Bitka na Krbavskom polju

Katastrofalan poraz iz 1493. označio je početak iscrpljujućeg stogodišnjeg obrambenog rata protiv Osmanlija, ali i produbio krizu unutar Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, koje će početi odbrojavati svoja posljednja desetljeća…   

Pljačkaški pohodi Osmanlija na Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo intenzivirali su se u drugoj polovini XV. stoljeća, posebice nakon što su 1463. zauzeli velik dio Bosne. U svrhu obrane od tih napada hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin (1443. – 1490.), formirao je 1463. Jajačku i Srebreničku banovinu. Nakon njegove smrti došlo je do smjene na prijestolju, na kojem ga nasljeđuje Vladislav II. Jagelović (1456. – 1516.). Do nasljeđivanja nije došlo mirnim putem pa su Frankopani nastojali iskoristiti tu situaciju kako bi vratili Senj, a u Slavoniji su se pristaše novog kralja sukobljavale s pristašama Maksimilijana I. Habsburškog (1459. –1519.), koji je pravo na krunu polagao na temelju ugovora svojeg oca Fridrika III. (1415. –1493.) i Matijaša Korvina iz 1463. godine. Sukob je riješen 1491. mirom u Požunu.

Pljačka kao plaća

U vrijeme tih neprijateljstava Frankopani su bili na strani Maksimilijana, a zaratili su s banom Emerikom Derenčinom, Vladislavovim namjesnikom u Hrvatskoj. Frankopani su se stalno sukobljavali i s Kurjakovićima, a upravo su te dvije plemićke obitelji imale posjede na najosjetljivijim mjestima za obranu od Osmanlija. U tako razjedinjenoj atmosferi hrvatsko se plemstvo teško moglo suprotstaviti njihovim napadima, koje su vršile postrojbe lake konjice zvane akindžije. Obilježja su im bila izbjegavanje otvorenog sukoba s protivničkom vojskom, pljačkanje i zastrašivanje stanovništva te hitrost i nepredvidivost tijekom pohoda. Visoku je motiviranost među te “neredovite” jurišne konjanike unosila činjenica da im je plijen koji bi tijekom upada opljačkali bio plaća. Njihovi upadi bili su samo uvod za kasniji napad regularnih postrojbi, i to nakon što bi dobro istražili i opisali teren koji je bio u planu za osvajanje.

Usprkos razjedinjenosti hrvatskog plemstva i ne baš organiziranoj obrani, često se događalo da bi se akindžijama prilikom povratka iz pljačkaških pohoda postavila uspješna zasjeda. Jedan je od primjera i događaj iz jeseni 1491., kad su dočekani u klancu Vrpilama blizu Korenice i teško poraženi, s više od tisuću ubijenih i oslobođenim robljem. Premda Osmanlije nakon tog događaja pune dvije godine nisu vršile upade na hrvatski teritorij, hrvatska plemićka vojska predvođena banom Emerikom Derenčinom, njegovim sinom Mirkom, jajačkim banom Jurjem Vlatkovićem, knezovima Frankopanima, Petrom II. Zrinskim, Karlom Gusićem, Ferdinandom Berislavićem te brojnim drugim feudalcima i seljacima, odlučila je napasti osmanlijsku vojsku koja se vraćala s pljačkaškog pohoda iz Kranjske i Štajerske.

Prije nego što su ih hrvatske snage dočekale na Krbavskom polju, Osmanlije su vraćajući se opustošile grad Modruš (blizu Ogulina) u vlasništvu Frankopana. Cilj osmanlijske vojske predvođene Jakub-pašom bio je što prije s robljem i plijenom doći u Bosnu, stoga su banu Derenčinu ponudili novac kako bi odustao od nauma da ih napadne i kako bi neometano prešli u Bosnu. Pregovori su propali pa je 9. rujna 1493. došlo do Bitke na Krbavskom polju kraj Udbine.

Pobjeda malobrojnijih

Usprkos upozorenjima kneza Ivana Frankopana i prijedlozima da se osmanlijska vojska napadne na brdovitim područjima te tako iskoristi brojnost pješaštva, ban Derenčin odlučio je ući u bitku na otvorenom polju. Loše odabrana taktika dovela je do strahovitog poraza jer su bolje opremljeni i uvježbani osmanlijski konjanici vještim manevrima u potpunosti svladali slabo naoružane hrvatske konjanike, a pješake “pomeli” strelovitim upadima iz šumskih zasjeda. Premda ih je bilo manje, oko osam tisuća, akindžije su odnijele nadmoćnu pobjedu. Hrvatske snage činilo je oko tri tisuće konjanika, dvije tisuće pješaka i sedam-osam tisuća slabo naoružanih seljaka. Velik je broj plemića poginuo, a među njima bili su i Ivan Frankopan, Petar II. Zrinski i Juraj Vlatković. Ban Emerik Derenčin odveden je u ropstvo gdje je, navodno svaki put kad bi htio jesti, za stol umjesto hrane dobivao glavu svojeg poginulog sina. U zatočeništvu je nakon nekog vremena i umro.

Zbog katastrofalnog poraza na Krbavskom polju, kroničari su zaključili da je u toj bitki poginuo “cvijet hrvatskog plemstva”, a u narodu je ostala upamćena kao Krvavo polje. Nakon Krbavske bitke ostatku hrvatskog plemstva bilo je jasno da se samostalno ne može obraniti od Osmanlija, nego da pomoć treba potražiti u inozemstvu. Krbavska bitka označila je početak iscrpljujućeg stogodišnjeg obrambenog rata protiv Osmanlija, ali i produbila krizu unutar Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, koje će početi odbrojavati svoja posljednja desetljeća.   

Josip BULJAN

snimio: Davor KIRIN