Cijena, veličina i operativna kompleksnost učinile su podmornice s nuklearnom propulzijom dostupnima samo uskom krugu zemalja: SAD-a, Rusiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i NR Kini. Zbog toga sve veći broj industrijskih zemalja, ali i bogatijih zemalja Trećeg svijeta razmišlja o modernizaciji svojih podmorničarskih flota novim podvodnim jedinicama sa zračno neovisnom propulzijom

Najveće prodajne uspjehe u posljednjih četrdesetak godina na svjetskom tržištu klasičnih dizel-električnih podmornica postigle su njemačka i ruska (sovjetska) brodograđevna industrija. Svaka od tih zemalja izgradila je u povijesti podmorničarstva više podmornica nego gotovo ostatak svijeta zajedno. Usporedno s vrlo dobro razrađenim marketinškim pristupom i podmorničarskim školama za zainteresirane kupce, te dvije zemlje odavno su za svoje podmornice osigurale stabilno tržište.

U posljednjih deset-dvanaest godina njihovi znanstveni instituti uložili su mnogo vremena i napora u razvoj AIP tehnologija (Air Indepedent Propulsion). Budući da su Njemačka i Rusija, među tek nekoliko svjetskih ponuđača takve propulzijske tehnologije, jedine zabilježile određen komercijalni uspjeh u prodaji i ponudi AIP podmornica, sasvim se logično nameće pitanje: čije su AIP podmornice bolje? Jesu li to njemačke podmornice tipa U212/U214 ili ruske tipa Lada/Amur?

Svrha ovog teksta je komparativna analiza tehničkih i operativnih sposobnosti ovih podmornica. Vrlo je teško donijeti određen zaključak jer su mnogi ključni tehnički detalji još uvijek vojna tajna. Zahvaljujući današnjoj daleko većoj otvorenosti vojnih izvora nego što je to bilo dok su Europa i svijet bili podijeljeni “čeličnom zavjesom”, takvu komparaciju i analizu moguće je provesti na manje-više realnim spoznajama.

Konstrukcija i dimenzije
Njemačke podmornice tipa U212 rezultat su nastavka razvoja podmornica nastalih na temelju vrlo uspješnog i visoko cijenjenog projekta U209 (prodane 54 plovne jedinice u 11 zemalja). U posljednjih dvadesetak godina XX. stoljeća u Njemačkoj se vrlo ozbiljno radilo na ispitivanju i razvoju zračno neovisne propulzije koja bi mogla znatno povećati tehničko-operativne mogućnosti podmornica. U uskoj suradnji s domaćim znanstvenim institutima, njemačka mornarica je odlučila koristiti se tzv. PEM FC (Polymer Electrolyte Membrane Fuell Cell), odnosno polimersko-elektrolitičkim membranskim sustavom gorivih ćelija. Sustav su zajedno razvili HDW (Howaldtswerke – Deutsche Werft GmbH) i Siemens.

Njemačka ratna mornarica naručila je 1994. godine četiri podmornice tipa U 212A. Prva od njih – U31, porinuta je u ožujku 2002., a ušla je u službu u listopadu 2005. Posljednja iz prve serije U34 porinuta je u srpnju 2005., a ušla u službu u svibnju 2007. U rujnu 2006. naručila je još dvije podmornice tipa U212 koje bi prema planu trebale biti isporučene tijekom 2012. i 2013. godine. Na novim podmornicama, produljenima za 1,2 metra, trebali bi biti ugrađeni znatno poboljšani sustavi centralno umreženih komunikacija (network-centric communications), zatim novi borbeni sustav i poboljšani senzori. Trebao bi biti promijenjen i dizajn unutrašnjeg čvrstog trupa s drukčijim rasporedom propulzijskog postrojenja i tankova tekućeg kisika i vodika. Projekt podmornice U212 Njemačka je zasad prodala jedino Italiji. Prema njemačkoj licenciji talijanski Fincantineri izgradio je dvije podmornice. Prva od njih S526 Salvatore Todaro porinuta je u studenome 2003., a u službu je ušla u lipnju 2005. Druga je dobila ime S 527 Scire. Porinuta je u prosincu 2004., a u službu je ušla u veljači 2007.

Podmornice tipa U212 izgrađene su od nemagnetičnih materijala (trup je izgrađen od nemagnetičnog austenitičnog čelika oznake 1.3964) što uz stealth vanjski dizajn i uporabu nemagnetičnih materijala za najveći dio unutrašnje opreme znatno otežava njezinu podvodnu detekciju, odnosno smanjuje opasnost od magnetskih mina. Zanimljivo je da je konstrukcija trupa podmornice mješovitog tipa. Čvrsti trup sastavljen je od dva cilindra različitih promjera (6,8 i 5,5 m) međusobno spojena cilindrično-koničnim dijelom duljine dva metra. Prednji dio trupa je jednostruk. Između dvaju trupova instalirani su tankovi tekućeg kisika i vodika potrebni za AIP propulziju. Pramčana kormila dubine postavljena su na polovici visine tornja podmornice. Krmom podmornice tipa U212 dominiraju kormila dubine i pravca postavljena u obliku slova X, što omogućava bolju upravljivost podmornicom, ali i uporabu u plitkim prioblanim vodama čak i u dubinama znatno plićim od 20 metara. To joj daje prednost tijekom izvođenja specijalnih operacija jer omogućava da se bliže i brže približi obali i iskrca pomorske diverzante.

U krmenom dijelu smještena je strojarnica s dizel-generatorima, propulzijski električni motor i pogonska osovina. U koničnom spojnom dijelu dvaju cilindara čvrstoga trupa smješteno je postrojenje s gorivim ćelijama. Pramčani dio je širi od krmenog dijela za 1,3 metra, što je iskorišteno za unutrašnji dizajn na dvije palube. Na gornjoj palubi smješten je CCOC (Combined Control and Operations Center). Ispred njega prema pramcu su smješteni stambeni prostori 24-člane posade. Zanimljivo je da je za svakog člana posade osiguran vlastiti mali ali komforni prostor. Donji prostori prednjeg dijela trupa namijenjeni su smještaju akumulatorske baterije. Stambeni prostor je zamjetno reduciran zbog smještaja pričuvnih torpeda. U unutrašnjosti podmornice nema klasičnih vodonepropusnih pregrada već se radi, automobilskim rječnikom rečeno, o monovolumenu.

Podmornice tipa U214 konstruirane su kao izvozna inačica tipa U212, a razlikuju se ponajprije većim vanjskim dimenzijama i deplasmanom. Nastale su na temelju jednostavne logike njemačkih konstruktora da iskoriste ono najbolje s podmornica tipa 209 i 212. Druga konstrukcijska različitost je korištenje jeftinijih magnetičnih čelika povišene čvrstoće za izradu trupa, zbog čega su prihvatljivije potencijalnim kupcima. Osim nemagnetičnog trupa i drukčije konfiguracije naoružanja i propulzijskog postrojenja, treba istaknuti da na nju nisu ugrađene ni najnaprednije senzorske tehnologije i borbeni sustavi koji su instalirani na podmornicama tipa U212. Unatoč instaliranom AIP pogonu podmornice tipa U214 imaju mnogo više sličnosti s ranijim tipom U209, dok je podmornica tipa U212 bila neovisan projekt nove generacije sa znatnim promjenama u odnosu na U209. Dosadašnji njemački izvozni uspjesi s U214 jesu prodaja Grčkoj (4 podmornice) i Južnoj Koreji (3). Prema posljednjim inoformacijama i Pakistan razmatra kupovinu odnosno licencnu izgradnju triju podmornica U214.
Podmornice tipa U212 odlikuju se površinskim deplasmanom od 1524 tone i podvodnim od 1830 tona. Duljina preko svega je 56 m (nova serija imat će 57,2 m), najveća širina je 7 m, a ukupna visina 11,5 m sa standardnim gazom od 6 m.

Za razliku od njih U214 odlikuje se površinskim deplasmanom od 1700 tona i podvodnim od 1980 tona (Grčka), odnosno 1860 tona (Južna Koreja). Vanjske izmjere tipa U214 su duljina od 65 m (čak 9 m duža od U212), širina od 6,3 m, uz jednaku visinu i srednji gaz.

Ruska ponuda
Trenutačno jedini tržišni konkurent njemačkim anearobnim podmornicama koji koristi sustav gorivih ćelija može se nazrijeti u ruskim podmornicama Projekta 677 (na Zapadu prozvanog klasa Lada). Projekt podmornice klase Lada nastao je na temelju slijednog razvoja iznimno uspješne ex-sovjetske klase dizel-električne klase Projekta 877 i Projekta 636. Naravno, riječ je o podmornicama koje su poznatije po na zapadu dobivenom imenu Kilo, nego po domaćem nazivu Warsawijanka. Podmornice klase Kilo pojavile su se u operativnoj službi VMF bivšeg SSSR-a početkom osamdesetih godina. Projekt 636 predstavlja izvoznu, poboljšanu inačicu domaće 877EKM podmornice. Osim poboljšane elektroničke opreme, Projekt 636 (indijske inačice) dobio je i protubrodske krstareće projektile novijih generacija.

Generacijski i kvalitetno podmornice klase Kilo pripadaju trećoj generaciji sovjetskih/ruskih podmornica. Važne su po tome što je na njima postignut velik kvalitativni napredak u smanjivanju podvodnog hidroakustičkog šuma. Broj okretaja propelera kod inačice 636 (ponegdje u literaturi Kilo-2) smanjen je na samo 250, u odnosu na 500 o/min koliko su imale prve inačice podmornice 877EKM.

Kombinirajući velik borbeni komplet od 18 teških torpeda različitog tipa kalibra 533 mm (ili 24 mine istog kalibra), protuzrakoplovno raketno naoružanje kratkog dometa (8 x Strela-3 ili Igla), mogućnost ugradnje PBKR-a, velik doplov od 6000 nm, dobar komplet senzorske opreme i niska buka osigurali su velike narudžbe ruskim brodogradilištima. Za domaću podmorničarsku flotu izgrađene su 24 plovne jedinice. Stranim naručiteljima isporučeno je 29 podmornica tipa 877EKM i 636 (Kini 12, Iranu 3, Indiji 10, Alžiru 2, Poljskoj 1, Rumunjskoj 1).
Nastojanja ruskog vojno-brodograđevnog kompleksa da ostane konkurentan na međunarodnom tržištu rezultirala su razvojem podmornica Projekta 677 i Projekta 677E. Prvi projekt na zapadu je poznat kao Lada, a njena izvozna inačica E kao Amur.

Gradnja podmornica iz ovih projekata započele su u petrogradskom brodogradilištu Admiralskije Verfi krajem 1997. kao novogradnje broj 1570 i 1571. Prva je porinuta u listopadu 2004. Nakon opsežnog programa ispitivanja ušla je u operativnu službu ruske ratne mornarice kao Sankt Peterburg početkom 2006. Druga podmornica je izvozna Amur i čeka se njen završetak.

Podmornica Lada je zasigurno najkvalitetniji podmorničarski proizvod koji na sebi nosi natpis Made in Russia. Na njoj je primijenjen niz novih tehnologija kojima se nisu mogle podičiti sovjetske/ruske podmornice starijih generacija. Prema navodima iz ruske vojne literature, čak 150 novih postupaka i tehnologija primijenjeno je na njima. Dužina podmornice je 66,8 metara, a širina preko svega 7,1 metar. Omjer između duljine i širine je 9,4, što pokazuje da je optimizirana za podvodne brzine od 20 i više čvorova. Na prvi pogled ne odlikuje se onako revolucionarnim i elegantnim stealth izgledom kao njezin njemački konkurent U212. Izgrađena je od čelika povećane čvrstoće i žilavosti oznake AB-2. Njen standardni deplasman je 1765 tona.

Unutrašnjost čvrstog trupa podijeljena je na šest vodonepropusnih odjeljaka (gledajući s pramca prema krmi). Odjeljak br. 4 namijenjen je za smještaj AIP postrojenja, a u odjeljku br. 5 i 6 smješteni su dizelski generatori, permanetni propulzijski električni motor i propelerska osovina. Donji prostori odjeljaka br. 1 i br. 3 namijenjeni su smještaju po 126 baterijskih članaka. Svi uređaji i oprema su elastično temeljeni, što uz primjenu akustički upijajućih tvoriva kojima je podmornica obložena doprinosi da je prema ruskim navodima njen akustički “potpis” čak 2-3 puta manji nego kod podmornica Projekta 636. Prema dostupnim podacima iz ruske vojne literature podmornica Lada konstruirana je s faktorom sigurnosti većim od 2, pa pomalo iznenađuje podatak da je njena operativna dubina zarona tek 250 m u odnosu na 300 m deklariranih kod podmornica tipa Kilo-1 i Kilo-2.

Važan čimbenik vezan za konstrukciju i dizajn Projekta 677, odnosno za njezinu izvoznu inačicu 677E (Amur) je konstruktivna modularnost. Ruski brodograditelji nude stranim naručiteljima obitelj podmornica Amur u čak šest različitih inačica (Amur 550, Amur 750, Amur 950, Amur 1450 i Amur 1650).

Propulzija
Propulzijski sustav njemačkih podmornica tipa U212/U214 sastoji se od konvencionalnog dijela koji čini glavni električni propulzijski motor, set dizel-generatora koji pune akumulatorsku bateriju i inovativnog AIP pogona koji ujedinjuje tankove tekućeg kisika i vodika, te set gorivih ćelija u kojima dolazi do kemijske reakcije i oslobađanja energije. Najveći uspjeh njemačkih konstruktora je potpuna adaptacija hibridnog propulzijskog sustava u energetsko ustrojstvo podmornice i njegova potpuna automatizacija.

Glavni dizel-motor na U212 je MTU 16V-396 snage 3,12 MW. On pokreće generatore tipa Piller koji proizvode struju i pune električnu bateriju. Na prvoj isporučenoj podmornici tipa U212 (U31) ugrađeno je ukupno 9 HDW/Siemens goriva PEM modula pojedinačne snage 35 kW. Na ostale tri podmornice (U32, U33 i U34) ugrađena su po dva HDW/Siemens PEM modula snage 120 kW. Uz glavi dizel-motor i gorive ćelije ugrađen je i jedan Siemensov Permasyn električni motor snage 1700 kW. Svi instalirani elementi brodske propulzije su elastično temeljeni u strojarnici koja je dodatno zvučno izolirana. Gledajući posebno svaki od elemenata tog hibridnog pogona, oni su znatno reducirani u odnosu na snagu koju razvijaju najmoderniji klasični dizel-električni sustavi propulzije. Glavni dizel-motor, generatori i akumulatorska baterija sposobni su pokretati podmornicu maksimalnom podvodnom brzinom, odnosno omogućuju brzo punjenje akumulatorske baterije u kratkim razdobljima šnorkel plovidbe. U krmenom, dvotrupnom dijelu podmornice smješteni su svi elementi koji proizvode buku i tzv. strukturni šum. Generatori su postavljeni u posebno izolirane i dvostruko elastično temeljene kapsule smještene u međuprostor između dvaju trupova, zajedno sa spremnicima tekućeg vodika. Električni motor izravno pokreće propelersku osovinu (bez reduktora koji je velik izvor buke). Sustav je dizajniran tako da se propelerska osovina može okretati i preko sedmerokrakog zakrivljenog propelera pokretati podmornicu bilo kojim brojem okretaja, od ekstremno niskih (oko 200 o/min) pa do najvećih vršnih brzina bez pojave kavitacije.

Ovakav propulzijski sustav omogućava podmornici U212 površinski doplov od 8000 nm (14 800 km) pri brzini od 8 čvorova, te podvodni doplov od oko 450 nm uz brzinu od 8 čvorova. Brzine kojima podmornica može ploviti isključivo na pogon gorivim ćelijama kreću se oko 2-6 čvorova. Pri takvoj plovidbi doplov podmornice premašuje 1500 nm. Maksimalna deklarirana površinska brzina je 12, a maksimalna podvodna brzina 20 čvorova. Deklarirano trajanje zadaće bez šnorkela je 3 tjedna konstantne podvodne plovidbe. Operativna dubina zarona, prema njemačkim promidžbenim materijalima, je 250 m a maksimalna, prema procjenama stručnjaka veća je od 400 m.

Jednostavnost, sigurnost, velik stupanj automatizacije, brodska informatička mreža i multifunkcionalne konzole omogućavaju da potpuni nadzor nad podmornicom u svakoj smjeni mogu ostvariti samo tri člana posade.

U214 tek se ponešto razlikuje od U212, ovisno o željama naručitelja. Tako su podmornice isporučene Grčkoj opremljene s 2 glavna motora MTU 16 V-396 (6,24 MW) i 2 HDW/Siemens PEM AIP modula (240 kW). Podmornice koje se isporučuju Južnoj Koreji imaju jedan glavni motor MTU 16 V-396 od 3,12 MW i 9 HDW/Siemens PEM AIP modula po 306 kW. Na oba podtipa ugrađuje se i Permasynov električni motor od 2,85 MW. Podmornice U214 imaju deklarirani površinski doplov od 7000 nm brzinom od 8 čvorova, te podvodni doplov od 420 nm istom brzinom. Zalihe tekućeg kisika i vodika omogućavaju podvodni doplov samo AIP propulzijom od 1250 nm brzinom 2-4 čvora. Kao i kod U212 i U214 sposoban je provesti pod vodom 3 tjedna bez šnorkel plovidbe. Maksimalne brzine podmornica U214 identične su brzinama koje može postići i U212 – 12 čvorova u površinskoj i 20 čvorova u podvodnoj plovidbi.

Ruski AIP
Propulzijski sustav ruske podmornice Lada i izvozne inačice Amur zasnovan je na modernim znanstvenim spoznajama o zračno neovisnoj propulziji. Propulzijski sustav GEU (Glavnaja Energetičskaja Ustanovka) sastavljen je od tri glavne komponente: dva ugrađena dizel-motora svaki od po 3500 ks, pogone svaki svoj generator koji puni akumulatorsku bateriju. Ukupna razvijena snaga iznosi 5,219 MW. Baterija se sastoji od dvije grupe od po 126 članaka, odnosno 252 članka. Prema ruskim podacima kapacitet akumulatorske baterije je 10 580 kWh.

Uz dizel-generatore ugrađen je električni motor s permanentnim magnetima posljednje generacije. Električni motor razvija 4,158MW (5576 ks). Detalji o PEM FC sustavu gorivih ćelija nisu poznati osim da se nalazi u posebnom modulu duljine 10 do 12 metara u koji su ukomponirani tankovi tekućeg kisika i vodika te kompleks gorivih ćelija. U dostupnoj literaturi može se saznati tek da se ruski AIP pogon naziva Kristal-20, ali i Kristal 27. Rusi zasad za svoju prvu podmornicu klase Lada rabe klasičnu propulziju, a AIP nude zainteresiranim kupcima.
Konstruktori su predvidjeli da električni motor izravno pokreće propelersku osovinu maksimalnom brzinom od 200 o/min, što uz desnokretni sedmerokraki zakrivljeni propeler osigurava iznimno tihu podvodnu plovidbu. Svi uređaji su elastično temeljeni, neki su smješteni u posebne akustički izolirane kapsule, a čitava podmornica je “obučena” u akustički upijajući materijal koje smanjuje odbijanje zvuka od trupa. Prema ruskim tvrdnjama razina šuma koji proizvodi podmornica Projekt 677 za više od 30 decibela je manji od onoga koji proizvodi podmornica Projekta 636 (Kilo-2).

Podmornica Lada ima maksimalni doplov u šnorkl plovidbi od 6000 nm. S AIP propulzijom može preploviti 650 nm uz brzinu od 3 čvora. Maksimalne brzine su 11 u površinskoj i 21 čvor u podvodnoj plovidbi. Operativna dubina je 250 metara. Ppodmornica Lada može AIP pogonom u podvodnoj plovidbi provesti više od dva tjedna (uz maksimalno trajanje misije od 45 dana), što bi je stavilo uz bok njemačkoj podmornici U212. Iz dostupne promotivne literature može se zaključiti da su tehnički podaci dati za podmornicu Lada uglavnom identični i za izvoznu inačicu Amur.

Sovjeti su još prije tridesetak godina obavljali ispitivanja s podmorničkim dizel-motorima zatvorenog ciklusa i s tzv. elektrokemijskim generatorima (EKHG) u kojima su kisik i vodik rabljeni kao gorivo. Podmornica S-273 iz Projekta 613 (klasa Whiskey) bila je modificirana na Projekt 613.3 Katran s eksperimentalnim dizelskim pogonom zatvorenog ciklusa te je pod vodom mogla ploviti 2-3 dana. Kasnije je nekoliko podmornica Projekta 615 opremljeno EKHG generatorima i dizel-motorima Kreislauf sa zatvorenim ciklusom rada. Takav pogon se pokazao inferiornijim u odnosu na dizel-električne konfiguracije. Uz to, zbog vrlo čestih eksplozija i požara na propulzijskom postrojenju sovjetske posade su ih nazvale Zippo klasa.

Borbeni sustavi i senzori
Njemačke podmornice U212 opremljene su sa šest torpednih cijevi kalibra 533 mm. Borbeni komplet sastoji se od 12 žicom vođenih torpeda tipa STN Atlas Elektronik DM2A4 (Seehecht). Lansiranja svih oružja iz torpednih cijevi (torpeda, mina i raketnih projektila) na U212 obavlja se pomoću vodenog impulsnog sustava bez korištenja komprimiranog zraka, bez kompromitirajućih zračnih mjehura na površini.

Kako bi mogla odgovoriti svim zahtjevima modernog pomorskog rata i posebice djelovanju u litoralnim vodama, konstruktori su predvidjeli da U212 polaže morske mine kroz torpedne cijevi, te stoga umjesto borbenog kompleta torpeda može ponijeti 24 mine kalibra 533 mm.
Radi vlastite protutorpedne obrane podmornice U212 opremljene su sustavom TAU-2000 koji se sastoji od četiri lansirna kontejnera u kojima se nalazi po 10 torpednih ometača-efektora. Podmornice U 212 opremljene su visokointegriranim zapovjedno-borbenim sustavom u koji su uključeni svi senzorski, oružni, propulzijski, brodski pomoćni i navigacijski sustavi. Sustav je temeljen na visokoprotočnom distribucijskom računalnom sustavu BCWCS (Basic Command & Weapons Control System) norveškog Konsberg Defence & Aerospace Norway (licenčna oznaka MSI-90). Taj sustav omogućava istovremeno praćenje nekoliko potencijalnih ciljeva i površinsko-podvodnih prijetnji te torpedni napad s nekoliko torpeda na različite ciljeve.

Srce senzorskog sustava podmornice U212 predstavlja integrirani DBQS-40 sonarni sustav koji se sastoji od sljedećih podsustava:
– TAS-3 (pasivni, niskofrekventni tegljeni sonar)
– FAS-3 (pasivni, nisko i srednjefrekventni bočno montirani sonar)
– MOA 3070 (sonar za detekciju morskih mina)
– Cilindrični pramčani pasivni sonar za srednjefrekventno područje
– Pasivni sonar za mjerenje udaljenosti
– Presretački sonar

Podmornica je opremljena i s dva periskopa: Carl Zeiss Optronik SERO 14 (s optičkim daljinomjerom, termalnom kamerom i GPS-om) i Carl Zeiss Optronik SERO 15 (s laserskim daljinomjerom).

Podmornice U214 za Grčku i Južnu Koreju razlikuju se u nekoliko bitnih detalja koji se odnose na naoružanje i senzorske sustave. Sve podmornice U214 imaju osam torpednih cijevi kalibra 533 mm, od kojih su četiri cijevi namijenjene za podvodno lansiranje protubrodskih krstarećih projektila tipa UGM-84C Sub Harpoon. Opremljene su integriranim senzorskim podvodnim sustavom Atlas Elektronik ISUS-90. BAE Systems osigurava taktički Link 11. Opremljene su SPINX-D radarskim sustavom tvrtke Thales Defence Deutschland GmbH.
Torpedno naoružanje podmornica U214 zastupljeno je u obliku WASS (Whitehead Alenia Sistemi Subaquei) A184 MOD3 Black Shark torpeda.

Ruska podmornica Projekt 677 Lada, odnosno njena inačica Amur 1650/Amur 950 ostale su koncepcijski vjerne dosadašnjem klasičnom rasporedu borbenog sustava i senzorske opreme. Podmornice Lada i Amur 1650 opremljene su sa šest torpednih cijevi kalibra 533 mm. Glavna karakteristika svih ruskih modernih podmorničarskih konstrukcija je da se kroz sve torpedne cijevi mogu ispaljivati protubrodski projektili, protupodmorničarski projektili i mine. Zbog toga je mogućnost popune brodskog borbenog kompleta različitim oružjima vrlo bogata, što podmornicu pretvara u dobro naoružanu i ubojitu platformu.

Na šest potpuno automatiziranih kolijevki-nosača u torpednom prostoru može se smjestiti 18 komada različitog oružja: torpeda, mina ili krstarećih projektila. Torpedni ili raketni plotun može biti ispaljen iz svih šest torpednih cijevi za samo 15 sekundi, a cijevi ponovo napunjene oružjem za 120 sekundi. Rusi su ostali vjerni uporabi provjerenih oružja i sustava korištenih na podmornicama klase Kilo-1 i Kilo-2, integriranih u nove upravljačko-nadzorno-borbene sustave koje podupiru najnovije razvijeni softverski paketi računalne opreme.
Lada i Amur mogu rabiti torpeda tipa UG ST65 i TEST-71MKE. Ono što zapadnim suparnicima stvara problem je to što Lada i Amur mogu bez većih problema rabiti najsmrtonosniji torpedo VA-111 Škval. Svojom podvodnom brzinom (za koju se pretpostavlja da može doseći i preko 150 km/h ) ono predstavlja smrtonosnu prijetnju svim površinskim i podvodnim ciljevima jer mu nijedan cilj ne može “pobjeći”. Moguće ga je tek više ili manje pokušati ometati ili zavarati EMS mjerama.
R

aketni dio arsenala podmornica Lada i Amur 1650 predstavlja krstareći protubrodski projektili iz Klub-S obitelji. Riječ je o projektilu Novator 3M-54E1 (ASCM – protubrodska inačica) te o projektilu Novator 3M-54TE1 (LACM – krstareća inačica za napad na kopnene ciljeve). Osim njih moguće je ukrcati i protupodmorničke projektile 91RE1 i 91RTE2.
Podmornica Amur 950 opremljena je sa samo četiri torpedne cijevi kalibra 533 mm. No, na njoj je odmah iza tornja instalirano u dva reda 10 lansirnih cijevi (2 x 5) za već spomenuto raketno naoružanje. Amur 950 može ukrcati 16 komada oružja u različitim konfiguracijama borbenog kompleta (torpeda + mine + krstareći projektili). Ruski izvori tvrde da se raketni udar iz svih vertikalnih lansera može realizirati za manje od 120 sekundi. Podmornica Lada i sve inačice podmornice Amur opremljene su protutorpednim efektorima koji imaju ulogu akustičkih ometača i mamaca za protivnička torpeda.

Dostupna ruska literatura je prilično škrta kad je riječ o opisu senzorskih sustava na Ladi i Amuru. Zapovjedno-borbeno-nadzorne funkcije tih podmornica integrirane su u višenamjenski MVU-110EM informatički sustav. On ujedinjuje ANDOGA navigacijski sustav, glavni sonarni MGK-400M aktivno/pasivni sustav, sustave pomoćnih, navigacijskih, protuminskih i tegljenih sonara (GAK CIM 400), EMS mjera, sustav nadzora naoružanja i propulzije. Na svojim prvokonstruiranim AIP podmornicama ruska mornarica je prvi put primijenila i nepenetrirajući tip optroničkog teleskopskog periskopa firme Elektropribor.

Igor SPICIJARIĆ