Moderni uvjeti ratovanja zahtijevaju brzi prijevoz velike količine ljudstva i tehnike na velike udaljenosti. Jedini način da se to ostvari je uporaba transportnih aviona

Sukobi u Afganistanu i Iraku pokazali su koliko je važno imati mogućnosti brzog prijevoza snaga zrakom što omogućava zadržavanje inicijative na bojištu. Bez obzira na to predviđa li scenarij budućeg sukoba djelovanje u Africi ili Latinskoj Americi, planeri uvijek traže sve više i više zračnih transportnih kapaciteta, kako interkontinentalnih tako i onih namijenjenih lokalnoj (taktičkoj) uporabi. Na samom početku spektra lakih transportnih aviona nalazi se EADS-Casain C-212-400 mase 8,1 tonu, koji proizvodi tvrtka Indonesian Aerospace (IAe). EADS se nada da će nagovoriti indonezijsku vladu da kupi unaprijeđenu inačicu NC-212. Najopasniji mu je protivnik PZL-Mielec M-28B Skytruck (nekadašnji Antonov An-28TP) čija je masa samo 7,5 tona. Uspoređujući ta dva aviona lakši M-28 ima nešto bolji odnos potisak/snaga jer rabi dva turboelisna motora Pratt&Whitney Canada PT6A-65B snage 820 kW. C-212 za pogon rabi dva turboelisna motora Honeywell TPE31-12U snage 834 kW. U zadnjih nekoliko godina za C-212 su se odlučili južnokorejska obalna straža i brazilsko ratno zrakoplovstvo (koje će dobiti 80 aviona po licenci građenih u remontnom zavodu brazilskog zrakoplovstva). U utrci su bili još i češki Let L-410 (mase 6,6 tona) s dva motora Walter M601E snage 560 kW i ukrajinski Antonov An-38 mase 9,5 tona koji pokreću dva Honeyewell TPe331 motora snage čak 1312 kW.

U zasebnu klasu ulazi 14,5 tona težak Suhojev Su-80 pokretan s dva turboelisna motora General Electric CT7 snage 1355 kW. Su-80 ima naprednu konfiguraciju trupa, a prvi je put poletio 2001. Tvrtka je još prije najavila da će se letna ispitivanja Su-80 dovršiti do travnja 2006. Su-80 će se proizvoditi u pogonima tvrtke KnAAPO koja već ima ugovor za isporuku sedam aviona za rusku sigurnosnu službu FSB, te deset za kazastansku graničnu službu. Za dva Su-80 zainteresirano je i jordansko ratno zrakoplovstvo. Očekuje se da će prvi serijski Su-80 poletjeti tijekom 2007.

Tijekom 2003. rusko je ratno zrakoplovstvo odabralo Ilušinov Il-112VT (mase 20 tona) koji su opremili s dva turboelisna motora Klimov TV7 snage 2090 kW. Il-112VT će zamijeniti ostarjele Antonove An-24 (mase 21 tonu) i An-26 (mase 24 tone). U otprilike istoj kategoriji kao i Il112VT Antonov razvija, zajedno s Iranom, svoj IrAn-140T koji će imati ukrcajnu rampu na repnom dijelu. Bazični An-140 (mase 19,15 tona) prvi je put poletio još 1997. Opremili su ga s dva turboelisna motora Progress TV3 snage 1865 kW. AN-140T se nudi i s motorima Pratt&Whitney Canada PW127A snage 1864 kW koji imaju znatno manju potrošnju od Progressovih motora.
Veći brat EADS-Casainog C-212 je CN-235-300 mase 16,5 tona i njegov produžen derivat C-295 mase 23,2 tone. Sva se tri nude kao transportni, ali i kao mornarički patrolni avioni. CN-235 originalno je razvijen u suradnji Casaea i indonezijske tvrtke IPTN (sada IAe). Na tržištu se trenutačno nude različite inačice koje kombiniraju različite elemente sva tri aviona. Narudžbe obuhvaćaju čak 250 aviona za 24 različite države. Postoji mogućnost da se obnovi proizvodnja u IAe-u ako Tajland naruči deset CN-235.

CN-235-300 proizvedeni u Španjolskoj opremljeni su s dva turboelisna motora General Electric CT7 snage 1305 kW. Mornaričku inačicu odabrala je američka obalna straža unutar Deepwater programa. Početna narudžba je za samo dva aviona iako program planira kupnju čak 35. EADS-Casain C-295, koji pokreću dva turboelisna motora P&WC PW127G snage 1972 kW, ima razvučen trup za dodatna tri metra pružajući najdužu kabinu u klasi. Opremili su ga sustavom za dopunu gorivom u letu te mu dodali oklop pilotske kabine. Naručili su ga Alžir, Brazil, Finska, Jordan, Portugal i Španjolska. S najnovijom poljskom narudžbom broj naručenih aviona se penje na 54. Još sposobniji, ali istodobno i skuplji je talijanski Alenia C-27J Spartan mase 30,5 tona. Uz Italiju (12 aviona) Spartan su naručili Grčka (12 aviona uz mogućnost nabave dodatna 3), Bugarska je naručila osam aviona, te Litva koja je naručila tri aviona. Razvijen je u kooperaciji s američkom tvrtkom Lockheed Martin koja proizvodi transportni avion C-130J Hercules. Od Herculesa Spartan je dobio motore, konfiguraciju trupa i stajnog trapa te avioniku. Zbog toga ima kabinu najveće zapremine, najbolji odnos potisak/masa i najveću brzinu krstarenja od svih turboelisnih dvomotornih aviona – 600 km/h.

Projekt Future Cargo Aircraft
I CN-235 i C-295 i C-27J ušli su u najuži izbor natječaja za program Future Cargo Aircraft (FCA) američke kopnene vojske kojim se želi odabrati novi laki (taktički) transportni avion. U osnovi za zračni prijevoz svih američkih grana vojske brine se tamošnje ratno zrakoplovstvo. No, potrebe vođenja operacija u Afganistanu od kraja 2001. i u Iraku od 2003. pokazale su da američko ratno zrakoplovstvo nema dovoljno kapaciteta da zadovolji sve zahtjeve.

Suočivši se s neprihvatljivo dugim odgađanjima da se mali tereti dostave isturenim postrojbama u Iraku, za što su se trebali angažirati Herculesi američkog ratnog zrakoplovstva, američka je kopnena vojska privremeno uvela u uporabu lake transportne aviona Short C-23B Sherpae američke nacionalne garde. C-23B ima masu od 11,5 tona i dva turboelisna motora P&WC PT6A-65AR snage 1062 kW te može ponijeti teret mase 3220 kg. No, C-23B nema STOL odlike i ne može se rabiti s kratkih poletno-sletnih staza u Afganistanu koje se nalaze na velikim nadmorskim visinama. Još veći mu je nedostatak da se u njega ne mogu ukrcati standardne palete američkog ratnog zrakoplovstva. Maksimalna brzina krstarenja mu je samo 350 km/h i nema kabinu pod natpritiskom. U Iraku posade C-23B moraju letjeti na vrlo malim visinama (oko 35 metara) jer ne mogu svoj avion dići iznad zone djelovanja lakih protuzračnih raketnih sustava kao što je SA-7. Zbog toga se u Afganistanu kao krajnja karika logističkog lanca rabe transportni helikopteri Boeing CH-47. Američka kopnena vojska nije pokrenula FCA program samo da bi zamijenila C-23B Sherpa već i transportne avione Beech C-12 Huron (Super King Air 200) i Fairchild C-26 Metroliner.
Zahtjev za prijedloge za FCA program odaslan je tvrtkama u kolovozu 2005. Potkraj iste godine obznanjeno je da je iz konkurencije otpao CN-235 jer nije uspio zadovoljiti sve zahtjeve. Tako su u najužem izboru ostali C-295 i C-27J. Pobjednik može očekivati narudžbu od najmanje 33 aviona.

Iako nije imao odobrena sredstva za kupnju lakih transportnih aviona američko je ratno zrakoplovstvo pokrenulo izradu svoje vlastite studije Light Cargo Aircraft (LCA). Nakon prosvjeda američkog ratnog zrakoplovstva Pentagon je zamrznuo FCA program, da bi potkraj 2005. obznanio da se FCA i LCA programi spajaju u projekt Joint Cargo Aircraft (JCA). Uz to odlučeno je da će se Joint Program Office (predvođen časnicima kopnene vojske) oformiti u Huntsvilleu (Alabama) 1. listopada 2006.
Bitni korak za JCA program učinjen je 20. lipnja 2006. kad su dozapovjednici kopnene vojske i zrakoplovstva potpisali Memeorandum of Agreement. Njime je određeno da kopnena vojska treba laki transportni avion za prebacivanje trupa i materijala na bojište. Posebno je istaknuta potreba za hitne ili posebno važne prijevoze, te za prijevoz posebno važnog ljudstva. Sporazumom je određeno da je američko ratno zrakoplovstvo i dalje odgovorno za osiguranje taktičkog prijevoza za sve ostale grane.
Planirano je da će kopnena vojska u početku dobiti 75 aviona za program JCA, a ratno zrakoplovstvo 70, iako se ove brojke mogu mijenjati ovisno o potrebama na bojištima i učincima koje će JCA postići u opskrbi snaga.
Ostale mogućnosti za prodaju lakih transportnih aviona uključuju plan kanadskog ministarstva obrane za kupnju oko 15 C-295 ili C-27J kako bi njima zamijenili svojih šest Caribous (CC-115) transportna aviona te dio od 32 CC-130 Herculesa koji se rabe u zadaćama traganja i spašavanja. Potpisivanje ugovora o kupnji planirano je za početak 2007.
Venecuelska najava kupnje deset C-295 i dva CN-235 kao mornaričkih patrolnih aviona podigla je veliku političku prašinu na relaciji Španjolska – Sjedinjene Američke Države. Naime, zbog vrlo loših političkih odnosa s Karakasom Washingotn je Madridu zabranio isporuku američke tehnologije koja se ugrađuje u C-295 i CN-235.

Čisto tehnički gledano najbliži konkurent C-295 i C-27J je ukrajinski Antonov An-32. An-32 je razvijen na osnovama An-26 kao avion prilagođen za uporabu s uzletišta smještenih na velikim nadmorskim visinama i s velikim temperaturama zraka. An-32 je zapravo razvijen na zahtjev indijskog ratnog zrakoplovstva kako bi mogao djelovati u području Himalaja. Oko 240 An-32 je u operativnoj uporabi, od čega je čak 100 u Indiji. Najnoviji kupci su Šri Lanka i Libija. O prodaji pet An-32 trenutačno se pregovara s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Najnovija inačica An-32V-200 (mase 28,5 tona) ima dva turboelisna motora Progress AI-20D-5M snage 3132 kW i dopunske spremnike za gorivo.

S dva turboventilacijska motora
Razmatrajući opcije uključenja u FCA program američke kopnene vojske tvrtka Boeing je proučila mogućnost prilagodbe ukrajinskog transportnog aviona Antonov An-72/74 mase 36,5 tona. Originalni An-72/74 pokreću turboventilacijski motori Progress D-36 potiska 63,6 kN. Motori su smješteni s gornje strane krila kako bi ispušni plinovi pridonijeli povećanju uzgona i smanjili potrebnu udaljenost za polijetanje i slijetanje. Zanimljivo je da je to rješenje prvi put uporabljeno upravo na Boeingovom YC-14 koji je prvi put poletio 9. kolovoza 1976. Na žalost Boeinga tada je pobijedio McDonnell Douglasov YC-15 iz kojeg je naknadno proizašao C-17. Na osnovama An-72 2001. nastao je An-74TK-300 kod kojeg su motori konvencionalno podvješeni u gondole pod krilima. U inačicama prilagođenim civilnoj uporabi, kod kojih nije potrebna repna rampa za utovar, An-72/74 se očigledno ne može nositi sa znatno modernijim An-148 mase 46 tona. Do danas je izgrađeno oko 50 An-72/74 za osam operatera. Tri An-74T-200A dostavljena su 2005. Egiptu koji je izrazio namjeru kupnje dodatnih 15. Dva su 2006. dostavljena Libiji. Iran je naručio 12 An-74T-260. Namjeru kupnje izrazila je i Venecuela s obzirom na to da zbog spora s Washingtonom ima sve većih problema s održavanjem svojih transportnih aviona zapadnog podrijetla.

Indija je u tišini napustila svoj plan razvoja novog transportnog aviona nazvanog Tactical Transport Aircrafti (TTA) baziran na 47,3 tone teškom Iljušinovom Il-214V projektu. TTA je trebao biti zajednički projekt tvrtki Hindustan Aeronautics, Iljušina i NPK Irkuta. Indijsko ratno zrakoplovstvo namjeravalo je kupiti 45 TTA-ja, ali je umjesto toga odlučilo modernizirati svoju flotu od 100 An-32 Sutleja i 15 Iljušina Il-76 Gajraja. Uz to očekuje se narudžba za tucet Lockheed Martinovih C-130J Super Herculesa.
Najveći avion u toj kategoriji je Kawasakiev C-X kojeg će pokretati dva motora General Electric CF6-80C2 potiska 270 kN. Ovi motori pogone japanska četiri Boeing E-767, četiri KC-767 i dva B747-400. Prvi test statičke čvrstoće konstrukcije aviona dovršen je u ožujku 2006. Prvi let prototipa planiran je za sredinu 2007. Isporuke serijskih primjeraka trebale bi početi već u ožujku 2008. Od proračunske godine 2005. do PG 2009. odobrena su sredstva za kupnju prvih pet C-X-a. Japansko ratno zrakoplovstvo se nada da će kupiti 30 C-X-a te da će njima zamijeniti 27 Kawasakievih C-1. U dužem razdoblju 14 C-X-a trebali bi zamijeniti 16 C-130H i 13 Name YS-11. C-X ima dosta sličnosti s projektom Kawasaki P-X ? četveromotornog mornaričkog patrolnog aviona kojim japanska ratna mornarica namjerava zamijeniti svoje Lockheed Martin P-3C. Prvi let P-X-a planiran je za kraj 2007.
Iako je bio na ledu mnogo godina Tupoljev Tu-330VT (mase 110 tona) konačno bi, nakon što je rusko ratno zrakoplovstvo odbilo Antonovljev An-70, mogao ući u završnu fazu razvoja. Za Tu-330VT odabrani su motori Perm PS-90AT potiska 158 kN. Razvoj novog ruskog transportnog aviona bit će relativno jednostavan s obzirom na to da će Tu-330VT rabiti isti kokpit, krila i motore kao i komercijalni Tu-214.

S četiri turboelisna motora

Lockheed Martinov C-130J Super Hercules mase 70,3 tone pokreću četiri turboelisna motora Rolls-Royce AE2100D3 snage 3460 kW. Iako je isključen iz projekta JCA, koji smo ranije opisali, za Super Hercules ne nedostaje narudžbi. Uz to sve veće potrebe američke vojske za taktičkim transportom mogle bi dovesti do novih narudžbi. Trenutačni program, koji obuhvaća fiskalne godine od 2006. do 2008. predviđa kupnju 39 Super Herculesa. Sredinom 2006. knjiga narudžbi sadržavala je čak 182 narudžbe, uključujući 117 aviona za američko ratno zrakoplovstvo. Dosad je isporučeno 139 Super Herculesa. Narudžba Pentagona za fiskalnu godinu 2007. obuhvaća devet C-130J za američko ratno zrakoplovstvo i četiri KC-130J za marinski korpus. Trenutačna pojedinačna cijena C-130J za američko ratno zrakoplovstvo je 66,5 milijuna američkih dolara.
Druge narudžbe za C-130J obuhvaćaju 12 aviona za Australiju, četiri za Dansku, čak 22 za Italiju i 25 za Veliku Britaniju. U studenom 2005. Kanada je objavila namjeru kupnje 16 C-130J kojima će zamijeniti 19 starih C-130E. Ugovor o kupnji trebao bi se potpisati u drugom tromesječju 2007. s početkom isporuka tijekom 2010. Indija je objavila namjeru kupnje tucet Super Herculesa namijenjenih njihovim specijalnim snagama. Za C-130J zanimanje su pokazali Francuska, Norveška i Portugal.
Iako tehnološki napredniji od Super Herculesa i veće nosivosti Antonovljev An-70 (mase 132 tone) nije postigao ni približno tako dobar prodajni uspjeh. Pokreću ga četiri turboelisna motora Progress D-27 snage 10 440 kW. Prvi je poletio još 1994. a do početka 2006. njegov je razvoj sufinanacirala Rusija s čak 72 posto novca. Ta je suradnja raskinuta nakon što se Ukrajina okrenula NATO savezu i Europskoj uniji. Nakon političkih promjena u Ukrajini zapovjednik ruskih zrakoplovnih snaga general Vladimir Mihailov izjavio je da “avion ima preslabe mogućnosti”. Od tada se tvrtka Antonov okrenula traženju novog partnera da bi dovršila razvoj. Trenutačno najizgledniji je Kina.

Iako se prije dvije godine činilo da će An-70 svoje prve kupce naći unutar Europske unije ta je mogućnost definitivno otpala u svibnju 2006. kad je donesena konačna odluka o razvoju europskog transportnog aviona Airbus Military A400M. Do danas je devet država naručilo 192 A400M. Belgija je naručila sedam, Francuska 50, Njemačka 60, Luksemburg jedan, Malezija četiri, Južna Afrika osam, Španjolska 27, Turska 10 i Velika Britanija 25. Francuska, Njemačka i Španjolska odlučile su svoje A400M opremiti i sustavima za pretakanje goriva u letu kako bi služili i kao leteći tankeri. Prednost i ujedno najveći nedostatak A400M je da je to potpuno novi avion koji se mora razviti od samog početka. To se tiče i motora Europrop International (EPI) TP400-D6 snage 8200 kW. Prva testiranja kompletnog TP400-D6 u radu obavljena su u listopadu 2005. Prvo testiranje s osmerostrukom elisom Ratier-Figeac FH386 obavljeno je u veljači 2006. Prva testiranja u letu, na C-130, planirana su za početak 2007. Prvi od osam prototipa A400M trebao bi poletjeti u travnju 2008., a isporuka prvog serijskog A400M (namijenjen Francuskoj) planirana je tek za listopad 2009.

S četiri turbomlazna motora
Tijekom 2005. Jordan je dobio dva Iljušina Il-76MF (mase 210 tona) i tako postao prvi korisnik produžene inačice ovog aviona. Izvješća iz rujna 2006. potvrdili su da je Kina od Rusije naručila veliku količinu oružja, između ostalog i 30 Il-76MD s motorima Saturn D-30KP (potiska 118 kN) i osam Il-78KM u tankerskoj inačici. Razvoj relativno starog Il-76 trenutačno je usmjeren u komercijalnom smjeru, prije svega prema zadovoljenju propisa o buci Europske unije. Tvrtka Volga-Dnepr zbog toga je investirala 25 milijuna eura kako bi razvila inačicu Il-76TD-90VD s motorima Perm PS-90A76 potiska 157 kN. Taj je avion izgrađen u tvrtki Tapo u Taškentu i prvi je put poletio u kolovozu 2005. Volga-Dnepr je naručila manji broj ovih aviona kako bi ih mogla rabiti u NATO državama zajedno sa svojim transportnim avionima An-124. Tvrtka tvrdi da uspijeva postići jednu osminu manju cijenu prijevoza tereta u usporedbi s Boeingovim C-17. Rusko ratno zrakoplovstvo je objavilo da je naručilo dva dodatna Il-76MF prototipa, te da je potpisala ugovor s tvrtkom Vaso u Voronežu kojim se predviđa zamjena motora na tri Il-76MD novim PS-90A. Za svoje potrebe rusko ministarstvo obrane namjerava kupiti Iljušin Il-96-400 (mase 270 tona) za različite transportne zadaće. Ministarstvo bi moglo kupiti od 20 do 40 Il-96-400VT tankera i četiri -400VKP letećih zapovjednih središta.

Nakon što je propala prilika da narudžbom u zadnji trenutak američki Kongres spasi proizvodnju Boeingovog C-17A Globemastera III (mase 265 tona) američko će se ratno zrakoplovstvo morati zadovoljiti sa “samo” 180 komada. Globemastera pokreću četiri motora Pratt&Whitney F117 potiska 180 kN. Završnih dvanaest komada Boeing će isporučiti tijekom 2008. S pričuvnim dijelovima američko je ratno zrakoplovstvo za svoje C-17 plaćalo 220 milijuna dolara po avionu (početna je cijena bila 240 milijuna). Međutim, i dalje postoje napori da se zadrži maloserijska proizvodnja (oko šest aviona godišnje). To će ponajviše ovisiti o tome hoće li proći plan promjene motora na Lockheed Martinovim C-5 Galaxyama. Važno je znati da C-17 ne zamjenjuje C-5 već znatno stariji transportni avion C-141. Zadnji je D-141 iz operativne službe povučen tek u travnju 2006.

Prijetnja obustave serijske proizvodnje C-17 natjerala je mnoga ratna zrakoplovstva da se konačno odluče o njegovoj kupnji. Velika Britanija je odlučila nabaviti barem još jedan (možda čak tri) koji bi se pridružili četvorici koji su uzeti na lizing do kraja 2008. Australija je objavila da će kupiti najmanje tri (s jednim kao opcija) s isporukom prvog u prosincu 2006. Kanada je najavila kupnju između četiri i šest C-17. Tvrtka Boeing je NATO savezu ponudila tucet C-17 koje bi savez uzeo na lizing, ali nisu uspjeli postići sporazum. Kao mogući kupci spominju se Njemačka, Italija, Norveška i Švedska.

Lockheed Martinova C-5 Galaxy najveći je američki transportni avion mase 380 tona. Pokreću je četiri motora General Elecric TF-39 potiska 190 kN. Američko ratno zrakoplovstvo trenutačno rabi 60 C-5A, 49 C-5B i dva C-5C. Svi prolaze Avionics Modernisation Program te su jedan C-5A i dva C-5B opremili s motorima General Electric DF6-80C2L1F potiska 222 kN. Prvi C-5M Super Galaxy s CF6 motorima i moderniziranim kokpitom i avionikom prvi je put poletio 20. lipnja 2006. Američko ratno zrakoplovstvo se nada da će uspjeti modernizirati sve svoje Galaxyie i opremiti ih novim motorima kako bi mogle ostati u operativnoj uporabi sve do 2040. Kako nemaju vlastiti transporter veličine Galaxya europske su članice NATO saveza (plus Kanada i Švedska) 1. veljače 2006. pokrenule SALIS (Strategic Airlift Interim Solution) program koji je obuhvatio najam šest An-124 tvrtki Volga-Dnepr i Antonov Airlines. Avioni su namijenjeni prijevozu materijala za humanitarne i mirovne operacije. An-124 je 392 tone težak avion s četiri motora Progress D-18T potiska 230 kN. Rusko ratno zrakoplovstvo rabi oko 30 An-124, a isporučeni su Libiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Američki Air Force Air Mobility Command je jedan od korisnika usluga unajmljenih An-124 (od 2003.). Tvrtka Volga-Dnepr pokušava rusku vladu nagovoriti da uloži oko 200 milijuna dolara u razvoj inačice An-124-100M nosivosti 150 tona.

Siniša RADAKOVIĆ