Hrvatski reprezentativac, karatist Anđelo Kvesić (23), osvajač je brojnih medalja, a sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Tokiju tek treba izboriti. Budući da je karate tek postao olimpijski sport, svi se žele kvalificirati i osvojiti medalju. Kvesić smatra kako će sudjelovanje biti teško izboriti, no ne i nemoguće…

Iako mu, kako sam kaže, zbog ozljede početak sezone nije bio baš briljantan, 23-godišnji karatist i hrvatski reprezentativac Anđelo Kvesić nastupom na natjecanju Svjetske karate lige, koje je početkom lipnja održano u Istanbulu, ipak može biti i više nego zadovoljan. Iz Turske se vratio s brončanim odličjem, a zadovoljstvo je tim veće jer su na turniru nastupili najjači borci iz cijelog svijeta. S ovim našim uspješnim sportašem, koji je temeljem Sporazuma o suradnji, unapređenju i razvoju sporta sklopljenim između Ministarstva obrane i Hrvatskog olimpijskog odbora u pričuvnom sastavu Hrvatske vojske, razgovarali smo netom nakon povratka s natjecanja kad su dojmovi bili još sasvim svježi.

”Prvu borbu imao sam s Alžircem, u regularnom je dijelu bio neriješen rezultat, ali sam preglasavanjem sudaca pobijedio. Drugu sam borbu izgubio protiv Iranca koji je poslije ušao u finale i povukao me u repasaž. Tu me dočekao Nizozemac kojeg sam pobijedio rezultatom 2:1 , iza toga je bila borba s još jednim Irancem, pobijedio sam s 3:1, i na kraju meč za broncu s turskim predstavnikom kojeg sam pobijedio 2:1. Imao sam, dakle, pet mečeva i to vrlo jakih što mi je važno za motivaciju. Na početku sezone imao sam jednu ozljedu i nije sve krenulo kako treba, ali je važno da je sada sve u redu,” priča nam Kvesić. Ove je godine u svojoj kategoriji osvojio prvenstvo Hrvatske, a jednako je uspješan u svojoj kategoriji bio i njegov godinu dana mlađi brat Ivan. Braća Kvesić cijeli život treniraju skupa, a Anđelo smatra kako im je to velika prednost.

”Karate treniram od šeste godine. Nekoliko puta išao sam gledati rođake kako treniraju i tako je počelo. Brat je počeo godinu dana poslije nakon što sam položio za prvi pojas. Cijeli život smo skupa, jedan drugome smo velika podrška. U Širokom Brijegu završili smo osnovnu i srednju školu i trenirali s trenerom Danijelom Vučićem, a prije četiri godine odlučili smo preseliti u Zagreb jer su ovdje puno bolji uvjeti. Oduvijek smo prolazili sve reprezentativne selekcije, no sve se događalo u Zagrebu pa smo često morali putovati što je bilo dosta naporno. Ovdje smo jako napredovali. Kada smo tek došli, nismo ni mogli zamisliti da ćemo tako brzo napredovati i da ćemo u ove četiri godine osvajati europske i svjetske medalje,” zadovoljan je Kvesić. A razloga za zadovoljstvo imaju i stariji i mlađi brat jer medalje donose s gotovo svakog natjecanja. Dok se Anđelo sa Svjetske karate lige vratio s broncom oko vrata, mlađi Ivan bio je u svibnju viceprvak na Europskom prvenstvu u Novom Sadu. Ipak, međusobno se na većim natjecanjima još nisu borili.

”Nismo u istoj kategoriji. Ja sam u kategoriji iznad 84 kilograma, a on je u nižoj. Na manjim natjecanjima bili smo suparnici. Nekad pobijedim ja, nekad on, ali nije to prava borba,” pojašnjava Anđelo kroz smijeh. Iako je već osvojio niz medalja, jedna bi ga posebno veselila. Naime, budući da je karate postao olimpijski sport, Anđela tek čekaju kvalifikacije za iduće Olimpijske igre u Tokiju.

”U iduće dvije godine bodovat će se turniri poput svjetskih i europskih prvenstava. Bodovi se dobivaju samim sudjelovanjem, pobjedama i najviše osvajanjem medalje. Nakon dvije godine, svi će se bodovi zbrojiti i tko bude imao najviše, ide na Olimpijske igre. Sudjelovanje će biti teško izboriti, no nije nemoguće. Imamo kvalitetu, volju i sustavno radimo. Mislim da još nismo ni svjesni važnosti činjenice da je karate postao olimpijski sport. Tek kad karataši krenu u Tokio, spoznat ćemo važnost sudjelovanja. To je sigurno motiv više, svi imamo želju ići i osvojiti medalju. Karate je prvi put u povijesti na Olimpijskim igrama. Dakle, možeš biti onaj prvi koji će se upisati u povijest,” kaže Kvesić te dodaje kako se uvrštavanjem karatea među olimpijske sportove povećala i kvaliteta u tom sportu. Konkurencija je jača i veća nego prije, zemlje dodatno ulažu u taj sport i puno je teže osvojiti medalju na svjetskoj razini. Upravo u tom pristupu ”manjem“ sportu poput karatea vide se velike razlike među zemljama. Anđelo ističe kako karatisti u Hrvatskoj nisu profesionalci i svi uz taj sport guraju neki posao ili fakultet.

”To je dosta teško. U nekim zemljama, poput Francuske, Njemačke, Italije, Turske, profesionalci žive od tog sporta. Samo treniraju i spremaju se za natjecanja, a mi se trebamo s njima boriti i pobjeđivati ih. Karate je sport koji nije previše medijski popraćen, a to je sponzorima najvažnije. To je borba. Ipak, to zasad uspijevamo, ” kaže Anđelo, inače student treće godine Kineziološkog fakulteta. Tu mu borbu, ističe Anđelo, značajno olakšava sudjelovanje u pričuvnom sastavu Hrvatske vojske.

”Biti ugovorni pričuvnik za mene je čast i zadovoljstvo, ali i jedno veliko olakšanje zbog financijske potpore koju dobivamo. Nama je to olakšavajuća okolnost jer smo mi iz sporta u kojem nema velike zarade, tako da nam to zaista pomaže,” ističe Anđelo. Kao i svi drugi sportaši ugovorni pričuvnici i on je prošao obuku u Požegi za koju kaže:“To je bilo jedno veliko životno iskustvo i izazov. Osjećaš se jako važno u vojnoj odori. Osim toga, nisam nikad prije pucao iz puške i pištolja ili rastavljao i sastavljao oružje. Biti dio te cijele priče služenja u vojsci svakako je jedna velika čast,” zaključuje hrvatski reprezentativac.

Martina Butorac
Snimio Mladen Čobanović