U Prvom svjetskom ratu do punog je izražaja došla do tada već uočena potreba što je moguće boljeg prikrivanja vojnika na bojišnici, pa većina zaraćenih oružanih snaga prilagođava svoje odore

Prvi svjetski rat, globalni sukob koji je bio najintenzivniji na europskim prostorima,donio je niz velikih promjena na vojnotehničkom i taktičkom planu. Prvo, manevarsko razdoblje rata bilo je relativno kratko, a u njemu su naglo i teško desetkovani ljudski resursi, a ranije pripremljene materijalne pričuve brzo su potrošene. Slijedilo je dugo, iscrpljujuće razdoblje pozicijskog (rovovskog) ratovanja. Karakterizirale su ga dugotrajne frontalne borbe, neprekidna, stabilizirana crta bojišta strateških razmjera te dominacija defenzive.

U takvom načinu ratovanja težište je na opsežnom i temeljitom fortifikacijskom uređenju obrambenih položaja, njihovu popunjavanju jakim snagama i relativno statičnom rasporedu snaga i sredstava po bojišnici i dubini. Takav je rat rezultat ravnoteže snaga protivničkih strana, te ravnoteže napada i obrane. Konkretno, već u ljeto 1914. godine milijunske vojske zaraćenih zemalja pokrile su gotovo sav slobodan operativni prostor, a kako im je pokretljivost bila mala, paljbena moć ujednačena, a gubici iznimno veliki došlo je do stabilizacije bojišta i prelaska na pozicijsko ratovanje.

Svi se prilagođavaju

U novim ratnim okolnostima do punog je izražaja došla do tada već uočena potreba što je moguće boljeg prikrivanja vojnika na bojišnici, pa većina zaraćenih oružanih snaga tome prilagođava svoje odore. Standardna gornja odjeća kopnenih snaga bile su bluze s kragnama kopčane neposredno ispod vrata. Ispod njih nosile su se košulje bez kragne te hlače. Neke su vojske kao standardnu obuću imale masivne cipele “gojzerice“ ispod kojih su nošeni tzv. obojci (platnene trake koje su se omotavale oko noge), a koji su mogli dosezati i do koljena. Opremale su također svoje vojnike kožnatim čizmama, iako vrlo rijetko. Ipak, u gotovo svim oružanim snagama čizme su primarno bile obuća časnika i konjaništva.

Streljivo, oprema vojnika i hrana nosila se u velikim naprtnjačama, te na opasačima koji su bili učvršćeni uprtačima, tj. remenima preko ramena kojima se teško opterećeni opasač pridržavao da ne sklizne s vojnika. Za zimske uvjete uvodi se specifičan oblik kaputa – šinjel, dok je konjaništvo radi praktičnijeg jahanja uglavnom zadržalo kratke dolame. Boja odora u većini zemalja nastoji što je moguće više “poistovjetiti“ vojnika s terenom na kojem se nalazi. Zato je njemačka vojska uvela jednobojne sivo-zelene odore, Britanci su zadržali svoje kaki odore (v. prethodni tekst Prekretnica na jugu Afrike, HV 601), Austro-Ugarska sive odore, a Rusija svjetlije sive bluze i tamnoplave hlače. Iznimku čine francuske oružane snage, koje u kopnenoj vojsci zadržavaju odore upadljivih boja, pa njihovo pješaštvo i topništvo nosi u početku rata sivo-plave kapute, intenzivno crvene hlače i crvene kape, po obliku vrlo slične kapama unionističke vojske u Američkom građanskom ratu. Tolika je zamjetljivost vjerojatno pridonijela značajnim francuskim gubitcima u početku rata, zbog čega se crvene hlače zamjenjuju sivoplavim (u istoj boji kaputa), a umjesto kape, na bojišnici se uvodi kaciga.

Odgovor na šrapnele

Potreba za kacigom pojavila se još prije, u pozicijskom ratovanju tijekom Rusko-japanskog rata (1904. – 1905.) Naime, tad je zabilježen vrlo velik broj vojnika obje zaraćene strane ranjenih u glavu i vrat zbog masovne uporabe šrapnela, tj. topničkog streljiva opremljena tempirnim upaljačem te punjenog olovnim ili čeličnim kuglicama s relativno slabim izbacnim punjenjem. Nakon ispaljenja granata se pomoću tempirnog upaljača aktivira na željenoj visini iznad cilja, pri čemu izbacno punjenje velikom brzinom izbacuje kuglice, slično sačmi iz lovačke puške, koje su pogađale manje ili više nezaklonjene vojnike, zbog čega se koristila ponajprije protiv žive sile. U nekim vojskama šrapneli su činili više od dvije trećine ukupnog topničkog streljiva. No, unatoč izvješćima s Dalekog istoka, većina europskih zemalja kacige stavlja ili ponovno vraća u uporabu tek pred izbijanje I. svjetskog rata. U uvjetima rovovskog ratovanja glava i vrat vojnika postali su najviše izloženi i samim time najviše ranjavani dijelovi tijela. Jedina europska vojna sila koja je kacige još otprije imala kao standardnu opremu pješaštva bila je Prusija koja je vrlo karakterističnu kacigu sa šiljkom na tjemenom dijelu uvela neposredno nakon Napoleonskih ratova, a nakon ujedinjenja postala je to standardna kaciga njemačke vojske. Sredinom rata pokazala se kao nedovoljna za zaštitu, pa se uvodi nova kaciga M16 nazvana Stahlhelm (“čelična kaciga“). Vrlo brzo nakon početka rata kacige uvode gotovo sve zaraćene strane osim Rusije.

Stopala i prikrivanje

Osim uvođenja kacige, brutalna stvarnost rovovskog ratovanja pokazala je potpunu neprimjerenost kombinacije gojzerica i obojaka, jer su bili jedan od značajnih čimbenika bolesti nazvane rovovsko stopalo. Karakterizirale su je ozbiljne promjene na stopalima nalik zeblinama, nastale nakon dugotrajnog izlaganja hladnoći, vlazi, hladnoj vodi ili blatu. Javljala su se u uvjetima niskih temperatura, iznad točke smrzavanja, a njihovu su nastanku pridonosili nekretanje i tijesna obuća, a ako se nisu sanirala na vrijeme obično su završavala gangrenom i amputacijom noge. Gotovo sve zaraćene strane zbog toga postupno uvode kožnate čizme za sve pripadnike kopnene vojske. Gojzerice s obojcima zadržavaju jedino britanska i austrougarska vojska.

Tijekom I. svjetskog rata uočena je i potreba za boljim “uklapanjem“ vojnika u okolinu, pa se počinju koristiti maskirne sheme za prikrivanje većih borbenih sustava (topničkih oruđa, oklopnih vlakova, borbenih zrakoplova, elemenata logističke infrastrukture i sl.). Maskirne se sheme za vojne odore ne primjenjuju, osim što njemačke jurišne postrojbe tako počinju bojiti svoje kacige, prije svega kako bi smanjile njihov metalni odbljesak, a zatim i kako bi vizualno “razbile“ nadaleko prepoznatljivu formu kacige. Savezničke postrojbe nisu primjenjivale dodatno prikrivanje pojedinaca, osim kod snajperista koji su zbog prirode svoje djelatnosti razvili vrlo inovativne oblike prikrivanja, uglavnom korištenjem materijala iz neposrednog okruženja u kojem su djelovali.

Oprema za novi rod
Pojava ratnog zrakoplovstva u I. svjetskom ratu, novog vojnog roda, a poslije grane, rezultirala je traženjem odgovarajuće odjeće za letačko osoblje. U tadašnjim je zrakoplovima posada bila izložena snažnim strujanjima zraka i velikim hladnoćama na visinama na kojima su borbeno djelovali jer kabina praktično nije postojala, kao ni sustav grijanja. Zbog potrebe veće zaštite od hladnoće i vjetra, letačko osoblje oprema se specijalnim kožnatim kombinezonima, jaknama ili kaputima, vrlo često podstavljenim krznom, te podstavljenim čizmama i debelim rukavicama. Vrat i lice štitilo se šalovima, koji su nerijetko bili i iz civilne odjeće, a glava kožnatim kapama s
ili bez krznenog umetka. Te kape bile su gotovo jednake u većini oružanih snaga, razlika je bila uglavnom u boji. Imale su niz dodataka koji su omogućavali montažu naočala, no obično su zaštitnim naočalama bile opremljene samo kape pilota, dok ih ostali dio posade uglavnom nije imao, kao niti posade promatračkih balona. Izvan borbenih djelovanja, letačko je osoblje nosilo standardne svakodnevne odore svojih oružanih snaga s oznakama zrakoplovstva kojim se nastojalo dodatno pokazati elitizam nove grane oružanih snaga. Mornaričke su odore uglavnom zadržale svoj oblik, formu i boje s početka XX. stoljeća i nisu se mijenjale u većoj mjeri.

Nevojnička odjeća

Manfred von Richthofen, najpoznatiji zračni as I. svjetskog rata u krznenom kaputu. S obzirom na ledenu hladnoću koja je prijetila svim tadašnjim pilotima, nije ni čudno da su nosili i “nevojničku“ odjeću (Foto: San Diego Air and Space Museum/Flickr)

Autor: Marinko OGOREC