Prema sadašnjim predviđanjima ulazak prvog broda nove američke klase u operativnu uporabu stavljen je u 2030-e godine. Prikazane ilustracije i koncepti djeluju zanimljivo, no odgovori na ključna pitanja tek se očekuju

Američki predsjednik Donald Trump objavio je 22. prosinca 2025. da će Američka ratna mornarica vrlo brzo dobiti potpuno novu vrstu plovila, koja je opisao kao nove bojne brodove. Najavio ih je kao najveće ikad izgrađene, novu osnovu buduće američke Zlatne flote (Golden Fleet). S obzirom na to da su prvi od svoje vrste, zasigurno će biti najveći. Međutim, neće biti najveći ikad izgrađeni ratni brodovi. No o čemu se zapravo radi? Uz predsjednika Trumpa, na prezentaciji je bio ministar rata Pete Hegseth, ministar vanjskih poslova Marco Rubio, ali i tajnik mornarice John Phelan. Tijekom prezentacije dalo se zaključiti da se klasa Trump razvija na inicijativu predsjednika Trumpa i tajnika Phelana. Pritom je zanimljivo da će se prvi brod u klasi zvati USS Defiant. No zašto se ne bi zvao USS Trump ako se klasa tako zove? Neki kažu da je razlog to što bi predsjednik Trump ostao bez svojeg nosača zrakoplova. Naime, politika Pentagona je da nosače imenuje po predsjednicima. Prvi je bio USS Franklin D. Roosevelt (CVB-42), porinut u travnju 1945. i nazvan po američkom ratnom predsjedniku. Drugi je bio USS John F. Kennedy (izvorno CVA-67, a potom CV-67). Zanimljivo je da je John Kennedy jedini predsjednik koji je dobio dva nosača. Drugi je CVN-79 iz najmodernije klase Ford, koji je porinut 29. listopada 2019., a trenutačno je u fazi završnog opremanja i testiranja. Već je određeno da će svoj nosač klase Ford od živućih bivših predsjednika dobiti Bill Clinton – USS William J. Clinton (CVN-82), te George Bush, mlađi – USS George W. Bush (CVN-83).

Daleki počeci

Iako se na prvu čini da je klasa Trump potpuno nova ideja, zapravo nije. Njezini počeci protežu se kroz tri projekta. Prvi je Arsenal Ship, drugi Maritime Fire Support Ship, a treći Ballistic Missile Defense Ship (BMD Ship). Projekt Arsenal Ship seže u 1980-e. Ideja je bila da se naprave jako veliki brodovi s puno vertikalnih lansera, sve do 500. Ne bi bili opremljeni skupom elektronikom, stoga bi bili povoljni, a služili bi kao potpora drugim brodovima. Jedini skupi dio opreme trebali su biti sustavi podatkovne veze (data link) kojima bi se plovila uvezala s krstaricama i razaračima. Američki Kongres prekinuo je financiranje projekta 1998. godine.

Ništa bolje nije prošao ni projekt Maritime Fire Support Ship. Izvorno zamišljen kao svojevrstan hibrid Arsenal Shipa i pravih krstarica, postupno je pretvoren u projekt razarača klase Zumwalt. Klasi Trump koncepcijski je najbliži projekt Ballistic Missile Defense Ship (BMD Ship). Kao što mu naziv kaže, trebala je biti riječ o brodovima specijaliziranim za obranu od balističkih projektila srednjeg i dugog dometa. Osnovni senzor bio bi AESA radar s četiri jako velike antene (dimenzija između devet i deset i pol metara), koje bi radile u frekvencijskom pojasu S. Čak 288 vertikalnih lansera protubalističkih projektila trebalo je biti smješteno na krmenom dijelu broda. Kako bi se smanjili troškovi razvoja i gradnje, ali i ubrzao projekt, prijedlog je bio da se kao osnova uzme projekt amfibijsko-transportnih brodova klase San Antonio (LPD 17 Amphibious Transport Dock). Projekt nikad nije otišao dalje od idejne faze.

Predsjednik Donald Trump ustvrdio je u obraćanju javnosti da će klasa Trump biti najveći ratni brodovi od Drugog svjetskog rata i prestanka gradnje bojnih brodova. To baš i nije istina. Najveći ratni brodovi ikad izgrađeni su američki nosači zrakoplova na nuklearni pogon, a i druge zemlje imaju nosače. Što je s drugim aktualnim ratnim brodovima? Sovjetska / ruska mornarica izgradila je od početka 1970-ih do kraja 1990-ih četiri bojna krstaša klase Kirov. Gradnja petog otkazana je zbog nedostatka sredstava. Još su uvijek najveći ratni brodovi na svijetu, osim nosača zrakoplova. Doduše, operativan je samo jedan – Petar Veliki (nekadašnji Jurij Andropov). Admiral Nahimov (nekadašnji Kalinjin) trenutačno je u fazi maritimnih testiranja nakon duljeg remonta i modernizacije.

Jako skup sovjetski promašaj

Bojni krstaši klase Kirov dugi su 251,1 metar i imaju punu istisninu od oko 28 tisuća tona. Pogoni ih hibridni sustav koji spaja nuklearne reaktore i klasične parne kotlove na mazut. Takva je kombinacija bila nužna da bi se postigla vršna brzina veća od 30 čvorova. Isključivo na nuklearni pogon, brzina krstarenja jako je dobrih 25 čvorova. Pritom treba imati u vidu da je to trajna brzina krstarenja koja ne zahtijeva dopunu goriva. Jedini brodovi koji imaju bolje maritimne odlike od klase Kirov jesu nosači zrakoplova na nuklearni pogon.

Izvorna ideja sovjetske mornarice bila je da bojni krstaši klase Kirov budu glavna udarna snaga protiv američkih nosača zrakoplova i njihovih borbenih skupina. Zbog toga su trebali biti dostatno dobro naoružani da se sami obrane od svih napada. Osnovno naoružanje činilo je dvadeset lansera za velike protubrodske vođene projektile P-700 Granit (NATO-ova oznaka SS-N-19 Shipwreck). Tijekom modernizacija te su projektile zamijenili suvremeniji Kalibr, Oniks i Cirkon. Isto tako, tijekom modernizacije izvorni protuzračni sustav S-300F na Admiralu Nahimovu zamijenjen je naprednijim S-400. Pritom je zadržana izvorna konfiguracija s 12 vertikalnih lansera, a u svakom je po osam projektila (ukupno 96). Na bojne krstaše Kirov ugrađeno je i jako puno drugih oružnih sustava za blisku protuzračnu i proturaketnu obranu.

Međutim, vrlo brzo postalo je jasno da bojni krstaši klase Kirov nisu najbolja investicija. Bili su vrlo skupi za gradnju i još skuplji za održavanje. Osim toga, sve ugrađeno naoružanje ne bi im pružilo dostatnu razinu zaštite ako bi se našli u području bez potpore zračnih snaga. Kako je sovjetska mornarica jako kasnila s gradnjom nosača, bojni krstaši klase Kirov morali bi djelovati u zoni djelovanja lovačkog zrakoplovstva s baza na kopnu. Prvi sovjetski nosač zrakoplova s kojeg su mogli djelovati palubni borbeni avioni MiG-29 i Suhoj Su-33 porinut je tek 6. prosinca 1985. pod imenom Leonid Brežnjev. Sovjetska ratna mornarica preuzela ga je početkom 1991. kao Tbilisi. U operativnu uporabu uveden je tek 1995., pod imenom Admiral Kuznjecov. I nije dugo izdržao. Tijekom 2017. otišao je na generalni remont s kojeg se nikad neće vratiti. Bojni krstaši klase Kirov imali bi puno više smisla kao dio udarne skupine velikih nosača zrakoplova s kojima bi se nadopunjavali. Bez njih bili su samo vrlo skup promašaj.

Bojni brodovi za novo vrijeme  

Tijekom prezentacije 22. prosinca 2025. predsjednik Donald Trump opisao je klasu koja će nositi njegovo prezime kao nove bojne brodove. Međutim, bojni brodovi kao vrsta ratnog broda izumrli su nakon Drugog svjetskog rata. Zadnji porinuti američki bojni brod koji je ušao u operativnu uporabu bio je USS Missouri (BB-63) i to u lipnju 1944. Zadnji bojni brod na svijetu koji je ušao u operativnu uporabu bio je britanski HMS Vanguard (23) u svibnju 1946. U oba slučaja radilo se o velikim ratnim brodovima čija je duljina uvelike premašivala 200 metara, a puna istisnina 50 tisuća tona. Dobar dio istisnine posljedica je debelog oklopa koji je trebao zaštititi vitalne dijelove broda. HMS Vanguard formalno je otpisan 1960., iako je godinu prije bio tek formalno na flotnoj listi. USS Missouri otpisan je 31. ožujka 1992., nakon što je aktivno sudjelovao u operaciji Pustinjska oluja. Pritom nije samo lansirao krstareće projektile Tomahawk već je i rabio svoje goleme glavne topove kalibra 406 mm.

Bojni brodovi klase Trump ipak ne bi imali takve značajke. Na službenoj internetskoj stranici Američke ratne mornarice posvećenoj Zlatnoj floti nalaze se osnovni podaci o klasi, i to ne sasvim definirani. Mornarica klasu naziva modernim bojnim brodovima te ih opisuje kao ratne brodove koji će biti sposobni djelovati samostalno, kao zapovjedni brodovi združenih snaga ili unutar udarne skupine nosača zrakoplova.

Posebno je zanimljiva tvrdnja da će brodovi klase Trump služiti kao isturena zapovjedna mjesta za pomorske i zračne snage, uključujući borbene zrakoplove i borbene besposadne letjelice. To je potpuno u skladu s novom američkom doktrinom uporabe nosača zrakoplova na Tihom oceanu, u kojoj ih se odmiče što dalje od protivnika kako bi im se povećala vjerojatnost preživljavanja. Prema tvrdnjama Američke ratne mornarice bojni brodovi klase Trump trebali bi biti udarna snaga koja će se izravno suočiti s protivničkim pomorskim i zračnim snagama. Stoga logično zvuči podatak da je trenutačno planirana gradnja dvadeset do dvadeset pet bojnih brodova klase Trump.

Kako je projekt u vrlo ranoj fazi, podaci su okvirni. Tako se za duljinu navodi da će biti između 256 i 268 m; najveća širina trupa od 32 do 35 m; gaz 7,3 do 9,1 m. Istisnina bi trebala biti oko 35 tisuća tona ili više. Tek za usporedbu, američke krstarice klase Ticonderoga imaju duljinu 173 m, širinu trupa 16,8 m i gaz 10,2 m. Puna istisnina im je 9800 tona. Tri razarača neostvarene klase Zumwalt imaju duljinu 190 m, širinu trupa 24,6 m i gaz 8,4 m. Puna istisnina im je 15 907 tona.

Pitanje pogona

Bojni brodovi klase Trump nedvojbeno će biti golema plovila. Pomalo stoga iznenađuje da će pogon biti kombinacija plinskih turbina i dizelskih motora (Combined Gas Turbine and Diesel – CODAG). Koliki će to trebati dizelski motori da pokrenu brod istisnine 40 tisuća tona? I zašto uopće dizelski motori? Zašto ne samo plinske turbine? I još važnije pitanje, zašto ne nuklearni pogon? Američka ratna mornarica ima veliko iskustvo s uporabom nuklearnog pogona na ratnim brodovima. Prvi nosač na nuklearni pogon, USS Enterprise (CVN-65), porinut je 1960. Iskustvo s nuklearnim pogonom na podmornicama još je dulje. Prva podmornica na nuklearni pogon, USS Nautilus, porinuta je 1954. godine. Američka ratna mornarica usto je 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih izgradila devet krstarica na nuklearni pogon. Prva je bila USS Long Beach (CLGN-160/CGN-160/CGN-9), porinuta 1959. Zadnja, USS Arkansas (CGN-41), porinuta je 1978. godine. Američka ratna mornarica danas oprema nuklearnim pogonom nosače zrakoplova klase Ford, strateške podmornice s balističkim projektilima klase Columbia i jurišne podmornice klase Virginia.

Nuklearni pogon vjerojatno bi bio racionalnije rješenje i za bojne brodove, to prije jer bi klasa Trump trebala dobiti jako puno naoružanja i elektronike. Sve to zahtijeva jako puno električne energije. Kad je riječ o klasičnom pogonu, puno dizelskih elektrogeneratora troši iznimno puno goriva. Doduše, na brodu duljine veće od 250 metara bit će puno prostora za spremnike goriva. Tako su bojni brodovi klase Iowa, duljine 262 metra, krcali više od devet tisuća tona nafte za osam parnih kotlova, što je bilo dostatno za doplov od 14 890 nautičkih milja pri brzini krstarenja od 15 čvorova. Međutim, pri najvećoj održivoj brzini krstarenja od 25 čvorova doplov bi pao na puno skromnijih 9600 nautičkih milja.

Kako se od bojnih brodova klase Trump očekuje da djeluju prije svega na prostranstvima Tihog oceana, ne bi bilo poželjno da uza sebe stalno imaju priključen flotni tanker za dopunu goriva. Stoga bi im izvrsno odgovarao integrirani električni pogon s podmornica klase Columbia. Primarni su izvori snage tog pogona nuklearni reaktori. No oni ne pogone brodske vijke izravno preko parnih turbina, nego njihova snaga služi za proizvodnju električne energije. Elektromotori preko pogonske osovine pokreću, u slučaju klase Columbia, pump-jet pogon, ili kako ga američka mornarica naziva, water-jet. Mornarica je očito svjesna svih nedostataka CODAG pogona, pa tako na internetskoj stranici posvećenoj Zlatnoj floti i klasi Trump stoji da će vršna brzina biti veća od 30 čvorova, ali ne spominje se autonomija. Neki izvori procjenjuju da bi autonomija trebala biti skromnih pet do sedam tisuća nautičkih milja. S nuklearnim pogonom bila bi neograničena.

Jako puno oružja  

Kako se, vezano uz klasu Trump, radi o bojnim brodovima, ne iznenađuje da je planirana ugradnja jako puno različitih oružnih sustava. Neki su već u operativnoj uporabi, ali puno ih je još uvijek u razvoju. Najubojitije oružje trebalo bi biti 12 hipersoničnih projektila Conventional Prompt Strike (CPS) smještenih u vertikalnim lanserima na pramcu. Američki opis CPS-a ide tako daleko da navodi kako je riječ o projektilima koji im daju mogućnost brzog protuudara na svaki cilj na svakom mjestu. Za sada se spominje samo naoružavanje konvencionalnim bojnim glavama, iako je nuklearna opcija vrlo izvjesna. CPS je još uvijek u ranoj fazi razvoja, stoga Pentagon, Američka ratna mornarica i Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA) još uvijek rade na različitim povezanim projektima. To nije neki problem jer je i projekt bojnih brodova klase Trump u vrlo ranoj fazi.

S obzirom na namjenu drugih po važnosti površinskih borbenih brodova (prvi će i dalje biti nosači zrakoplova) Američke ratne mornarice, logično zvuči podatak da će klasa Trump dobiti čak 128 vertikalnih lansera Mark 41. U te se lansere mogu staviti mnogi projektili raznovrsnih namjena. Na klasi Trump zasigurno će, ako ne u cijelosti, onda u najvećem broju biti napunjeni protuzračnim vođenim projektilima, posebice onim sposobnim obarati protubrodske balističke projektile. Američki ratni brodovi bili su svojedobno za uništavanje balističkih projektila kraćeg dometa opremljeni kombinacijom radarskog sustava AEGIS i projektila površina-zrak Standard Missile SM-2ER Block IVA (RIM-156B). Od 2013. koriste i snažnije projektile Standard Missile SM-6 (RIM-174 ERAM). Za obranu od balističkih projektila koji su brži i imaju veći domet razvijen je Standard Missile SM-3 (RIM-161). Najnovija je inačica RIM-161D (SM-3 Block IIA), maksimalnog dometa oko 2500 km. Za uništavanje balističkih projektila izvan atmosfere služi kinetički
projektil Lightweight Exo-atmospheric Projectile (LEAP).

Novo tehnološko rješenje

Za uspješno djelovanje svih tih projektila bit će ugrađen zapovjedni sustav AEGIS, poznat s razarača klase Arleigh Burke i krstarica klase Ticonderoga. No AEGIS-i na klasi Trump sigurno će imati moderniji AESA radar AN/SPY-6. Zanimljivo je da službena stranica Američke ratne mornarice navodi da će biti uporabljene antene s 37 modula RMA (Radar Module Assembly). Radar AN/SPY-6, vertikalni lanseri MK 41 te pripadajući projektili bit će integrirani u oružni sustav AEGIS BMD (Ballistic Missile Defense). Uz navedeno ide i najsuvremeniji zapovjedno-nadzorni sustav. Tijekom iranskih napada na Izrael balističkim projektilima u travnju 2024., američki razarači USS Arleigh Burke (DDG-51) i USS Carney (DDG-64) prvi su put uporabili projektile RIM-161D u borbi. Iako su djelovanja navodno bila uspješna, podaci o tome više su nego oskudni.

U vertikalnim lanserima Mark 41 morat će se naći mjesta i za krstareće projektile s konvencionalnim, ali i s nuklearnim bojnim glavama SLCM-N (Nuclear-Armed Sea-Launched Cruise Missile). Razvoj tog projektila pokrenuo je predsjednik Donald Trump za vrijeme prvog mandata, tj. 2018. Trebao bi biti zamjena za krstareće projektile Tomahawk, a završetak razvoja predviđen je za 2034. godinu, što znači ne tako skoro. Mjerodavne institucije Američke ratne mornarice dodijelile su 22. kolovoza 2025. ugovore za razvoj i izradu prototipova za SLCM-N tvrtkama Leidos, Raytheon, Lockheed Martin i Northrop Grumman.

Bojni brodovi klase Trump na pramcu bi mogli dobiti novo tehnološko rješenje – elektromagnetski top snage 32 megadžula (32 MJ). Doduše, sustav ElectroMagnetic RailGun ili EMRG izvorno je razvijan za klasu razarača Zumwalt. No kako je gradnja tih brodova obustavljena već nakon prvih triju plovila, isplativost razvoja EMRG-a postala je upitna. Sada se cijeli projekt nanovo oživljava. Elektromagnetski top ne koristi barut, nego velike količine električne energije kojom se induciraju snažna magnetska polja. Tako metalni predmeti poput topničkih zrna mogu postizati brzine veće od 6000 km/h. Tijekom razvoja inženjeri i fizičari željeli su da top pri opaljenju dosegne razinu energije od 64 MJ, a to bi značilo da kinetički energetski projektili mase 18,15 kg postižu brzinu od sedam Macha te krajnji domet veći od 200 nautičkih milja (više od 370 km). No očito se odustalo od toga pa će bojni brodovi klase Trump prema sadašnjim informacijama dobiti upola slabije elektromagnetske topove. Međutim, i s pola snage projektili ispaljeni iz takvog topa imaju domet veći od sto nautičkih milja (185 km). Najdalje su u razvoju elektromagnetskih topova otišle tvrtke General Atomics i BAE Systems.

Kad će u uporabu?

Podaci objavljeni na službenoj internetskoj stranici Američke ratne mornarice navode da će bojni brodovi klase Trump dobiti još dva klasična topnička sustava – Mk 45 i Mk 38. Američki brodski topnički sustav Mk 45 podrazumijeva top s automatskim punjenjem od 127 mm, a duljina cijevi najnovije inačice Mod 4 iznosi 62 kalibra, s dometom od 20 nautičkih milja (oko 37 km). Mk 45 standardni je topnički sustav na velikoj većini ratnih brodova Američke ratne mornarice. Bojni brodovi klase Trump trebali bi dobiti po dva na pramčanom dijelu, a glavna bi im zadaća bila protuzračna obrana.

Paljbena stanica Mk 38 Mod 4 (GWS) od 30 mm daljinski je upravljan obrambeni sustav koji se koristi na ratnim brodovima mornarice i Obalne straže SAD-a za borbu protiv površinskih i zračnih prijetnji manje siluete, kao što su brzi čamci i besposadne letjelice. Taj sustav, temeljen na nosaču MSI-Defence Systems Seahawk DS30M A2, važna je nadogradnja u odnosu na prethodne inačice Mk 38 od 25 mm. Umjesto automatskog topa od 25 mm ugrađen je Bushmaster II kalibra 30 mm (Mk44S), koji nudi znatno veću preciznost i razornu moć. Može ispaljivati standardno NATO-ovo streljivo, a optimiziran je i za korištenje streljiva s blizinskim upaljačem (proximity rounds) učinkovitog protiv besposadnih zračnih ciljeva. Paljbena stanica Mk 38 Mod 4 dodatno je opremljena koaksijalnom teškom strojnicom M2HB kalibra 12,7 mm. Optički motrilačko-ciljnički sustav čini neovisni elektrooptički ciljnički sustav (EOSS) Mk 48 Mod 2, koji uključuje televizijske i termalne kamere te laserski daljinomjer, omogućujući nadzor unutar 330 stupnjeva neovisno o osvjetljenju. Svaki bojni brod klase Trump dobit će četiri paljbene stanice Mk 38 Mod 4 za blisku obranu broda.

Blisku obranu broda od protubrodskih vođenih projektila ojačat će i dva sustava SeaRAM. Taj sustav objedinjuje radarske i elektrooptičke podsustave s topničkog proturaketnog sustava Phalanx CIWS. Međutim, umjesto šestocijevnog topa Gatling M61A1 Vulcan kalibra 20 mm primijenjen je lanser s 11 projektila RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM). Ishodište razvoja tih projektila jest projektil zrak-zrak kratkog dometa AIM-9 Sidewinder te laki PZO projektil Stinger. Najmodernija inačica u operativnoj uporabi je RIM-116E (Block 2B), čiji maksimalni domet prelazi deset kilometara.

Za sada je predviđeno da prvi brod klase Trump uđe u operativnu uporabu tijekom 2030-ih. Prikazane ilustracije i koncepti djeluju zanimljivo, no odgovori na ključna pitanja tek se očekuju. Oni neće govoriti samo o brodovima, njihovim gabaritima, taktičko-tehničkim značajkama i naoružanju nego i o tome koja će brodogradilišta dobiti ugovore za gradnju. Naravno, ključno pitanje će kao i uvijek biti – cijena. Službenih brojeva još nema, no, već se spominju iznosi od deset milijardi dolara i više po brodu, što znači da će stajati poput nosača zrakoplova klase Ford.

---

U očekivanju lasera

Osim spomenutih raketnih i topničkih sustava, najvažnije oružje obrane bojnih brodova klase Trump trebala bi biti dva lasera, svaki snage 300 kW. Doduše, neki izvori navode da se američki admirali nadaju da će do porinuća prvog broda iz klase, USS-a Defiant, na raspolaganju biti laser dvostruko veće snage.

Iako se danas rabi kao obična imenica, laser je zapravo pokrata od Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation (pojačanje svjetlosti stimuliranom emisijom zračenja). Teoriju rada lasera razvio je Albert Einstein još 1917. Međutim, proći će četrdesetak godina do izrade prvog lasera: učinio je to američki fizičar Theodore Harold Maiman (1927. – 2007.).

Iako se očekivao vrlo brz razvoj, s obzirom na potencijalnu važnost lasera u vojnoj primjeni, to se nije dogodilo. Naime, da bi bili učinkovito oružje, moraju imati snagu mjerenu u stotinama kilovata, što je i danas vrlo izazovna zadaća za znanstvenike i inženjere. Trenutačno najnapredniji poznati laseri Američke ratne mornarice AN/SEQ-3 Laser Weapon System (XN-1 LaWS) i HELIOS imaju stoga snagu od samo 30, odnosno 60 kW. To ni izdaleka nije dostatno za uništavanje ciljeva kao što su protubrodski vođeni projektili, a kamoli za uništavanje balističkih projektila. Amerikancima nadu budi sustav HEL-MD (High Energy Laser Mobile Demonstrator) tvrtke General Atomics Electromagnetic Systems Group (GA-EMS), koji ostvaruje izlaznu snagu od oko 120 kW. Boeingov tim LEOS (Laser & Electro-Optical Systems) i GA-EMS zajednički razvijaju laser snage 250 kW.

---

Bit će i letjelica

Na krmi klase Trump bit će golema letna paluba s koje će moći djelovati tiltrotorski zrakoplovi V-22 Osprey. Zanimljivo je da za sada ne postoji borbena izvedenica Ospreyja. Američka ratna mornarica razmatrala je 1980-ih izvedenicu SV-22, kojom bi zamijenila protupodmorničke helikoptere SH-2 Seasprite i protupodmorničke avione S-3 Viking. Međutim, nakon raspada SSSR-a 1991. godine, zbog znatnog smanjenja broja programa, obustavljen je i razvoj SV-22. No s četiri i pol tone korisne nosivosti V-22 ima više nego dostatno potencijala da se pretvori u učinkovit protupodmornički i protubrodski oružni sustav. Objavljeni crteži USS-a Defiant pokazuju da će na krmi biti i dva hangara.

---

TEKST: Bernard Galić