Razvoj komunikacijsko-informacijskih tehnologija i reorganizacija koncepata djelovanja vojske nakon 2000. godine doveli su do repozicioniranja mjesta i uloge zemaljskih radiorelejnih veza unutar vojnih mreža

Iskustva stečena u vojnim operacijama s početka XXI. stoljeća dovela su do promjena u sustavima komunikacijsko-informacijske potpore misijskom sustavu zapovijedanja i nadzora (command and control system – C2S) i to na svim poljima: organizacijskom, doktrinarnom i tehničko-tehnološkom.

Digitalizacija komunikacijskih mreža devedesetih godina, nošena na krilima tržišne ekonomije, utrla je put prema tzv. višeuslužnim mrežama konvergencije (engl. network convergence). Različite infrastrukturne platforme velike propusnosti omogućile su globalnu dostupnost multimedijskih informacijskih sadržaja, što se odrazilo i na oružane snage. Moderne vojske tijekom “klasičnih” vojnih djelovanja žele i informacijsku dominaciju, a to, među ostalim, postižu poboljšanjem protoka informacija u područjima s nedovoljno izgrađenom elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom. To znači da trebaju osigurati brzu uspostavu bežičnih mrežnih okosnica sve zahtjevnijih prijenosnih kapaciteta.

Pomoć komercijalnih kapaciteta

U svrhu što brže reakcije na operativne zahtjeve za brzu razmjestivost i djelovanje snaga, današnje se vojne taktičke komunikacijske mreže oslanjaju na stratešku, u mirnodopskom razdoblju već izgrađenu okosnicu. U ekspedicijskim uvjetima djelovanja koristi se globalna informacijska (mrežna) infrastruktura, uglavnom temeljena na premreženim satelitskim platformama. U nacionalnim se okvirima na teritoriju matične države satelitske veze zbog visoke cijene koriste samo u nužnim slučajevima. Glavni je oslonac povezivanja još uvijek na zemaljskoj infrastrukturi, koju najčešće čini kombinacija vojnih i komercijalnih zakupljenih kapaciteta. Takva statična infrastruktura podrazumijeva potreban broj pravodobno pripremljenih mrežnih sučelja u vidu pristupnih točaka – tzv. točaka prisutnosti (Point of Presence – PoP) za priključenje misijskih taktičkih mreža razmjestivih snaga (Standard Tactical Entry Points – STEPs).

Za potrebe ekspedicijskih snaga, kakvima raspolažu samo najveće vojne sile ili savezi, razvijaju se mreže velikih prijenosnih kapaciteta između matičnog strateškog sjedišta (glavnog operativnog zapovjedništva/stožera) i zapovjedništava u području operacije. Te mreže za spojne putove najčešće koriste satelitske i zemaljske (terestričke) radiorelejne veze. Prve su na udaljenostima izvan područja radijske vidljivosti (Beyond Line-Of-Sight – BLOS), a druge unutar njega (Line-Of-Sight – LOS). Produljenje zemaljskih radiorelejnih veza provodi se prostornim razmještajem radiorelejnih međupostaja postavljenih na osiguranim (branjenim) lokacijama, složenijim radiorelejnim čvorištima ili odbijanjem elektromagnetskih valova od sloja troposfere posebnom tehnikom raspršivanja (radiotroposkaterski sustavi).

Da bi se postigla potpuna i primjenjiva sposobnost međusobnog djelovanja unutar Saveza, u misijskim elektroničkim komunikacijama NATO-a postupno se prešlo na koncept jedinstvene mrežne arhitekture temeljene na internetskoj tehnologiji (Internet Protocols – IP), s konvergencijom postojećih parcijalnih mreža i usluga. Prednost je takvih višeuslužnih mreža u tehnološkoj jedinstvenosti komunikacijske osnovice kao baze bilo kojeg funkcionalnog informacijskog sustava, odnosno komunikacijskih usluga s kraja na kraj (engl. end-to-end). Pritom je nužno poštivanje sigurnosnih pravila odvajanja domena različito stupnjevanih razina tajnosti podataka.

Jedinstveni trendovi u vojnom svijetu

Razvijanje sposobnosti taktičkih komunikacijskih sustava (Tactical Communication SystemS – TACOMS), NATO-ovih, ali i kopnenih snaga drugih vojski i saveza, u novom je mileniju usmjereno prema novim operativnim scenarijima koji podrazumijevaju:

• povećanu pokretljivost zapovjednih mjesta
• progresivnu razmjestivost na dalekim krizom zahvaćenim područjima izvan teritorija zemalja članica
• tehnički doprinos stvaranju situacijske svjesnosti u stvarnom vremenu o detaljnom stanju u području operacije u svrhu postizanja informacijske nadmoći i stvaranja zajedničke elektroničke operativne slike temeljene na automatiziranim digitalnim podatkovnim mrežama
• svrhovite visokosofisticirane i ergonomski prihvatljive korisničke terminale (osobne – prijenosne i ugradbene – prijevozne) u složenom stresnom okružju
• proširenje nadziranog geoprostora (distribucijom zapovjedništava, senzora, elemenata potpore i mrežnih čvorova)
• proširenje vojnih operacija na kibernetički prostor, uključujući i područje elektromagnetskog spektra
• povećanje organizacijsko-tehničkih mjera sigurnosti i zaštite u vrlo neizvjesnom okružju
• strogo kontroliranu povezanost s kolaboracijskim vanjskim komunikacijskim sustavima.

Zemaljski radiorelejni sustavi

Uobičajeni scenariji ratnog umrežavanja vojnih snaga u zadnjih se šezdesetak godina nisu bitno mijenjali. Osvajanjem prostora uspostavljaju se zapovjedništva, vojne baze i druge statične vojne infrastrukturne točke, pri čemu se za međusobno komunikacijsko povezivanje, uz satelitske i radiotroposkaterske, uvelike koriste zemaljske radiorelejne veze.

Za izgradnju okosnica za misijsko umrežavanje koalicijskih ekspedicijskih snaga smještenih u (relativno) sigurnim bazama koriste se bežični spojni putovi velikih prijenosnih kapaciteta. Zbog visoke cijene satelitskih kapaciteta često se, gdje god je izvedivo, koriste izravno povezivi zemaljski radioreleji.

Unatoč važnoj ulozi koju satelitske komunikacije imaju u taktičkim područnim mrežama (povezivanje distribuiranih i izoliranih korisnika) – njihova ograničena dostupnost, propusnost u odnosu na zemaljske veze te rastezljivost (pruživost) veza ukazuju na to da zemaljske usmjerene LOS veze velikog kapaciteta (HCLOS) kao sastavni dio sustava područnih mreža (WAS) ostaju ključni nositelj većine mrežno usmjerenih operacija. U novom su mileniju transmisijske performanse vojnih izvedbi radiorelejnih uređaja povećane sa jedan do dva iz devedesetih godina na osam (4 x 2), 34 (4 x 8) i više Mbit/s – s tendencijama daljnjeg rasta preko 100 Mbit/s, uz neizbježno skraćenje nominalne duljine veza. Redovito je posrijedi uspostava usko usmjerenih radijskih veza s visokim stupnjem usnopljenosti odašiljane energije, dijelom na područjima ultravisokih (UHF) i supervisokih (SHF) frekvencija reda veličine gigaherca.

Mikrovalne radijske veze usmjerenog zračenja s jedne su strane podložne atmosferskim utjecajima pa se od projektanata komunikacijskih veza osim stručnosti i radnog (terenskog) iskustva traži posvećenost pronalasku optimalnih rješenja – u čemu im uvelike pomažu funkcionalni softverski podržani alati. Za razliku od civilnog sektora, vojne radiorelejne veze optimum su između tehničkih mogućnosti, taktičke situacije na terenu i raspoložive logističke potpore. Uz tehničke performanse komunikacijske opreme i prometnih zahtjeva, kod te su vrste terenskih prometnica operativno-taktički uvjeti vezani uz raspored (raspršenost) infrastrukturnih točaka u prostoru i procijenjeni rizici od ugroze glavni generator dizajniranja vojnih mreža. Mogućnosti taktičkog kretanja prostorom, načina potpore i tehničkih popravaka neispravne tehnike jednako su važni čimbenici u potpori održivosti tako uspostavljenog taktičkog komunikacijskog sustava.

Obilježja današnjih terenskih prometnica

Suvremene vojne radiorelejne veze karakterizira:

• kratkoća potrebnog vremena za uspostavu veze neovisno o terenskim uvjetima, što se povoljno odražava na značajke taktičke razmjestivosti
• pokretljivost i žilavost mreže, temeljene na sposobnosti brze premjestivosti njezinih elemenata – što je podržano uporabom taktičkih radioreleja
• sve veća propusnost veza zbog povećanogkorištenjapodatkovnobogatihaplikacija, obično na komercijalno dostupnim tzv. COTS (Commercial-Off-The-Shelf)aplikacijama(e-pošta, prijenos datoteka, pregledavanje, videokonferencije) i specifičnimC4Iaplikacijama u uvjetima mrežno usmjerenog ratovanja
• poboljšane tehnike prijenosa digitalnih signala svojstvene mikrovalnim vezama – što uključuje složenije, kvadraturne načine moduliranja: QAM (Quadrature Amplitude Modulation) i QPSK (Quadrature Phase Shift Keying), s paletom primijenjenih tehnika zaštitnog kodiranja, smanjivanjem nepotrebne emisije prilagodbom razine i smjera (snopa) korisnog radijskog signala
• mogućnost komunikacijskog povezivanja na udaljenostima izvan vidljivosti s pomoću jedne ili više zemaljskih radiorelejnih međupostaja i taktičkih čvorova
• alternativno su rješenje komercijalni unajmljeni spojni putovi, uz balansiranje između isplativosti i pouzdanosti, odnosno nužne autonomnosti
• izvedbe prilagođene različitim topologijama; ne samo topologiji “klasičnih” točka-točka (Point-to-Point – P-P) veza nego i topologiji zvjezdastih točka-više točaka (Point-to-MultiPoint – P-MP) mreža, odnosno nadolazeće vrlo učinkovite MIMO (Multiple-Input Multiple-Output) tehnologije kod hibridnih rješenja komunikacijskih sustava s više prijamnih i odašiljačkih antena
• koriste se kao produžetak (ekstenzija) prema lokacijama na koje ne dosežu optički kabeli (svjetlovod) – posebice u litoralnim, ruralnim, brdsko-planinskim i općenito nepristupačnim područjima
• težište uporabe radijskih frekvencija za potrebe vojske potisnuto je (uglavnom zbog komercijalnih pokretnih ćelijskih mreža) prema mikrovalnom području. Time se, zbog značajki širenja elektromagnetskih valova i antena koje ih podržavaju, u izvedbama inteligentnih digitalnih antenskih nizova po potrebi regulira (sužava odnosno proširuje) glavni snop zračenja, smanjuje šum u odnosu na korisni signal, omogućava povećanje propusnosti radijskog spojnog puta i povećava domet signala, uz smanjenje pogrešaka u prijenosu
• softverska definiranost radija (Software Defined Radio – SDR), kojom se funkcionalnosti komponenti/sklopovlja tradicionalne hardverske izvedbe sve više dobivaju s pomoću softvera, čime se povećava (umjetna) inteligencija radijskog bloka sustava, poboljšava planiranje i projektiranje, konfiguracija (programiranje), a zatim i nadzor, odnosno upravljanje uspostavljenim terestričkim radijskim vezama
• iz sigurnosnih je razloga obvezatna primjena mjera protuelektroničke zaštite (protiv prisluškivanja, radiolociranja i ometanja), tzv. ECCM mjera (Electronic Counter-CounterMeasures), kao i mjera kriptozaštite – enkripcijom bežičnih spojnih putova.

Ondje gdje zemaljske radiorelejne spojne veze završavaju – obično na razini brigade (najniže na razini bojne), nastavlja se spoj u kojem je protok podataka nešto manji, a komunikacija ovisna isključivo o pokretnim radiomrežama na bojišnicama (Combat Net Radio – CNR). Kako zahtjevi suvremene bojišnice uključuju velik protok C4IS(TA)R (Command, Control, Communications, Computers, Intelligence, Surveillance, Target Acquisition, Reconnaissance) informacija – uključujući videostreaming u granicama niske latencije, suvremeno organizirane manevarske postrojbe uvezane su s pomoću širokopojasnih digitalnih pokretnih samoorganizirajućih, tzv. MANET (Mobile Ad-hoc NETwork) mreža.

Tako je, integracijom statičnog (mirnodopskog), razmjestivog i pokretnog dijela u jedinstvenu digitalnu vojnu mrežu ešalonski primjerenih propusnosti, u zadnja dva desetljeća ostvarena dugo ciljana izvedbena zrelost – čijem razvoju, čini se, nema kraja.

 Vojni razvojno-proizvodni sektor

Vojne inačice zemaljskih radiorelejnih uređaja robusne su izvedbe, namijenjene radu u otežanim klimatsko-mehaničkim uvjetima – kakvi se susreću na bojišnici, no i tijekom rješavanja različitih kriznih situacija (poplave, potresi, požari) ili vremenskih nepogoda. Izvedbom su primjerene za jednostavne postupke postavljanja i rastavljanja, otporne na mehaničko trošenje zbog višestruke terenske uporabe. Za razliku od jeftinijih i putem tržišta pristupačnijih komercijalnih izvedbi, u vojne radiorelejne sustave ugrađeni su skupi i za širu uporabu nedostupni sustavi protuelektroničkih mjera koji služe smanjenju mogućnosti prisluškivanja i zlonamjernog ometanja. Dijelovi kompleta razmjestivih jedinica suvremenih vojnih radiorelejnih sustava najčešće su smješteni na kamionima ili pakirani u lako prevozivim kutijama.

Vojske i komercijalne tvrtke usko surađuju od samih početaka uporabe zemaljske radiorelejne tehnologije. Prateći razvoj vojnih operativnih koncepata, proizvođači radiorelejne opreme marketinški aktivno sudjeluju na tom dijelu tržišta. Rješenja koja plasiraju projekcija su suvremenih operativno-taktičkih scenarija u punom spektru vojnih operacija – od klasičnih do protupobunjeničkih i hibridnih. Kao i u većini drugih slučajeva, pojedina oprema vodećih proizvođača radiorelejnih sustava i prateće opreme obično se nalazi kod više vojski širom svijeta. Premda je riječ o ponudi temeljenoj na gotovo identičnim scenarijima – za svaku se oružanu silu zbog njezine specifičnosti može reći da ima svoje načine primjene vojnih usmjerenih radijskih veza u okviru nacionalnog taktičkog komunikacijskog sustava.

U novom se mileniju na svjetskom tržištu profilirao niz tvrtki koje uz široku paletu vojne opreme proizvode i zemaljske radiorelejne uređaje najnovije generacije. Ističu se velike multinacionalne korporacije kao što je američki Harris i talijanski Leonardo, izraelski Elbit, norveško-švedski Kongsberg/Ericsson i vrlo “mladi” finski Bittium. Poznat je i poljski Transbit, indijski PEL, turski Aselsan i ruski Omsk Popov.

Još su dvije poznate tvrtke: francuski Thales i kanadski Ultra Electronics TCS (Tactical Communication Systems), razvile sustave koji se mogu smatrati reprezentativnim pa zaslužuju opis.

 Europski hit u HV-u

Thales je početkom 2000-ih pokrenuo razvoj nove palete zemaljske radiorelejne opreme namijenjene digitalnom prijenosu (osam, odnosno 34 Mbit/s) u taktičkim komunikacijskim sustavima na mikrovalnom području – vojnim pojasevima IV (4,4 – 5 GHz) i V (14,62 – 15,23 GHz). Potvrda je uspjeha to što se nekom od inačica taktičkog radiorelejnog sustava TRC 4000 opremilo više europskih oružanih snaga, među njima i Hrvatska vojska. S prilično smionim konceptom hibridnih komercijalno-vojnih izvedbenih rješenja uveden je niz novih standarda kojima su postrojbe veze modernizirane ne samo tehnološki nego i organizacijski. Prema službenim podacima proizvođača, u više je vojski u uporabi više od 3500 kompleta. Razvijenim setom komponenti u okviru mikrovalnog programa velike propusnosti omogućen je sasvim novi pristup u optimiziranju dizajna, načinu konfiguracije i mogućnostima međusobnog povezivanja sastavnih jedinica taktičkih kompleta. To se odnosi na unutarnje (BaseBand – BB) jedinice – koje rade u osnovnom pojasu, te na vanjske jedinice (RadioFrequency – RF) – koje rade u prijenosnom SHF (Super High radio Frequency) pojasu. Povezuju se terenskim lakopoloživim i povezivim izvedbama svjetlovodnih kabela – čime se omogućava dislociranje zračećih RF jedinica od taktičkog komunikacijsko-informacijskog središta na udaljenosti i do dva kilometra. Time se smanjuje radiofrekvencijski odraz zapovjednog mjesta ili mrežnog čvora, otežava njegovo precizno lociranje, a samim tim i povećava mogućnost preživljavanja uz zadržavanje razine borbene učinkovitosti. Takvim je pristupom poboljšana fleksibilnost izgradnje terenskih bežičnih prometnica u području operacija na kopnu i u priobalju, a posljedično razvoj niza scenarija komunikacijsko-informacijske potpore u punom spektru očekivanog vojnog djelovanja.

Prilikom dizajniranja mikrovalnog radiorelejnog sustava TRC 4000 uzet je u obzir i otežan rad u uvjetima elektroničkog ratovanja. Ugrađen je stoga niz tehničkih protumjera kojima se smanjuje utjecaj protivničkog djelovanja. Među njima je prilagodljivost dostatne izlazne snage emitiranja radiosignala (Automatic Transmit Power Control – ATPC) i prijenosne brzine bita u sekundi (prelaskom iz tzv. peace na sporiji, tzv. crisis način rada). Tu je i adaptivno izbjegavanje elektronički ometane frekvencije prelaskom na pričuvne parove frekvencija – kroz tzv. frequency escape, kao i potiskivanje emisije bočnih latica uporabom dodatne SLC (Side Lobe Cancellation) antene te orijentiranost na robusnije načine modulacije (QAM/QPSK).

Proizvođač osigurava nadogradnju sustava tijekom cijelog vijeka uporabe, no to ovisi o snazi partnerstva tvrtke i korisnika. Prvotno ponuđena široka paleta prijenosnih brzina kompatibilnih s vojnim (EUROCOM) i komercijalnim standardima (ITU G.703 E1/2/3, V.11) u slijednoj je nadogradnji opreme prilagođena IP mrežama. To je postignuto poboljšanjima kroz inačicu mikrovalnog radiorelejnog uređaja TRC 4000E s mogućnostima poboljšanog “single-mode” svjetlovodnog povezivanja, Ethernet (100Base-FX) načinom prijenosa 100 Mbit/s (od 2012. godine RFE 4144 na pojasu IV, bez potrebe za unutarnjom BBE jedinicom), odnosno 155 Mbit/s (od 2018. godine RFE 4154 / ili švicarska izvedba R-905 BB na pojasu V) s radijskim povezivanjem unutar 40 kilometara.

Jednostavan zaključak

Ultra Electronics TCS tradicionalni je dobavljač vojne komunikacijske opreme za KoV i Marinski korpus SAD-a, KoV i zrakoplovstvo Ujedinjenog Kraljevstva, te niz postrojbi veze zemalja Azije i Južne Amerike. Još davne 1965. godine tadašnja je Canadian Marconi Company (CMC), preteča današnjeg Ultra Electronicsa, razvila prvi vojni digitalni radiorelejni sustav AN/GRC-103. Tijekom 30-godišnje proizvodnje isporučen je širom svijeta u količinama većim od bilo kojeg drugog istovjetnog sustava – oko 23 tisuće kompleta u više od 25 zemalja. Po svojim je značajkama bio i jedna od najvažnijih referencija u normizaciji radiorelejne opreme vojski članica NATO-a, pa i šire. Neki su kompleti ostali u uporabi do danas.

Ultra Electronics TCS proveo je početkom 2000-ih zajedno s kanadskom vojskom terenska ispitivanja nove generacije vojne zemaljske radiorelejne opreme. Korištena oprema konfigurirana je u lako prijevoznoj, “fly away” izvedbi – pakirana u posebne robusne zaštitne kutije, čime je omogućeno njezino brzo prebacivanje raspoloživim transportnim kapacitetima, a zatim brzo postavljanje za rad u namjenskim kontejnerima, šatorima ili čvrsto građenim objektima.

Danas uvelike korišten AN/GRC-245 softverski je programibilni HCLOS (High Capacity Line Of Sight) radiorelejni uređaj koji radi na RF pojasima I, III i IV. Jednostavan je za uporabu, a sastoji se od radiouređaja, antene s kabelom i jarbolom te opreme za napajanje – izvedene za rad u taktičkom okružju s visokom pouzdanosti uspostavljenog puta kapaciteta do 16 (pa i 34) Mbit/s. AN/GRC-245 u terenskoj je uporabi vojski niza zemalja, poput SAD-a, Kanade, Čilea, Jordana i Ujedinjenog Kraljevstva. Odabran je za britanske Falcon i američke WIN-T taktičke komunikacijske sustave najnovije generacije, u količinama većim od sedam tisuća kompleta.

Ultra Electronics TCS nastavio je kroz potonji program WIN-T (Warfighter Information Network-Tactical), razvoj svojeg radiokomunikacijskog dijela prema novijem HCR (High Capacity Radio) i poboljšanom EHCLOS (Enhanced High-Capacity Line-Of-Sight) sustavu, s nizom softverski podržanih protuelektroničkih mjera u taktičkom okružju. Tu su, primjerice, vremenska podjela niza promjenjivih dupleksnih valnih oblika s frekvencijskim skakanjem od 2000 skokova u sekundi (!) te prijenosne brzine do 200 Mbit/s.

Time je otvoren put prema vrlo složenim tehnikama prijenosa signala, poput frekvencijskog multipleksiranja ortogonalnih podnositelja (Orthogonal Frequency-Division Multiplexing – OFDM), kojima se podaci dijele u više paralelnih tokova ili kanala, po jedan za svaki od podnositelja, što se provodi nekom od iznimno otpornih digitalnih kvadraturnih modulacija (QPSK, 16-QAM, 64-QAM i dr.). Primjenom tih tehnologija umetanja vrlo učinkovitih zaštitnih tehnika izbjegavaju se interferencije koje nastaju zbog neželjenih posljedica širenja signala u prostoru.

Zaključak je jednostavan: aktualni hiperrazvoj usmjerenih radijskih komunikacija otvorio je put prema konačnoj integraciji taktičkih komunikacija, neovisno o tome je li riječ o nepokretnim (lokacijskim) ili pokretnim korisnicima. Puno ostvarenje takvog koncepta očekuje se u idućem desetljeću, barem u tehnološki najmodernijim vojskama svijeta.

Manevar brži od komunikacijske potpore – smjena generacija

Raščlambe operacija u Afganistanu i Iraku potvrdile su gledišta zagovaratelja reorganizacije glomaznog ustroja postrojbi za komunikacijsko-informacijsku potporu KoV-a SAD-a (US Army). Naime, tijekom tamošnjih napadnih borbenih djelovanja mrežna robusnost doktrinarno se temeljila na masovnosti komunikacijske opreme i angažiranog osoblja roda veze. Tijekom napredovanja prema Bagdadu elektroničke komunikacijske crte bile su vrlo rastegnute, samim tim i prekomjerno napregnute – što je znalo rezultirati i njihovim prekidima. Glavni je razlog toga bio raspoloživi taktički komunikacijski sustav MSE (Mobile Subscriber Equipment), koji je koncepcijski potjecao s kraja hladnog rata i organizacijski nije više mogao držati korak s traženim tempom napadnog djelovanja.

S druge strane, nakon uspješnih napadnih operacija trebalo je nastaviti život i držati nadzor nad okupiranim prostorom kroz tzv. SASO (Stability and Support Operations) aktivnosti stabiliziranja situacije i potpore funkcioniranju civilnih službi. To je isprva podrazumijevalo uporabu vojnih komunikacijskih kapaciteta, no postupno je rastao angažman civilnih tvrtki i civilnih vlasti.

Švicarske posebnosti

Unatoč visokoj prometno-gospodarskoj razvijenosti, Švicarska je zbog geografskog položaja i klimatskih značajki tradicionalno dobrim dijelom orijentirana na bežične načine umrežavanja javnih i vojnih telekomunikacija. Stoga ne iznenađuje da se u organizacijskoj strukturi švicarskih oružanih snaga nalazi pet radiorelejnih bojni (njem. Richtstrahlbataillon 4, 16, 17, 21, 32), opremljenih mikrovalnim radiorelejnim sustavom R-905 (nešto starijom izvedbom sustava TRC 4000 s moderniziranom vanjskom jedinicom RFE 4154), koji radi na vojnom RF pojasu 14,64 – 15,21 GHz, s kapacitetom dupleksnog prijenosa do 8 Mbit/s, na udaljenostima do 50 km, uz mogućnost ubacivanja radiorelejnih postaja (kod većih udaljenosti). Neovisnost u opremanju, razvoju i servisiranju tog sustava država je osigurala vlastitim proizvodnim pogonima u Zürichu.

Tekst Tomislav KRAVAICA