Ratovi triju kraljevstava (1639. – 1651.), I. dio

Ratovi vođeni sredinom XVII. st. u Velikoj Britaniji i Irskoj bili su iznimno kompleksni zbog svojeg vjerskog, političkog i klasno-socijalnog karaktera pa ih pojedini vojni povjesničari smatraju svojevrsnom građanskom revolucijom. U prvom dijelu novog podlistka opisane su okolnosti koje su im prethodile, kao i prvi sukobi na sjeveru Velike Britanije…

Iako fizički odvojen od europskog kopna, prostor Velike Britanije, Irske i susjednih manjih otoka kroz povijest je bio iznimno turbulentno područje. Razdoblja kratkog mira stoljećima su zamjenjivana dugotrajnim ratovima, što je bilo posebno izraženo tijekom srednjovjekovnog feudalizma. Feudalni ratovi na britanskom prostoru obuhvaćaju cijeli niz sukoba (v. serijal Ratovi ruža, Hrvatski vojnik, br. 497 – 499, travanj/svibanj 2016.), dok su ostali percipirani isključivo kroz najznačajnije bitke, npr. u slučaju Stogodišnjeg rata. Među ratove koji su svojedobno dramatično uzdrmali Britanske otoke svakako spadaju i Engleski ili Britanski građanski ratovi, nastali kao produkt tenzija rastuće engleske buržoazije i srednje klase s jedne, te apsolutističko-feudalnih, rojalističkih struktura kao čuvara engleskog konzervativizma s druge strane.
Britanski građanski ratovi koji su vođeni od 1639. do 1651. godine, s kraćim mirnodopskim razdobljima, bili su vrlo kompleksni sukobi zbog svojeg vjerskog, političkog i klasno-socijalnog karaktera, pa ih pojedini vojni povjesničari smatraju svojevrsnom britanskom građanskom revolucijom. S obzirom na to da je u određenim razdobljima u ratove bila uključena Škotska i Irska, britanski povjesničari nerijetko ih nazivaju Ratom triju kraljevstava (War of the Three Kingdoms), što je vjerojatno i najbolji naziv ovog podlistka.

Pod jednom krunom
Kako bi se objasnilo tadašnju situaciju, vrijedi početi s kraljem Jakovom I. Stuartom. Izvorno se kraljevski zvao Jakov VI., ali novi je broj iza imena upisao kad je naslijedio englesku i irsku kraljicu Elizabetu I. koja je umrla bez nasljednika. Tri su kraljevstva, Engleska, Škotska i Irska, bila više ili manje zasebne zemlje, no pod jednom krunom i tvorila su personalnu uniju.
Prve su se tenzije javile kad je na englesko prijestolje stupio Karlo I. Stuart. Naime, gotovo odmah nakon preuzimanju engleskog prijestolja početkom 1625., upoznao je Henrijetu Mariju, sestru francuskog kralja Luja XIII., kojom se vjenčao u lipnju te godine. Vjenčanje je izazvalo ozbiljno negodovanje u britanskom Parlamentu, koji je smatrao kako će katolkinja na mjestu engleske kraljice u velikoj mjeri utjecati na Karla I. te pridonijeti ukidanju dotadašnjih ograničenja vjerskih sloboda katolika, pa i relativizirati anglikanstvo kao službenu vjeru. Otpor Parlamenta rezultirao je revoltom Karla I. koji je ionako namjeravao vladati apsolutistički. Tenzije između kralja i Parlamenta postajale su stoga sve češće i intenzivnije.

Godine tiranije
U međuvremenu se u Engleskoj počinje intenzivirati puritanistički pokret, koji je nastao kao svojevrsna radikalizacija anglikanstva nakon dolaska na vlast Elizabete I. Puritanci su Karla I. doživljavali kao prikrivenog katolika te dolazi do porasta vjerskih tenzija u gotovo svim slojevima engleskog društva. Vrhunac sukoba kralja s Parlamentom uslijedio je nakon što je Engleska 1623. zaratila sa španjolskim kraljem Filipom IV. Rat je objavio bolesni Jakov VI., ali na nagovor svojeg sina. Kad je Karlo naslijedio prijestolje, Parlament nije odobrio dodatne poreze kojima bi financirao rat pa je 1629. bio prisiljen sklopiti vrlo nepovoljan mir sa Španjolskom uz velike ratne odštete. Međutim, te je godine raspustio Parlament i idućih 11 godina vladao apsolutistički. To je razdoblje u britanskoj povijesti ostalo poznato pod nazivom 11 godina tiranije, tijekom kojih je Karlo uvodio sve veće namete kako bi popunio svoju gotovo potpuno ispražnjenu blagajnu te vratio zastarjele feudalne zakone koji su bili krajnje opterećujući za sve slojeve stanovništva. U isto je vrijeme na vjerskom planu započeo reforme koje su trebale udaljiti Anglikansku crkvu od kalvinističkog učenja i više je tradicionalizirati. Dodatno je ulje na vatru doliveno osnivanjem posebnih sudova koji su trebali kažnjavati sve protivnike vjerskih reformi.

Rat bez bitaka
Kraljeva samovolja rezultirala je pobunom u Škotskoj, koja je vrlo burno reagirala upravo na vjerske reforme, smatrajući ih anglikanizacijom svojeg većinski prezbiterijanskog vjerskog modela. Otvorena pobuna izbila je početkom 1639. godine i prerasla u niz vojno-političko-crkvenih sukoba poznatih kao biskupski ratovi. Spomenuti naziv ratovi duguju činjenici da škotski prezbiterijanci nisu u svojem crkvenom ustroju željeli imati biskupe.
Prvi biskupski rat poveo je Karlo započevši kampanju 1639. godine s oko 20 000 razmjerno slabo naoružanih i još slabije uvježbanih vojnika. Nije prikupio dovoljno sredstava za kvalitetno opremanje i obučavanje vojske, no i u tim je uvjetima započeo pokrete prema englesko-škotskoj granici kod Berwick-upon-Tweeda. S druge strane, škotska vojska od oko 12 000 motiviranih i uvježbanih boraca, predvođena iskusnim vojskovođom Alexanderom Leslijejem (1580. – 1661.) okupila se oko Dunsa na škotskom dijelu granice i pričekala dolazak Karlovih snaga. U međuvremenu je došlo do manjih sukoba rojalista i Škota u području Aberdeenshirea, ali bez većeg utjecaja na ratne operacije. Prvi sukob zabilježen je kod Turriffa i završen je samo puškaranjem, bez žrtava, nakon čega je uslijedila opsada utvrde Towie Barclay Castle pri čemu je jedan branitelj poginuo. Prije nego što je došlo do ozbiljnijih neprijateljstava glavnih vojski, Karlo I. pristao je na škotski prijedlog da se sva sporna pitanja upute na rješavanje u škotski Parlament. Potpisan je stoga mirovni sporazum poznat kao Mir u Berwicku, čime je Prvi biskupski rat završen.

Okupacija dviju pokrajina
Zbog svih problema i sukoba, u Engleskoj je došlo do ozbiljne financijske krize i krize vlasti pa je Karlo u travnju 1640. nakon 11 godina bio prisiljen ponovno sazvati Parlament. Budući da nisu našli zajednički jezik, kralj je u svibnju raspustio Parlament i nastavio apsolutistički vladati. U međuvremenu, ponovno je nastojao vojskom ugušiti pobunu Škota. Saznavši za te namjere, škotske su postrojbe, predvođene generalom Leslijejem i grofom od Montrosea, prešle rijeku Tweed i počele prodirati na engleski teritorij. Engleska vojska povlačila se pred njima sve do Newburna, gdje je predvođena lordom Conwayom 28. kolovoza prihvatila bitku. Engleske snage bile su teško poražene pa su Škoti nakon toga osvojili i Newcastle. To je natjeralo Karla I. na potpisivanje krajnje nepovoljnog i ponižavajućeg Riponskog mira u listopadu 1640. kojim je završio Drugi biskupski rat, a Škotskoj je morala biti isplaćena pozamašna ratna odšteta. Kao jamstvo da će biti isplaćena, Škoti su okupirali dio sjeveroistočne Engleske. Ukratko, ratovi su završili ponižavajućim porazom Engleske i škotskih rojalista, tj. Karlovih pristaša, što je dodatno ojačalo neraspoloženje njegovih podanika.

Marinko OGOREC