Brodovi iz projekta Protector

Cilj projekta Protector je obnova mogućnosti novozelandske ratne mornarice u zadaćama patroliranja i podrške na prostranstvima južnog Pacifika

Trećeg srpnja ove godine, malo više od dvije godine nakon što je tvrtka Tenix Defence dobila ugovor vrijedan 311 milijuna američkih dolara za gradnju sedam brodova unutar programa Protector, HMNZS Catenbury započeo je s probnim plovidbama u Sjevernom moru. Nakon toga slijedi mu put preko dva oceana na potpuno drugu stranu zemaljske kugle. Izgrađen u brodogradilištu Merwede Shipyard u Nizozemskoj (vidi Hrvatski vojnik broj 103) ovaj višenamjenski brod (Multi Role Vessel – MRV) istisnine 8000 tona tek je prvi od sedam brodova koji će dobiti novozelandska ratna mornarica (RMNZ) tijekom 2007. Uz njega RMNZ očekuje i dva oceanska patrolna broda, koji se trenutno grade u Tenixovom brodogradilištu u Williamstownu (Australija) i dva obalna patrolna broda koji se pak grade u Tenisovom brodogradilištu u Whangareiu (Novi Zeland). Zadaća ove nove flote je da transformira sastav i karakter RMNZ-a koja bi se iz klasične ratne mornarice namijenjene obrani matičnog teritorija trebala preobraziti u ratnu mornaricu namijenjenu nadzoru mora (zadaće niskog intenziteta). Uz nove patrolne brodove u službi će ostati i dvije suvremene ANZAC fregate (HMNZS Te Mana i HMNZS Te Kaha) koje će činiti mornaričke borbene snage. Uz njih u operativnoj uporabi će ostati i flotni tanker HMNZS Endeavour koji će činiti osnovicu Naval Support Forcea.

Nadzor zaštićene gospodarske zone
Zbog specifičnog zemljopisnog položaja Novog Zelanda (od Australije je udaljen oko 2000 kilometara) tamošnja ratna mornarica mora nadzirati najveću zaštićenu gospodarsku zonu na svijetu veću od tri milijuna četvornihih kilometara. Dodatnu teškoću čini i činjenica da RMNZ mora djelovati, ako se izuzme južni dio Čilea, u najjužnijim vodama nadomak Južnog pola gdje su vremenski uvjeti rijetko kad pogodni. Zbog toga područja djelovanja brodova RMNZ su daleko veća nego područja na kojima djeluju brojnije ratne mornarice sjeverne zemljine polutke. Ali, država sa četiri milijuna stanovnika koja na svoju ratnu mornaricu troši samo trećinu vojnog proračuna od 1,54 milijardi tamošnjih dolara (jedan posto bruto nacionalnog dohotka), RMNZ se nalazi na rubu svojih sposobnosti povećanja brojnog stanja i mogućnosti djelovanja. Pitanje koje se postavlja je treba li razvijati višenamjensku ratnu mornaricu ili se usredotočiti samo na obavljanje određenih (patrolnih) zadaća. Sudeći po projektu Protector, RMNZ se odlučila za smjer razvoja jačanja patrolnih snaga. Počeci projekta Protector mogu se pratiti sve do izbora Laburističke vlade Helen Clark u studenome 1999. Nova je administracija zatekla novozelandske oružane snage, posebno NZRM i ratno zrakoplovstvo u vrlo lošem stanju, slabo opremljene i popunjene. Na kraju je prioritet dan opremanju kopnene vojske kako bi mogla uspješno djelovati unutar mirovnih operacija diljem svijeta. Opremanje zrakoplovnih i mornaričkih snaga prilagođeno je tom smjeru s naglaskom na kupnju opreme koja će poslužiti kao potpora kopnenim snagama. Dokument Defence Policy Framework (DPF), objavljen u lipnju 2000., između ostalog sadrži i nove orijentacije RMNZ-a prema “adekvatno opremljenim i uvježbanimim snagama sposobnim i za borbene zadaće i za mirovne operacije”. Uz to istaknut je i prioritet očuvanja sposobnosti nadzora zaštićene gospodarske zone od zračnih i mornaričkih snaga. DFP je također odredio i nevojne zadaće RMNZ-a, zajedno sa zrakoplovnim snagama, u području spašavanja u slučaju elementarnih katastrofa, s naglaskom na djelovanje na pacifičkim otocima. Najdramatičnija posljedica nove politike razvoja oružanih snaga Novog Zelanda bilo je ukidanje borbene komponente ratnog zrakoplovstva. Planirana kupnja američkih lovaca F-16 otkazana je, a iz operativne su uporabe povučeni i jurišnici A-4K Skyhawk bez planova za njihovu zamjenu.

Velike su promjene zahvatile i RMNZ. Odustalo se od planova koji su davali naglasak na borbenoj komponenti i umjesto njih su napravljeni planovi za izbalansiran razvoj koji su se više uklapali u politiku DPF-a. U svibnju 2001. započeo je rad na Maritime Forces Reviewi, koja je usmjerila razvoj RMNZ-a u prema nabavi patrolnih brodova namijenjenih vojnim i civilnim zadaćama. Istodobno je odlučeno da će se iz operativne uporabe povući fregata HMNZS Canterbury. Novi su planovi razvoja RMNZ-a obuhvatili znatno šire interese i potrebe koji su uz ministarstvo obrane uključivali i ministarstvo vanjskih poslova i trgovine, ministarstvo za ribolov, carinu, službe zadužene za spašavanje na moru i policiju. To je bila velika novost je se RMNZ-a do tada razvijala isključivo kao vojna komponenta oružanih snaga. Nakon usklađivanja svih potreba kao prioritet je određena gradnja patrolnih brodova za naadzor zaštićenog gospodarskog pojasa. Kao područje djelovanja određena su područja oko pacifičkih otoka, ali i Južni ocean. Drugi prioritet bio je osiguranje mogućnosti pomorskog prijevoza kopnenih i mornaričkih snaga. Kao privremena mjera sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća kupljen je rabljeni trgovački trajekt HMNZS Charles Upham. Namjera je bila prilagoditi ga za potrebe pomorskog prijevoza trupa. No, Charles Upham je prodan 2001. nakon što je utvrđeno da je skoro potpuno neuporabljiv za potrebe RMNZ-a. Za zadovoljenje svih prije navedenih prioriteta osmišljen je Project Protector kojim je predviđena gradnja tri različite klase brodova. Najveći brod je MRV kojim se osigurava ograničena mogućnost taktičkog prijevoza snaga potrebnih za zadaće spašavanja u slučaju prirodnih katastrofa ili humanitarnih kriza. MRV se može rabiti i za zadaće potpore mirovnih operacija, ali i klasičnih vojnih operacija u području Azije i Pacifika. Moguća je i ograničena uporaba MRV-a u zadaćama potpore nadzora zaštićenog gospodarskog pojasa.

Za potrebe nadzora zaštićenog gospodarskog pojasa Project Protector je predvidio gradnju oceanskih patrolnih brodova koji bi ukupno trebali imati 420 dana provedenih u zadaći. Nadzor priobalnih voda (do 24 nautičke milje od obale) i spašavanje prepušteno je manjim patrolnim brodovima koji bi na zadaćama trebali biti ukupno 950 dana u godini.
Program nabave novih brodova započeo je u srpnju 2002. kad je pozvano 60 brodograđevnih tvrtki da daju svoje prijedloge. Na kraju je u studenome 2002. tamošnje ministarstvo obrane odabralo uži krug ponuđača od šest tvrtki – BAE Systems; Blohm+Voss; DSA konzorcij s tvrtkama Damen, Schelde i ADI; Singapore Technologies Marine; Tenix Devence te VT Group. U svibnju 2003. poslani su službeni zahtjevi za ponude s rokom predaje ponuda do listopada iste godine. U travnju 2004. za najbolju ponudu odabrana je ona tvrtke Tenix Defence. Nakon završetka pregovora ugovor između novozelandskog ministarstva obrane i Tenix Defencea potpisan je već 29. srpnja 2004. Po odredbama tog ugovora tvrtka Tenix Defence je dužna izgraditi dva oceanska patrolna broda dužine 85 metara s mogućnošću nošenja helikoptera. Brodovi se grade po projektnoj dokumentaciji tvrtke Aker Marine a temeljeni su na formi trupa patrolnih brodova koji se već rabe u irskoj ratnoj mornarici i mauritaniskoj obalnoj straži. Ugovor predviđa i gradnju četiri patrolna broda dužine 55 metara koji su derivat Tenixovih brodova dužine 56 metara namijenjenih zadaćama traganja i spašavanja. Ti su brodovi u uporabi u obalnoj straži Filipina. Jedino je gradnja MRV-a prepuštena stranom brodogradilištu (Merwede Shipyard). Konstrukcija MRV-a temelji se na projektnoj dokumentaciji trajekata koji se rabe na Irskom moru. Ulazak novih brodova u uporabu značit će i brojno povećanje RMNZ-a za 245 ljudi.

Mogućnosti MRV-a
Prema tvrdnjama kontraadmirala Davida Ledsona (zapovjednika RMNZ-a), MRV Canterbury će tamošnjoj ratnoj mornarici, ali i cjelokupnim oružanim snagama donijeti potpuno nove mogućnosti prevoženja snaga i njihov iskrcaj kako u uređene luke tako i na plaže. Canterburyjeva mogućnost nošenja helikoptera i desantnih čamaca također se može iskoristiti i za operacije nadzora priobalja i otvorenog mora. RMNZ-a smatra da će se Canterbury, kad jednom uđe u operativnu uporabu, moći rabiti i kao brod za smještaj i odmor snaga koje su uključene u mirovne operacije na kopnu. Još jedno područje zadaća koje će Canterbury pokrivati, a za koje RMNZ dosad nije imala odgovarajuće brodove, je spašavanje ljudi zahvaćenih velikim prirodnim katastrofama (kao što su potresi, požari, erupcije vulkana, cunamiji i slično). Zahvaljujući MRV-u RMNZ će od sljedeće godine moći osigurati učinkovitu humanitarnu i medicinsku pomoć mogućim ugroženim područjima na Novom Zelandu, ali i u području južnog Pacifika pa i šire. Pritom će Canterbury djelovati ne samo kao brod za potporu djelovanja novozelandskih snaga već i svih drugih uključenih u operacije spašavanja. Kontraadmiral Ledson ističe da se od Canterburya očekuje da će sudjelovati i u patrolnim zadaćama te u zadaćama pružanja potpore djelovanju drugih državnih agencija zaduženih za nadzor zaštićenog gospodarskog pojasa u južno oceanu i na Pacifiku. Povrh svega kontraadmiral očekuje da će Canterbury služiti i kao školski brod tamošnje ratne mornarice. Zajedeno s tankerom Endeavour Canterbury će biti osnovica Naval Support Forcea namijenjenih pružanju mornaričke potpore i kopnenim i mornaričkim operacijama.

Utemeljen na projektnoj dokumentaciji Ro/Ro trajekta Ben-My-Chree, Canterbury će imati mogućnost prijevoza 40 lakih oklopnih vozila i Pinzgaurer lakih terenskih vozila. Istodobnno će moći prevesti 250 vojnika s pripadajućom opremom. U brodskim će hangarima biti dostaqtnono mjesta za smještaj jednog mornaričkog helikoptera SH-2G Super Seasprite i četiri transportna helikoptera NH90. Naslijeđe projekta temeljenog na civilnom trajektu osiguralo je visoki stupanj udobnosti i fleksibilnosti smještaja ukrcanog ljudstva, uključujući niz od 12 kabina s ležajevima (četiri seta po tri ležajeva jedan iznad drugoga). Te su kabine smještene u brodskome nadgrađu na istoj palubi na kojoj se nalazi i letna paluba za helikoptere. Olakšano kretanje ljudstva s punom ratnom opremom na letnu palubu i s nje bio je jedan od osnovnih zahtjeva koji su projektanti trebali zadovoljiti tijekom projektiranja broda. To je riješeno smještajem spomenutih kabina u istu razinu s letnom palubom i širokim hodnicima koji vode od kabina prema njoj. Za potrebe kretanja ukrcanog ljudstva između paluba Canterbury je dobio dva široka stubišta i jedno veliko dizalo smješteno na središnjem dijelu broda. Canterbury će u svojoj tipičnoj zadaći prijevoza trupa moći prevesti 16 lakih oklopnih vozila, 14 lakih terenskih vozila Pinzgauer, sedam Unimog terenskih kamiona, dva sanitetska vozila, dva kamina, sedam prikolica lakih terenskih vozila, dva teška viljuškara i još četiri druga vozila po potrebi. Vozila i druga oprema moći će se ukrcavati i iskrcavati preko krmene i bočne platforme (na desnom boku broda), ali i preko dvije brodske dizalice nosivosti šezdeset tona. Svaka je dizalica postavljena na jedan bok broda i omogućavaju utovar vozila i tereta na letnu platformu te spuštena u unutrašnjost broda kroz velika vrata. Prostor za smještaj vozila dužine je 403 metra.

Uz njih Canterbury može ukrcati i 33 kontejnera ISO 20, od kojih neki mogu biti napunjeni streljivom. Dio točki za smještaj kontejnera opremljene su utičnicama za električnu energiju te se na njih mogu postaviti kontejneri koju su opremljeni električnim sustavima (hladnjače za hranu, kontejneri sa sanitetskom opremom i slično). Osiguran je i prostor za ukrcaj do 20 NATO standardnih paleta. Ukrcane snage također imaju svoj skladišni prostor u prednjem dijelu palube namijenjene prijevozu vozila. Za prijevoz ljudstva i opreme s Canterburya na obalu namijenjena su dva desantna čamca dužine 23 metra (LC 01 i LC 02). Desantni čamci su izgrađeni u tvrtki Zwijnenburg u Rotterdamu. Pokreće ih dizelski motor Scania D19 preko posebnog pogona prilagođenog djelovanju u plitkim vodama. Istisnina tih desantnih čamaca je 59 tona te se na Canterbury i s njega mogu dizati i spuštati pomoću brodskih dizalica nosivosti 60 tona. To pak znači da će se desanti čamci u more spuštati prazni te da će se ljudstvo i oprema u njih morati ukrcavati preko krmene rampe. Dobra je činjenica da se to ukrcavanje može obaviti i tijekom plovidbe. Zbog vrlo dobre konstrukcije čamci istisnine 59 tona mogu odjednom prevesti čak 50 tona tereta ili dva laka oklopna vozila. Ukrcaj ljudstva i opreme s Canterburya na desantne čamce obavljat će se preko krmene rampe. Desantni čamci mogu krmenoj rampi prići pramcem ili krmom, ovisno o sredstvima koja se ukrcavaju, ali i stanju mora. Pritom će veličina Canterburya omogućavati dovoljnu stabilnost oba plovila za siguran prekrcaj i pri nemirnom moru. Jedino ograničenje je da će se tada prekrcaj morati obavljati isključivo preko pramčanog dijela desantnih čamaca. Pokretan dizel-električnim pogonskim sustavom Canterbury ima vršnu brzinu od 19 čvorova. Pri toj brzini može preploviti 6000 nautičkih milja. Brzinom krstarenja od 16 čvorova doplov se povećava na 8000 nautičkih milja. S ukrcanih 185 ljudi autonomija mu je 35 dana.

Rezanje čelika za Canterbury započelo je u brodogradilištu Merwede u travnju 2005. Prvi su moduli došli na zatvoreni navoz u 6. rujna iste godine. Nedovršeni je trup (bez nadgrađa) porinut u more 11. veljače ove godine, da bi ga prevezli u Maatschappij De Maas. Tamo je sljedećegeg dana na brod postavljeno nadgrađe koje je prije toga dovršeno u jednom komadu. Nakon toga Canterbury je ponovno otegljen u Merwede na daljnje opremanje. Maritimna ispitivanja započela su 3. srpnja ove godine u Sjevernom moru i trajala su samo 48 sati. Za to vrijeme ispitani su svi vitalni sustavi broda, uključujući glavni pogonski sustav, pramčani potisnici, navigacijski i radarski sustavi te sustavi letne palube. S obzirom na veličinu i složenost broda za tako kratko vrijeme nisu se mogli ispitati svi sustavi već su ona nastavljena nakon što je brod vraćen u brodogradilište u suhi dok na pregled trupa. Maritimna su se ispitivanja nastavila potkraj srpnja, nakon čega je brod predan tvrtki Tenix koja je na njega ugradila još neke sustave prije nego što je napustio Nizozemsku. U trenutku pisanja članka pred Canterburyem je predstojao dug put do Tenixovog brodogradilišta Williamstown u Australiji. Tamo će ga dovršiti (ugradit će mu vojnu opremu i topničko naoružanje MSI-Defence Systems kalibra 25 mm). Nakon toga Canterbury će, prema sadašnjem planu, potkraj siječnja 2007. biti predan naručitelju – novozelandskom ministarstvu obrane.

Ophodni brodovi projekta Protector
Istodobno s gradnjom MHNZS Cnaterburya započela je i gradnja oceanskih patrolnih brodova HMNZS Otago i HMNZS Wellington. Hangar, dimnjaci i zapovjedni most prevezeni su u lipnju ove godine iz brodogradilišta Whangarei u brodogradilište Williamstown. Tamo će ih spojiti s drugim modulima kako bi sastavili brodove. Isporuka novozelandskoj ratnoj mornarici planirana je za travanj i listopad 2007. Oceanski patrolni brodovi istisnine 1740 tona projektirani su kao višenamjenski brodovi sposobni djelovati u teškim vremenskim uvjetima. Glavna će im zadaća biti osiguranje novozelandskih interesa u zaštićenom gospodarskom pojasu, ali će obavljati i traganje i spašavanje te još mnoge druge zadaće. Svaki će brod opremiti s automatskim topničkim sustavom MSI-Defence Systems kalibra 25 mm.

Na projektu oceanskih patrolnih brodova klase Otago udružili su se tvrtke Aker Marine i Tenix Defence. Glavni je posao bio prilagoditi već postojeći projekt patrolnog broda zahtjevima novozelandskog ministarstva obrane, posebice minimalni broj posade, mogućnost djelovanja u lokalnim (teškim) vremenskim uvjetima, mogućnost nošenja helikoptera, visoka razina smještaja posade, veće skladište i automatizirani sustavi za spuštanje i dizanje pomoćnih čamaca. Zbog specifičnih uvjeta djelovanja u vodama s ledenjacima trup je dobio ojačanja, posebno njegov pramčani dio. Tim je izmjenama trup dobio Class 1C kategoriju koja omogućava da ti patrolni brodovi sigurno djeluju u moru Ross Sea blizu Južnog pola tijekom zimskih mjeseci, kad je djelovanje krivolovaca u tim vodama posebno izraženo. Prema tvrdnjama tvrtke Tenix nezavisna ispitivanja maritimnih odlika brodova klase Otago, koja su provedena na zahtjev australskog ministarstva obrane, pokazala su da u potpunosti zadovoljavaju sve zahtjeve naručitelja: mogućnost porinuća i podizanja pomoćnih čamaca i na stanju mora četiri; mogućnost polijetanja i slijetanja helikoptera pri stanju mora pet; mogućnost sigurnog vertikalnog transporta pri stanju mora šest; mogućnost patroliranja sve do stanja mora šest; mogućnost preživljavanja broda pri stanju mora devet (valovi viši od 14 metara). Uz to na brodovima klase Otago osiguran je smještaj za 30 pripadnika specijalnih snaga i njihove opreme (uključujući i mogućnost ukrcaja i porinuća njihovih čamaca dužine 11 metara).

Istodobno s gradnjom dva broda klase Otago u brodogradilištu Whangarei grade se i četiri priobalna patrolna broda klase Lake. Svečanost polaganja kobilice za prvi – HMNZS Rotoiti obavljena je 3. ožujka ove godine. Prema Tenixu nezavisna studija njihovih maritimnih mogućnosti pokazala je da su i ti brodovi sposobni ostvariti sve postavljene zahtjeve kao što je porinuće i podizanje pomoćnih čamaca pri stanju mora 4. Moći će patrolirati pri stanju mora 5 te sigurno preživjeti stanje mora 8 (valovi visine između devet i 14 metara). Vertikalni transport moći će se obaviti sve do stanja mora pet.

Zaključak
Uviđajući potrebe novog svjetskog poretka koji je nastao nakon 1990. i nove zadaće koji taj poredak postavlja pred oružane snage demokratskih država, Novi Zeland je devedesetih godina prošlog stoljeća započeo veliki preustroj oružanih snaga. Rezovi su bili radikalni, posebice u ratnom zrakoplovstvu, a sve u cilju što veće prilagodbe sudjelovanju u mirovnim operacijama. Iako RMNZ nije prošao tako oštri preustroj kao tamošnje ratno zrakoplovstvo, ipak je njegovva glavna zadaća promijenjena s obrane nacionalnog teritorija na zaštitu gospodarskih interesa na moru i pružanju logističke potpore novozelandskim snagama uključenim u mirovne operacije. Brodovi projekta Protector samo su najočitiji rezultat te promjene.

Pripremio Tomislav JANJIĆ