Sjedinjene Američke Države formalno su ušle u rat 1917., iako su u njemu sudjelovale od samog početka kao logistička baza zemalja Antante

Nije se radilo samo o pošiljkama hrane i strateških tvoriva, već i o velikim količinama oružja. Zbog izvjesnih razloga tadašnjem američkog predsjedniku W. Wilsonu nije odgovaralo izravno upletanje u europski rat. Američko strjeljivo nije bilo kompatibilno europskim uzorcima oružja (osim britanskom, s kojim je bilo recipročno zamjenjivo), međutim zbog toga je bilo jednostavnije proizvoditi europsko naoružanje prema izvornim specifikacijama, negoli slati oružje američke proizvodnje, s ograničenim količinama strjeljiva. Upravo to su Sjedinjene Američke Države i činile, postigavši na taj način za pobjedu Antante više nego bi postigle ograničenim slanjem američkog oružja i strjeljiva. Ne treba niti reći da je tako i poslovni interes američkih tvrtki bio uvećan. Prema izvornim su specifikacijama u Sjedinjenim Američkim Državama proizvodili ruske pješačke puške (od 1915. do 1917. godine), te ruske inačice teške strojnice Maxim u kalibru 7,62 mm. Osim toga za britanske su potrebe proizvodili strojopuške Vickers-Maxim, na istim Coltovim linijama koje su kasnije iskorištene za potrebe američke vojske, odnosno koje su spomenute strojnice proizvodile za američku vladu nakon što je ušla u rat. Neposredan povod za ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat bio je njemački napad torpedima na trgovački brod pod američkom zastavom (Lusitania), koji je prevozio robu i putnike. Do dana današnjeg nije bilo moguće utvrditi kakav je točno teret prevozila Lusitania u trenutku potapanja, odnosno jesu li Nijemci potopili brod zbog (eventualno netočne) dojave da prevozi oružje, kao što je to tvrdilo onodobno njemačko novinstvo, ili se pak radi o zlom činu ratnog barbarstva, kao što je tvrdilo novinstvo zemalja Antante i Sjedinjenih Američkih Država. Bez obzira na stvaran razlog zbog kojeg je Lusitania potopljena, Sjedinjene Američke Države su se preko noći našle “do grla” u ratu, a ljudstvo i naoružanje je danomice brodovima prevoženo u francuske luke.

Na ukupan ishod rata Sjedinjene Američke Države bitno su djelovale, u prvom redu ekonomski, a zatim i vojnički, tj. velikim brojem angažiranih postrojbi pješaštva, topništva i mornarice. Unatoč svemu što se događalo u Europi, i unatoč činjenici da su Sjedinjene Američke Države izravno pomagale Antantu, one nisu bile spremne za rat. Pješačkog naoružanja bilo je dovoljno za mirnodopski sastav vojske, ali ne i za mobiliziranje novih postrojbi. Bez obzira na to, američka je industrija vrlo spremno dočekala izazov, opskrbljujući vojsku dostatnim količinama naoružanja i inih potrepština.

Američka pješačka puška i karabin predstavljali su konvencionalne repetirke s obrtno-klipnim zatvaračem i u biti se po taktičko-tehničkim svojstvima nisu razlikovale od europskog oružja. No, američka vojska nije imala strojopuške vlastite proizvodnje, a koje bi mogle izdržati konkurenciu s njemačkim MG 08 i MG 08/15. Stoga je povećana proizvodnja Vickersa, koje su se ionako već proizvodili za britanske potrebe, sve dok pred kraj rata nije usvojena Browningova strojopuška M 1917. Službeni kalibar pješačkih pušaka i strojopušaka bio je 30.
U trenutku ulaska u rat, Sjedinjene Američke Države uglavnom su imale zastarjele strojopuške Benet-Mercy (670 komada), 287 Maxima, uz 153 M 95 Browninga, dok je Njemačka ušla u rat s 12 500 strojopušaka tipa Maxim, te još mnogo više u raznim fazama proizvodnje. Kolika je bila američka pripremljenost za rat u trenutku kad je on izbio, najbolje govori činjenica da su Browning i ostali konstruktori pozvani na konstruiranje strojopuške tek nakon objave rata. Browning je, nakon izvjesnog vremena, predložio američkoj vladi uzorak svoje strojopuške s vodenim hlađenjem, ali također i prototip svoje strojne (automatske) puške BAR. Potonje, lako prenosivo oružje, u biti jedna od prvih lakih strojopušaka, javno je demonstrirano 27. veljače 1917. na Congress Heights (Washington DC). U odnosu na francusku laku strojopušku Chauchat, BAR (Browning Automatic Rifle) je imao niz prednosti, osobito glede pouzdanosti mehaničkog funkcioniranja. Spremnik BAR-a, kapaciteta 20 metaka, ispraznio bi se za 2,5 sekundi. Svih 70 dijelova od kojih se oružje sastojalo, moglo se rastaviti i sastaviti za 55 sekundi. Iako je demonstraciju obavio tvornički vještak, a ne običan pješak, nema dvojbe da je i pješaku za rastavljanje i sastavljanje oružja trebalo bitno manje vremena, negoli kad je u pitanju M 1915 Chauchat. Prije 11. studenog 1918. na bojište je bilo dostavljeno 52 000 BAR-a. Ukupna proizvodnja Browningove strojopuške M 1917 bila je 31 150 do kraja rata. Američko oružje, Browningovo kao i drugih konstruktora, samo po sebi nije imalo bitnog utjecaja na ishod I. svjetskog rata, bez obzira na vrsnoću tog oružja. Ono je jednostavno suviše kratko vrijeme bilo u bojnoj praksi da bismo mu mogli pripisati veću, a kamoli bitnu ulogu. No, ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat u trenutku kad su snage Centralnog pakta bile već iscrpljene, te u trenutku kad je Rusija bila prisiljena potpisati separatni mir, značilo je odlučujuću prednost za države Antante.

Dinko ČUTURA