Avioni na nuklearni pogon (XV. dio)

S obzirom na nedostatak službenih objava, svi su razvojni te tehnički podaci o novom ruskom strateškom projektilu na nuklearni pogon 9M730 tek nagađanja

Kad je ruski predsjednik Vladimir Putin počeo 1. ožujka 2018. svoje godišnje obraćanje parlamentu, malo je tko očekivao da će se taj govor spominjati i u idućim godinama. Iako je rekao da je u razvoju ukupno šest novih strateških oružja, svjetska glasila uglavnom su prenijela samo jedno – krstareći projektil interkontinentalnog dometa s nuklearnim pogonom.

Doduše, to nije prvi put da se iz Moskve čuje nešto o takvom sustavu. Sličan je projekt pokrenuo još Sovjetski Savez krajem 1950-ih i početkom 1960-ih. Tvrtka Tupoljev tad je razvila veliki krstareći projektil Tu-123 Jastreb namijenjen izviđanju na velikim udaljenostima. Pri brzini od 2700 km/h na visini od 22 000 metara dolet mu je bio oko 3000 km. To je bilo dostatno da se, nakon lansiranja iz neke od članica Varšavskog ugovora, pokriju teritoriji svih europskih članica NATO-a. No sovjetska je vojska željela projektil još većeg doleta, kojim će pokriti sjeverni Atlantik, Kanadu i barem istočni dio SAD-a.

Tako je nastao projekt Produkt 123, posvećen projektilu čija bi osnova bio Tu-123, ali dobio bi nuklearni protočno-mlazni motor. Međutim, proces je obustavljen u najranijoj fazi iz više razloga. Prvi je bio taj da u cijelom SSSR-u nitko nije razvijao takav motor. Drugi, čak kad bi se motor i uspješno razvio, troškovi bi bili vrlo visoki, što znači da bi i cijena projektila bila golema. Treći leži u glavnoj značajki projektila Tu-123. Naime, kao i svaki krstareći projektil, nije imao mogućnost slijetanja. Modul s kamerama na zemlju bi se spustio padobranima, dok bi se projektil kontrolirano srušio. Budući da je trošak proizvodnje bio otprilike jednak trošku proizvodnje aviona MiG-21, ne čudi da su proizvedena samo 52 primjerka te da je Tu-123 iz operativne uporabe povučen već 1972. godine.

Objava imena i pitanje dimenzija

Dakle, tog je dana Vladimir Putin rekao: “Počeli smo razvoj strateškog oružja koje do cilja ne leti balističkom putanjom. To znači da su proturaketni sustavi neuporabljivi, a protumjere besmislene.” No ono što je privuklo pažnju bila je konstatacija da je razvijen vrlo mali i snažni sustav nuklearnog pogona koji stane u projektil veličine ruskog H-101 ili američkog Tomahawka, a omogućava praktički neograničen domet. Osim toga, ruski predsjednik objavio je da su testna lansiranja projektila počela 2017. godine. Istog je dana na službeni YouTube kanal Ministarstva obrane Ruske Federacije postavljen kratki video naziva Krstareći projektil neograničenog dometa s nuklearnim pogonom. Snimljen je tijekom jeseni ili zime 2017. i prikazuje lansiranje velikog krstarećeg projektila, vjerojatno na Središnjem poligonu u Novoj zemlji u Arktičkom oceanu, kao i animaciju njegova izbjegavanja protumjera.

Američke službe označile su projektil kao SSC-X-9, a Sjevernoatlantski savez kao Skyfall. Ruski su ga mediji brzo prestali spominjati, međutim, na zapadu su se pojavile informacije da ga razvija Projektni biro Novator iz Jekaterinburga na Uralu, te da je ruska oznaka projektila 9M730 Burevjesnik (burnica). Kasnije su ruski izvori tvrdili da su oba podatka pogrešna, no nisu naveli ništa više od toga. Ipak, da je navod točan potvrdio je videoklip Krstareći projektil s nuklearnom jedinicom Burevjesnik, postavljen 19. srpnja 2018. na spomenuti YouTube kanal. Na njemu se vidi i proizvodna hala te projektili pokriveni ceradom. Ministarstvo obrane objavilo je 19. srpnja 2019. preko televizijske kuće RT da razvoj projektila ide jako dobro: poboljšane su komponente, testiranja u laboratorijima uspješno dovršena, kao i testna lansiranja. Naglašeno je da su poboljšani i tehnološki procesi u proizvodnji, sklapanju te testiranju projektila, što bi značilo da je došao do faze (maloserijske) proizvodnje iako je vjerojatnije da se to odnosi na sklapanje prototipova.

S obzirom na nedostatak objave službenih podataka, svi su tehnički podaci o Burevjesniku tek nagađanja, ponajviše temeljena na spominjanim filmovima i fotografijama. Svojevrstan su izvor i Putinove tvrdnje da projektil nije veći od H-101. Zbog toga su sve procjene o veličini tek okvirne.

Većina izvora procjenjuje ukupnu duljinu projektila na oko 12 metara. Duljina projektila bez raketnog bustera po njihovu mišljenju iznosi oko devet metara. Zanimljivije je da se širina tijela projektila procjenjuje na metar i pol. To bi značilo da su ruski stručnjaci za nuklearnu tehnologiju uspjeli proizvesti zaista vrlo kompaktan nuklearni reaktor otprilike metar širok. Raspon krila procijenjen je na 3,8 m, a zasad ne postoje procjene o masi projektila. S obzirom na to da se radi o demonstratoru tehnologije, sasvim je sigurno da umjesto bojne glave nosi instrumente za prikupljanje podataka u letu. Projektil se čuva, prevozi i lansira iz kontejnera duljine oko 14 i širine oko dva metra. S obzirom na vrstu pogona, kontejner bi morao biti izrađen od materijala koji sprečavaju širenje radijacije.

Pogon i platforme

O pogonu se ne zna ništa. Teoretski postoje dvije opcije: prva je uporaba složenijeg, težeg i skupljeg nuklearnog turbomlaznog motora, koji je i puno teže razviti. Druga je, znatno vjerojatnija opcija, nuklearni protočno-mlazni motor. Ruski bi motor koncepcijski trebao biti identičan američkom nuklearnom protočno-mlaznom motoru Model MA50-XCA, čiji je glavni dio bio nuklearni reaktor Tory-IIC (opširnije u XIII. dijelu podlistka Projekt Pluto, HV br. 646). Kako je Model MA50-XCA razvijen na tehnologijama iz 1960-ih, Rusi su u svoj motor morali ugraditi znatno naprednije materijale. Ruska nuklearna industrija preživjela je raspad SSSR-a te se nastavila razvijati. Rezultat toga veliki su izvozni ugovori za izgradnju nuklearnih elektrana, među ostalim, u Iranu, Indiji, Kini, Turskoj i Mađarskoj. Razvijaju se također i novi nuklearni pogonski sustavi za podmornice. Sve to navodi na zaključak da za razvoj novih tehnologija i proizvoda ne bi trebalo nedostajati ni novca ni znanja.

Za razliku od američkog projektila Supersonic Low-Altitude Missile (SLAM), koji je trebao letjeti brzinama većim od 3 Macha (opširnije u XII. dijelu podlistka Oružje sudnjeg dana, HV br. 645), Burevjesnik je po svemu sudeći dozvučni projektil koji je po letnim značajkama sličan američkom sustavu AGM-129 ACM, osim što ima znatno veći domet. Sustavi za navigaciju i nadzor leta razvijeni su za prijašnje krstareće projektile pa tu ne bi trebalo biti većih problema.

Burevjesnik će, uđe li u operativnu uporabu, biti namijenjen za lansiranje s mobilnih kopnenih lansera, iz podmornica i s bombardera. Zahvaljujući vrlo velikom dometu mobilni lanseri smješteni na kamionima mogu se nalaziti na bilo kojem području Rusije jer će projektili imati dostatni domet da pogode ciljeve bilo gdje na Zemlji. Zbog veličine i mase Burevjesnikom će najvjerojatnije biti naoružani bombarderi Tu-95 i Tu-160.

Ruska ratna mornarica može projektilima na nuklearni pogon naoružati podmornice klase Projekt 949A Antej (Oscar II) i podmornice klase Sjeverodvinsk (Projekt 885 Jasen).

S obzirom na to da su podmornice Projekt 949A stare i pri kraju operativne uporabe, vjerojatnije je da će za prihvat novog projektila biti prilagođene najnovije ruske podmornice Projekt 885 Jasen. To su višenamjenske podmornice koje će moći djelovati protiv podmornica te istodobno biti naoružane protubrodskim i krstarećim projektilima. Kako sovjetski projektanti i inženjeri nisu imali iskustva u projektiranju takve vrste podmornica, bio je to jedan od najzahtjevnijih mornaričkih projekata SSSR-a, čija je realizacija počela tek u Rusiji. Dvostruka namjena zahtijevala je da podmornica bude što manja, a s druge strane, morao se osigurati prostor za lansere krstarećih projektila.

Uzrok nesreće?

Prva je podmornica Projekt 885 pod oznakom K-560 Sjeverodvinsk porinuta 24. lipnja 2010., no očito nije bila dovršena jer ju je ruska mornarica preuzela tek u lipnju 2014. Prošle su godine u operativnu uporabu ušle K-561 Kazanj i K-573 Novosibirsk, koje su građene prema poboljšanom projektu 885M i trenutačno su najsuvremenije u ruskoj mornarici. U različitim fazama izgradnje još je šest podmornica.

Zanimljivo je da podmornica K-560 Sjeverodvinsk ima osam, a sve podmornice građene prema poboljšanom projektu 885M deset vertikalnih lansera, koji su više nego dostatno veliki za prihvat projektila kao što je Burevjesnik.

Analitičare, naravno, najviše zanima u kojoj je fazi razvoj Burevjesnika. Ruski izvori često stvaraju dojam da je projektil u završnoj fazi razvoja, pa čak i u maloserijskoj proizvodnji. Zapadni izvori u pravilu navode da je projektil još uvijek u razvoju. U različitim je izvorima s Burevjesnikom često povezivana velika nesreća koja se 8. kolovoza 2019. dogodila u Državnom središnjem pomorskom poligonu smještenom kraj sela Njonoske u blizini Sjeverodvinska. U eksploziji je poginulo pet i ranjeno šest osoba. Državna agencija za atomsku energiju Rosatom prvo je potvrdila da se nesreća dogodila, a naknadno i da se radilo o razvoju nove vrste raketnog motora. Do nesreće je, prema navodima Rosatoma, došlo tijekom testiranja “izotopnog izvora energije” na “(…) mlaznom propulzijskom sustavu”. Na osnovi skromnih priopćenja i medijskih izvješća neki su zapadni analitičari zaključili da je došlo do eksplozije nuklearnog raketnog motora za Burevjesnik te da je ta nesreća znatno usporila razvoj projektila. Stoga su procjene da bi projektil mogao ući u operativnu uporabu ne prije 2025. godine.

(završetak podlistka)

Tekst: Mario GALIĆ