Iako danas široj javnosti nepoznat, Lockheed CL-1201 najnevjerojatniji je od svih projekata razvoja vojnih zrakoplova koji su ikad pokrenuti. Pritom treba naglasiti da nije bila riječ samo o preambicioznoj ideji tvrtke Lockheed nego su u nju bile uključene i američke oružane snage

Iako se danas Lockheed CL-1201 uglavnom spominje u kontekstu letećeg nosača zrakoplova, on je bio znatno više od toga. Zapravo su postojali planovi za razvoj triju izvedenica. Izvedenica označena kao CL-1201-1-1 trebala je biti nosač zrakoplova koji bi osigurao mogućnosti djelovanja u neposrednoj blizini ili unutar protivničkog zračnog prostora. Pritom se pod protivničkim zračnim prostorom prije svega mislilo na onaj Sovjetskog Saveza te članica Varšavskog pakta.

O izvedenici CL-1201-1-2 danas se zna vrlo malo, zapravo ništa. Vjeruje se da se trebalo raditi o strateškom bombarderu naoružanom krstarećim projektilima s nuklearnim bojnim glavama i/ili jurišnim avionima također naoružanim nuklearnim oružjem. CL-1201-1-2 rabio bi jednak pogonski sustav kao i ostale dvije izvedenice, no bio bi projektiran sa smanjenim radarskim odrazom te bi izgledom bio između prototipnog bombardera iz četrdesetih godina Northrop YB-49 (opširnije v. tekst Northrop YB-49 – slomljeno leteće krilo, HV br. 577) i današnjeg, modernog bombardera Northrop B-2. Iz spomenutog se da zaključiti da bi Northrop vjerojatno bio uključen u njegov razvoj.

Treća izvedenica – CL-1201-1-3 – trebala je biti strateški transportni avion. I to doslovno strateški. Dakle, ne bi bio kao C-5 Galaxy ili An-124 Rusla, pa čak ni kao An-225 Mrija. Bio bi to zaista strateški transportni avion sposoban za prijevoz cijele pješačke brigade u bilo koji dio svijeta.

Treći svjetski rat

No, vratimo se na početak. Sredinom šezdesetih godina generali u Pentagonu ozbiljno su se zabrinuli da bi njihove kolege u Moskvi mogli doći na ideju o iznenadnom napadu taktičkim nuklearnim oružjem malog i srednjeg dometa (balističkim projektilima i bombarderima). Njim bi uništili baze NATO saveza u Europi i američke baze u ostatku svijeta te tako onemogućili američko djelovanje izvan teritorija SAD-a. Doduše, takav bi napad sasvim sigurno izazvao jednak odgovor zemalja kao što su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje su već tad posjedovale nuklearne podmornice naoružane balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama i tako bi počeo Treći svjetski rat. U svakom slučaju, američki su generali zaključili da im trebaju sposobnosti prebacivanja vrlo velikog broja vojnika (pješačke brigade s nekoliko tisuća vojnika) i opreme u područja koja su udaljena od mora i oceana, a to znači izvan domašaja nosača zrakoplova i pomorskih desantnih snaga. Takve bi sposobnosti dobro došle i tijekom lokalnih ratova jer bi omogućile američkim oružanim snagama u samo nekoliko sati desantiranje jedne ili više brigada u bilo koji dio svijeta. Američki su generali zaključili da je samo jedan način da bi se to provelo brzo i učinkovito – uporabom gigantskih transportnih aviona. Kako bi spriječili njihovo obaranje, zajedno s njima trebali su djelovati i gigantski avioni – nosači aviona. Nije poznato kad je projekt točno pokrenut. Većina izvora navodi kraj šezdesetih, a tek neki preciznije govore o 1969. godini. Nije poznato ni jesu li postojali slični projekti drugih zrakoplovnih tvrtki ili se Pentagon izravno obratio Lockheedu. Jedno je sigurno: projekt je bio najstroža tajna.

Već razrađen projekt

Jedan od osnovnih zahtjeva projekta bio je da se jednim avionom u bilo koji dio svijeta može prevesti najmanje 3000 vojnika. To je zahtijevalo golemu letjelicu s iznimno snažnim nuklearnim pogonom. Procijenjena poletna masa bombarderske izvedenice CL-1201-1-2 trebala je biti “tek” oko 525 tona, a izvedenice nosača zrakoplova CL-1201-1-1 oko 5375 tona (neki izvori spominju 5440 t). Iako bi dimenzije obiju izvedenica bile jednake, do razlike u masi došlo bi zbog bolje iskoristivosti prostora kod CL-1201-1-1. Ipak, ti podaci izgledaju teško shvatljivo, ali treba uzeti u obzir da je dostupnih izvora jako malo. Za usporedbu, maksimalna poletna masa danas najvećeg američkog vojnog transportnog aviona – C-5M Super Galaxy – iznosi 381 t, a najvećeg transportnog aviona uopće – ukrajinskog An-225 Mrija – 640 t.

Dimenzije CL-a trebale su biti zaista goleme – raspon krila čak 341 m (površine 38 100 m²), a duljina trupa 170 m. Iako se na prvi pogled čini da je raspon krila prevelik u odnosu na duljinu trupa, u obzir se mora uzeti činjenica da se zapravo radilo o letećem krilu koje je imalo vrlo kratak trup promjera 46,6 m. To je bilo dostatno za korisni volumen prostora od čak 609 000 m³. Međutim, znatan bi dio trupa zauzimao nuklearni pogon te bi iskoristiva površina trupa bila 457 200 m³.

Po svemu sudeći, USAF je odabrao Lockheed jer je tvrtka već imala donekle razrađen projekt znatno manjeg aviona Model 1170-6 na klasični pogon. Izvedenica 1170-6-1 trebala je imati pogon s dva klasična turboventilatorska motora, a nešto veća 1170-6-2 s četiri. Napravljeni su planovi i za inačicu 1170-6-2-3 raspona krila 68 m i duljine trupa 29 m. Planovi su rađeni za Američku ratnu mornaricu, koja je tražila protupodmornički avion vrlo velikog polumjera djelovanja. Lockheed nije napravio samo preliminarne planove nego i studije izvedivosti te proveo ograničena testiranja modela u zračnom tunelu. Američka ratna mornarica nikad nije naručila Model 1170-6, no bio je dobra osnova za CL-1201.

Generali i projektanti

Zahtjev vezan uz golemu nosivost i praktički neograničen dolet mogao se ostvariti samo na jedan način – nuklearnim pogonom. To je zapravo vrlo zanimljivo jer je razvoj nuklearnog pogona za avione u SAD-u službeno prekinut 1961. godine (vidi prethodne nastavke podlistka) pa je pitanje na koji su to pogon mislili američki generali i projektanti u Lockheedu? Isto tako, nije poznato koju bi vrstu pogona rabili – Direct Air Cycle tvrtke General Electric ili Indirect Air Cycle tvrtke Pratt & Whitney. Činjenica je da bi CL-1201 tijekom leta pokretala četiri golema turboventilatorska motora pokretana energijom nuklearnog reaktora. S obzirom na to da je General Electric zagovarao ugradnju reaktora u motore, vjerojatnije je da bi CL-1201 bili pokretani sustavom Indirect Air Cycle. Uostalom, do sredine šezdesetih godina taj je princip rada nuklearnih postrojenja već bio poprilično razvijen za uporabu na podmornicama i u elektranama. Jezgra reaktora od devet metara zajedno sa sustavom za prijenos energije do motora i zaštitom od radijacije zauzimala bi središnji dio trupa. Snaga reaktora bila bi 2300 megavata. Zamjena nuklearnog goriva planirana je nakon 1000 sati rada. Podaci o turboventilatorskim motorima ni danas nisu dostupni, osim da im je promjer bio otprilike veličine trupa aviona Boeing 747. Svaki je trebao davati potisak od 2780 kN. To bi bilo dovoljno za krstareću brzinu od 0,8 Macha na visini iznad 9000 metara. No, još je zanimljivije da je predviđeno vrijeme krstarenja bilo 41 dan. Avion je teoretski mogao u zraku ostati i puno dulje, no ograničenje je bilo zamor posade te količina hrane i vode koju je mogao ponijeti. Sve bi to dolazilo do izražaja posebno ako bi u avion u izvedenici CL-1201-1-3 bila ukrcana padobranska ili pješačka brigada.

Kolike će biti staze?

Izračuni su vrlo brzo pokazali da bi CL-1201, bez obzira na četiri motora golemog potiska, morao za polijetanje rabiti vrlo duge poletne staze – toliko duge da bi u praksi to bilo nemoguće ostvariti. Stoga je odlučeno da će CL-1201 imati mogućnost vertikalnog polijetanja i slijetanja (Vertical Take-Off and Landing – VTOL). Ali, kako avion mase veće od 5000 tona teoretski možete vertikalno podići? Tako da uporabite golem broj klasičnih turboventilatorskih motora. Većina izvora navodi 54, a poneki čak 182 motora. Do razlike dolazi zbog toga što se prvi broj najvjerojatnije odnosi na izvedenicu aviona CL-1201-1-3, a drugi na izvedenicu CL-1201-1-1.

Izvori ne navode točan model motora, tek da su se rabili na prvim inačicama Boeingova 747. A prve inačice 747 rabile su motore Pratt & Whitney JT9D. Jedini je “problem” u tome što se u podacima navodi da bi pojedinačna snaga tih motora bila 367 kN, dok snaga ni najjačih izvedenica motora JT9D nije prelazila 250 kN. Doduše, navedeni potisak mogao se ostvariti uporabom sustava za naknadno izgaranje, no on troši velike količine goriva. Ostaje pitanje bi li CL-1201 i s tim dodatnim pogonom zaista mogao vertikalno polijetati. Znatno je veća vjerojatnost da bi dodatni klasični turboventilatorski motori zapravo služili za skraćivanje poletne staze. Nažalost, niti jedna dostupna skica ne pokazuje točan položaj tih motora unutar aviona. Zato se ni danas ne zna bi li motori stajali okomito ili pod nekim kutom ni bi li se mogli pomicati po okomici te se tijekom slijetanja rabiti za kočenje.

Jedini koji je mogao zaživjeti

Što se tiče izvedenica, danas se najmanje zna o strateškom bombarderu CL-1201-1-2. Već je spomenuto da bi koncepcijski bio nalik na bombardere Northrop YB-49 i B-2, a to znači leteće krilo bez trupa. Kako bi se reducirao radarski potpis, sva bi četiri turboventilatorska motora pokretana nuklearnim reaktorom bila smještena u stražnji dio trupa. Avion bi se rabio isključivo za napade nuklearnim oružjem pa bi mu dimenzije bile znatno manje u odnosu na ostale dvije izvedenice. Kako tehnologija nadzora leta šezdesetih godina još nije bila na razini današnje, tj. fly-by-wire nadzorni sustav leta još nije bio razvijen, CL-1201-1-2 trebao je dobiti čak tri vertikalna stabilizatora, po jedan na vrhovima krila i jedan na repu. Na taj bi se način izbjegli problemi stabilnosti tijekom leta uočeni kod prototipa YB-49. Iako dimenzije nisu poznate, po jednoj se skici može naslutiti da bi avion bio tek nešto veći od Northrop Grummanova B-2 Spirita. Kako Lockheed nije imao iskustva s razvojem bombardera konfiguracije letećeg krila, a Northrop jest, sasvim je izvjesno da bi izvedenicu CL-1201-1-2 razvijali zajednički.

Veliko je neodgovoreno pitanje i nuklearni pogonski sustav. Sustav koji bi se ugrađivao u druge dvije izvedenice CL-1201 bio bi prevelik za CL-1201-1-2. Isto tako, i pripadajući turboventilatorski motori ne bi stali u mali trup. Izvjesno je da bi CL-1201-1-2 imao drugi tip nuklearnog pogona, ali može se samo nagađati kakav, s obzirom na to da je razvoj nuklearnog pogona za avione u SAD-u još ranije službeno obustavljen. Po veličini, bio bi idealan za motore General Electric XNJ140E-1, no to bi značilo da je razvoj tih motora nastavljen u tajnosti.

U svakom slučaju, moguća je i teorija da su Pentagon, Američko ratno zrakoplovstvo i strateške snage pokrenuli projekt CL-1201 unaprijed znajući da će izvedenice CL-1201-1-1 i CL-1201-1-3 biti tehnološki i tehnički nemoguće ostvariti, no nadajući se da će znatno manji i tehnički manje zahtjevan CL-1201-1-2 jednom ipak poletjeti.

Tekst: Mario Galić