Mnoge države Bliskog i Srednjeg istoka iznikle su na ruševinama kolonijalne samovolje, a u zakulisnim previranjima l. svjetskog rata posijano je i sjeme mnogih konflikta, od kojih neki, poput izraelsko-palestinskog, do danas bjesne nesmiljenom žestinom, ne ostavljajući previše nade u trajno zaustavljanje krvoprolića

Iako i drugi dijelovi svijeta, poput Afrike ili Latinske Amerike, žive s granicama koje su, mimo poštivanja volje i interesa lokalnog stanovništva, prema vlastitim potrebama iscrtali stranci, nigdje na svijetu taj fenomen nije urodio tolikim problemima, krizama i krvlju kao na području Bliskog i Srednjeg istoka, podijeljenog nakon poraza Osmanlijskog Carstva u l. svjetskom ratu između Francuske i Velike Britanije.
Slika Bliskog i Srednjeg istoka, kakvu nam posreduju mediji današnjice, uglavnom je posljedica odluka stranih sila. Zemlje, koje su tijekom l. svjetskog rat i neposredno nakon njega povlačile nove granice, bile su bez iznimke europske. Politički krajolik regije izgledao je 1914. sasvim drukčije nego danas: Izrael, Sirija, Jordan, Irak i Saudijska Arabija nisu postojali, dok zemlje poput današnje Turske ili Libanona nisu bile države. Bliski i Srednji istok, na čijim se prostorima govorilo uglavnom arapskim jezikom, nalazio se stoljećima pod vlašću Osmanlijskog Carstva, nazadnog, feudalnog režima bez izgleda za skorašnje promjene. Upliv u strukturu oronula Carstva nije se činio moguć ni izvana jer su se europske velesile do konca 19. stoljeća još trudile da zaustave njegov neizbježan rasap i stabiliziraju poljuljanu osmansku vlast. Slom Carstva povlačio bi, prema tadašnjem političkom rezonu, za sobom nužno rat jer bi između Velike Britanije, Njemačke, Austro-Ugarske, Italije, Rusije, a možda i drugih zemalja, došlo do žestokih sukoba oko vrijednih ostataka Osmanlijskog Carstva, njegovih sirovina i strateških pozicija. Takav rat, pribojavao se primjerice Lord Salisbury, britanski premijer u doba kraljice Viktorije, skončao bi u kaosu i rasulu kakvo Stari kontinent nije doživio od raspada Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću.

Tajni Sporazum Njemačke i Osmanlijskog Carstva
Kako bi u interesu Europe održala Osmanlijsko Carstvo, Velika Britanija postavljala se od 1830. kao njegov pokrovitelj na području međunarodne politike. Između 1880. i 1885. Njemačka je, za mandata kancelara Otta von Bismarcka, postala europskom silom s najvećim utjecajem u Carigradu. U predvečerje l. svjetskog rata Njemačka je s osmanskim vodstvom sklopila tajni sporazum o savezništvu, kojim se Berlin obvezao na trajnu zaštitu integriteta Osmanlijskog Carstva, dok će već početkom studenog 1914. pronjemačka grupacija u Carigradu uspjeti uvući Carstvo u rat na strani Središnjih sila. Svrstavanje na stranu Njemačke i Austro-Ugarske dugoročno će se pokazati pogrešnom i nadasve kobnom odlukom carigradske političke i vojne elite: U slučaju da Njemačka izgubi rat, njezini zapadni neprijatelji dobit će odriješene ruke da prekroje granice Osmanlijskog Carstva, pa čak i da ga ukinu.
Početkom 1915., kad se rat drugdje već uvelike razbuktao, vladajući krugovi Londona i Pariza vjerovali su, doduše, još uvijek da Osmanlijsko Carstvu treba i dalje pružati potporu. Dok su se francuski investitori kao najveći vjerovnici Carigrada pribojavali teških financijskih gubitaka u slučaju propasti sultanova Carstva, brige koje su morile Veliku Britaniju bile su političke naravi: brojno muslimansko stanovništvo u Indiji, pribojavala se vlada u Londonu, moglo bi se pobuniti protiv svojih engleskih vladara, budu li oni uništili posljednju veliku nezavisnu muslimansku državu. Iz tih razloga ministri vanjskih poslova Velike Britanije i Francuske, Edward Grey i Theophile Delcassé, usuglasili su se u siječnju 1915. u Londonu kako bi bilo najbolje da se Osmanlijsko Carstvo, a s njime i čitav Bliski i Srednji istok, ostavi nedirnuto. Takav stav nije potrajao dugo. Na istoku Europe učestali njemački napadi ugrozili su Rusko Carstvo, zbog čega je rusko vrhovno zapovjedništvo zatražilo od savezničke Velike
Britanije da kod Dardanela napadne Osmanlijsko Carstvo. Napad koji je uslijedio u veljači 1915. neko vrijeme se doimao veoma uspješnim, te se isprva činilo kako će britanska vojska uskoro osvojiti Carigrad, čime bi Osmanlijsko Carstvo na samom početku već bilo isključeno iz rata, što bi snagama Antante pružilo priliku da s Istoka napadnu Središnje sile. No, ratna sreća se okrenula. Pomorski napad kod Dardanela, koji je uskoro prerastao u kopneni rat na poluotoku Galipolju, za saveznike je završio tragično.

Panika u ruskim vojnim krugovima
Još sredinom ožujka 1915. ruskim vojnim krugovima proširila se panika jer bi u slučaju pobjede osvajači Carigrada bili zapadni saveznici, a ne Rusija, koja je stoljećima sanjala da zauzimanjem osmanske prijestolnice postane novi Bizant, pomorska sila na Sredozemlju, a na posljetku čak i svjetska velesila. Nadomak cilja, ruski san činio se sve manje ostvariv. Bojazan da bi Velika Britanija mogla zadržati Carigrad, pođe li joj za rukom da ga osvoji, potaknula je rusku diplomaciju da kod Francuza i Britanaca tvrdoglavo inzistira na jamstvima da će
grad na Bosporu nakon rata pripasti Ruskom Carstvu. Iako savezničke vlade nikako nisu bile sklone takvom koraku, ministar Grey uspio se izboriti da Rusija dobije traženo jamstvo, pribojavajući se da bi se u protivnom mogla povući iz rata protiv Njemačkog Carstva. No, odluka da se Carigrad po okončanju rata preda Rusiji nije mogla proći bez dalekosežnih političkih posljedica: Osmanlijsko Carstvo, za čiji su se opstanak savezničke sile isprva zalagale, nakon rata je trebalo biti ukinuto i razdijeljeno, pri čemu, prema savezničkom dogovoru, odluke o svojoj daljnjoj sudbini nije trebalo donijeti njegovih 25 milijuna stanovnika, podijeljenih na više od dvadeset nacija, već sile pobjednice. Osim toga dogovoreno je da se pri podjeli ostataka Carstva među saveznicima neće voditi računa o interesima i boljitku domaćih naroda. Takav stav bitno je odredio temeljni uzorak svih savezničkih planova na Bliskom i Srednjem istoku. Stoga će se idejama sporazuma o Carigradu, koji je isprva bio tajan, Turci i Arapi u nadolazećim desetljećima tvrdoglavo suprotstavljati.
Britanska diplomacija trudila se, međutim, da za svoje političke ciljeve pridobije svu raspoloživu vojnu potporu, privlačeći potencijalne saveznike mogućim udjelom u raspodjeli plodova pobjede. U prvom redu to se odnosilo na Arape u osmanskoj vojsci. Nakon rata, davali su naslutiti britanski časnici i političari, Velika Britanija poduprijet će arapsku neovisnost. Takve naznake mogle su se iščitati iz Husein-McMahonove prepiske iz 1915. i 1916., Hogarthove izjave iz 1918., Izjave Sedmorice iz 1918., te Britansko-francuske izjave iz iste godine. Svim tim dokumentima zajedničko je britansko nastojanje iznalaženja opsežne potpore arapskom nacionalizmu u poratnom razdoblju. Velika Britanija službeno je htjela poduprijeti takav poredak u sklopu jedne ili više neovisnih država. U isti mah Britanci su, međutim, odbijali preuzimanje bilo kakvih kasnijih obveza. Arapski vođe uvjeravali su sa svoje strane britansku tajnu službu u Kairu kako su stotine tisuća vojnika osmanske vojske spremni da pod barjakom arapskog nacionalizma prijeđu na stranu saveznika.

Balfourova deklaracija
Mnogim britanskim ministrima politički rezon je nalagao ideju potpore stvaranju židovske nacionalne države u zemlji što su je helenistički zemljopisci nazvali Palestina. Na inzistiranje cionističkog vođe Chaima Weizmanna britanska potpora židovskoj Palestini – nazvana prema britanskom ministru vanjskih poslova “Balfourovom deklaracijom” – nije držana u tajnosti. Ni ta izjava, međutim, nije bila formulirana tako da bi po Veliku Britaniju imala obvezatan karakter. Jedini doista obavezujući sporazumi saveznika tijekom rata na Bliskom i Srednjem istoku bili su oni što su ih Francuska, Rusija i Velika Britanija sklopile međusobno, poput sporazuma Sykes-Picot-Sasonov iz 1916., u kojem je precizirano koja će područja tri države nakon rata izravno ili neizravno staviti pod svoj utjecaj. Iako je taj sporazum sljedećih godina više puta mijenjan, politički zemljovid poratnog Bliskog i Srednjeg istoka uglavnom je odgovarao njegovim smjernicama: Francuska je dobila Siriju s Libanonom, dok su Palestina (Izrael, Jordanija, Zapadni Jordan i pojas Gaze) i Irak pripali Velikoj Britaniji. Sintagma “Sykes-Picot” postala je formulom europskog osvajanja Bliskog i Srednjeg istoka nakon l. svjetskog rata, koja u arapskim državama i danas slovi kao sinonim za kolonijalnu samovolju.
Potkraj rata izgledalo je da se britanski i francuski imperijalizam još mogu obuzdati jer su mu se protivile Sjedinjene Američke Države, koje su 1917. ušle u rat. U više obraćanja američkom Kongresu – među njima i u poznatih “14 točaka” – američki predsjednik Wilson zalagao se za pravo na samoodređenje, kao i mirovne uvjete, koji bi odgovarali interesima i željama naroda pod tuđom vladavinom. U ratu protiv Osmanlijskog Carstva Sjedinjene Države od početka nisu sudjelovale, zbog čega im nije priznato puno pravo suodlučivanja o mirovnim uvjetima za Bliski i Srednji istok. U ograničenom opsegu, one su ipak sudjelovale u pregovorima. Angažman predsjednika Wilsona na pariškim mirovnim pregovorima mnogi su doživjeli kao razočaranje jer se nije pokazao sposobnim uvjeriti svoje europske saveznike da prakticiraju idealizam za kakav se on zalagao.

Bliski i Srednji istok i saveznički mirovni planovi
Pitanje poraženog Osmanlijskog Carstva na mirovnoj konferenciji gotovo da uopće nije došlo na dnevni red jer su se zemlje sudionice jedna za drugom povlačile iz mirovnog procesa, dok od saveznika nisu preostale samo još Velika Britanija i Francuska. Godinu i pol nakon prekida neprijateljstava 1918. dvije sile pobjednice dogovorile su mirovne uvjete što će ih nametnuti Osmanlijskom Carstvu. U to doba uvjeti su, međutim, bili manje važni od vremena koje je proteklo i u kojem se svijet osjetno izmijenio.
Čitav Bliski i Srednji istok nalazio se pod vlašću saveznika, no posvuda su vladali neredi i pobune. U Egiptu, Afganistanu, Arabiji, Siriji, Palestini i Iraku saveznički mirovni planovi nailazili su na oružani otpor. Stoga prije svega Velika Britanija više nije bila kadra da svoju političku volju provodi sa snažnih pozicija kao 1918. Tada su Bliski i Srednji istok Britanci zaposjeli s milijun vojnika, no tijekom 1919. i 1920. taj broj je znatno smanjen. Osim toga, Velika Britanija našla se početkom dvadesetih godina u dubokoj gospodarskoj krizi. Proširenje biračkog prava sa 7 na 21 milijun birača uključio je u izborni proces nove glasačke skupine poput žena ili radnika, koji nisu imali razumijevanja za financiranje imperijalističkih inozemnih pustolovima škrtim državnim sredstvima.
Kad je moderni Bliski i Srednji istok počeo zadobivati svoja današnja obličja, Velika Britanija više nije mogla dokraja ostvariti svoje zamisli. U Turskoj se general Mustafa Kemal suprotstavio željama Londona i poveo turski dio osmanlijske vojske u pobjedonosni rat protiv zapadnih saveznika, izdvojivši 1922. iz tkiva uništena Osmanlijskog Carstva novu tursku republiku. Na Arapskom poluotoku muslimanski vođa Abd al Aziz Ibn Saud za to je vrijeme – također protiv volje Britanaca – ujedinio arapska plemena u obiteljsku kraljevinu Saudijsku Arabiju. Unatoč svemu, Velika Britanija i u manjem opsegu Francuska ostale su dominantne sile u regiji. Uklanjanjem Osmanlijskog Carstva izbrisale su stari zemljovid Bliskog i Srednjeg istoka i zacrtale novi. Irak, Jordan i Izrael britanske su kreacije, Sirija i Libanon francuske dakako, s tragičnim posljedicama, jer od 1919. Bliskim i Srednjim istokom vladaju krvoproliće i terror.

Židovska država
Ideja cionizma – nacionalnog pokreta Židova za utemeljenje vlastite države, nazvanog prema jeruzalemskom brijegu Sionu – što ju je austrijski publicist i političar Theodor Herzl 1869. razvio u svojoj knjizi “Židovska država”, doveo je zajedno s naraslim antisemitskim tendencijama u Europi do znatnog porasta broja europskih Židova, koji su u Palestini željeli osnovati domovinu za židovski narod, što je dovelo do sukoba s tamošnjim arapskim stanovništvom – Palestincima. U tzv. Balfourovoj deklaraciji britanski ministar vanjskih poslova lord Arthur James Balfour obećao je 1917. cionistima da će Velika Britanija poduprijeti velik dio njihovih planova da u Palestini utemelje židovsku državu. Deklaracija je također zahtijevala zajamčena prava domaćeg stanovništva, većinski muslimanskih Palestinaca. Godine 1919. cionistički političar i kasniji prvi predsjednik Izraela Chaim Weizmann u ime Cionističke svjetske organizacije (ZWO) s arapskim kraljem Fejzalom potpisuje sporazum kojim Arapi Židovima priznaju pravo na Palestinu.
U sporazumu, dogovorenom na pariškoj mirovnoj konferenciji, između ostalog stoji: “Potrebno je poduzeti sve nužne mjere kako bi se potaknulo i poduprlo doseljavanje Židova u velikom opsegu, te kako bi se u svrhu intenzivnog iskorištavanja tla židovski doseljenici što je brže moguće nastanili u zatvorenim naseljima na selu. Pri poduzimanju tih mjera obvezna je zaštita prava arapskih seljaka i zemljoposjednika i podupiranje njihovog gospodarskog razvitka.”
Nakon sloma Osmanlijskog Carstva Liga naroda povjerila je Velikoj Britaniji mandat za upravljanje Palestinom. Velika Britanija obvezala se da će poticati neovisnost Palestine i na njezinom području ustrojiti satelitsku državu poput one u Egiptu. To obećanje ispunjeno je tek dijelom, iako je do ll. svjetskog rata postojala autonomna palestinska vlada. Razdoblje britanskog mandata bilo je obilježeno jačanjem militantnih nacionalističkih skupina. Do većih arapskih ustanaka i pogroma došlo je 1921., 1929., 1936. i 1939. Sa židovske strane također su osnivane militantne skupine poput Irguna i grupe Stern, koje su izvele brojne napade na Britance i masakre nad arapskim stanovništvom. Progoni Židova u nacističkoj Njemačkoj dali su nove impulse cionističkoj misli jer su se mnogi Židovi htjeli iseliti iz Njemačke. Neki od njih preselili su u “obećanu zemlju” Palestinu, tamo podigli kibuce i obrađivali zemlju. Ubrzo je, međutim, došlo do žestokih sukoba s Arapima.
Kad su Britanci nakon ll. svjetskog rata najavili da će odustati od mandata u Palestini, Ujedinjeni narodi prihvatili su plan podjele (Rezolucija 181 od 29. studenog 1947.), prema kojem su na području Palestine trebale biti osnovane židovska i arapska država. Dok su Židovi pozdravili taj plan, Arapi su ga vehementno odbacivali. Nakon odlaska britanskih trupa privremena vlada, pod predsjedanjem premijera i ministra obrane Davida Ben Guriona, proglasila je osnivanje države Izrael.

Saveznički dokumenti i sporazumi
Sporazum Sykes-Picot, sklopljen 16. svibnja 1916., bio je tajni sporazum vlada Velike Britanije i Francuske, kojim su dvije zemlje odredile sfere svog utjecaja na Bliskom i Srednjem istoku nakon završetka l. svjetskog rata. U studenom 1915. sporazum su dogovorili francuski diplomat Georges Picot i Britanac Mark Sykes. Picot, koji je imao više diplomatskog iskustva, izvukao je iz dogovora daleko veću korist za Francusku, nego što se isprva očekivalo. Velikoj Britaniji pripao je teritorij koji otprilike odgovara današnjoj Jordaniji, Iraku i području oko grada Haife. Francuska je trebala upravljati jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Svakoj zemlji priznato je pravo da sama odredi državne granice unutar svoje zone utjecaja. Područje Palestine trebalo je biti stavljeno pod međunarodnu upravu, a definirano je sljedećim granicama:
• na jugu: linija zapad-istok, od ishodišta na otprilike pola puta od Deir al Balaha do Gaze do Mrtvog mora, sjeverno od Beršebe i južno od Hebrona;
• na istoku: od Mrtvog mora duž rijeke Jordana do Genezaretskog jezera, te nekoliko milja sjeverno od jezera
• na sjeveru: linija u nastavku na istočnu granicu u smjeru zapad-sjeverozapad, koja na jugu seže gotovo do Safeda, te izbija na more otprilike na pola puta između Haife i Tira
• na zapadu: Sredozemno more.

Prema većini interpretacija sporazum Sykes-Picot nalazio se u izravnoj opreci spram “Husein – McMahonove prepiske” (1915.-1916.), korespondencije između britanskog visokog komesara za Egipat Henryja McMahona i šerifa Meke Huseina ibn Alija o političkoj budućnosti arapskih zemalja, što su je arapski nacionalisti doživljavali kao jamstvo za stvaranje vlastite države, nakon što su na strani saveznika ustali protiv osmanskih vlasti. Dok je “prepiskom” Velika Britanija nastojala osigurati pomoć arapskog stanovništva u ratu protiv Osmanskog carstva, “sporazum” je trebao poslužiti kao temeljna pretpostavka za “Balfourovu deklaraciju”, koja je, između ostalog, trebala potaknuti američke Židove da se zalažu za ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat. Sykes nije bio u kontaktu s britanskom upravom u Kairu, koja je pregovarala s Huseinom, tako da za obećanja dana Arapima, tvrde povjesničari, nije mogao znati.
Da nakon pobjede nad Osmanlijskim Carstvom odveć javno ne pogaze obećanja dana šerifu Huseinu, Britanci su njegova sina emira Fejzala ustoličili kao iračkog kralja, dok je 1921. dio teritorija istočno od rijeke Jordan, koji je pod britanskom vlašću nazvan Transjordanijom, dodijeljen Fejzalovom starijem bratu emiru Abdulahu. Palestina, smještena zapadno od Jordana, ostala je, pak, pod britanskom upravom. Nakon objave tajnog sporazuma, kao i Balfourove deklaracije, Arapi su se počeli osjećati prevarenima, zbog čega je čak bilo i govora o “obmani s predumišljajem”. Unatoč tome savezničkim snagama pošlo je za rukom da uvjere Arape kako su im namjere i dalje dobre, tako da je 1919. u Parizu došlo do mirovnih pregovora između Židova i Arapa. Nakon brojnih nesuglasica oko pripadnosti Palestine Siriji, te ostvarenja sirijske neovisnosti, saveznici su se u travnju 1920. dogovorili da regiju – uglavnom u skladu sa smjernicama sporazuma Sykes-Picot – podijele između Francuske i Velike Britanije, a Palestinu predaju Ligi naroda, koja je, pak, mandat za njezinu upravu trebala predati Velikoj Britaniji. Francuska se za svoje specifične interese u Siriji za to vrijeme izborila oružanom silom.

Kratka povijest Palestine
Na prostoru čiji današnji žitelji svoje pravo na naseljavanje povremeno potkrepljuju demografskim činjenicama iz brončanog doba, povijest se, upozoravaju znalci, brzo pretvara u mit. Tako će, primjerice, mnogi ozbiljni palestinski povjesničari u nastojanju da činjenično obrazlože isključivo pravo svog naroda na djelić zemlje između Jordana i Mrtvog mora ustvrditi kako su Palestinci “potomci Kananićana i Filistra, koji su Palestinu nastanjivali prije Židova.” Izgleda da su današnji Palestinci svoje ime doista naslijedili od davno nestalih Filistra, no to se, tvrde znanstvenici, najvjerojatnije dogodilo sasvim slučajno. U Bibliji Filistri se javljaju pod imenom “Pelšet”, te će Rimljani, kojima će nakon Židovske pobune 135. poslije Krista dodijati buntovna Juda, prostor današnje Jordanije, Izraela i autonomnih područja prozvati Palestinom. Tako je moguće i da su današnji Palestinci daleki srodnici Kananićana i drugih semitskih plemena, koja su nekoć obitavala u njihovoj zemlji. Takva pretpostavka objasnila bi – u sprezi s teorijom da je osvajanje “obećane zemlje” urodilo postupnim miješanjem naroda – i tijesno genetsko srodstvo Izraelaca i Palestinaca. Nakon što je 638. kalif Omar Palestinu preoteo Bizantu, regija dospijeva pod islamski utjecaj. Novi gospodari svoje podanike nisu silom obraćali na novu vjeru, tako da je trebalo dobrih stotinjak godina dok većina Palestinaca nije prešla na islam. Godine 1099. Svetom zemljom pustoše križari, no stotinjak godina kasnije i ta epizoda pripada prošlosti. Tridesetak godina regijom vladaju Mongoli, nakon kojih vlast preuzimaju Mameluci i počinje dugotrajna stagnacija. Nekoć prosperitetna trgovačka regija Palestina zapada u višestoljetan dubok san.

Boris PERIĆ