Sveti Križ Začretje lijepo je mjesto u kojem se ističu stara crkva te posjed s dvorcem u kojem je živjelo i nekoliko istaknutih vojskovođa

Sveti Križ Začretje jedno je od mnogih malih i lijepih zagorskih naselja izvorno smješteno na zelenom brežuljku. Od središta Zagreba udaljeno je oko 50 km, prometno je vrlo dobro povezano zahvaljujući neposrednoj blizini autoceste A2. Svoje ime duguje crkvi Uzvišenja Svetog križa. I danas stoji na središnjem gradskom Trgu hrvatske kraljice Jelene, a najranije se spominje u popisu župa Ivana Arhiđakona Goričkog iz 1344. No, crkva vjerojatno izvorno potječe još iz XII. stoljeća. Naziv Zachretye prvi se put u izvorima spominje od XVI. stoljeća. Na službenim stranicama Općine Sveti Križ Začretje stoji da podrijetlo imena Začretje ima dva moguća korijena. Prva je da se riječ  čret odnosi na lug, a druga da se odnosi na močvarno područje.

Čin i titula

Hodajući niti 200 metara od crkve, naići ćete na otvoreni perivoj čiji ulaz čuvaju tek dva stupa. Brzo ćete primijetiti veliku građevinu: kasnobarokno-klasicistički dvorac Sveti Križ Začretje. Takvi objekti tipični su za Hrvatsko zagorje gdje su posjede imali mnogi kraljevi, velikaši i plemići. Ni Začretje nije iznimka. Srednjovjekovno naselje bilo se formiralo oko crkve, a pouzdano se zna da je od XVI. st. posjed Začretje bio u vlasništvu glasovite obitelji Keglević (opširnije v. tekst Stoljeća obitelji Keglević, HV br. 681). Dio današnjeg dvorca počiva na temeljima kurije čije je postojanje zabilježeno u dokumentima iz 1662. godine. Dvorac kakav vidimo i danas počeo se graditi kad je vlasništvo preuzela plemićka obitelj Sermage. I to nakon dvostrukog vjenčanja. Naime, Marija Keglević, rođena Drašković (1726. – 1782.) udala se 1755. godine za Petra Troila Sermagea (1722. – 1771.),  a njezina kći Josipa (1742. – 1790.) za Petrova sina Ivana Nepomuka (1746. – 1804.). Zanimljivo, Sermage je obitelj francuskog podrijetla, iz grada Besançon u Burgundiji. U Hrvatsku se prvi doselio Josip Petar (1688. – 1746.). Sigurno je imao vojnog iskustva jer je bio tajnik austrijskog generala Josepha von Rabatte(1661. – 1731.) koji je velik dio karijere proveo u Hrvatskoj, najviše u Karlovcu. U svakom slučaju, Hrvatski je sabor 1723. godine primio Josipa Petra Sermagea u red hrvatskih velikaša. S vremenom je obitelj stjecala imanja ne samo u Hrvatskom zagorju, nego i u Križevačkoj te Varaždinskoj županiji. Spomenuti Petar Troilo imao je iznimnu vojnu karijeru. Bio je časnik u Vojnoj krajini. Sudjelovao je u Ratu za austrijsku baštinu (1740. – 48.) i u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.). Kao sposoban časnik očito je privukao pozornost Marije Terezije (1717. –  1780.) i njezinih pobočnika. Zaslužio je generalski čin, a 1749. dobio je i grofovsku titulu.

Prekid loze

S desetljećima i naraštajima, obitelj Sermage jako se dobro uklapala u Hrvatsku. Ne samo u njezin gospodarski, nego i nacionalni te državnički život i razvoj. Karlo Ivan Petar (1793. – 1851.) postao je 1826. prisjednik Banskog stola. Povijesni zapisi kažu da je bio istaknut u obrani municipalnih prava Hrvatske na Saboru 1832. Isto tako, autor je brošure Prvotno ujedinjenje Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s ugarskom krunom. Otto Sermage (1810. – 1877.) bio je uspješan političar i časnik, suradnik velikog hrvatskog bana Josipa Jelačića (1801. – 1859.). Bio je zagovornik postulata hrvatskog narodnog preporoda. Baš kao i Karlo Ivan Petar, bio je prisjednik Banskog stola, a kao Jelačićev čovjek od povjerenja i predsjednik vojnog odsjeka Banskog vijeća. U ratovima 1848. i 1849. godine zapovijedao je pukovnijom banderijalnih husara i stekao odlikovanje za zasluge. Kraj ere obitelji Sermage približio se 1885. godine kad je političar i publicist Rikard (1831.– 1903.) rasprodao obiteljske posjede i odselio iz Hrvatske. Njegov sin Josip umro je 1968. i loza je prekinuta.

Era dvorca u Svetom Križu nije završila s erom Sermagea. Zanimljivo, još 1832. godine članica obitelji Henrieta Sermage (1811. – 1895.) u Berlinu se udala za Ernsta von Schlippenbacha (1804. – 1885.), potomka stare pruske velikaške obitelji. Bila je riječ o još jednom karijernom, višestruko odlikovanom časniku koji je došao do čina generala. Henrieta je za miraz dobila dvorac i par se nakon časnikova umirovljenja tamo i preselio. Oboje su dosta uložili u proširenje i obnovu dvorca, kao i u dobrobit samog mjesta. No, nakon Ernstove smrti (pokopan je u Začretju), udovica odlazi muževoj obitelji u Prusku, stavlja posjed na prodaju i kupuje ga Janko Vranyczány Dobrinović (1858. – 1933.). Taj plemić marljivo radi kako bi proširio posjed i poljoprivrednu proizvodnju i u tome je dosta uspješan. No, procvat traje do njegove smrti, obitelj prodaje dvorac i kao novi vlasnik dvorca upisuje se Savska banovina. Idućih desetljeća stalno se mijenjaju korisnici i funkcije, ponajčešće javne. No, u obnovu se ulagalo malo. Početkom novog tisućljeća vlasnik je bila poljoprivredna zadruga koja ga je prodala obitelji Mršić Flögel. Danas ima status zaštićenog kulturnog dobra. Kako se može pročitati u više medijskih objava na internetu, inicijativom i naporima vlasnika, djelomice je obnovljen izvana i iznutra. Iako je prilično zaklonjen drvećem, zbog veličine i dominantnog položaja na brdu lako ga je primijetiti i s obližnjih prometnica. Podno dvorca je i jezero, a sačuvane su i neke gospodarske zgrade.

napisao i snimio Domagoj Vlahović