Prvo je bila gardistica, zapovjednica voda u Tigrovima, da bi ove godine postala prva časnica u Počasnoj satniji PZB-a koja drži sablju zapovijedajući vodom u ceremonijalnim radnjama. Međutim, poručnica Kristina Kojundžić i vrhunska je sportašica, kontinentalne pa i svjetske klase…

Neke pripadnice i pripadnici OSRH mogu biti izvor za nekoliko tema koje su novinarski zanimljive, i to ne samo zbog svojih vojničkih sposobnosti i doprinosa Oružanim snagama. Jedna je od njih, svakako, poručnica Kristina Kojundžić. Mlada časnica u početku je profesionalne vojne karijere bila zapovjednica voda u bojni Tigrovi, dakle, dio aktivne operativne postrojbe. Prošle je godine preuzela zapovjedništvo vodom u Počasnoj satniji Počasno-zaštitne bojne. Kao prva časnica u postrojbi koja drži sablju zapovijedajući vodom u ceremonijalnim radnjama, privukla je pažnju i civilnih medija. Međutim, ona nije dokazana samo kao časnica i vojnikinja, nego i kao vrhunska sportašica, kontinentalne pa i svjetske klase. Njezin sport je kyokushin karate, koji bismo mogli laički nazvati izravnijom inačicom klasičnog karatea. Naime, u kyokushinu se pobjeda ne može postići markiranjem udaraca kako smo navikli u običnom karateu, nego pravim udarcima. U takvom, prilično teškom, a za neke i grubom sportu nositeljica je crnog pojasa 1. dan, s europskim medaljama s kadetskih, juniorskih i U-22 europskih prvenstava. Zadnja vijest o nastupu poručnice Kojundžić stigla je s drugačijeg natjecanja, naime osvojila je prvo mjesto u svojoj kategoriji na iznimno zahtjevnom natjecanju tjelesne spremnosti – Viribus unitis za pripadnike OSRH koje je organizirala njezina postrojba, a Hrvatski vojnik s njom je razgovarao u zagrebačkoj vojarni “Tuškanac” nedugo prije tog natjecanja. Poručnica nastupa u težim kategorijama, no kilogrami su raspoređeni na 178 cm visine, pa pred sobom vidite vitku časnicu koja na prvi pogled ne odaje dojam majstorice u borilačkoj vještini.
A sportska priča počela je s djevojčicom iz Kutine u čijoj je zgradi bilo mnogo dječaka. Kad su oni odlučili probati trenirati malo poznatu vrstu karatea, priključile su im se Kristina i njezine dvije sestre te brat. “Jako sam zavoljela kyokushin i od svih iz zgrade jedino sam ga ja ostala trenirati,” smije se časnica. Izgleda da su od malih Kojundžića kod nje najviše prevladali geni majke, nositeljice crnog pojasa u budokaiju. Toj ljubavi sigurno je pridonijelo i što joj je jako dobro išlo, pobijedila je već na prvom natjecanju na kojem je sudjelovala kao desetogodišnjakinja.
Kao i niz sličnih borilačkih vještina, i kyokushin karate (kyokushin- potpuna istina na japanskom) potječe iz Japana. Sport je utemeljio Masutatsu Oyama, a utemeljen je na klasičnom karateu. Međutim, podrazumijeva se full contact s udarcima punom snagom, a nema ni zaštitne opreme. Prema kineziološkim sportskim specifikacijama, u klasičnom su karateu na prvom mjestu okretnost i brzina, a u kyokushinu je na prvom mjestu postizanje maksimalno snažnog udarca, naravno, zahvaljujući snazi, brzini i spretnosti.
U ženskoj konkurenciji borba traje tri minute. Pobjednik se traži bodovima, knock-outom ili udarcem koji oduzima dah protivnici. Ako nema pobjednika, stižu dva produžetka od po dvije minute. Ne padne li odluka ni nakon toga, slijedi vaganje i pobjedu nosi karatistica koja je lakša za barem 5 kilograma. No, često se ne postiže niti takva brojka, pa slijedi posljednji produžetak nakon kojeg suci moraju donijeti odluku. “Devet minuta intenzivne borbe, puno je tu udaraca, a ne smiješ pokazati slabost, pokušavaš pregrmiti i ići dalje,” kaže poručnica dodajući da do sada, srećom, nije pretrpjela teže ozljede.

Uspješno spojila vojsku, školovanje, treninge i nastupe
U Oružanim je snagama od 2008. godine, kad je pristupila programu Kadet i paralelno s obvezama i životom u vojarni “Petar Zrinski” studirala na Kineziološkom fakultetu. Ne voli mistificirati svoj odabir poziva, “želja da uđem u OSRH došla mi je nekako spontano, prošla sam prijamni, znala za projekt Kadet, prijavila se i uspjela.” Činjenica da se cijeli život bavi sportom poslužila joj je kao izvrsna poveznica s vojskom, a ubrzo je pokazala da može spojiti sve: i vojsku i školovanje i treninge i nastupe. Uspjela je, uz razumijevanje nadređenih, naći dovoljno vremena za sport. Čak je nastupila i u nekadašnjoj hapkido-ekipi kadeta HVU-a, dakle, u manje joj poznatoj borilačkoj disciplini, i osvojila prvo mjesto na Europskom prvenstvu u Belgiji. “Fakultet i vojne obveze bile su na prvom mjestu, ali sport mi je pomogao da se razvijem kao časnica, a vojska da se razvijem kao sportašica,” zaključuje Kristina.
Nakon kadetskog staža, Časničke škole i prvog čina u proljeće 2014. odmah je gurnuta u vatru, u zapovijedanje vodom u 1. mehaniziranoj satniji slavnih Tigrova. U dvije godine u Petrinji svaki je dan putovala iz Zagreba, koristila je termine za redovitu vojničku tjelovježbu za dio svojih treninga, te potom navečer nastavljala s njima u Zagrebu. Cijelo je vrijeme morala paziti da njezin vod, te tehnika u kojoj su najbitnije Patrije, bude spreman za sve svakodnevne zadaće, ali i ocjenjivanja te vježbe koje je iziskivala kontinuirana dispozicija Satnije za međunarodne obveze. Uspomene na bojnu GMTBR-a su lijepe, “zbog fizičke spreme nije bilo teško ni nošenje puške, ni trčanje uz brijeg pod punom opremom… Zapravo, taj tempo s brojnim vježbama i obukom u gardi mi se svidio, pokazala sam i samoj sebi što mogu kao časnica. I BOV-ovi Patria bili su zanimljiv dodatak, a velika je sreća što sam imala vrlo iskusne kolege dočasnike koji su me upućivali u sve što je bilo potrebno. Možda mi je najzanimljivije bilo sudjelovanje u vježbi Združena snaga 15 na Slunju. Zbog načina rada, pristupu, odnosu časnika i dočasnika, Tigrovi su sigurno jedna od najboljih postrojbi OSRH.”
Poručnica Kojundžić o sebi je kao o prvoj zapovjednici voda u Počasnoj satniji, što je postala prije nekoliko mjeseci, već mnogo toga rekla medijima i nije željela ponavljati istu priču. Ipak, za ovaj sportski razgovor potvrdila je da joj sportski život iznimno pomaže i u tim vojničkim zadaćama, zna se da i ceremonijalne radnje i stavovi iziskuju iznadprosječnu tjelesnu spremu. Štoviše, dodaje da sport, a posebno karate, utječe i na disciplinu. “Već odmalena sam naučila biti u stroju, znate kako je to u karateu. Zato mi nije bio problem kao mladoj časnici stati pred vod, pred ljude koji su bili u Domovinskom ratu ili u više međunarodnih misija i operacija. Crni pojas je u kyokushinu poput časničkog čina, treba imati autoritet, ali poštivati podređene jednako kao i nadređene,” izravna je časnica.
Sad je aktivna već sedamnaest godina, a ambicije joj ne jenjavaju. Proboj u seniorski vrh novi je cilj članice zagrebačkog Kyokushin karate kluba “Sosai”. “Za taj cilj treniram iznimno mnogo, rekla bih poput profesionalca, makar sam zapravo amaterska sportašica, od kyokushina se ne može živjeti.” No ne samo zbog toga, vojska je na prvom mjestu, “želim se profesionalno razvijati i usavršavati, a u kojem pravcu….vidjet ćemo,” zaključuje poručnica Kristina Kojundžić.

MEČEVI ZA PAMĆENJE
“U posebnom mi je sjećanju ostao Memorijal Branka Bošnjaka prije šest godina. Riječ je o jakom tradicionalnom međunarodnom turniru u Samoboru. Prije šest godina u dugotrajnom sam finalu svladala Litavku Noru Vazelnyté nakon produžetaka, a došli su navijati moji zapovjednici i kolege iz Kadetske bojne. Cijela je tribina bila na nogama i navijala: “Kika, Kika!” Srce mi je htjelo iskočiti i nisam htjela niti mogla izgubiti. Najteži meč u životu bio je protiv svjetske prvakinje, također Litavke Margarite Ciuplyté. Bilo je to veliko iskustvo, bila je nadmoćnija, ali borila sam se do kraja i izdržala na nogama.”

Domagoj VLAHOVIĆ, Snimio Tomislav Brandt