Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od sedam priča učenika iz Bosne i Hercegovine koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Ratno proljeće, ožujak 1993. godine. U prirodi ustaljeni ritam buđenja života: žarke boje i ugodni mirisi procvjetalih ljubičica, narcisa, bajama, ivančica; zujanje pčela, toplije Sunčeve zrake. Nismo mi na bojišnici doživljavali tu ljepotu. Umjesto mirisa cvijeća osjećali smo dim, paljevinu, barut; hladni vlažni rov umjesto udobne sobe, slušali smo granate i topovsku paljbu umjesto omiljenih skladbi, traperice je zamijenila šarena odora. Oko vrata bila je blagoslovljena krunica. U srcu i u mislima čuvali smo svoje najdraže. Strah su ugušile ljubav, hrabrost, odlučnost. Najvažniji zadatak postala je obrana Domovine, vjere, života. Zadnja subota toga toplog ožujka bila je najstrašniji dan u mom životu: svu noć i u jutarnjim satima žestoke borbe s agresorskom vojskom, vatra sa svih strana, tutnjava, vika, zapomaganje, ima i mrtvih i ranjenih suboraca – poginuo rođak Mirko. Predvečerje, u našem selu mirno. Poviše strinine kuće parkirali smo susjed Jure i ja stari džip kako nas nitko ne bi opazio. Koraci su postali preteški. Oblio me hladan znoj, donja usna podrhtava, ruke se tresu pa sam bacio cigaretu, steže me grlo; kao da sam prestao disati. Također razmišljati.

Sjedila je strina Mara pred kućom s krunicom u ruci. Ugledavši nas ozbiljne i blijede, ustala je sklapajući ruke i kriknula: “Zar jeee…” Očajni upit zario se u moje srce kao nož. Gotovo se i ne sjećam kako sam je zagrlio i da smo zajedno jecali. Jure je sjeo, pokrio lice rukama i glasno plakao. Suznih očiju, potresen, nisam ni vidio odakle je istrčala Mirkova Mira i bolno zapomagala: “Bože, zar je moguće da je ono prije nekoliko dana bio posljednji zagrljaj, pozdrav, osmijeh s nadom ma, bit će sve dobro, uskoro se vidimo.”

U dugoj tužnoj povorci rođak Jure nosio je križ, a ja Mirkovu sliku. Stazom do groblja navirale su uspomene iz djetinjstva: pješice smo išli u osnovnu školu, zadržavali se po obližnjim ogradama i vinogradima berući divlje šipke, kupine, kruške trnovače i grožđe; igrali nogomet i klikera… Tko će sada malom Jozi, nosi ime pokojnoga djeda, pokušati obraniti gol na ledini ispod kuće? Tko će ga uzeti objema rukama i u vis bacati, a on uz glasno smijanje i vrištanje govoriti da leti i želi još?

Usporedno s pogrebnom molitvom razmišljao sam kako će tužan biti dječakov treći rođendan, bolna peta obljetnica braka bez voljenog Mirka, prve i jedine Mirine ljubavi; žalost i praznina Božića bez sina, supruga, oca…

Mjesecima smo slušali i gledali vijesti i prizore o ratnim strahotama. Sloboda je krvlju plaćena. Koliko je bijelih križeva na voljenoj hrvatskoj grudi, dirljivih natpisa, prekinutih dječjih igara i mladalačkih snova, nestalih i nedužno stradalih? Koliko je zvjerskih tragova na stazama čovječanstva na kraju 20. stoljeća? Nažalost, i na početku trećeg tisućljeća!

Ožujak je godine 2023. Tri desetljeća dostojanstveno svetom misom, odlaskom na groblje, molitvama, cvijećem i svijećama, sa zahvalnošću, obilježavamo obljetnicu Mirkove smrti. Ožive sjećanja i zajednički trenuci, pomiješaju se emocije. Strina Mara, unatoč svemu, dosta dobro se drži. Vrijeme tugovanja i sjete urezalo je bore na njezino lice. Oči su ostale blage, nježne poput neba, ali uvijek nekako vlažne.

Više puta ponavlja slične riječi: “Ne daj, Bože, nikome razumjeti moju bol, moje patnje, ali Bog dao – Bog uzeo. Molim svakodnevno krunicu Gospi Međugorskoj; kada ne odem u crkvu, pratim svetu misu na televiziji ili preko radija.

Nisam dopustila da me mržnja i proklinjanje zarobe. Mir i blagoslov molim za sve ljude – i za njih. U našem hercegovačkom kamenu skamenila se osveta, rodilo se praštanje. Puno puta su mi na pameti obitelji koje još uvijek skoro ništa ne znaju o svojim najmilijima. Kako je njima strašno, toliko dugo u neizvjesnosti, nema pravih informacija, iščekuju, nadaju se. Bogu hvala, moj jedini sin počiva u svom zavičaju, u našem je groblju pokopan. Često se s nevjestama, unukom Jozom i troje praunučadi odem tamo pomoliti, popričati, isplakati. Mali Mirko uvijek otrči ispred nas noseći svijeću.

Vjerujem da su duše svih naših branitelja u mirisnim rajskim prostranstvima. Uživajući u prekrasnim anđeoskim pjesmama, čekaju ponovni susret s nama.”

Dominika Stojić, učenica 2. razreda Srednje škole dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk