Bio je to dan tuge bez riječi…

U istom danu, 16. listopada 1991., poginuli su zapovjednik obrane Vukovara, general-bojnik Blago Zadro i prvi zapovjednik satnije Vojne policije u Vukovaru, bojnik Alfred Hill.. U nizu svejednakih, paklenih dana ovaj je dan bio  pakleniji od ostalih i branitelji ga pamte…

U Vukovaru je 16. listopada 2018. obilježena 27. godišnjica pogibije general-bojnika Blage Zadre i bojnika Alfreda Hilla. Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata grada Vukovara na grobovima general-bojnika Blage Zadre i bojnika Alfreda Hilla odana im je počast polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća…

Listopad je 1991. Za branitelje Vukovara datumi, imena dana u tjednu ili vrijeme gube svoj smisao. Sve je jedan, neprekidan sumračan niz. Koja je razlika između jučer, danas, prekjučer? Ili sutra? Sve je isto. Sve je zagušeno detonacijama, gelerima, držanjem, gubljenjem, vraćanjem pa opet gubljenjem  položaja, jaucima i sve dužim nizovima imena onih kojih odjednom više nema.

A onda, u istom danu ginu zapovjednik obrane Vukovara, general-bojnik Blago Zadro i prvi zapovjednik satnije Vojne policije u Vukovaru, bojnik Alfred Hill. 16. listopada 1991., srijeda. U nizu svejednakih, paklenih dana ovaj je dan pakleniji od ostalih i branitelji ga pamte.

27 godina poslije. 16. listopada 2018. Na vukovarskom groblju tiha, dugačka kolona, cvijeće i svijeće. Uz obitelji,  vojne i civilne dužnosnike, brojna izaslanstva, spomenu Blage Zadre i Alfreda Hilla došli su se pokloniti njihovi suborci i prijatelji.

Ime bojnika Alfreda Hilla nosi ustrojstvena jedinica Vojne policije, vojnopolicijsko nastavno središte. Njegov zapovjednik, pukovnik Mile Skukan rođeni je Vukovarac, sudionik obrane grada Vukovara, a Alfreda Hilla je poznavao. Prisjeća se kako je 16. ožujka 1991. ušao u djelatni sastav MUP-a jer je to tada bila jedina organizirana formacija za obranu Republike Hrvatske od nadiruće agresije. Postalo je jasno da vod Vojne policije koji je do tada bio u Vukovaru neće biti dovoljan, počelo je formiranje satnije Vojne policije. ”Na zahtjev Mile Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića da se u Vukovaru ustroji Vojna policija, osim djelatnika MUP-a pozvan je i Alfred Hill koji je imao znanja o vojnopolicijskim zadaćama. Prihvatio je dužnost i u rujnu 1991. postao zapovjednik Samostalne satnije Vojne policije u Vukovaru,” govori pukovnik Skukan. A pripadnici Vojne policije, u okruženom su Vukovaru tad obavljali brojne zadaće: od klasičnih vojnopolicijskih poslova održavanja stege, čuvanja javnog reda i mira, nadziranja skloništa u kojima je bio velik broj civila, mobilizacije i provedbe mobilizacijskog razvoja obrane grada Vukovara do borbenih zadaća. Oni su bili interventne snage zapovjednika obrane koje su, kad je to trebalo, vraćale probijene crte obrane. Pukovnik Mile Skukan, tad dvadesetpetogodišnji mladić, bio je svuda gdje je trebalo, gdje je mogao biti pridonoseći obrani Vukovara. Ranjen je 2. listopada 1991., prostrijeljene desne ruke vratio se u borbe i na svoj položaj na Dudiku nakon jedva dva dana liječenja. Vijest o pogibiji Alfreda Hila zatekla ga je na Dudiku. ”Išli smo u popunu streljivom, bila je večer, tad smo saznali da je naš Hill poginuo, a prije toga smo saznali i za smrt Blage Zadre. Kako da vam kažem? Samo je zavladala jedna jeza, jedan velik muk. Nismo puno govorili. Šutjeli smo, gledali smo jedan drugoga u oči i razmišljali smo tko je sljedeći. Samo tuga. Tuga bez puno riječi.”

Obrane Vukovara i prvog zapovjednika satnije Vojne policije Alfreda Hilla sjeća se i umirovljeni pukovnik HV-a i jedan od zapovjednika Vojne policije u Vukovaru, Drago Adžaga. Kao tadašnji djelatnik Policijske uprave vukovarske izmješten je iz MUP-a u ZNG sa zadaćom ustrojavanja satnije Vojne policije. Tad upoznaje Alfreda Hilla. Sjeća ga se kao odgovornog, profesionalnog i hrabrog čovjeka s kojim je brzo uspostavio dobru suradnju. ”Posljednji smo se put vidjeli 10. listopada. Tad je bila akcija na Sajmištu zbog vraćanja i učvršćivanja položaja. On je vodio jednu grupu Vojne policije, ja sam vodio drugu. On je išao jednom ulicom, ja drugom. To je bio naš posljednji susret. Hill je ostao na tom položaju koji je vratio i učvrstio, a ja sam bio vraćen u Vojnu policiju sa zadaćom da ponovno provedemo mobilizaciju kako bismo mogli zamijeniti vojne policajce koji su na položajima. To smo radili do 16. listopada, a 16. ujutro saznali smo da su neprijatelji probili crtu na mjestu koje je Hill držao i dobili smo zadaću da idemo učvrstiti te položaje. Dok smo to radili, dok smo vraćali položaje, cijelo prije podne nismo ni znali da je on poginuo, tek poslije smo saznali. A navečer smo saznali da je poginuo i Blago Zadro,” prisjeća se pukovnik Adžaga koji je nakon pogibije Alfreda Hilla preuzeo zapovijedanje satnijom do ranjavanja.

Bojnik Marin Ivanković danas je djelatnik MORH-a izmješten na rad u Javnu ustanovu Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru, a 1991. je kao pripadnik satnije Vojne policije kojoj je zapovijedao Alfred Hill sudjelovao u obrani Vukovara. Bojnik Ivanković bio je jedan od četvorice koji su se dragovoljno javili za izvlačenje zapovjednika Hilla kad je rečeno da je ranjen. ”Nekih stvari koje su se događale 16. listopada 1991. detaljno se sjećam. Znam da smo dobili informaciju o velikom neprijateljskom napadu na Srpsko pravoslavno groblje. Dio naših vode borbe, mi se nalazimo u kući preko puta pravoslavne crkve, u Ulici Josipa Kraša. Dobivam informaciju da nam je zapovjednik ranjen i da se nalazi u jednoj kući u Zelenoj ulici. Nas četvorica javljamo se dragovoljno otići tamo. Naravno, ne možete hodati cestom, neprijateljski vojnici tuku cestu. Zato smo se probijali kroz kuće, išli smo kroz prozore kuća, rušili smo zidove. Došli smo tako do zgrade, to je bilo jedno veliko skladište a preko puta njega nalazio se naš zapovjednik Hill. Sjedi. Naslonjen. Pored nekog bunara, između bunara i kuće, blijed je kao zid. Pored njega, možda tri metra dalje sjedi drugi čovjek, u šoku je, blijed je kao zid – ali on je živ. Hvatamo pokojnog zapovjednika Hilla, pokušavamo ga staviti na neka nosila ili u deku, ne znam sad točno što smo imali. Nekako ga utovaramo. Tada Brzi, jedan momak iz saniteta nekako nekim vozilom uspijeva doći barem jedan dio puta, i nas četvorica ga nosimo ali on je već bio mrtav. U svakom slučaju, nismo htjeli da njegovo tijelo ostane neprijateljima. Taj je položaj zapravo bio vraćen, odbijen je napad na Pravoslavno groblje, položaj je vraćen, ali zapovjednika smo izgubili,” priča bojnik Ivanković koji zadnje četiri godine svoju Bitku za Vukovar i istinu o njemu vodi objašnjavajući posjetiteljima Memorijalnog centra Domovinskog rata činjenice o obrani Vukovara.

Vukovarski branitelj, jedan od osnivača Vojne policije u Vukovaru, umirovljeni satnik HV-a Damir Maduna u vukovarsku satniju Vojne policije dolazi kao dotadašnji pripadnik MUP-a. Osim redovnih borbenih zadaća, zadaća osiguranja raznih objekata i zapovjedništava jedna od zadaća Vojne policije  bila je i mobilizacija vojnih obveznika. Satnik Maduna se prisjeća: ”Kako je Bitka za Vukovar odmicala, vojnih obveznika bilo je sve manje i bili smo prinuđeni mobilizirati ljude. To je za mene bila najteža zadaća. Lakše mi je bilo biti na prvoj crti, ondje sam znao šta je šta. Eto, to je bila jedna od najnezahvalnijih zadaća, ali morali smo je odraditi ako smo željeli braniti Vukovar, ” a o zapovjedniku Alfredu Hillu kaže: ”Bio je čovjek koji vas osvaja. Kojem vjerujete. Kad čujete njega, onda počnete vjerovati i u nemoguće.”


Karizmatični zapovjednik general-bojnik Blago Zadro

Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, rođen je 1944. u Hercegovini, odrastao je u Vukovaru a braneći ga poginuo je 16. listopada 1991. Posthumno odlikovan činom general-bojnika, Blago Zadro je junaštvom, hrabrošću i požrtvovnošću iskazanima u najtežim danima agresije na Vukovar stekao karizmu istinskog heroja Domovinskog rata. Kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade, iako bez prethodnog vojnog znanja, organizirao je obranu Borova naselja, a zahvaljujući njemu i njegovu vodstvu pod kojim je zaustavljena oklopna sila JNA i uništeni brojni srpski tenkovi i oklopni transporteri, Trpinjska cesta prozvana je grobljem tenkova.

Kobni rafali iz neprijateljske strojnice dočekali su ga ujutro 16. listopada 1991., u Kupskoj ulici, nedaleko od Trpinjske ceste, a vijest o pogibiji karizmatičnog zapovjednika, koliko se duže moglo, držana je u tajnosti kako ne bi utjecala na vukovarske branitelje. Njegovi suborci, oni koji su ga poznavali i danas govore o Zadri kao smirenom i brižnom zapovjedniku i suborcu, prvom u napadima a  zadnjem u povlačenjima.  Na svoju je posljednju zadaću otišao odbivši ponuđenu pancirku jer je ni njegovi vojnici nisu imali.

Blago Zadro pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom koju je svega nekoliko ljudi znalo, a nakon ekshumacije je, zajedno sa sinom Robertom koji je 1992. poginuo u borbama oko Kupresa, sahranjen na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata, u Aleji hrvatskih branitelja. 


Lada Puljizević, foto: Josip Kopi, Vladimir Kirin