Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pohvaljena je priča Domovinski rat i moj tata, koju je napisala Sanela Vidmar, učenica 3. razreda Centra za odgoj i obrazovanje Rijeka

Branitelj s kojim ja razgovaram o ratu je moj tata. Svako dijete će reći da je njegov tata najbolji, kao što i ja sada želim reći da je moj najbolji, jer je tako blag i nježan prema meni. Što god da sam ga pitala nikad me nije mogao odbiti, tako je naš odnos dobar.

Čak i kad je nervozan ili potišten – za mene se razveseli.

Kad sam odlučila pisati o ovoj temi, zamolila sam tatu da mi priča svoja iskustva iz Domovinskog rata, odmah je prihvatio iako do sada nije volio puno pričati o tome.

Kao što sam navela, ovo pišem sa svojim tatom koji je bio sudionik Domovinskog rata kao dragovoljac od 12. 9. 1991., pripadnik 2. gb Gromova; 138. gb; i na kraju rata bio je 9. gb Vukovi. Tako da je prošao skoro sve dijelove Hrvatske: karlovačko i petrinjsko zaleđe, odnosno Baniju, Bosansku Posavinu, te Liku i dubrovačko ratište.

U razgovoru s tatom shvatila sam da mu nije baš lako pričati o nekim događajima za
vrijeme rata, jer dok mi je pričao, u očima sam vidjela neki žar. Kad se počeo prisjećati nekih događaja zasuzile su mu oči. Ja sam mu postavila pitanje zašto je počeo rat, i što se to dogodilo da susjed napada susjeda i prijatelj prijatelja. Njegov odgovor bio je jednostavan – “Nisu željeli živjeti s nama i željeli su naše.”

Gledajući na televiziji pad Vukovara i vidjevši onu curicu u plavom kaputiću kako plače kad je neki nepoznati ljudi tjeraju sa svog ognjišta, neke stvari su mi postale malo jasnije.

Pričajući o svojim doživljajima, tata mi je govorio da je najprije morao odrasti, prilagoditi se nepoznatim događajima i situaciji na terenu.

Najteže mu je bilo za vrijeme praznika: Božića, Nove godine i Uskrsa, sa mislima hoće li nekad imati svoju obitelj, i hoće li uopće preživjeti? Još teže mu je bilo kad bi poginuli neki njegovi suborci, pa bi obavještavali njihove obitelji i prisustvovali njihovim pogrebima.

Bilo je tu teškoća sa zimom i prehranom, koja je većinom bila suha hrana, a pogotovo sa duhanom koji je pušio.

Onda sam pitala tatu jesi li imao lijepih trenutaka u ratu; pa mi je rekao – “Kćeri moja, što može biti lijepo u ratu? Jedino kada se svi tvoji suborci vraćaju iz akcije živi i zdravi, te kad im smjena dođe pa mogu malo kući.”

Vraćajući se u dio priče o tome hoće li imati svoju obitelj, rekao je da je ipak u tom groznom ratu doživio početak sreće kad je upoznao moju mamu, a još više kad su mi se rodila braća Antun, 1993., i Mato, 1995.

I tako, u toku priče shvatila sam da je mom tati kao stožernom naredniku, nekako postalo sve teže pričati, postao je tužniji. Pa sam rekla tati da će biti dosta to što mi je ispričao jer bi ovako svaki branitelj mogao knjigu napisati.

Moj zaključak ove priče o Domovinskom ratu je tužan, i mene je tata rasplakao; ali sam stala ispred tate i rekla mu da sam ponosna što ga imam kao branitelja, kao i mnoga druga djeca.

Hvala ti, tata, i svim braniteljima što mi danas sretno živimo u našoj Hrvatskoj koju ste vi stvorili!

Hvala vam hrvatski branitelji!