Tigrovi – brigada koja s ponosom nosi epitet prve hrvatske ratne postrojbe, čiji su temelji udareni još 5. studenog 1990. u bazi Rakitje, obilježava 30. godina postojanja. Njezin kontinuitet, od Jedinice za posebne namjene MUP-a, poznatije kao Tigrovi iz Rakitja iz koje izrasta 1. brigada Zbora narodne garde, danas nastavlja 1. mehanizirana bojna Tigrovi Gardijske mehanizirane brigade, noseći slavno ime svojih ratnih prethodnika i nastavljajući putem koji su oni utrli u duhu svima poznatog slogana Za Hrvatsku kao Tigar…

Nastali su u svitanje hrvatske države, priča o njima priča je o stvaranju pobjedničke Hrvatske vojske koja će se još naraštajima prepričavati. Ostat će upamćeni po žaru s kojim su kretali u bitke i ratnom pokliku koji ih je razlikovao od drugih – Za Hrvatsku kao tigar, po herojima koje su iznjedrili, po velikim vojnim pobjedama i slobodi koju danas imamo.

Okupili su se, njih tristotinjak dragovoljaca iz svih krajeva Hrvatske, 5. studenog 1990. u bazi Rakitje. Zbog političke situacije u zemlji koja je tad onemogućavala otvoreno organiziranje sve je zapravo počelo pod okriljem tečaja za policajce i njihova ustrojavanja u postrojbu za posebne namjene MUP-a, a kako je vrijeme odmicalo sve poznatiju kao Tigrovi iz Rakitja…

Tih kasnojesenjih dana počinju iznimno naporne tjelesne pripreme i vojnu obuku, usporedno osiguravajući vitalne objekte u Zagrebu. Bili su tad organizirani u nekoliko satnija kojima su zapovijedali Marijan Mareković, Jozo Milićević, Zdravko Andabak i Damir Šimunić, dok je Bojna bila pod zapovjedništvom Darka Rukavine i Josipa Lucića. Uz Antiterorističku jedinicu Lučko bili su tad jedina policijsko-vojna formacija, koja s vremenom postaje sve više vojna preuzimajući na sebe zadaće sprečavanja sukoba i incidenata na cijelom području Hrvatske.

Prvi incidenti i borbene zadaće

Prvi ozbiljniji incident dogodio se u Pakracu, a zatim se događaji u kojima Tigrovi imaju odlučujuću ulogu počinju smjenjivati filmskom brzinom…

U rano proljeće 1991. specijalci MUP-a upućuju se na Plitvička jezera sa zadaćom uspostave reda i izravno se sukobljavaju s pobunjenim Srbima koji su zauzeli turističke objekte i zapriječili prometnicu. Događaj danas poznat kao Krvavi Uskrs bio je zapravo onaj prijelomni trenutak nakon kojeg se više nije moglo natrag. U akciji smrtno stradava prvi pripadnik Tigrova i ujedno prva žrtva Domovinskog rata Josip Jović.

U razdoblju koje je slijedilo ubrzano se radi na ustrojavanju u pravom smislu vojnih postrojbi, a specijalci iz Rakitja postaju jezgra budućih Tigrova. Na stadionu u Kranjčevićevoj 28. svibnja 1991. i službeno se predstavljaju javnosti kao 1. brigada Zbora narodne garde. Daljnjim narastanjem snaga OSRH uvjetovanim sve otvorenijom agresijom na Republiku Hrvatsku Tigrovi postaju 1. A brigada ZNG-a.

Ratni požar koji se sve više razbuktavao raznosio je postrojbe 1. gardijske brigade po cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Prva brigada postaje oslonac svih naših snaga i aktivnosti.

U ljeto 1991. odlaze na Banovinu u Glinu, Petrinju, Kostajnicu, dok se istodobno dio postrojbe upućuje u istočnu Slavoniju, Principovac, Ilok…

Istodobno dio postrojbe 1. brigade ratuje i na Zapadnoslavonskom bojištu, sve do Sarajevskog primirja i priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Na Novljanskom i Novogradiškom bojištu, posebno nakon dolaska prvih tenkova u postrojbu, Tigrovi bilježe velike uspjehe, slamaju potpuno neprijateljsku obranu i oslobađaju i po nekoliko sela u jednom danu.

U isto vrijeme dio Brigade angažiran je i na deblokadi niza vojarni, od onih u Zagrebu i okolici do Varaždina i Bjelovara. Među ostalim, i tad zloglasne “Maršalke”, koja nakon oslobađanja postaje njihova matična vojarna.

Tigrovi u travnju 1992. počinju napadna djelovanja na Južnom bojištu kako bi spriječili neprijateljski prodor prema Neumu, Stonu i Pločama. Deseci tisuća projektila padali su tih dana na položaje Tigrova. Teške borbe vode za visove iznad Slanog, u koje pobjedonosno ulaze. U jeku najžešće agresije srušeno je petnaest neprijateljskih zrakoplova.

Tigrovi su imali ključnu ulogu i u deblokadi Dubrovnika, što potkraj listopada kulminira i iskrcavanjem u Cavtatu i potiskivanjem neprijatelja s dominantnih kota iznad Konavoskog polja. Brigada ondje prvi put djeluje cjelovito.

Početkom 1993. godine Tigrovi sudjeluju i u operaciji Maslenica te drže zauzete položaje na surovim velebitskim vrletima. Na Velebitu 1994. pogiba i jedan od legendarnih zapovjednika Tigrova Damir Tomljanović Gavran.

Usporedno se Tigrovi preustrojavaju u 1. gardijsku brigadu, koju otad čine tri motorizirane pješačke bojne, a vrijeme relativnog primirja koristi se za intenzivnu obuku.

Tigrovi su u operaciji Bljesak zabljesnuli na njima dobro poznatom terenu zapadne Slavonije. U snažnom i brzom udaru probijaju neprijateljsku crtu i u dva dana oslobađaju okupirana sela i spajaju se s 3. gardijskom brigadom u Okučanima. Promet autocestom Zagreb – Lipovac ponovno je nakon višegodišnjeg prekida uspostavljen. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija od Starog Grabovca na zapadu do Nove Gradiške na istoku i od Psunja na sjeveru do Stare Gradiške na jugu.

Nakon uspješno provedene operacije Ljeto 95 Tigrovi su spremni i za dugo priželjkivanu operaciju Oluja.

U rano jutro 4. kolovoza 1995. projektili ispaljeni s topničkih položaja Tigrova najavili su početak pobjedničkog pohoda Hrvatske vojske. Prva gardijska brigada napreduje iz nekoliko smjerova u pravcu Plitvičkih jezera. Dva dana poslije izbija i na hrvatsku državnu granicu te se u Tržačkim Raštelima susreće s 5. korpusom Armije BiH. Stisak ruke bivšeg zapovjednika 1. brigade general-pukovnika Marijana Marekovića i generala Atifa Dudakovića, osim što je pokazao da je vojna zadaća provedena, značio je i kraj muka i strepnji za stanovnike bihaćke enklave.

Na ponovno slobodnim Plitvičkim jezerima zaokružuje se pobjedonosni put Tigrova, brigade koja je imala samo jednu privilegiju – preuzeti na sebe najteže borbene zadaće, ispunjavajući ih uvijek na isti način – Za Hrvatsku kao tigar. 

Prvi i u slavi i u krvi

Opravdavajući riječ Prva u imenu, Tigrovi su svoju povijesnu zadaću u stvaranju hrvatske države ispunili na najčasniji način, a u pamćenju i za povijest ostaje da u Iloku uništavaju prvi neprijateljski tenk. U Petrinji ruše prvi neprijateljski helikopter. Izloženi su prvi neprijateljskim zrakoplovnim napadima u Novim Čakovcima; u Erdutu ih zasipa granatama neprijateljsko topništvo; u Bršadinu zarobljavaju prve Tigrove; probijaju se iz obruča u Hrvatskoj Kostajnici… Prva je u svemu bila prva, baš kao što kažu i riječi njezine pjesme s kojom su Tigrovi tako često odlazili na bojište …i u slavi i u krvi Tigrovi su uvijek prvi.

Prvi su, nažalost, i u žrtvi koju su dali na svojem trnovitom ratnom putu…Torture neprijateljskih logora prošao je 201 pripadnik postrojbe. U borbama je ranjeno 1711 pripadnika, od kojih je 27 stopostotnih invalida. Poginula su 367 pripadnika Brigade. Sudbina šestorice još je uvijek nepoznata. Na veličinu njihove žrtve vječni je podsjetnik spomen-obilježje u vojarni “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia”, mjestu odakle su kretali na borbene zadaće i vraćali se tek na kratak predah.

U prijelomnim i teškim trenucima naše povijesti Tigrovi su bili naš ponos i uzdanica, pokazali su kako se voli domovinu i za nju bori, ostavili su nam u nasljeđe pobjedonosni duh kojim moramo nastaviti u budućnost, pokazali su naraštajima koji dolaze jedini i ispravan put kojim moraju ići…

Danas, s ponosom noseći uspomenu na hrabre prethodnike i idući njihovima stopama, kontinuitet ove slavne ratne postrojbe nastavljaju mladi pripadnici 1. mehanizirane bojne Tigrovi Gardijske mehanizirane brigade u duhu dobro poznatog slogana – Za Hrvatsku kao Tigar.

Vesna Pintarić

---

Oni su bili među prvima kad je bilo najteže

Kad za nekog kažu ‘on je Tigar iz Rakitja’, onda to nije samo pripadnost nekoj ratnoj postrojbi nego puno više od toga. Onda je to asocijacija na mladiće koji su snažno osjećali neizvjesnost vremena, koji su prepoznali odlučujući povijesni trenutak, koji su jasno znali što žele i ništa ih na tom putu nije moglo zaustaviti. Bilo ih je tad svega nekoliko stotina, mladenački hrabri, odlučni i posvećeni istom cilju, nošeni beskrajnim zajedništvom i povjerenjem. Oni su bili među prvima kad je bilo najteže. Danas, kad 1. gardijska brigada Tigrovi obilježava 30 godina od svojeg ustrojavanja, prisjetili su se tih sudbonosnih dana stvaranja hrvatske policije i vojske nekadašnji Tigrovi iz Rakitja koji su još i danas u odori Hrvatske vojske.

 

pukovnik Mihael Pintarić, dragovoljac i branitelj Domovinskog rata, pripadnik ZzP-a

Mi smo krenuli. Onda su došli drugi ljudi za nama, generacije i generacije mladih ljudi. Stvorena je vojska. Stvorena je država. Sve to sad imamo na ponos hrvatskom narodu. Ali netko… Netko je bio prvi.

Tigar je postao s 21 godinom, trideset godina nosi odoru hrvatskog vojnika i u njoj je na tom putu prošao i ratišta i zarobljeništvo, preživio je vojničke rastanke i gubitke, doživio slave i pobjede pa danas, kad je sve prošlo, s mirom, čvrstinom i srcem Tigra kaže: “Sretan sam što sam bio dio tog vremena u kojem smo stvarali Hrvatsku.”

Pukovnik Mihael Pintarić sjeća se kako su djed i otac često pričali, pa je uz njih on već kao petnaestogodišnjak počeo sanjati slobodnu hrvatsku državu. U kolovozu 1990. odslužio je vojni rok u onoj vojsci i svega dva, možda tri dana kasnije prijavio se u Jedinicu za posebne namjene MUP-a RH Rakitje i od studenog te godine njezin je pripadnik. Kad je nekoliko mjeseci nakon toga, u svibnju ’91., počelo ustrojavanje ZNG-a, Tigrovi iz Rakitja postaju okosnica 1. brigade ZNG-a Tigrovi, a pukovnik Pintarić kao njezin pripadnik nastavlja svoj vojnički i ratni put.

“Kad smo se okupili u Rakitju znali smo da nemamo vremena i sve smo morali svladavati brzo i odjednom, ali mi smo na to bili spremni. Danju smo imali različite obuke, teške i zahtjevne, a noću smo učili i pripremali se za polaganje ispita za ovlaštene službene osobe. Uz to, odmah su počele i zadaće koje smo morali obavljati – osiguranje štićenih osoba i objekata, Vlade, Sabora, HRT-a, praćenja i opservacije po gradu pa prva borbena djelovanja. Sve su to tad radili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a RH Rakitje,” prisjeća se pukovnik Pintarić, a pamti i osjećaj iz tog vremena: “Ljudi su prilazili sa suzama u očima i zahvaljivali nam što su doživjeli da na ulicama Zagreba vide policajca s hrvatskom šahovnicom na kapi, zaustavljali su nas, zvali nas na kavu – a ti imaš 21 godinu i srce ti lupa, hoće iskočiti od ponosa.”

Slijedila su borbene akcije, Pakrac, više puta Plitvice, Ljubovo – pa gdje god je kasnije trebalo, Tigrovi su ondje bili. Ono što je začeto u godinama rata i danas živi čvrsta je povezanost i gotovo obiteljska, uzajamna odanost Tigrova, starih ratnika i suboraca. “Prvo što nas je spajalo, već u samim počecima, u Rakitju, pa kasnije u 1. brigadi ZNG-a Tigrovi bila je činjenica da nitko od nas tamo nije morao biti, ali svi smo željeli biti. Svi smo imali isti cilj, želju za domovinom, viziju slobodne i naše Hrvatske. Podjednakih godina i istih ideala mi smo neizmjerno vjerovali jedni drugima, bili smo braća, jedan za drugog bili smo spremni ginuti,” još uvijek pun mladićkog žara objašnjava danas pukovnik Pintarić pa se prisjeća 1991. i nekog sela nadomak Vukovara. Prisjeća se zasjede, pucnjave u kojoj su se našli, otpora koji su pružali, i sjeća se, kaže, trenutka u kojem je zapovjednik sasječen rafalom. “Bio je smrtno ranjen, dobio je metke u prsni koš i pao. Mi smo se još mogli izvući, ali nismo mogli ostaviti tijelo zapovjednika. Kako da ga ostavimo? Što će reći naši dečki ako im kažemo da smo tijelo našeg zapovjednika ostavili neprijatelju? Kako da stanemo pred njih? Kako da sami sebe pogledamo u ogledalo?”

A s druge strane dvojba, mislima prolaze slike poginulih masakriranih hrvatskih policajaca u Borovu Selu samo koji tjedan prije… Bila je to teška odluka, ali ljudska, vojnička i jedina ispravna.

Kad bi netko o trenucima koji su slijedili snimao film, onda bi u kadrovima oko njih tad gruvalo sa svih strana, sve brže i sve bliže, obruč bi se stiskao, zraka bi falilo, bjeloočnice se zakrvarile od oštrica bljesaka, pucnjeva i varnica, od sijevanja i od očaja. Siluete neprijatelja nadirale bi sa svih strana u nekom prokletom trenutku slow motion gibanja, sa svim detaljima iskešenih gubica i isukanih noževa koji su tu, koji su sve bliže, koji su nezaustavljivi i nepromjenjivi, koji neminovno dolaze i to traje koliko i vječnost.

Da je kadar, da je film, mnogi bi zatvorili oči da ne gledaju više. Al’ nije to bio film, bila je to stvarnost…Obruč se polako stezao dok se nisu našli u potpunom neprijateljskom okruženju. Izvlačenje više nije bilo moguće.

Tad su zarobljeni on i suborac Branko Kilić. No priči tu još uvijek nije kraj. Zapovjednikovo tijelo prebačeno je u vukovarsku bolnicu i on se, odjednom, ondje probudio. “Svi su mislili da je mrtav, ali nije bio, bio je teško ranjen – i, evo ga, i danas je živ,” zaključuje svoju priču stari Tigar Pintarić.   

General-bojnik Krešo Tuškan, dragovoljac i branitelj Domovinskog rata, zapovjednik ZOS-a

Ništa tad nisam osjećao kao poseban teret ili težinu. Ja sam bio utreniran već ranije, bio sam jako dobro svjestan svih opasnosti i zahtjevnosti posla, bio sam neoženjen, nisam imao djece i mogao sam biti potpuno predan putu i cilju koji sam odabrao i svemu onom što smo tad u postrojbi radili zajedno svaki dan, dan za danom, bez odmora.

General-bojnik Krešo Tuškan, danas zapovjednik ZOS-a, u godine previranja i stvaranja hrvatske države ušao je kao zaposlenik MUP-a, radeći prvo u Policijskoj stanici Velika Gorica, a zatim kao djelatnik Jedinice za posebne namjene Tuškanac. Odatle je u studenom 1990., kao zapovjednik voda upućen u Rakitje.

“Nas devet budućih zapovjednika vodova je od naših zapovjednika na Tuškancu prepoznato i mi smo upućeni u novoustrojenu jedinicu Rakitje. Imao sam 25 godina i bio sam među starijima,” prisjeća se general Tuškan pa nastavlja: “Mi koji smo u Rakitje došli s Tuškanca, mi koji smo bili djelatnici MUP-a, već smo jako dobro znali u kojoj smo priči i o čemu se radi. Bili smo osviješteni, znali smo što se događa i što se sve može dalje događati. A znali smo i da idemo u Rakitje ustrojiti jedinicu sličnu onoj koja je bila i na Tuškancu – dakle, jedinicu policije za posebne namjene. Nismo tad još znali da će to prerasti u vojsku, ali smo do proljeća 1991. već shvatili i bilo nam je jasno da će jedinica u Rakitju postati nekakva jezgra buduće vojske i ono oko čega će rasti Hrvatska vojska.”

Politička situacija bila je iz dana u dan sve složenija. “Nismo očekivali da će buknuti rat takvih razmjera, žestine i trajanja. Zapravo, malo tko je to tako zamišljao – rukovodstvo i politički vrh države ulagali su velike napore da se izbjegne rat. No, mi smo zapravo tad bili fokusirani na naše zadaće, na postrojbu koju trebamo ustrojiti, na zadaću obučavanja ljudi koji su nam dolazili i stvaranja pripadnika koji su spremni izvršiti svaku zadaću koja se stavi pred njih. Nismo imali previše vremena razmišljati o široj političkoj situaciji.”

Ljudi koji su se odazvali pozivu i dragovoljno se prijavljivali u Rakitje dolazili su iz Zagreba i zagrebačke regije, ali i iz svih drugih krajeva Hrvatske i dijelom iz BiH. General Tuškan kaže: “Bili su to mladi ljudi koji su shvatili što se događa, što treba učiniti i odlučili su poduzeti nešto za Hrvatsku. To su bili ljudi koji su bili spremni truditi se, učiti i žrtvovati se za ideju države i slobodne Hrvatske. Većina tog početnog sastava koja je tad došla ostala je i nakon rata u policiji ili vojsci, a zatim se nastavilo daljnje popunjavanje i rast postrojbe. Motivacija i kohezija ljudi bili su izvanredni. U vojsku se inače išlo po pozivu, no ovdje, u Rakitju nije bilo mobilizacijskih poziva, ovamo su svi dolazili dragovoljno, s voljom i odlukom da tu budu. Oni su u tom smislu preuzeli inicijativu i motivacijski faktor je bio izrazito jak – a to nas je činilo posebno povezanima i jakima,” objašnjava general Tuškan i prisjeća se brojnih zadaća, složenih izazova koji su tad stavljani pred ovu elitnu postrojbu. “Praktički, mi smo ustrojili vojnu formaciju u okviru policije. Ustrojavanje i obuka su u studenom i prosincu 1990., a poznate su okolnosti u siječnju 1991. kad se pripremao vojni udar na državno vodstvo. Mi smo tad osiguravali vitalne točke u Zagrebu, objekte i štićene osobe, radili smo na prepozicioniranju snaga u slučaju napada, njihovu premještanju i sl., dok smo u Saboru, Vladi, HRT-u imali statička osiguranja.”

 

pukovnik Robert Andrašević, dragovoljac i branitelj Domovinskog rata, pripadnik ZOS-a

Nije bilo pitanja, podjela, nije bilo većih, starijih, manjih, mi smo svi bili zajedno, disali smo isto – mi smo u tim okolnostima jedni drugima postajali i obitelj, i najbolji prijatelji, i spasioci, i saveznici, i savjetnici, sve. I najjači osjećaj koji iz tog vremena pamtim bila je hrabrost. Bio sam hrabar, ničega se nisam bojao. S njima sam se osjećao sigurnim.

Došao je, priča, iz malog slavonskog mjesta, Cernika, iz obitelji iz koje u sjećanjima na odrastanje baštini očeve priče o hrvatskoj državi. Imao je 20 godina, i bilo je jedino moguće i sasvim normalno da se među prvima prijavi kao dragovoljac u Jedinicu za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje koja se tad formirala. “Prijava, zatim testiranja i liječnički pregledi, išlo je jedno za drugim – i vrlo brzo sam upućen u Rakitje, u 4. satniju koja se tad popunjavala,” navodi pukovnik Andrašević, koji je pripadnik Jedinice u Rakitju postao 15. studenog 1990., a čim su se stvorili uvjeti za osnivanje prvih postrojbi Hrvatske vojske postaje pripadnik 1. brigade Zbora narodne garde Tigrovi.

Poslova, zadaća, izazova, obuka, vatrenih okršaja, svega je bilo napretek, ostaju zapamćene prve akcije u Pakracu i na Plitvicama, prve pogibelji, Ljubovo, pa intervencije u Petrinji i Glini, ali kao i mnogi koji su baš tad, u tom okruženju stasali i sazrijevali, i pukovnik Andrašević posebno pamti spone zajedništva i povjerenja koje su se u to vrijeme stvarale među prvima koji su krenuli u obranu zemlje, i koje ih i danas vežu. “Nije bilo pitanja, podjela, nije bilo većih, starijih, manjih, mi smo svi bili zajedno, disali smo isto – mi smo u tim okolnostima jedni drugima postajali i obitelj, i najbolji prijatelji, i spasioci, i saveznici, i savjetnici, sve. I najjači osjećaj koji iz tog vremena pamtim bila je hrabrost. Bio sam hrabar, ničega se nisam bojao. S njima sam se osjećao sigurnim. I svi mi, bili smo danju zajedno, noću zajedno, 24 sata dnevno, dan za danom tjednima – takva su bila prijateljstva koja smo tad stvarali i koja nas, i trideset godina kasnije i dalje vežu,” objašnjava pukovnik Andrašević koji je u isto to, ratno vrijeme, zasnovao obitelj u kojoj su s vremenom odrasla četiri sina.

 

Brigadir Ivan Veingartner, dragovoljac i branitelj Domovinskog rata, djelatnik MORH-a

Među nama koji smo tad bili u Rakitju, a kasnije smo postali pripadnici 1. brigade Zbora narodne garde Tigrovi vladala je velika povezanost, iznimno povjerenje i zajedništvo. Mi smo bili više nego braća, disali smo kao jedan, cijenili jedni druge i za nas je najgora prijetnja koju smo tad mogli čuti bila da će nas netko skinuti iz postrojbe.

Brigadir Veingartner 1990. imao je 20 godina, a odluku da tad postane branitelj i dragovoljac donio je jer je, kaže, bio ljut. “Te 1990. godine vraćao sam se s prijateljima s mora i naletjeli smo na barikade, paravojne punktove, militantne pobunjenike koji su si uzeli za pravo zatvoriti ceste i maltretirati putnike. Nismo mogli proći i to me tad baš naljutilo, probudio se inat,” prisjeća se brigadir Veingartner koji se nakon toga prijavio i postao pripadnik Jedinice za posebne namjene MUP-a Rakitje. A ondje je takvih kao što je bio mladić Veingartner bilo sve više.

U vremenu u kojem Hrvatska još nije imala ustrojenu vojsku, a napetosti i prijetnje su iz dana u dan rasle, ubrzano stvaranje policijskih postrojbi za posebne zadatke bila je nužnost i jedini način da se u okviru tadašnjih pravnih i zakonskih odredbi organizira obrana Hrvatske. “Čim smo došli u Jedinicu za posebne namjene Rakitje počele su intenzivne obuke različitih vrsta i one su neprekidno trajale. Trajala je i potreba za nadzorom i štićenjem osoba i strateški važnih objekata, a usto smo stalno bili pod povišenim stupnjem spremnosti jer je neprijateljska vojska, JNA, još uvijek bila razmještena u kasarnama po Hrvatskoj, po Zagrebu pa kako smo mi nadzirali njih, tako su i oni pokušavali nas,” objašnjava brigadir Veingartner i sjeća se kako su se neprijateljski helikopteri Gazele u samim počecima vrlo često dizali i lebdjeli iznad njih dok su u Rakitju provodili obuku. Nizale su se također i sve češće potrebe za odlascima u intervencije, pa oružane akcije.

No, svi ti pritisci kojima su bili izloženi samo su dodatno jačali naboj, motivaciju i spremnost pripadnika Jedinice za stvaranje države Hrvatske i njezinu obranu. “Među nama koji smo tad bili u Rakitju, a kasnije smo postali pripadnici 1. brigade  Zbora narodne garde Tigrovi vladala je velika povezanost, iznimno povjerenje i zajedništvo. Mi smo bili više nego braća, disali smo kao jedan, cijenili jedni druge i za nas je najgora prijetnja koju smo tad mogli čuti bila da će nas netko skinuti iz postrojbe,” uz osmijeh se danas prisjeća brigadir Veingartner koji je kasnije kao Tigar i s Tigrovima prolazio sva ona ratišta na koja su, kao vrhunska postrojba, bili upućivani.

Tigrovi su na svojem putu prolazili bezbrojne i teške izazove. I za pobjede, i za  tuge trebalo je imati veliko, tigrovsko srce. Ono što i danas srce brigadira Veingartnera natjera da poskoči sjećanje je na događaj iz vremena kad mu je dodijeljena zadaća osiguranja Nove 1991. godine na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

“Prvo smo prošli pripremu u bazi Rakitje, a prije samog izlaska na ulice i zadaću rečeno nam je da budemo pažljivi jer se nije moglo pretpostaviti kako će nas narod prihvatiti zato što umjesto zvijezde na kapama nosimo hrvatski grb ‘šahovnicu’. S kolegom sam bio raspoređen na samom ulazu u Jurišićevu ulicu i tad, tamo sam se sudario sa sitnom, starijom gospođom. Kroz glavu su mi odmah prostrujale riječi… ‘kako će vas narod prihvatiti’. Zbunjen, počeo sam se ispričavati gospođi, a ona je podigla glavu, pogledala me i rekla: ‘Dođi sinko, sagni se da te poljubim – ja ovaj krasan grb koji nosiš na kapi nisam već dugo vidjela. Neka vas dragi Bog čuva’. Te Nove godine tisuće ljudi koje su dolazile prema Trgu bana Jelačića zaustavljale su se, pozdravljale nas i nama, ‘dečkima sa šahovnicama’, čestitale Novu godinu – a ja sam tad osjećao koliko je ono što radimo, koliko je put koji smo mi u Rakitju odabrali važan mojem narodu, koliko nam vjeruju i raduju se što smo tu.”      

Ono što trideset godina nakon početka priče o Tigrovima traje i ostaje stane u osmijeh, slijeganje ramenima i kratku rečenicu koju brigadir Veingartner na kraju izgovara: “Ponosan sam na sve!”

Lada Puljizević

Foto: Mladen Čobanović, Fotoarhiva HVGI-ja, Monografija: Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje