Revolucionarni plamen koji je u veljači 1848. zahvatio Pariz brzo se proširio velikim dijelom Europe, a u proljeće i Habsburškom Monarhijom. Najdalje su otišli mađarski revolucionari, koji su zahtijevali veću neovisnost od Austrije, ali i pokazivali hegemonističke težnje prema Hrvatskoj

“Proljeće naroda” 1848. donijelo je velike promjene u političkoj i socijalnoj strukturi Europe. U većini zemalja ukinut je feudalizam, a ponegdje su svoje mjesto na političkoj sceni zauzele nove ideološke struje. U Beču je pala vladavina ozloglašenog kancelara Clemensa Metternicha (1773. – 1859.), a istodobno je u Mađarskoj izbila revolucija pod vodstvom srednjeg plemstva s liderom Lajosom Kossuthom (1802. – 1894.). Revolucionari su tražili što veću samostalnost od Habsburgovaca, no i mađarizaciju svih manjinskih naroda unutar Ugarske. Mađarska se prema njima trebala protezati od Karpata do Jadrana, što bi značilo da Hrvatska za njih praktički ne postoji. Hrvatsko vodstvo oštro je reagiralo na agresivnu politiku iz Pešte pa je 25. travnja 1848. ban Josip Jelačić (1801. – 1859.) prekinuo sve veze s mađarskom revolucionarnom vladom i zahtijevao da sve lokalne vlasti u Hrvatskoj budu odgovorne samo njemu. Istodobno je ukinuo kmetstvo i proglasio prijeki sud za sve prijestupnike protiv nove hrvatske vlasti. Jelačića nisu pokolebale mađarske prijetnje da će ga svrgnuti pa je u svibnju 1848. osnovao Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu.

Vraćena banska čast

Habsburgovci su ponovno učvrstili vlast u Austriji i ispočetka su pokušali biti posrednici u hrvatsko-mađarskom sporu. U lipnju je bolesni i za vlast slabo sposoban kralj Ferdinand V. (1793. – 1875.; kao austrijski car nosio je ime Ferdinand I.), čak potpisao manifest o Jelačićevu smjenjivanju, koji je prethodno proglasila mađarska vlada. Ostatak ljeta 1848. prošao je u mukotrpnim i neuspješnim pregovorima hrvatske i mađarske strane, no svima je uskoro postalo jasno da će se sukob teško izbjeći. Jelačić je novi poticaj dobio 4. rujna, zato što je kralj opozvao manifest i vratio mu bansku čast.

Bečkom dvoru postalo je početkom rujna jasno da se revolucionarno stanje u Mađarskoj, koje je ugrožavalo i sam opstanak Monarhije, neće smiriti bez uporabe sile. Stoga su banu Jelačiću dali suglasnost za vojnu intervenciju. Jelačić je 7. rujna navijestio rat peštanskoj vladi i 11. rujna zajedno s četrdeset tisuća vojnika prešao Dravu kod Varaždina, pripojivši Međimurje Hrvatskoj. Uskoro su se borbe rasplamsale, a prva veća bitka zbila se 29. rujna 1848. kod mjesta Pákozda, desetak kilometara udaljenog od Stolnog Biograda (današnji Székesfehérvár), kultnog krunidbenog grada ugarskih srednjovjekovnih kraljeva. Jelačićev cilj bio je brz prodor prema Budimu i slamanje revolucije. Podršku je imao u carskom generalu Johannu Franzu Kempenu von Fichtenstammu (1793. – 1863.), koji je zapovijedao s oko osam tisuća carskih vojnika.

Ponuda primirja

Mađarske revolucionarne snage pod vodstvom Jánosa Móge (1784. – 1861.), Richarda Guyona (1813. – 1856.) i Móra Perczela (1811. – 1899.), odlučile su ući u okršaj s gotovo trostruko brojnijim hrvatskim i carskim snagama, negdje na pola puta od Balatona do Budima. Zajedno s pričuvnim snagama mađarska je vojska brojila nešto više od petnaest tisuća pripadnika, a raspolagala je s tridesetak topova. Napadi hrvatskih i carskih snaga na mađarske položaje počeli su u rano jutro. Kempenove snage napale su desno, a Jelačićeve lijevo i središnje krilo mađarske vojske. Rezultati su bili slabi, a vojni analitičari smatraju da je razlog loša koordinacija Jelačićevih i Kempenovih snaga, ponajviše stoga što se nije znalo tko je pravi zapovjednik vojne operacije u Ugarskoj. Osim toga, u napadima nije korištena topnička potpora pa je konjaništvo bilo lak plijen mađarskog topništva. Hrvatske snage bile su slabo naoružane, a velik broj vojnika nije prošao valjanu obuku. Kako do kraja dana nisu uspjeli probiti mađarske položaje, ban Jelačić ponudio je mađarskim zapovjednicima trodnevno primirje. Oni su to objeručke prihvatili i povukli se prema Stolnom Biogradu.

Pobjeda ili neriješeno?

Tek je idućeg dana kralj Ferdinand izdao manifest u kojem Jelačića proglašava glavnim zapovjednikom carskih postrojbi u Ugarskoj. Dok je Jelačić primio tu odluku proteklo je još nekoliko dana, odnosno došla je prekasno da bi se na vojnom polju uspjeli napraviti neki značajniji koraci. Uskoro je u Beču izbila nova kriza jer su se austrijski revolucionari usprotivili ratu protiv Ugarske. Vladarski dvor zbog toga se morao preseliti u Olomouc u današnjoj Češkoj, a Jelačić je morao odustati od pohoda na Budim te je s carskim zapovjednikom Alfredom Windischgrätzom (1787. – 1862.), krenuo na Beč ugušiti pobunu.

Bitka kod Pákozda 1848. prvi je u nizu okršaja koji će se unutar nepune godine dogoditi između hrvatskih i carskih snaga s jedne te mađarskih revolucionarnih snaga s druge strane. Obje su strane ishod bitke proglasile svojom pobjedom. Vojni analitičari uglavnom smatraju da se čisto s vojne strane bitka mora okarakterizirati kao neodlučena. Naime, niti jedna strana nije ostvarila značajniji potez kojim bi porazila onu drugu. Hrvatske i carske snage jesu odbijene od mađarske vojske i nisu napredovale prema Budimu, međutim, Mađari nisu krenuli u protunapad, nego su se nakon prihvaćanja primirja povukli. Uglavnom, bitka nije znatnije utjecala na daljnji razvoj događaja u slamanju ugarske revolucije. Odlučujuće bitke odigrat će se tek iduće, 1849. godine.

Josip BULJAN