaj.

 

Pripajanje kao pravi cilj

Münchenski sporazum bio je uvod u raspad Čehoslovačke s obzirom na to da je njezina vlada imala rok od tri mjeseca za dogovore s mađarskim i poljskim vodstvom oko teritorijalnih pitanja. Kako u tome nisu uspjeli, dijelovi čehoslovačkog teritorija s većinskim mađarskim i poljskim stanovništvom pripali su tim zemljama. Istodobno je u Slovačkoj, uz potporu nacističke Njemačke, sve više jačala nacionalistička propaganda, koja je za cilj imala stvaranje neovisne države. Nakon Hitlerova konstantnog pritiska i prijetnji češkom vodstvu, Slovačka je 13. ožujka 1939. proglasila neovisnost, a za predsjednika je izabran katolički svećenik monsinjor Jozef Tiso (1887. – 1947.).

Kako je bio velik pobornik Hitlera i njegove ideologije, nije neobično što se Slovačka pretvorila u marionetsku državu Trećeg Reicha. Zapravo, pravi Hitlerov cilj komadanja Čehoslovačke bila je njezina potpuna okupacija nakon što je prethodno potpuno iscrpi unutarnjopolitičkim nesuglasicama i sukobima sa susjednim zemljama. Kad je u tome konačno uspio, 15. ožujka 1939. okupirao je preostali dio Čehoslovačke. Prethodno je prijetio bombardiranjem Praga ako mu se ne dopusti prolaz kroz Češku. Njemačka je tako bez ispaljenog metka i vještim, ali nesmiljenim diplomatskim manevrima proširila teritorij i u ruke dobila moćnu čehoslovačku industriju. Okupirani teritorij nazvan je Češko-moravski protektorat.

Suprotno Chamberlainovu uvjerenju, nacisti nisu prestali s agresivnim ekspanzionizmom, nego su ga nastavili s ciljem ujedinjenja svih teritorija na kojima žive izvorni njemački govornici. Sljedeći na redu bio je zahtjev prema Poljskoj. Hitler se koncentrirao na Poljski koridor, koji je zajedno s teritorijem Slobodnog grada Gdańska (Danzig) dijelio njemački teritorij Istočnu Prusku od matice. Ohrabren prethodnim uspjesima i pasivnošću zapadnih zemalja, Hitler je uputio zahtjev prema poljskoj vladi da se Gdańsk prepusti Njemačkoj.

Nakon što je poljsko vodstvo taj prijedlog odbilo, Hitler se odlučio za napad i 3. travnja 1939. zapovjedio je Wehrmachtu da se pripremi za invaziju koja će početi 1. rujna. Nije mu smetalo ni što je Chamberlain 31. ožujka Poljskoj dao formalno jamstvo da će zadržati teritorij u tadašnjim granicama. Kako je Poljska graničila sa SSSR-om, njemačko je vodstvo odlučilo sklopiti pakt s ideološkim protivnicima i tako eliminirati opasnost od eventualne borbe na dvjema frontama ako bi poljske saveznice Francuska i Velika Britanija vojno intervenirale.

Potpisivanjem pakta o nenapadanju 23. kolovoza 1939. u Moskvi, poznatog i kao pakt Ribbentrop-Molotov, Njemačka je uspjela u naumu da vanjskopolitički i vojno izolira Poljsku. Poslije će se pokazati da pakt nije sadržavao samo akt o međusobnom nenapadanju nego i podjelu interesnih sfera u Poljskoj, Rumunjskoj, Finskoj te baltičkim zemljama. Osim komadanja zemalja, dogovorena je i trgovinsko-tehnološka razmjena.

 

Insceniran povod

Njemačka je imala otvoren put prema invaziji na Poljsku, a trebalo je samo naći povod. Njega su nacisti doslovce inscenirali 31. kolovoza 1939., optuživši Poljake za napad na pograničnu radijsku postaju Gleiwitz (Gliwice). Njemački vojnici odjeveni u poljske odore izvršili su lažni prepad na radijsku postaju i potom javnosti prikazali tijela prije ubijenih civila. Prikazavši tako Poljake kao agresivne nacionaliste, Nijemci su već idućeg dana, 1. rujna u zoru, počeli napad na Poljsku. Njemački bojni brod “Schleswig-Holstein” počeo je snažno bombardiranje poljskog vojnog postrojenja na poluotoku Westerplatteu kod Gdańska, čime je počeo Drugi svjetski rat.

Usprkos tomu što su Poljska i Velika Britanija nekoliko dana prije potpisale sporazum o savezništvu, kojim su jamčile obostranu zaštitu u slučaju da jedna od njih bude napadnuta, Hitler je bio uvjeren kako Britanci i Francuzi neće intervenirati. Procjena je bila pogrešna jer su Velika Britanija i Francuska nakon vijesti o prvim napadima na Gdańsk poslale Njemačkoj ultimatum pod prijetnjom objave rata ako u roku od dva dana ne obustavi invaziju. Kako Njemačka to nije učinila, Velika Britanija i Francuska objavile su 3. rujna rat. Premda je Hitler bio iznenađen, brzo je reagirao slanjem dodatnih snaga Wehrmachta u Poljsku.

Operacija kodnog imena Fall Weiss povjerena je general-pukovniku Gerdu von Rundstedtu (1875. – 1953.). Njegov je cilj bio taktikom munjevitog rata (Blitzkrieg), poraziti poljske snage prije nego im u pomoć priteknu Saveznici i prije nego sami Poljaci uspiju mobilizirati još snaga. Njemačka je u napadu na Poljsku imala milijun i pol vojnika, a poljska vojska u obrani oko milijun. Već u prvim danima invazije bilo je jasno da se poljska vojska unatoč hrabrosti ne može nositi s modernijom i većom njemačkom silom te visokomobilnim načinom ratovanja koji je uključivao razorne zračne snage i oklopništvo na tlu. Poljacima je nužno trebala potpora Saveznika kako bi izbjegli brzu kapitulaciju.

Posljednji otpor

Francuska je odlučnost u zaustavljanju njemačke agresije pokušala pokazati mobiliziranjem četiri milijuna vojnika. Nakon pada Gdańska pokrenula je 7. rujna ofenzivu na Saarsko područje kako bi se smanjio daljnji pritisak na Poljsku. U početku je bila uspješna, ali ubrzo je usprkos brojčanoj nadmoći zaustavljena zbog dobro utvrđenog njemačkog obrambenog sustava. Bilo je jasno da francuska vojska još uvijek nije spremna za rat, dok je britanska strana smatrala da nije riječ o pravom ratu te da će sve ubrzo prestati. Tako su Poljaci ostavljeni da se sami brane odzastrašujuće njemačke vojne mašinerije.

Njemačka vojska nastavila je brzo napredovati, a kad je Poljsku 17. rujna s istoka napala i Crvena armija, postalo je jasno kako je kapitulacija samo pitanje dana. Otpor je bio snažan, primjerice, branitelji Varšave bili su izloženi desetodnevnom snažnom bombardiranju. Grad je 27. rujna 1939. pao u ruke Nijemaca, a posljednji poljski džepovi otpora slomljeni su 6. listopada, kad je Poljska i službeno poražena te podijeljena između Njemačke i SSSR-a. Za Poljsku tek tad počinje niz najvećih tragedija u njezinoj povijesti, obilježen egzekucijama časnika i intelektualaca te progonom i diskriminacijom stanovništva, posebno židovskog podrijetla.

Najgore razdoblje u povijesti

Drugi svjetski rat ulazi nakon okupacije Poljske u mirnu fazu. U Njemačkoj to razdoblje dobiva naziv Sitzkrieg (sjedeći rat), Francuzi su ga nazivali drôle de guerre (šala od rata), dok se u Britaniji popularizirao naziv lažni rat (Phoney War). Bilo je to razdoblje obostrane pripreme za nove vojne operacije, koje će se nastaviti u proljeće 1940. njemačkom okupacijom Danske, Norveške, Belgije, Nizozemske i Luksemburga te konačno samim napadom na Francusku. No, 1. rujna 1939. bio je prvi dan šestogodišnjeg razdoblja koje slobodno možemo nazvati najgorim u povijesti ljudske civilizacije.

Prema podacima  Hrvatske enciklopedije, u Drugom svjetskom ratu sudjelovala je čak 61 od ukupno 67 tadašnjih svjetskih zemalja, a sam rat vodio se na teritoriju čak 40. Od približno 110 milijuna sudionika rata, oko 50 milijuna poginulo je, a 35 milijuna bilo je ranjeno. Rat su obilježila masovna stradanja civilnog stanovništva, masovna pogubljenja velikog broja ljudi te sustavna istrebljenja (genocid) cijelih naroda (Židovi, Romi) u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima i logorima smrti. Prema procjeni, u nacističkim logorima smrti ubijeno je približno deset milijuna ljudi, od čega između pet i pol i šest milijuna Židova.

Josip BULJAN