Uloga višecijevnih raketnih lansera (VRL) mijenja se: od relativno nepreciznog sredstva za pokrivanje razmjerno velikih područja masovnom vatrom do sredstva za precizno djelovanje, pa čak i blisku potporu vlastitim snagama…

Višecijevni su raketni lanseri (engl. Multiple Launch Rocket System – MLRS) na zapadu nakon hladnog rata smatrani neprikladnim i broj sustava u uporabi znatno je smanjen. U nekim su vojskama i izbačeni iz uporabe jer se smatralo da više nemaju odgovarajućih ciljeva. Međutim, uskoro su događaji na bojištima u Afganistanu i Iraku, u kombinaciji s tehnološkim razvojem, doveli do toga da se VRL-i više ne smatraju oruđem prošlosti. Za razliku od NATO-a, istok nikad nije prestao vjerovati u njihove mogućnosti.

U usporedbi s cijevnim topništvom, riječ je o razmjerno jednostavnim sustavima, ali razvoj tehnologije doveo je do složenih zaokruženih sustava koji uključuju sve: od oruđa, preko podsustava za opskrbu, sustava za upravljanje vatrom pa do ciljničkih elemenata koji mogu obuhvaćati i bespilotne letjelice. Sustavi koji mogu osigurati preciznu informaciju o cilju i poslati je u kratkom roku na paljbeni položaj imaju ključnu ulogu u suvremenim ratnim situacijama. Osim toga, dometi VRL-a znatno su povećani i prelaze mogućnosti tradicionalnih prednjih motritelja topništva.
Rast dometa
Poboljšanja su obuhvatila upravljanje vatrom i ciljanje, kao i razvoj streljiva, a znatno je povećan i domet raketa. Domet vjerojatno najraširenije rakete kalibra 122 mm za VRL Grad i njezinih inačica je razvojem raketnog motora i smanjenjem bojne glave povećan s oko 20 na 40 km.
Poboljšanje streljiva odnosi se i na sigurnost uporabe pa je tzv. neosjetljivo streljivo postalo norma u NATO-u, ali je povećana cijena raketa pa nije sigurno da će postati svjetski standard. Zapad si je usto nametnuo ograničenje uporabe kasetnog streljiva koje je praktički zabranjeno.
Naposljetku, i možda najznačajnije, unaprijeđen je razvoj vođenog streljiva što je dovelo do smanjenja njegove potrošnje te omogućilo uporabu VRL-a u blizini vlastitih snaga. Vođeno streljivo za VRL znači i veće nabavne troškove, ali u usporedbi s vođenim streljivom za topove i haubice, puno je lakše razviti vođenu raketu za VRL jer rakete imaju više mjesta za sustav za vođenje i manja su fizička naprezanja prilikom ispaljenja. Tehnološki je lakše postići velike domete nego kod cijevnog topništva. Prednost je raketa većeg kalibra i što u pravilu nose veću bojnu glavu od uobičajene granate.

Zbogom gusjenicama

Vezano uz mobilnost VRL-a, slobodno se može reći da su rješenja na kotačima na podvozju kamiona u konfiguracijama 6×6 i 8×8 postala standard. Jedini je sustav NATO-ova podrijetla na gusjenicama koji je još u uporabi M270 MLRS. Istočne zemlje, osim Kine, nikad nisu ni radile VRL na gusjenicama.
Rusija, odnosno nekadašnji SSSR, pionir je razvoja VRL-a pa nije ni čudo da su njihovi sustavi, odnosno kopije tih sustava, najrašireniji u svijetu. Misli se u prvom redu na sustave kalibra 122 mm BM-21 Grad koji se nalaze u naoružanju oko 60 zemalja.
Najveći je ruski sustav trenutačno u uporabi BM 9A52 (ili BM-30) Smerč. Taj je 12-cijevni lanser kalibra 300 mm na teškom kamionu MAZ-543 pogona 8×8 u uporabu ušao krajem osamdesetih godina. Dio sustava čini i vozilo za prijevoz i popunu raketama na sličnom kamionu s dizalicom. Rakete se pune pojedinačno što zahtijeva više vremena nego kod modernijih modularnih sustava gdje se pakiraju u posebne izmjenjive spremnike, ujedno i lansere. S druge strane, pojedinačno punjenje dopušta kombiniranje raketa s različitim bojnim glavama te popunu raketama i kad nisu sve ispaljene iz lansera. Domet novijih inačica raketa dostiže 90 km. Smerč je postigao znatan izvozni uspjeh i nalazi se u naoružanju Alžira, Azerbajdžana, Bjelorusije, Indije, Kuvajta, Sirije, Ukrajine, Turkmenistana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Venezuele.

Sinonim za VRL

U Rusiji je trenutačno glavni izvor VRL-a korporacija Splav koja je u skladu s modernim trendovima razvila modularni VRL sustav CV 9A52-4 Tornado na podvozju kamiona KamAZ-6350 8×8 s neoklopljenom kabinom. Prvi je put prikazan javnosti 2007., a u sastav ruske vojske ušao je 2011. godine. Riječ je o modularnom sustavu koji može koristiti tri vrste lansirnih spremnika s raketama razvijenim za prijašnje sustave: spremnik s 15 raketa kalibra 122 mm (nosi dva spremnika), spremnik s osam raketa kalibra 220 mm i sa šest raketa kalibra 300 mm. Za popunu raketama odnosno lansirnim spremnicima koristi se specijalizirano logističko vozilo 9T234-4. Posadu, zahvaljujući visokom stupnju automatizacije, u što ulazi i digitalni sustav za upravljanje vatrom, čine samo dva člana. Najveći domet ovisi o vrsti raketa i kreće se od 20 do najviše 90 km. Sustav ne bi trebalo miješati sa sustavima Tornado -G, -U i -S koji su zapravo modernizirane inačice starijih sustava Grad, BM-27 Uragan i BM-30 Smerč. Iz priloženog bi se moglo reći da je za rusku vojsku Tornado postao sinonim za VRL.

Dva američka sustava

Sjedinjene Američke Države koriste dva VRL sustava sa streljivom kalibra 227 mm. To je M270 (na gusjenicama) koji nosi dva spremnika s ukupno 12 raketa te M142 HIMARS (na kotačima) sa spremnikom sa šest raketa.
Sustav M270 postigao je dobar izvozni uspjeh te je i proizvođen u suradnji s europskim korisnicima: Njemačkom, Francuskom, Italijom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Ostale su europske zemlje sustav i rakete izravno nabavljali od SAD-a. Među njima bile su Nizozemska i Norveška koje su u međuvremenu svoje VRL-e povukle iz uporabe (Nizozemci su ih prodali Finskoj). Ujedinjeno Kraljevstvo svoje je sustave moderniziralo američkim sustavom za upravljanje vatrom, a manji je broj, uglavnom novih GPS vođenih raketa GMRLS, uspješno uporabljen u Afganistanu. Amerikanci su ugradnjom novog sustava za upravljanje vatrom i poboljšanjem mehaničkog sklopa lansera modernizirali 226 komada, od više od 800 nabavljenih za KoV, u inačicu M270 A1.
Lakša inačica VRL-a je M142 HIMARS koji na kamionskom podvozju FMTV 6×6 s oklopljenom kabinom nosi lanser s jednim spremnikom. Tako koncipiran sustav pokretljiviji je (u strateškom smislu), te zahtijeva i manju logističku potporu. Osim u američkom KoV-u i Marinskom korpusu, HIMARS je u naoružanju Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Singapura.

O streljivu za VRL

Glavno su streljivo za VRL rakete GMRLS u dvjema inačicama: M30 s kasetnim punjenjem sa 404 komada podstreljiva M85 i dometom od 60 km te M31 s unitarnom bojnom glavom i dometom od 90 km. VRL može ispaljivati i taktičke GPS/INS vođene rakete ATACMS koje nosi po jednu u svakom lansirnom spremniku. U uporabi su dvije inačice tih raketa: MGM-140 dometa 165 km s kasetnom bojnom glavom s 275 komada podstreljiva M74 te MGM-168 (prvotno pod oznakom MGM-140E) s unitarnom bojnom glavom od 270 kg i dometom od 300 km. ATACMS se pokazao vrlo korisnim tijekom operacija u Afganistanu i Iraku jer je omogućio vatrenu potporu vlastitim snagama na velikim udaljenostima u situacijama u kojima bi se obično morala čekati potpora zračnih snaga te je do kraja 2014. godine u borbi ispaljeno više od 560 raketa.
Prva raketa koju su VRL-i koristili bila je M26 (uglavnom povučena iz uporabe), koja je nosila kasetnu bojnu glavu sa 644 komada podstreljiva. Proizvođači Saab i Boeing povezali su pogonski dio povučenih raketa M26 i zrakoplovne vođene bombe GBU-39 Small Diameter Bomb i tako stvorili novu sposobnost MRLS/HIMAS sustava uz uporabu gotovih, provjerenih komponenti. Raketa bomba GLSDB (Ground Launched Small Diameter Bomb) testirana je u tri navrata tijekom veljače ove godine te je potvrđeno da lansiranje iz VRL-a ne smanjuje učinkovitost SDB-a. Sam je GBU-39 SDB u borbi prvi put upotrijebljen još 2006. godine. Ima GPS/INS sustav za vođenje s preciznošću od pet do osam metara CEP, a masa bombe iznosi 110 kg. GLSDB streljivo je, za razliku od klasičnih raketa za VBR, visokopokretljivo u letu te može pogađati i ciljeve na stražnjem nagibu, npr. planina i brežuljaka, što je balističkim projektilima zbog putanje problem. Prema službenim navodima, moguće je gađanje ciljeva koji se nalaze u smjeru suprotnom od smjera lansiranja. Domet streljiva procjenjuje se na do 150 km. GLSDB je zahvaljujući uporabi postojećih sustava i financijski povoljno rješenje.

Kineski udio na tržištu

Kina je razvila vjerojatno najširi raspon VRL sustava. Najveći kineski proizvođač NORINCO na tržištu nudi sustave u rasponu kalibara od 122 do 370 mm. Najnoviji je sustav od 122 mm Type 90B sa 40-cijevnim lanserom na kamionu konfiguracije 6×6. Izvezen je u niz zemalja, uključujući i Peru koji trenutačno očekuje isporuku. Nešto je moderniji NORINCO SR 5, također na kamionu 6×6, ali ima modularni lanser koji prihvaća dva lansirna spremnika za po 20 raketa kalibra 122 mm ili po šest raketa kalibra 220 mm. Najveći je NORINCO AR 3 na kamionu 8×8. Dolazi u dvjema konfiguracijama: s osmerostrukim lanserom kalibra 370 mm ili s deseterostrukim lanserom kalibra 300 mm. Sustav navodno može koristiti i vođene rakete dometa 280 km.
CPMIEC (China Precision Machinery Import and Export Company) proizvodi Smerču sličan sustav A100 na podvozju pogona 8×8. Ispaljuje nevođene rakete do udaljenosti od 70 km i vođene do 130 km. Lanser se sastoji od 10 cijevi kalibra 300 mm i dopunjuje se pojedinačno, s tim da se zamjenjuje cijela cijev u koju je raketa zapakirana (kao kod većine PZO ili protubrodskih raketnih sustava).
ALIT (Aerospace Long-March International) treća je kineska tvrtka koja proizvodi VRL. Među brojnim sustavima najnoviji je M20 s maksimalnim dometom od 280 km koji može koristiti rakete različitih kalibara te vođene rakete, vjerojatno s GPS/INS sustavom za vođenje. Na podvozju je teškog kamiona pogona 8×8, a rakete se nose i lansiraju s pomoću dva spremnika.

Brazilski izbor

Brazilski AVIBRAS (Avibras Indústria Aeroespacia) proizvodi razmjerno uspješan VRL sustav ASTROS. Osim Brazila, nabavili su ga još i Irak, Indonezija, Malezija, Saudijska Arabija i Katar. Najnovija se inačica ASTROS-II Mk.3 sastoji od kamionskog podvozja Mercedes Benz 2028A 6×6 s oklopljenom kabinom i lanserom koji može ispaljivati niz projektila. Riječ je o raketama SS-30 (32 rakete od 127 mm), SS-40 (16 raketa od 180 mm i dometa 40 km), SS-60 i SS-80 (po četiri rakete od 300 mm i dometa do 90 km). ASTROS je kompletan sustav koji osim lansera uključuje logistička, zapovjedna te vozila za upravljanje vatrom na jednakoj platformi.
Za potrebe brazilske vojske razvija se projekt ASTROS 2020 koji bi trebao rezultirati unaprijeđenim sustavom na novom vozilu (MK.6 odnosno Tatra T815-790R39 6×6 i T815-7A0R59 4×4 za potporna vozila). Očekuju se i nove rakete kalibra 180 mm SS-AV-40G, s GPS vođenjem i dometa samo 40 km, ali i potpuno nove krstareće rakete AV-TM300 dometa 300 km i sa sustavom za vođenje koji kombinira GPS/INS s praćenjem terena. ASTROS 2020 nosit će dvije takve krstareće rakete, a poboljšat će se i sustavi za upravljanje vatrom te komunikacijska oprema. Cijena sustava iznosi oko 685 milijuna dolara, a cilj je brazilske vojske opremiti njime tri bitnice te postojeće lansere dovesti na ekvivalentnu inačicu Mk.3M.

Trio raketa

Na tragu Brazila izraelski je LAR-160 tvrtke IMI (Israel Military Industries Ltd) koji je tijekom godina evoluirao u moderan modularni sustav LYNX sa širokim rasponom streljiva. Sustav na kamionu 6×6 ima osnovnu paljbenu konfiguraciju u obliku dvaju modularnih spremnika za lansiranje s po 13 raketa kalibra 160 mm. Rakete imaju domet od 45 km te unitarnu bojnu glavu od 46 kg ili kasetnu sa 104 komada podstreljiva CL-3022-S4 s kombiniranim djelovanjem protiv oklopa i mekanih ciljeva. Osim nevođenih raketa kalibra 160 mm, LYNX može nositi i spremnike s raketama kalibra 122 mm Grad te s vođenim raketama Accular, Extra i DELILAH-GL. Accular je GPS vođena inačica standardne rakete od 160 mm. Ima bojnu glavu mase 35 kg, domet do 40 km i preciznost od 10 m CEP. U spremnik/lanser stane po 11 raketa Accular. Extra je puno veća raketa kalibra 306 mm i s bojnom glavom do 120 kg koja može biti unitarna ili kasetna. Vođenje je kao i kod Acculara s pomoću GPS/INS sustava, ima jednak CEP od 10 m, ali domet doseže 150 km. U jedan spremnik stanu četiri rakete. DELILAH-GL inačica je krstareće rakete zrak-zemlja. Sustav za vođenje je slikovni, s pomoću CCD senzora ili FLIR senzora za noćne uvjete. Upravljanje raketom tijekom leta omogućuje promjenu cilja, usmjeravanje na točno određen dio cilja, prekid operacije i procjenu učinka djelovanja. Domet te rakete mase 250 kg iznosi 180 km, a uz navedeno vođenje preciznost je gotovo apsolutna (pogreška manja od metra). VRL LYNX nosi dvije takve rakete.
IMI je pomogao Rumunjskoj u modernizaciji 122 mm sustava. Stvoren je LAROM koji također koristi dva lansirna spremnika po 13 raketa 160 mm. LAR-160 postoji i u inačicama na gusjenicama. U naoružanju argentinske vojske na osnovi je njezina lakog tenka TAM koji je inačica njemačkog BVP-a Marder, a u Venezueli je na osnovi lakog tenka AMX-13. Osim Izraela, korisnici sustava LAR-160 su Azerbajdžan, Gruzija, Čile, Kazahstan i, naravno, Izrael.

Ugovor s HSW-om

Poljska, kao većina članica nekadašnjeg Varšavskog pakta, još uvijek koristi sustave koji vuku podrijetlo od Grada. Sustav WR-40 Langusta koristi standardni lanser 40 x 122 mm na domaćem kamionu 6×6 i s domaćim sustavom za upravljanje vatrom. Međutim, Poljska je u velikoj modernizaciji te nakon odabira novih haubica kalibra 155 mm planira uvesti u naoružanje i nove VRL-e. Poljski je vojni inspektorat započeo pregovore s tvrtkom HSW (Huta Stalowa Wola) o proizvodnji novog VRL-a na kotačima WR-300 Homar. Očekuje se da će se ugovor s HSW-om sklopiti do kraja godine, a cijela nabava koja uključuje 60 sustava procjenjuje se na oko 690 milijuna dolara. Prvi bi sustavi trebali biti isporučeni 2018., a isporuka svih planira se zaključno s 2022. godinom. Homar će biti postavljen na kamion Jelcz 6×6 i trebao bi imati domet od 300 km. Usporedno s proizvodnjom lansera planira se nabava streljiva u vrijednosti od otprilike 370 milijuna dolara. Pretpostavlja se da su glavni konkurenti Lockheed Martinov MGM-140 ATACMS, IMI-jeve rakete za LYNX te IAI-jeva raketa LORA koja jedina nominalno doseže traženih 300 km. LORA ima GPS vođenje kombinirano s TV vođenjem u završnoj fazi te bojnu glavu od čak 570 kg.

Roketsan i Jobaria

Turski je Roketsan također među važnijim proizvođačima VRL-a. Najveći je turski VRL sustav T-300 koji ima lanser s četiri cijevi kalibra 300 mm postavljen na kamion MAN 6×6. Sustav T-300 koristi nevođene rakete TR-300 dometa između 40 i 100 km, a kupili su ga i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Roketsan proizvodi i lakši VRL koji ima lanser za 40 raketa 122 mm na jednakom kamionu kao i T-300. Najnovija je inačica T-122/300 koja koristi lansirne spremnike s po 20 raketa od 122 mm odnosno s po dvjema raketama od 300 mm. Roketsan nudi i inačicu tog VRL-a s lakšom kombinacijom T-107/122, tj. s trima spremnicima s po 20 raketa od 107 mm ili s jednim spremnikom s 20 raketa od 122 mm.

Za kraj vrijedi spomenuti Ujedinjene Arapske Emirate koji su, osim što su nabavili široku lepezu VRL-a, uz pomoć strane ekspertize (ponajprije Roketsana), razvili poseban sustav. Riječ je o čudovišnom sustavu Jobaria Defense Systems Multiple Cradle Launcher poznatom i po nazivu Dinosaur, o kojem je pisano u br. 449 Hrvatskog vojnika. Riječ je o sustavu na kotačima (Oshkoshevu teškom kamionu) koji na poluprikolici vuče, ovisno o inačici, tri ili čak četiri lansera s po 60 raketa kalibra 122 mm ili po 16 raketa kalibra 300 mm. Natovaren raketama kalibra 122 mm ima masu od 105 tona.

Vedran SLAVER