Osmanlijska vojska provalila je krajem ljeta i početkom jeseni 1663. iz Bosne namjeravajući osvojiti Otočac, a malobrojnije hrvatske snage dočekale su je u klancu

Početkom XVII. stoljeća osmanlijska moć počela je kopnjeti pa su zemlje srednje i jugoistočne Europe nakon više od sto godina neprekidnih sukoba mogle barem djelomice odahnuti. Pogranični sukobi i pljačke ipak su ostali gotovo svakodnevna pojava s kojom se najviše moralo suočavati stanovništvo na granicama. Razdoblje takvog relativnog mira trajalo je sve do druge polovine stoljeća, kad je osmanlijska vojna i politička moć ponovno narasla. Naravno, Osmanlije su tad krenuli u nove pohode po Europi.

Na našem je području status quo na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva ustoličen Žitvanskim mirom 1606. godine, a počeo se klimati krajem 1650-ih sve češćim pograničnim sukobima. Otvoreni rat izbio je 1663. zbog optužbi Osmanlija da se Habsburzi miješaju u unutarnje sukobe u njihovoj vazalnoj kneževini Erdelju (Transilvanija). Osmanlije su pokrenuli ofenzivu protiv dijelova Habsburškog Carstva, a jedan njezin smjer išao je preko Gacke s ciljem osvajanja Otočca i daljnjeg napredovanja prema Kranjskoj. Vojsku od oko osam tisuća ljudi, koja je u Liku provalila iz Bosne, predvodio je Ali-paša Čengić.

Hrvatski stratezi

U to je vrijeme ogulinski i senjski te kapetan cijelog Primorja bio Petar IV. Zrinski (1621. – 1671.), koji je prethodnog desetljeća stekao golemo i vrlo vrijedno iskustvo u pograničnim sukobima s Osmanlijama. Petrova logistika saznala je točan smjer kretanja neprijateljske vojske prema Otočcu, što je iskusnom strategu poput hrvatskog kapetana uvelike olakšalo pripremu obrane. Svjestan malobrojnosti svoje krajiške vojske u odnosu na Čengićevu, odlučio ju je napasti na lokaciji gdje bi njezina brojčana prednost najmanje došla do izražaja. Kao mjesto napada izabran je izlaz iz klanca kod Jurjevih stijena, smještenih u blizini Otočca, između Vrhovina i Zalužnice. Prema planu Petra Zrinskog, na tom bi mjestu bilo najučinkovitije napasti osmanlijsku vojsku zbog faktora iznenađenja i nemogućnosti pravodobnog razvijanja bojnog reda. Taj pothvat trebale su izvesti najviše dvije tisuće krajiških vojnika.

Desna ruka kapetana Petra Zrinskog bio je njegov šurjak Fran II. Krsto Frankopan (1643. – 1671.). Dobro provedena strateška priprema prenijela se i na teren. Naime, osmanlijska vojska prolazila je u zoru 16. listopada 1663. upravo predviđenom rutom, a krajiške su je snage spremno dočekale na izlazu iz klanca i krenule na nju svim raspoloživim sredstvima. Konjanici su je napali sabljama, a pješaci su dali potporu iz pušaka. Osmanlijske su snage bile iznenađene napadom pa nije čudo da se u njihovim redovima stvorila potpuna panika i metež. Tako obezglavljena vojska bila je lak plijen krajiškim snagama koje su izvojevale veličanstvenu pobjedu. Smatra se da je kod Jurjevih stijena poginulo oko tisuću i pol osmanlijskih vojnika, a više stotina ih je zarobljeno, među kojima i sam Ali-paša Čengić. Hrvatske snage izgubile su desetak boraca.

Sramni mir

Veliku pobjedu zasjenili su kasniji događaji. Vrhovni vojni zapovjednik Vojne krajine general Herbart X. Auersperg (1613. – 1669.) optužio je Petra Zrinskog, predbacujući mu da je napao Osmanlije bez prethodnog dogovora s njim. Zbog tog navodnog neposluha Zrinski je morao predati cijeli ratni plijen i sve visokorangirane vojne zarobljenike. Ogorčenost hrvatskog plemstva na čelu sa Zrinskim kulminirala je iduće godine, kad su osmanlijske snage uspjele osvojiti i srušiti utvrdu Novi Zrin u Međimurju. Naime, habsburški vojskovođa talijanskog podrijetla grof Raimund Montecuccoli (1609. – 1680.), tad sa svojim postrojbama nije došao pružiti pomoć opkoljenim braniteljima. To je dodatno pogoršalo odnose habsburških vlasti i hrvatskog plemstva, koje je smatralo da kruna ne ulaže dovoljno volje ni sredstava u obranu hrvatskog teritorija. Rat s Osmanlijama završen je Vašvarskim mirom. Odredbe tog ugovora iz 1664. sklopljenog na dvadeset godina bile su nepovoljne za Hrvatsku i Ugarsku pa je u redovima tamošnjeg plemstva nazvan sramnim mirom.

Loš rasplet za hrvatsko plemstvo, izazvan političkim i diplomatskim igrama nakon bitke, nije mogao obezvrijediti veličanstvenu taktičku pobjedu nad brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Ishod bitke kod Jurjevih stijena snažno je odjeknuo cijelom Europom. Neki izvori govore da su u Rimu zvonila zvona na svim crkvama u čast hrvatskih vojnika, dok su u Grazu i Nürnbergu izrađivani bakrorezi i letci s likom Petra IV. Zrinskog i prikazima bitke. Premda nije bila presudna za krajnji tijek rata, pobjeda kod Jurjevih stijena spriječila je ulazak Osmanlija u Gacku dolinu i daljnji napredak prema Kranjskoj. Nakon tog poraza Osmanlije su prekinuli česte upade iz Bosne na hrvatski teritorij.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Biciklistički klub Barkan Otočac