Ariel Sharon – odlazeća zvijezda

Izbornu pobjedu svoje stranke Kadima na nedavnim parlamentarnim izborima, Ariel Sharon nije mogao proslaviti. Bivši izraelski premijer i proslavljeni vojnik koji je sudjelovao u svim bliskoistočnim ratovima vođenim posljednjih pedeset godina od siječnja nalazi se na rubu smrti u jeruzalemskoj bolnici. Sharon je sudjelovao u svim bliskoistočnim ratovima i njegova se osoba provlači kroz šest desetljeća bliskoistočnog konflikta; tijekom prva četiri rata kao vojnik, nakon 1973. godine kao političar a od 2001. godine i kao izraelski premijer

Foto: Tom Wagner/eu2005.lu

Pobjedu svoje stranke Kadima na nedavnim izraelskim parlamentarnim izborima, njezin osnivač Ariel Sharon nije mogao proslaviti. Kada je početkom siječnja ove godine nakon doživljenog moždanog udara u jeruzalemskoj bolnici Hadassah pao u komu, svjetski mediji su izvadili unaprijed pripremljene osmrtnice. No četiri mjeseca kasnije sedamdesetosmodogodišnji Ariel Sharon je, što zahvaljujući suvremenoj medicini, a što svojoj žilavoj naravi još uvijek na životu. Unatoč tome što će u budućnosti zbivanja u regiji biti bez njega, bivši izraelski premijer i proslavljeni vojnik koji je sudjelovao u svim bliskoistočnim ratovima jedan je od posljednjih živućih aktera svih šest desetljeća bliskoistočnog sukoba. Ariel Sharon je rođen 27. rujna 1928. godine u kibucu Kefar Malal, na području tadašnjeg britanskog mandatnog područja Palestine, kao Ariel Scheinerman. Među Izraelcima je poznat i pod nadimkom Arik.  Njegovi roditelji Shmuel i Vera su bili imigranti iz Rusije. Kao i većina mladih palestinskih Židova njegove generacije, 1945. godine je pristupio židovskoj miliciji Hagannah. Prema nekim izvorima njegova vojnička karijera je počela još ranije – 1942. godine kao četrnaestogodišnjak ulaskom u Gadnu, paravojnu postrojbu židovske mladeži. U Hagannahu je Sharon prošao vojnu obuku britanskih instruktora te je angažiran u obrani židovskih kibuca od napada iz susjednih arapskih sela. Ta strategija oružanog odgovora koju su prakticirale židovske paravojne formacije u vremenu prije stvaranja Izraela je postala obilježje izraelskog načina ratovanja u idućim desetljećima. Sharon je 1947. godine postao vojni instruktor u izraelskim oružanim snagama, a izbijanjem prvog Izraelsko-arapskog rata 1948. godine uspješno zapovijeda vodom u brigadi Alexandroni.  Prilikom pokušaja deblokade Jeruzalema u bitci kod Latruna, Sharon je prvi put u vojničkoj karijeri ranjen. Nakon kraja rata i stabilizacije Izraela kao države, bio je zadužen za obavještajnu i izvidničku djelatnost u izraelskoj vojsci. Godine 1953. je jedan od osnivača specijalne komandoske postrojbe.

Izraelsko-arapski ratovi
Usporedo s vojničkom karijerom, Sharon je bio uspješan i u školskoj klupi; 1953. je diplomirao na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Potkraj pedesetih godina pohađao je britansku vojnu školu u Camberleyu te studirao pravo na Sveučilištu u Tel Avivu gdje je i diplomirao 1966. godine. No civilnu karijeru su onemogućili ratovi. U Sueskom ratu 1956. godine, u kojem uz Izrael pri zauzimanju Sueskog kanala sudjeluju i Velika Britanija i Francuska, Sharon je zapovijedao padobranskom postrojbom koja je zauzela klanac Mitla na Sinajskom poluotoku. Tijekom rata 1956. godine prvi su put u potpunosti došle do izražaja njegove vojničke osobine; iznimna vojnička sposobnost i učinkovitost. Šezdesetih godina Sharon se nalazio na mjestu zapovjednika pješačke škole izraelske vojske, različitih pješačkih i oklopnih brigada, od 1964. do 1965. je zapovjednik Sjevernog zapovjedništva izraelske vojske. Uspješna vojnička karijera je 1967. godine okrunjena činom general bojnika. Njegov munjevit napredak u vojsci je velikim dijelom zaslužno i imenovanje Yitzaka Rabina na čelo glavnog stožera izraelske vojske. Izbijanjem trećeg Izraelsko-arapskog rata 1967. godine Sharon se kao zapovjednik oklopne divizije ponovo vraća na mjesto pobjede iz Sueskog rata te su u munjevitom napadu njegove postrojbe porazile egipatsku vojsku i ponovno zauzele klanac Mitla na Sinaju.

Sharonov privatni život je također bio prožet tragedijama. Njegova prva supruga Margalit je poginula 1962. godine u prometnoj nesreći. S njom je imao sina Gura kojeg je 1967. godine u jedanaestoj godini slučajno ubio prijatelj, igrajući se Sharonovom puškom. Nakon smrti supruge Margalit oženio se s njezinom mlađom sestrom Lily, s kojom ima dva sina Omria i Gilada, no i Lily je umrla 2000. godine ne doživjevši njegov politički vrhunac. U lipnju 1972. godine je Sharon napustio oružane snage, no igrom sudbine se vrlo brzo vratio u vojsku. Naime, u listopadu 1973. godine su u tzv. Yomkipurskom ratu okolne arapske zemlje iznenadno napale Izrael. Ariel Sharon je imenovan zapovjednikom središnjeg dijela sinajskog bojišta te je nakon početnih uspjeha arapskih vojski zapovijedao uspješnim izraelskim protunapadom. Izraelske divizije pod zapovijedanjem Sharona i generala Adana su prodrle preko Sueskog kanala na egipatsku stranu obale, čime je cijela egipatska armija ostala odsječena na Sinaju, a Egipat prisiljen na predaju. Navodno je upravo Sharonova procjena bila odlučujuća za pronalaženje pukotine između dvaju egipatskih armija. Iz rata 1973. godine potječe i poznata Sharonova slika s povezom na glavi, koja je još više pridonijela stvaranju njegovog vojničkog mita.

Politička karijera
Kao većina izraelskih visokih časnika i Sharon je nakon kraja karijere u vojsci ušao u politiku. Iako je u mladosti naginjao ljevici, u kasnijoj fazi života je preusmjerio politička uvjerenja udesno te je 1973. godine jedan od osnivača stranke Likud. Iste godine postaje zastupnik Likuda u izraelskom parlamentu – Knessetu. Od 1975. do 1977. godine Sharon je služio kao savjetnik premijeru Yitzaku Rabinu, a od 1977. godine je ministar poljoprivrede u vladi Menachema Begina, te je odgovoran za gradnju židovskih naselja na okupiranim područjima i jedan od najvećih zagovornika njihove gradnje. Tijekom njegovog mandata je udvostručen broj židovskih naselja na okupiranim područjima, dva desetljeća kasnije će se pitanje budućnosti tih naselja pokazati najvećim problemom u njegovoj premijerskoj karijeri. U lipnju 1981. premijer Begin imenuje ga ministrom obrane, te je Sharon nadgledao izraelsko povlačenje sa Sinajskog poluotoka, dogovoreno Campdavidskim sporazumom. Sharon je jedan od tvoraca plana invazije Libanona “Mir za Galileju” u ljeto 1982. godine, kojim su palestinski gerilci protjerani iz južnog Libanona. No, uz izraelski vojni angažman u Libanonu se vezuje jedna crna točka u Sharonovoj karijeri; nakon što su kršćanske milicije u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabri i Shatili počinile zločine nad civilima, Sharon je prozivan za glavnog krivca. Neovisno tijelo uspostavljeno radi istraživanja okolnosti zločina tzv. Kahanova komisija je ustvrdila da je Sharon bio indirektno odgovoran, budući da nije spriječio zločin. Stoga je Sharon 1983. podnio ostavku na mjesto ministra obrane, ali u različitim ministarskim foteljama ostaje član vladinog kabineta do 1992. Godine 1996. se vraća u Netanyahuovu vladu i postaje ministar nacionalne infrastrukture – mjesta u izraelskoj vladi utemeljeno samo zbog Sharona.

Nakon Netanyahuove ostavke na mjesto vođe Likuda u svibnju 1999. godine, Sharon preuzima vodstvo stranke. U veljači 2001. godine s Likudom pobjeđuje na parlamentarnim izborima te postaje jedanaesti izraelski premijer. U siječnju 2005. je sastavio vladu u kojoj sudjeluje široka koalicija izraelskih stranaka kako bi pripremio temelj za jednu od najtežih odluka posljednjih desetljeća – povlačenju s dijela okupiranih područja. Sharon je donio kontroverznu odluku unatoč ranijem protivljenju rušenju izraelskih naselja i ustrajao je u njezinoj provedbi unatoč bijesu i osudi velikog dijela izraelske javnosti. Nezadovoljan reakcijom dijela vlastite stranke te nakon što je tijesno pobijedio na unutarstranačkim izborima, u studenom 2005. godine se odvojio od Likuda i sa skupinom istomišljenika osnovao novu stranku nazvanu Kadima ili u prijevodu “napredak”. Posljednja Sharonova politička avantura i put ka vjerojatnoj novoj izbornoj pobjedi su naprasno prekinuti 18. prosinca 2005. godine, prvo srčanim udarom, a nakon pretrpljenog moždanog udara 4. siječnja ove godine i padom u komu. U medijima su se pojavile vijesti o Sharonovoj smrti za koje se pokazalo da su pogrešne, no unatoč tome je Sharon proglašen “privremeno nesposobnim” za premijersku fotelju te je njegovo mjesto zauzeo zamjenik Ehud Olmert. Budući da Sharon nije bio sposoban potpisati svoje sudjelovanje na kandidacijskoj listi Kadime za parlamentarne izbore, nije niti izabran u Knesset na ožujskim izborima te mu je prestao zastupnički mandat.

Hrvoje BARBERIĆ