Indijskom ratnom zrakoplovstvu trenutačno nedostaje više od 200 borbenih aviona, a taj bi se broj do 2022. vrlo lako mogao povećati na više od 280. Stoga je tamošnje ministarstvo obrane odlučilo pokrenuti postupak odabira novog višenamjenskog borbenog aviona nazvan MMRCA 2.0. Potencijalni pobjednik može se nadati unosnoj narudžbi

Indijska obrambena doktrina zahtijeva snažne oružane snage koje će moći istodobno voditi borbe na dva eventualna bojišta. Da bi se to ostvarilo kvaliteta nije dostatna, potrebna je i kvantiteta. Stoga su indijske oružane snage s 1,4 milijuna vojnika druge najveće na svijetu, odmah iza kineskih. Tom broju treba pridodati i nešto više od milijun pripadnika pričuvnog sastava. Indijsko ratno zrakoplovstvo (IAF) ima ”tek“ 140 tisuća pripadnika i manje od 700 borbenih aviona. Od toga je 91 stari jurišnik Jaguar i 43 njihovih ”kolega“ MiG-ova 27. Dio Jaguara je u fazi modernizacije, a MiG-ovi 27 uskoro izlaze iz operativne uporabe.

Osnovu indijskog ratnog zrakoplovstva čine ruski Su-30MKI i dosad ih je isporučeno 260 od 272 naručenih. To su veliki i vrlo složeni borbeni avioni pa tehničko osoblje IAF-a ima velike probleme s održavanjem. Iako Hindustan Aeronautics Limited (HAL) redovito isporučuje nove avione, tek je oko 55 % flote operativno. Drugi najbrojniji lovački avion je MiG-21 Bison (112 primjeraka). Usprkos modernizaciji, koja je obuhvatila ugradnju radara i novog naoružanja, Bisoni su na samom kraju operativnog vijeka (opširnije v. tekst MiG-21 Bison, HV 577). Kad se za dvije godine iz operativne uporabe povuče zadnji Bison, iza njih će ostati poveća ”rupa“. Uz njih IAF rabi i 66 MiG-ova 29.

Trenutačno jedini lovački avion zapadne proizvodnje u sastavu IAF-a je Mirage 2000 (41 primjerak), no to će se uskoro promijeniti isporukom prvog Rafalea koja bi trebala uslijediti vrlo skoro, do kraja rujna.  Prema ugovoru potpisanom u rujnu 2016. ukupno je naručeno 36 aviona. Iako su Rafalei neusporedivo moderniji i bolji od Bisona teško da će 36 aviona moći nadomjestiti gubitak 112.

Problemi, odgode, novi počeci

Kako se indijsko ratno zrakoplovstvo našlo u poziciji da mu nedostaje toliko puno borbenih aviona? Više je uzroka: problemi s razvojem domaćeg višenamjenskog borbenog aviona Tejas, odgode skupih odluka o kupnji novih stranih borbenih aviona te poništenja već provedenih natječaja za nabavu.

Najveći ”krivac“ za probleme jest program razvoja višenamjenskog borbenog aviona Tejas, koji su zajedno provodili državna Agencija za aeronautički razvoj ADA (Aeronautical Development Agency) i državna tvrtka za proizvodnju zrakoplova Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Od osamostaljenja od britanske kolonijalne vlasti 1947. Indija je uspjela uspješno razviti samo jedan borbeni avion. HAL HF-24 Marut prvi je put poletio 1961. Izvorno je zamišljen kao nadzvučni lovački avion no zbog preslabih motora nije mogao probiti brzinu zvuka. Stoga je uglavnom rabljen kao lovac-bombarder. Ukupno je izrađeno 147 primjeraka. Marut je indijski projekt, no osmislio ga je i projektirao Nijemac Kurt Tank (1898. – 1983.) koji je od 1931. do 1945. bio glavni projektant tvrtke Focke-Wulf Flugzeugbau AG. Iako je projekt maksimalno prilagodio tadašnjim skromnim indijskim tehnološkim mogućnostima, slabi motori Bristol Siddeley Orpheus Mk.703 potiska tek 21,6 kN (avion je bio dvomotorac) nisu davali dostatno snage da Marut zaista bude uspješan lovački avion. Usprkos nedostacima Marut je bio dobra osnova za daljnji razvoj koja nije iskorištena.

Indijske oružane snage od 1947. do danas vodile su četiri rata s Pakistanom, a politički nesređeni status Kašmira svako malo izazove veći ili manji oružani sukob. Zadnji se zbio u veljači 2019. Osim toga 1962. godine Kina je napala Indiju i u mjesec dana intenzivnih sukoba zauzela teritorij veličine Švicarske. Iako se radi o vrlo slabo naseljenim područjima Himalaja taj je poraz snažno pogodio Indiju. Kina je najveći i najvjerniji pakistanski saveznik koji ga opskrbljuje vojnom opremom. U takvim uvjetima IAF nije bio sklon eksperimentirati s domaćim projektima već se isključivo oslanjao na uvoz strane tehnike. Neuspjeh projekta Tejas pokazao je da su bili u pravu.

Od lakog do srednjeg aviona

Projekt Tejas pokrenut je 1983. kao laki borbeni zrakoplov LCA (Light Combat Aircraft), a kako bi se napravila zamjena za MiG-21 (opširnije v. tekst Napokon Tejas, HV 471). Sastavni dio projekta bio je (među ostalim) i razvoj domaćeg turboventilacijskog motora GTRE GTX-35VS Kaveri. Razvoj se odužio iznad svih očekivanja te su troškovi premašili milijardu dolara. Iako je 20. veljače 2019. Tejas Mk1 proglašen potpuno operativnim to je, prema brojnim analitičarima, bio ishitren potez. Zapravo će tek izvedenica Mk1A (prvi primjerci trebali bi poletjeti krajem 2021. ili početkom 2022.) biti donekle uporabljiva. Zbog toga je 2009. odlučeno da će se razviti znatno poboljšana izvedenica nazvana srednjim lovcem MWF (Medium Weight Fighter) ili Tejas Mk2. U odnosu na izvorni Mk1, Mk2 će dobiti znatno jači turboventilacijski motor, kanarde, povećani raspon i površinu krila te biti produžen za 1,35 metara. To će joj omogućiti povećanje korisne nosivosti na 6,5 tona (s 3,3 tone Mk1). Zbog tih će promjena dužina Tejasa Mk2 narasti na 14,62 m te najveća poletna masa iznad 17 tona. Stoga je i oznaka promijenjena u ”srednju“. Kako bi se kompenziralo povećanje dimenzija i mase, dobit će i znatno jači američki motor General Electric F414-INS6. Ako ne bude dodatnih odgoda, prvi Mk2 trebao bi poletjeti krajem 2023. Kako bi maksimalno ubrzali razvoj, HAL će umjesto prototipova odmah napraviti dva predserijska aviona, no to nije jamstvo da će proizvoditi i Tejas Mk2. Naime, nositelj razvoja Mk2 je agencija ADA, dok HAL samostalno razvija Mk1A. S obzirom na to da su ta dva programa međusobni konkurenti, a HAL je potpuno isključio ADA-u iz razvoja Mk1A, agencija traži potencijalnu tvrtku koja bi preuzela proizvodnju Mk2. Predviđena poboljšanja za Tejas Mk1A i Mk2 uključuju i izraelski AESA radar te projektile zrak-zrak srednjeg dometa. No, do ulaska u operativnu uporabu oba aviona  (Mk2 je planiran za 2025./26.) bit će zastarjeli, a ukupni troškovi razvoja programa LCA i MWF premašit će dvije milijarde dolara. Zbog toga će Tejas Mk1A i Mk2 tek kvantitativno poboljšati IAF.

Odabir Francuza

Problemi s projektom LCA samo su dodatno potvrdili stav indijskog ratnog zrakoplovstva da se ne može i ne smije osloniti na domaće mogućnosti razvoja borbenih zrakoplova. Iako je LCA pokrenut početkom osamdesetih godina IAF je sedamnaest godina poslije zaključio da od Tejasa neće biti ništa te nagovorilo tamošnje ministarstvo obrane da raspiše međunarodni natječaj za odabir budućeg višenamjenskog borbenog aviona. Zahtjev za informacije za program Medium Multi-Role Combat Aircraft (MMRCA) raspisan je 2001., no zahtjev za ponude koji je obuhvaćao narudžbu za čak 126 aviona (108 je trebalo po licenciji proizvesti u Indiji) objavljen je tek 2007. Zahtjev zapravo nije javno objavljen nego je izravno poslan u šest tvrtki koje je odabralo ministarstvo obrane: ruski MiG, švedski Saab, francuski Dassault, paneuropski Eurofighter, te američke Lockheed Martin i Boeing. Sve su tvrtke pozitivno odgovorile na zahtjev i poslale ponude početkom 2008. Potom su u kolovozu 2009. započela letna testiranja aviona MiG-35, Gripen, Rafale, Typhoon, F-16IN i F/A-18E/F Super Hornet i dovršena su krajem 2010. U travnju 2011. ministarstvo obrane objavilo je da su u najuži izbor ušli Rafale i Typhoon te da počinju pregovori o cijeni i uvjetima prijenosa tehnologija. U siječnju 2012. službeno je objavljeno da je pobjednik Rafale. Izbor francuskog aviona nije bilo iznenađenje jer Indija i Francuska imaju snažnu vojnu suradnju, a IAF rabi avione Mirage 2000 i Jaguar. Za indijske uvjete MMRCA je, barem u tom trenutku, bio vrlo uspješan natječaj koji je trebao biti dovršen za samo šest godina. Međutim …

Poništeni natječaj

Iako je indijsko ratno zrakoplovstvo bilo oduševljeno izborom Rafalea (poslije će se otkriti da je on od samog početka bio njihov favorit) mnogi u Indiji bili su vrlo razočarani. Kao najveći protivnik pojavio se HAL, moćna tvrtka koja je dotad bila monopolist na području isporuke zrakoplova IAF-u. HAL je imao puno razloga da izlobira obustavu kupnje. Prvi je bio u tome što bi kupnja Rafalea bitno smanjila želju IAF-a da nastavi s razvojem Tejasa. Drugi je razlog bio što je Dassault odbijao prenijeti tehnologiju HAL-u već je sam odabrao partnera, tvrtku Reliance Industries Limited s kojom je htio sastavljati avione u Indiji. Nakon što je indijska vlada zaprijetila da će odustati od kupnje, Francuzi su ipak pristali da Rafale sastavlja HAL. No potom je nastao problem oko nadzora kvalitete. HAL je htio tehnologiju, ali nije htio biti odgovoran francuskim šefovima, a zrakoplovstvo je inzistiralo da baš Dassault jamči za kvalitetu isporučenih aviona. U međuvremenu su polovinom 2014. održani parlamentarni izbori te je došlo do smjene stranaka na vlasti. U Indiji to često znači da svi važniji projekti nabave, posebno vojni, zapravo počinju od početka. Nova je vlada tražila znatno veći stupanj prijenosa tehnologija te veću uključenost francuskih tvrtki u nadgledanje kvalitete proizvodnje, kao i školovanje indijskih radnika. Francuske su tvrtke na to odgovorile znatnim povećanjem cijene. U lipnju 2015. indijski ministar obrane objavio je da se MMRCA program prekida. Iduće godine u rujnu Francuzi su za utjehu dobili narudžbu za 36 aviona, no to je samo ”vatrogasna“ mjera.

Odlukom o otkazivanju MMRCA najviše su bili zadovoljni u HAL-u i u državnoj Organizaciji za obrambena istraživanja i razvoj  DRDO (Defence Research and Developments Organisation) koja je donedavno imala monopol nad razvojem indijske vojne opreme. DRDO je kao alternativu propalom natječaju predložio već spomenuti Tejas Mk2 (razvija ga ADA uz tehničku potporu DRDO-a), a HAL Tejas Mk1A.

Više višenamjenskih

Izravna posljedica otkazivanja programa MMRCA bila je da danas indijskom ratnom zrakoplovstvu nedostaje više od 200 borbenih aviona te da se taj broj svakog mjeseca povećava. To je tek djelomično nadomješteno isporukama Su-30MKI. Taj veliki višenamjenski borbeni avion, koji po licenciji proizvodi HAL, neplanirano je postao osnova indijskog ratnog zrakoplovstva. U nedostatku boljeg rješenja indijsko ministarstvo obrane nekoliko je puta povećavalo narudžbe, tako da je ukupan broj naručenih Su-30MKI dosegnuo brojku od 272 primjerka, a ruski su izvori početkom srpnja 2019. objavili da bi ih Indijci mogli naručiti 18 dodatnih. Istodobno s povećanjem narudžbi rasla je i cijena. Nakon početnih 40 milijuna dolara po primjerku 2007. narasla je na 102 milijuna dolara za zadnju seriju od 42 aviona. Za taj novac može se kupiti isti broj F-35A Lightning II. Osim toga operativna sposobnost indijskih Su-30MKI vrlo je slaba, jedva da prelazi 50 % iako još uvijek traju isporuke novih primjeraka. Avioni su se pokazali (pre)zahtjevnima i skupima za održavanje. Osim toga IAF nije baš posve siguran u njihove borbene mogućnosti. Zbog toga su u najnovijem sukobu s Pakistanom u veljači ove godine s indijske strane rabljeni Miragei 2000 i MiG-ovi 21 Bison. Najveći dosadašnji uspjeh indijskih Su-30MKI obaranje je pakistanske izvidničke bespilotne letjelice 4. ožujka 2019.

Zbog toga je glavni lovački avion indijskog ratnog zrakoplovstva Mirage 2000. Prvi su primjerci isporučeni u lipnju 1985. Indijski Miragei 2000N prolaze program modernizacije kako bi mogli rabiti novo naoružanje (među ostalim i projektile zrak-zrak MBDA Meteor). Nakon fatalne nesreće 1. veljače 2019., pri kojoj su poginula dva pilota, broj indijskih Miragea 2000 smanjio se na 49.

Indijsko ratno zrakoplovstvo rabi i sovjetske/ruske MiG-ove 29. Iako ”na papiru“ MiG-29 nije ništa lošiji od Miragea 2000 operativna svakodnevnica je nešto sasvim drugo. Kako bi održali borbene mogućnosti, indijski MiG-ovi proći će proces modernizacije na standard MiG-29UPG. Modernizacija 69 primjeraka stajat će 900 milijuna dolara te će od MiG-ova napraviti višenamjenske borbene avione sposobne za uništavanje ciljeva na zemlji i morskoj površini.  Nakon modernizacije indijski MiG-ovi 29UPG trebali bi biti na razini borbenih mogućnosti pakistanskih F-16 i kineskih J-10.

Problem je što je održavanje MiG-ova 29 podjednako zahtjevno kao i održavanje Su-30MKI. Indijska javnost često se bavi palubnom izvedenicom MiG-29K koju rabi indijska ratna mornarica na svojem nosaču zrakoplova. Zbog problema s nepouzdanim motorima RD MK-33 i avionikom, operativnost MiG-ova 29K vrlo je niska, od 37 % u boljim danima do samo 16 % u lošijim.

Idemo opet…

S obzirom na to da je IAF i kvantitetom i posebno kvalitetom počeo zaostajati za ratnim zrakoplovstvima susjednih velikih sila, indijska je vlada bila primorana na interventnu mjeru. U travnju 2015. indijski je premijer službeno potvrdio kupnju 36 francuskih Rafalea. Nakon dugih pregovora, koji su ponajviše zapinjali oko cijene, ugovor vrijedan 7,87 milijardi eura potpisan je 23. rujna 2016. Ugovorom su obuhvaćene ne samo isporuke Rafalea (pojedinačna cijena je oko 91 milijun eura) nego i isporuke suvremenog naoružanja kao što je projektil zrak-zrak Meteor i krstareći projektil Scalp. Zbog vrlo loših iskustava sa Su-30MKI i MiG-29 posebna stavka ugovora je obveza isporučitelja da tijekom cijelog operativnog vijeka Rafalea održava operativnu razinu od najmanje 75 % (27 aviona). Indijska je vlada ugovor prikazivala kao uspjeh, naglašavajući da je to prva kupnja novog borbenog aviona od devedesetih godina i kupnje licencije za Su-30MKI. No kupnja će vrlo brzo postati predmet rasprave jer su oponenti tvrdili da su avioni preplaćeni te da je postupak nabave bio netransparentan.

Dolazak 36 Rafalea tek će neznatno poboljšati tehničko i brojno stanje aviona Indijskog ratnog zrakoplovstva. Početkom 2018. indijski su mediji počeli objavljivati tekstove o mogućnosti ponovnog pokretanja programa odabira novog višenamjenskog borbenog aviona koji su novinari nazvali MMRCA 2.0. Indijsko ministarstvo obrane 6. je lipnja 2018. službeno potvrdilo da se na njihov zahtjev za informacije odazvalo šest proizvođača, redom isti oni koji su se javili i na prvi (propali) MMRCA natječaj. Gotovo su svi ponuđači ponovno ponudili iste avione: MiG-35, Typhoon II, Gripen i F/A-18 Super Hornet. Jedino je Lockheed Martin ponudio avion novog imena F-21. U zahtjevu indijsko ministarstvo obrane navodi kupnju oko 110 borbenih aviona (75 % jednosjeda, ostali dvosjedi) te da se najmanje 85 % aviona proizvede u Indiji.

Kraj monopola

Najveća i najbitnija razlika u odnosu na prvi MMRCA, osim smanjenja broja aviona, jest da se više ne uvjetuje da partner s indijske strane mora biti HAL. Prema objavljenim člancima i analizama, to je posljedica činjenice da indijsko ratno zrakoplovstvo upravo HAL smatra najodgovornijim za propast prvog MMRCA, tj. njegovo inzistiranje da on mora proizvoditi avione. HAL bi se mogao naći u vrlo teškoj poziciji: u međuvremenu ADA je objavila da traži privatne tvrtke koje bi se udružile u konzorcij za proizvodnju Tejasa Mk2, proizvodnja Su-30MKI vjerojatno je pri samom kraju, a zrakoplovstvo baš ne pokazuje preveliki entuzijazam za kupnju Tejasa Mk1A.

Tvrtka je osnovana u Bangaloreu još 1940. kao Hindustan Aircraft Limited te joj je glavni posao u početku bilo održavanje britanskih i američkih aviona koji su djelovali u Kini i Indokini. Hindustan Aeronautics Limited postaje 1964. te kao državna tvrtka dobiva središnju ulogu u gradnji svih vojnih zrakoplova. Bez snažne konkurencije koja bi ga prisilila na razvoj, te uglavnom usmjeren na proizvodnju po licenciji (tako su, među ostalim, proizvedeni Vampire, Gnat, MiG-21, MiG-27, Jaguar, Su-30MKI) HAL nikad nije uspio postati tvrtka koja je potpuno samostalno razvila kompletan borbeni avion. Najveći uspjeh bio je već spomenuti Marut, dok Tejasu prijeti neuspjeh koji će koštati više od dvije milijarde dolara samo za razvoj. Dugoročno, pojava nekoliko tvrtki sposobnih razviti borbene zrakoplove značajno će povećati mogućnosti Indije da se osloni na vlastite snage, umjesto da uvozi vojnu opremu.

S obzirom na to da su se na ponovljeni zahtjev za informacije javili isti ponuđači, IAF je počeo pritiskati ministarstvo obrane da ubrza natječaj tako što će preskočiti fazu testiranja te odmah početi odabir najboljih ponuda. Zbog loših iskustava s prvotnim MMRCA programom zrakoplovstvo trenutačno vodi snažnu kampanju da im se odobri kupnja još 36 Rafalea. Nedavno je, krajem kolovoza, u medijima potvrđeno da bi Francuzi mogli ponuditi upravo još 36 tih letjelica što bi bilo dostatno za opremanje dviju indijskih eskadrila.

Ništa od selidbe Sokola

Tvrtka koja se najviše trudi dobiti novi ugovor o isporuci višenamjenskih borbenih aviona indijskom ratnom zrakoplovstvu jest Lockheed Martin. I dok su svi ostali takmaci ponudili već viđeno, na zrakoplovnoj izložbi Aero India 2019 u veljači u Bangaloreu, Lockheed Martin je prikazao najnoviju izvedenicu F-16 nazvanu F-21. U osnovi riječ je o F-16V Viperu dodatno prilagođenom potrebama Indijskog ratnog zrakoplovstva.

Prvotna oznaka za indijsku izvedenicu bila je F-16IN Block 70, no kako bi se dodatno naglasilo da je ta izvedenica posebno prilagođena indijskim zahtjevima označena je kao F-21. Lockheedova ponuda obuhvaća pokretanje proizvodnje u Indiji (u suradnji s tvrtkom Tata Advanced Systems) te obvezu da se F-21 neće prodavati niti jednom drugom kupcu. Prije godinu dana Lockheed je nudio da će prebaciti kompletnu proizvodnju F-16 u Indiju te da će obustaviti proizvodnju u SAD-u, no ta se opcija više ne spominje. U međuvremenu je proizvodnja novih F-16 prebačena iz pogona Fort Worth u Texasu u pogon u Greenvilleu u South Carolini. Ondje će se proizvesti F-16V Block 70 koje su naručili Bahrain (16 novih plus modernizaciju 20 starih F-16C/D Block 40 na standard Block 70) te Slovačku (naručila je 14 F-16V Block 70/72) i Maroko (odobrena je prodaja 25 F-16 Block 72 te modernizacija 23 F-16V Block 52+). U Greenvilleu će se proizvesti i osam bugarskih F-16V Block 70.

Do odustajanja od ponude da se proizvodnja F-16 potpuno preseli u Indiju došlo je zbog nekoliko razloga. Prvi je što je sadašnjoj američkoj vladi glavni prioritet zaštita radnih mjesta u SAD-u i otvaranje novih. Drugi je razlog što sadašnji i potencijalni strani kupci nisu s posebnim oduševljenjem prihvatili mogućnost da bi se njihovi avioni mogli proizvoditi u Indiji. Jednako tako tom mogućnošću nisu bili oduševljeni ni sadašnji korisnici F-16 kojima bi pričuvni dijelovi umjesto iz SAD-a trebali stizati iz Indije.

Iako je F-21 u osnovi F-16V Block 70/72 ipak se razlikuje u nekim odlikama: radar isti, računalo isto, elektroničko djelovanje različito, naoružanje dopunjeno indijskim i izraelskim (možda i francuskim), te dopuna gorivom u letu.

Prema informacijama objavljenim do zaključenja ovog broja Hrvatskog vojnika, još se ne zna koju će ponudu Indijci odabrati, a ne zna se ni kad bi to točno moglo biti. U međuvremenu ”kaplju“ informacije bez službenih potvrda o ponudama i potraživanjima manjeg broja aviona, poput onih nedavnih o 18 dodatnih Su-30 i 36 Rafalea. Zadnja vijest, s nedavno završenog ruskog airshowa MAKS 2019, kaže da Indijci traže 12 Su-30 i 21 MiG- 29. U tom kolopletu neće biti iznenađujuće niti ako se odluka o natječaju MMRCA 2.0 prolongira na dulje razdoblje.

Mario GALIĆ