Tigerovi zubi (II. dio)

Promjena političkih odnosa u Europi odrazila se i na Tigera. Više nitko nije trebao čisto specijalizirani borbeni helikopter, već višenamjensku letjelicu koja će moći obavljati više zadaća istodobno. Ta se promjena odrazila i na Tigerovom naoružanju

Proizvođač Groupement Industriel des Armements Terrestres (GIAT) u razvoju pokretne konzole za Tigrea HAP imao je dvije glavne preokupacije: samoobrana od helikoptera i sporoletećih objekata općenito te potpora kopnenim snagama. Sustav koji može biti angažiran na ciljeve danju i noću dizajniran je za top GIAT 30M-781 koji treba nositi u “bradi” helikoptera Tiger inačice HAP za pratnju/potporu.
Top i konzola pokretana električnim motorom povezani su novim računalom za vođenje i upravljanje letom, a sustav također uključuje i operatorov žirostabilizirani RMS. Taj Strix-ov glednik postavljen na krovu ima tri opcije rada: optički, TV i IC. Razvoj nove konzole za HAP, danas oznake THL 30, počeo je kasnih 80-ih i tekao je usporedo s razvojem Tigera. Testiranje vatrenog djelovanja na zemlji izvođeno je u travnju 1995. u svrhu procjene ponašanja strukture pri vibracijama i ostalim učincima, kao i ispitivanje sustava naoružanja i računala. Ukupno je izvedeno 15 paljbenih djelovanja koristeći se četvrtim porototipom helikoptera Tiger za potporu i zaštitu rotorom u radu i mirovanju. Prva proba u zraku, od čitave serije koja je dovela do potvrđivanja oružanog sustava, počela je 1996. Jedan od prototipova Tigera za potporu i zaštitu, s potpuno ugrađenom konzolom topa, prikazan je na zrakoplovnoj izložbi u Parizu 1995. i iako je konzola razvijana uglavnom za Tiger, njezina današnja konstrukcija mogla bi se uklopiti u još neke helikoptere. Umanjena inačica, poznata kao THL 20, razvijena je sredinom 90-ih za 20-mm top M621. Godine 1998. objavljeno je da Njemačka razvija bestrzajni 30-mm top, oznake RMK 30, za svoje Tigere.
Konzola topa za HAP inače je lake samodržeće konstrukcije s pojednostavljenim održavanjem. Ovisno o instalacijama helikoptera, konzola može prihvatiti spremnike streljiva od 150 ili 450 komada. Streljivo u redeniku dolazi kroz otvor na vrhu noseće ploče kružnog oblika. Pokretanje električne konzole obavlja posada iz kabine preko računala za upravljanje naoružanjem a bar jedan ili oba člana posade mogu označavati ciljeve koristeći se projekcijom slike iz glednika na kacigama. Sama konzola može se pomicati po azimutu (?90°) i elevaciji ?30 do +33°.

Zrakoplovni top GIAT 30-781 I 30-791 kalibra 30 mm
Dva 30-mm zrakoplovna topa pod oznakama GIAT 30-781 i 30-791 razvijena su za uporabu u francuskim oružanim snagama te za izvoz. Primjerak 30-781 je konstruiran za uporabu na helikopterima i lakim avionima, s unutarnjom ili podvjesnom ugradnjom. Razvoj je vjerojatno počeo sredinom 80-ih da bi završio 1988. godine, a francuska vojska je 1989. dala procjenu uporabljivosti. međutim, prema vijestima iz 1993., 30-781 je još uvijek bio u fazi isprobavanja. Na Tigeru HAP ovaj top ugrađuje se u nos. U 1994. top 30-781 ugrađen je i u podvjesni kontejner, sličan kontejneru za top M621. Obavljeni su i pokusi sa 30-781 ugrađenim u vozilo. Ispitivanja 30-781 na zemlji počela su 1995., a letna 1996. Ti paljbeni testovi izvedeni su uporabom pilotskog HUD-a i stabiliziranog Strix RMS-a za dnevnu i noćnu uporabu.
Od 1988. GIAT uz top 30-781 razvija i top 30-791 za postizanje standarda budućih borbenih letjelica. Iako konstrukcijski blizak ranijem modelu DEFA 550 (kasnije označenog 30-550) serija topova, 30-791 ima nekoliko razlika, uglavnom novodizajnirani rotirajući bubanj i poboljšanu elektroniku. 30-791 odabran je za avion Rafale s kapacitetom 130 komada streljiva. Brzina paljbe je 2500 komada u minuti. Ispitivanja na zemlji počela su 1993., a u letu 1995.
Oba topa imaju jedan bubanj i jedan sustav punjenja te se koriste istim streljivom, kao i oni ranije serije 550. 30-781 je lako oružje namijenjeno helikopterima i lakim avionima. Dužine je 1.87 m, mase 65 kg (uključujući 10 kg upravljačke elektronike). Brzina paljbe može se podesiti do 720 granata u minuti, a operater može odabrati pojedinačnu ili kratko-rafalnu od 10-25 metaka te puni rafal. Trzaj 30-781 iznosi 600 daN, a brzina izlaska zrna iz cijevi je 1025 m/s.
30-791 sličan je, prema mogućnostima i dimenzijama, serijama 550. Dužina topa je 2.4 m, masa 120 kg i uključuje streljivo 30 x 150 inicirano električnim putem dostupno u tri osnovne varijante: visokoeksplozivno, protuoklopno i zapaljivo; protuoklopna i školska zrna imaju jednake balističke karakteristike.

Raketa Mistral (ATAM)
Razvoj rakete zemlja-zrak Mistral 1 započet je kasnih 70-ih a razvijana je kao višenamjenski oružani sustav primarno za opremanje vojnika (MANPADS ili SATCP), vozila (ATLAS), oklopne konzole sa šest raketa i radarom te IFF-om (identifikacijom tuđ-svoj) (SANTAL) i malog broda s protuzračnim raketama (SADRAL i SIMBAD). Kriterij konstruiranja je zahtijevao da rakete budu identične bez obzira na metodu lansiranja i uporabu. Potpuni razvoj SATCP počeo je 1980. i pokusi francuske vojske izvedeni su od 1986. do 1988. s ulaskom inačice zemlja-zrak u uporabu 1988. U 1986. sklopljen je ugovor za razvoj helikopterske inačice zrak-zrak. U početku naziva Helicopt?re-Air Tr?s Courtre Portée (HATCP), kasnije postaje Air-To-Air Mistral (ATAM). Ispaljivanje tijekom razvoja obavljeno je 1990. godine iz helikoptera Gazelle rabeći sklop s dva lansera. ATAM je odobren za postavljanje na helikoptere SA 342 M Gazelle i Tiger, ugrađen je i na helikoptere Dauphin Panther, A 129 Mangusta, Ecureuil/Fennec, AH-64 i CSH-2 Rooivalk. Tipično punjenje iznosi dva, četiri ili osam raketa.
Poboljšana inačica, Mistral 2, razvijena je 1995. i ušla je u uporabu 2000. godine. Ima poboljšanu manevrabilnost, veću brzinu i krivulju djelovanja kada se ispaljuje s helikoptera.
Mistral 1 ATAM je kratkodometna IC navođena raketa lansirana s helikoptera, pogonjena motorom na kruto gorivo i rasprskavajućom bojenom glavom. Jedna od udarnih osobina rakete je nekonvencionalan šesterokvadratni piramidalni oblik nosa sličan ranijem britanskom Firestreaku. Na prednjoj strani rakete, odmah iza sekcije vođenja, četiri su mala kvadratična upravljačka krilca a na stražnjem dijelu sekcije motora su četiri stabilizatora. Oba sklopa (krilca i stabilizatora) su sklopiva i izvlače se nakon što raketa izađe iz cijevi. Mistral 1 ATAM je 1.86 m dužine, promjera trupa 90 mm, raspona krila 0.18 m i mase 19.5 kg. Ima bojnu glavu s 3 kg punjenjem kuglica od volframa, proizvedenu u GIAT-u, a uključuje i udarni upaljač te laserski blizinski upaljač koji je prilagođen tako da se spriječi aktiviranje zbog leta u blizini drveća, površine mora ili zbog smetnji. Navođenje je infracrveno, a tragač je pojačane osjetljivosti zbog detekcije IC signala malog intenziteta kao što je toplinski potpis helikoptera na daljine do 4 km. Mistral se dostavlja i lansira iz kontejnera za jednokratnu uporabu koji ima nos zaštićen zatvarajućim “kapcima”. Raketu pogoni dvostupanjski motor na kruto gorivo sa šest sapnica omogućujući tako stabilizaciju. Motor-pojačivač izgara unutar cijevi lansiranja iz koje raketa izlazi brzinom 40 m/s. Na udaljenosti oko 15 m od helikoptera aktivira se krstareći motor te raketa postiže brzinu 800 m/s (M 2.5). Motor ima građu od kevlara radi smanjenja težine i temelji se na prijašnjem motoru korištenom na raketi zrak-zrak Super 530F.

ATAM može operirati na dva načina: autonomni u kojem se jednostavno ispaljuje paralelno s osi helikoptera i integrirani u kojem se rabi žirostabilizirana optika za angažman rakete na ciljeve izvan osi helikoptera. Mistralom se može djelovati preko Thomson-CSF (danas Thales) glednika (postavljenog na kacigi ili krovu) ili preko SFIM APX M334 krovnog glednika sustava HOT. Dvije standardne šipke nosača na koje se vješaju cijevi lansera imaju standardni NATO 356-mm ovjes a ukupna masa iznosi 100 kg ukoliko je naoružan s dvije rakete. Nosač lansera sadrži rashladnu bocu tragača i opskrbljuje rakete električnom energijom. Mistral 1 ATAM ima max. domet 6 km protiv ciljeva u zraku i može presretati do visine 3 km. Inačica Mistral 2 ima sličan oblik i dimenzije Mistrala 1 te novi motor koji povećava max. brzinu na M 2.7. Ostala poboljšanja obuhvaćaju IC tragač, obradu digitalnih podataka, nove upravljačke površine i nove stražnje stabilizatore. Max. domet ostaje 6 km ali ova inačica ima poboljšanu manevrabilnost te povećanu krivulju djelovanja kada se lansira sa helikoptera. Masa novog lansera kapaciteta od četiri rakete s kompletnim dodacima za uporabu na helikopteru iznosi nešto manje od 200 kg.
Pokusni letovi i pokusno lansiranje s helikoptera Tiger HAP počelo je 1995. godine s trajanjem do 2000. Program za prihvaćanje na helikopter Rooivalk počeo je u rujnu 1998. Prve isporuke za uporabu na helikopterima Gazelle napravljene su 1994. iako je postignuta mogućnost uporabu za potrebe sudjelovanja u Pustinjskoj oluji 1991. Ta privremena inačica oznake SA 342 M Gazelle Celtic opremljena je sa samo dva primjerka rakete Mistral. Od tada je više od 30 helikoptera SA 342 ML 1 ATAM Gazelle modificirano i svaki je opremljen krovnim gledničkim sustavom T200. Svaka ATAM Gazelle je naoružana s četiri Mistrala. Prva, naoružana s Mistral 1, isporučena je lakom zrakoplovstvu francuske vojske (ALAT) 1996. godine. Više od 15 000 primjeraka rakete Mistral 1 je proizvedeno, proizvodnja Mistrala 2 počela je 1999. Inačica zemlja-zrak je izvezena u više od 20 zemalja.

Protuoklopni raketni podsustav Trigat
Studije povezane s Trigat protuoklopnim sustavom treće generacije započete su 1976. kada su Francuska, Njemačka i UK potpisale inicijalni sporazum (MoU) za protuoklopno naoružanje koje bi naslijedilo sustave HOT, Milan, Swingfire i TOW. Listopada 1977. Aérospatiale (kasnije Aérospatiale Matra), Messerschmitt-Bölkow-Blohm (kasnije LFK) i BAe Dynamics (kasnije Matra BAe Dynamics) sastavili su tim za početna razmatranja-predstudije. Drugi sporazum potpisale su trij vlade 1979. autorizirajući tri kompanije da razrade provedivu studiju te su ove činile združeni pothvat Euromisile Dynamics Group (EMDG).
Ta studija o provedivosti (isplativosti) trajala je do 1981. a faza definiranja projekta je usljedila od 1983. do 1986. godine. Potpisan je sporazum o razvoju (1988.) sa Francuskom, Njemačkom i uz participranje UK te pridružene članice Belgiju i Nizozemsku (1989.). Trigat je razvijan u tri inačice: srednjeg dometa, prijenosna (čovjek) i lansirana sa zemlje (ATGW-3MR) kao zamjena za Milan; velikog dometa lansirana s vozila te velikog dometa lansirana s helikoptera ATGW-3LR kao zamjena za HOT, Swingfire i TOW. Početna balistička testiranja vatrenog djelovanja LR-Trigat-a (valjanost ugrađenih krilaca i stabilizatora) uspješno su provedena 1991.-92. Također, 1992., prototip IC dnevno-noćnog glednika Osiris ugrađenog na jarbolu nosećeg rotora helikoptera, konstruiranog kao dio heli-sustava Trigat, prošao je provjere prihvatljivosti za operativnu uporabu. Ispitivanja bojne glave obavljena su 1993.-94. Prvo lansiranje iz zraka provedeno je 1998. s helikoptera Panther. Trigat lansiran iz zraka primarno je konstruiran za Tiger (PAH-2/HAC) ali bi se mogao implementirati na helikoptere Apache i Agusta 129 zajedno s razvijenim dnevno-noćnim optičkim sustavima. Uz svoje mogućnosti protuoklopnog djelovanja sa zemlje i iz zraka imat će i ograničeno protuzračno djelovanje po helikopterima.
LR-Trigat je sustav srednjeg dometa učinkovit na udaljenosti 500-5000 m. Svaka raketa ima masu 49 kg i ima dužinu 1.62 m. To je prva raketa tipa “ispali i zaboravi” (koristi se mapiranjem objekata u IC spektru, bazirano na CCD tehnologiji) razvijena u Europi. Helikopterski sustav Trigat kakav je dizajniran za Tiger sastoji se od četiri elementa: glednika Osiris postavljenog na jarbolu nosećeg rotora, opreme instalirane na helikopteru (HEI), dva četveroraketna lansera kutijastog oblika i osam raketa ATGW-3LR. Ukupna masa iznosi 760 kg.

Protuoklopni raketni podsustav HOT
U prosincu 1964., nakon što su se pokazale potrebe za dalekometnim protuoklopnim sustavom, Njemačka i Francuska potpisale su sporazum u svrhu zajedničkog razvoja raketnog sustava HOT. To je trebao biti razvoj u bilateralnoj suradnji na području djelovanja s tenkova i helikoptera. Originalan dizajn i rani razvoj počeo je u Nord Aviationu (sada Aérospatiale Matra, dio EADS) i Messerschmitt-Bölkow-Blohmu (sada LFK, DASA, dio EADS). Ta dva proizvođača osnivaju zasebnu kompaniju (dio EADS) u 1972. koja je imala zadaću preuzeti proizvodnju sustava HOT. Bilo je nekoliko pokusnih paljbenih djelovanja s vozila i helikoptera ranih 70-ih te je sustav predstavljen britanskoj vojsci 1973., a rakete su lansirane iz helikoptera Alouette III, francuskog tenka AMX 10 i njemačkog SPz MICV. Britanci su prihvatili HOT 1973. godine za svoje helikoptere Gazelle (koji je tada naručivan). Godine 1975. njemačka vojska odabrala je raketni sustav za djelovanje sa zemlje za svoj RJPz-2 program konverzije, poboljšavajući 316 vozila na standard ubojice tenkova JPz Jaguar 1. Prve proizvodne serije počinju 1976., a puna proizvodnja 1977. te je prva inačica HOT 1 ušla u uporabu na JPz Jaguaru 1 njemačke vojske u 1978.
Za razliku od kopnenih borbenih vozila naoružanih protuoklopnim raketama koja djeluju sa statičkih pozicija, sustav na helikopteru mora zadovoljiti uvjete mobilnog ratovanja. Kao rezultat, nekoliko opcija moralo je biti dodano na sustav lansiranja raketa u svrhu očuvanja upravljivosti helikoptera. Domet IC lokatora mora biti povećan kako bi pokrio fazu lansiranja. Potreban je i stabilizator linije optičkog zahvata i dodatno računalo za vođenje rakete tijekom faze lansiranja zbog pomaka azimuta između crte ciljanja i osi lansera. Pokusnim gađanjem u letu, 1978., potvrđena je potpuna operabilnost za djelovanje s helikoptera Dauphin, Gazelle i Lynx. Prvi potpuno helikopterski sustav ušao je u uporabu u francuskoj vojsci 1980. godine na SA-342M Gazelle helikopteru koristeći se žirostabiliziranim krovnim glednikom za dnevnu uporabu, oznake APX 397.
Kao rezultat zajedničke njemačko-francuske potrebe za raketom s poboljšanim upravljanjem i moćnijom bojnom glavom, razvoj HOT 2 (zbog kalibra poznatog i kao HOT K150) počeo je 1980. Glavno poboljšanje nad ranijim HOT 1 odnosi se na kalibar koji je povećan sa 136 na 150 mm omogućujući tako veće punjenje. Eksploziv je također promijenjen zajedno s oblikom nosa u svrhu bolje penetracije oklopa. Unutrašnja struktura rakete također je pretrpjela neke izmjene radi smanjenja vlastite težine i kompenzacije zbog povećane mase bojne glave. Krajnji rezultat je ista ukupna težina rakete kako bi ostala kompatibilna za uporabu postojećim lanserima. Daljnje modifikacije obuhvaćale su integraciju tri odvojena modula u jedinstvenu elektroničku jedinicu, novi žiroskopski sustav i novi konektor. Proizvodnja HOT 2 počela je 1985. i vjeruje se da su neke rakete ušle u uporabu iste godine. Razvoj poboljšane tandem bojne glave sa sposobnošću probijanja eksplozivnog aktivnog oklopa počela je 1987. i nova raketa, u početku oznake HOT 2T, kasnije HOT 3, sa svojom novom bojenom glavom ulazi u uporabu 1993. Višenamjenska bojna glava, HOT 2 MP (poznata kao i HOT 2 Polyvalente) razvijana je za uništavanje žive sile izgaranjem iza (unutar) oklopa.
U skladu sa zahtjevom francuskog roda lakog zrakoplovstva kopnene vojske za Gazelom/HOT s potpunom mogućnošću noćnog djelovanja, Aérospatiale je razvio novi glednik temeljen na iskustvu stečenom eksperimentalnim glednikom Venus, testiranom na helikopteru AS 365 Dauphin u 1981. godine. Isti, pod oznakom Viviane, zamjenjuje APX 397 glednik na krovu i uključuje optičke sustave za dnevne operacije, Victor toplinsku kameru, lokator za otkrivanje pozicije rakete i laserski daljinomjer. Uspješno je testiran i danas je u uporabi. Glednički sustav Osiris razvijen je za Tigera i testiran za uporabu raketa HOT 3.

Zanimljivo je da su 1999. godine četiri rakete HOT 3 ispaljene iz poljskog helikoptera P2L W-3 Sokol koji je prerađen ugradnjom glednika Viviane.
Protuoklopne rakete HOT su kratkog dometa, lansirane iz cijevi, upravljane žicom, naoružane visokoeksplozivnom bojnom glavom za probijanje oklopa i pogonjene motorom na kruto gorivo. Ovješene na helikopteru mogu biti dvije, tri ili četiri rakete, a kvače se na obje strane helikoptera. Cijevi lansera imaju prilagodiv kut elevacije tako da u slučaju potrebe putanja rakete, nakon lansiranja, može biti uhvaćena lokatorom i praćena bez obzira na trenutni tangaž helikoptera. Poseban električni uređaj, za svaku rampu posebno ili zajednički, rabi se za promjenu elevacije rampe u skladu s kutom ciljanja. Rampe su fiksirane po azimutu tj. u smjeru poravnanja helikoptera s crtom prema cilju.
Sve inačice raketa su istog izgleda osim u sekciji bojne glave i glede promjera. Izrađena u tri glavne sekcije, uglavnom je zatvorena unutar cijevi od stakloplastike koja se rabi za skladištenje, prijevoz i lansiranje. Nosna sekcija sadrži oblikovano punjenje, upaljač i osigurače. Slijedeća je pogonska sekcija koja sadrži motor za krstarenje na kruto gorivo po čijem su obodu četiri sklapajuća krilca u križnoj konfiguraciji. Ispuh motora prolazi kroz preostale sekcije, uključujući dodatni motor koji ispuhuje kroz četiri malene zakošene mlaznice odmah iza izlaznih ivica krila. Stražnja sekcija je modul vođenja i sadrži bateriju, žicu daljinskog upravljanja, dekoder signala upravljanja, žiroskop, modul stabilizacije, IC senzore i skretač ispušnog mlaza za upravljanje raketom.
Raketa HOT 1 koja ima nos oblika metka dužine je 1,27 m, promjera trupa 136 mm, raspon krila (razvučenih) 0,31 m te masu lansiranja 23,5 kg. Opremljena je udubljenom visokoeksplozivnom bojnom glavom od 3 kg inicirane udarnim upaljačem prilikom deformacije nosnog konusa. Glava kalibra 130 mm ima moć probijanja 850 mm oklopa. Maksimalni domet je 4 km.
HOT 2 ima isti vanjski izgled i specifikacije kao ranije inačice, osim nosa okruglog oblika kalibra 150 mm koji je izdužen čime se ukupna dužina povećava na 1.3 m. 150-mm bojna glava sadrži 4,1 kg novog eksploziva ima moć probijanja 1250 mm oklopa. HOT 2MP je identična vanjskim izgledom kao HOT 2, samo je punjenje glave promijenjeno. Ta 150 mm višenamjenska glava ima moć probijanja 350 mm oklopa plus efekt zapaljenja protiv žive sile. HOT 3 ima nešto drukčiji nos od HOT 2 tako što mu je izduženje nešto kraće, deblje i ima zaobljeni završetak. Bojna glava, koja je napravljena za proboj eksplozivnog reaktivnog oklopa, sadrži par oblikovanih eksploziva i blizinski IC upaljač koji aktivira punjenje na optimalnoj udaljenosti od cilja sa sustavom koji sinkronizira vatru tih dvaju punjenja. Masa bojeve glave je povećana na 6,5 kg i masa lansiranja je 32,5 kg. HOT 3 može probiti 1250 mm oklopa opremljenog dodatnim eksplozivnim reaktivnim oklopom. Ta inačica rakete ima maksimalnu brzinu leta od 240 m/s, maksimalni domet 4,3 km.

Upravljanje raketama svih inačica HOT obavlja se automatski preko žice iz helikoptera koji lansira. Zahvat cilja obavlja se preko stabiliziranog optičkog glednika na krovu npr. dnevnim APX 397 ili dnevno/noćnim Viviane (s laserskim daljinomjerom). Kut glednika je prikazan na pilotovom umjetnom horizontu i kako je lanser fiksan po azimutu, pilot mora okrenuti helikopter unutar ?5° kursa prema cilju ako se po njemu treba djelovati. Također, nagib helikoptera mora biti manji od 10°, a elevacija lansera prilagođena. Kada se zadovolje ti uvjeti, raketa može biti ispaljena. Kada se pritisne okidač, aktivira se baterija rakete i osigurava svu električnu snagu potrebnu raketi, žiroskop se zavrti barutnim punjenjem i pali se inicijalni motor na kruto gorivo. To ubrza HOT od izlaska iz cijevi do krstareće brzine 240 m/s i nakon vremena izgaranja od 0,9 s, brzina se održava paljenjem motora za krstarenje na kruto gorivo koji izgara 17,5 s. Kako raketa izlazi iz cijevi lansera, četiri krila se rašire i zajedno s vrtnjom, zbog plinova izgaranja, osigurava se stabilizacija. Raketa se zatim dovede na putanju IC lokatorom koji radi na frekvenciji traga koji raketa ostavlja iza sebe. Lokator mjeri kutni pomak između cilja u “križiću” i rakete. Računalo upravljanja u helikopteru izračunava nužni ispravak koji se prenosi do rakete preko žice. Dekoder vođenja u raketi pretvara signal u pomicanje skretača mlaza čime obavlja ispravak putanje. Tipično vrijeme leta iznosi 9 s za 2 km, 13 s za 3 km i 17,3 s za 4 km (maksimalni domet). Kada raketa završi let, žica se odbacuje i slijedeća raketa može biti ispaljena. Tvrdi se da je moguće ispaliti dvije rakete u minuti.
HOT 1 ušao je u uporabu 1978. godine, HOT 2 1985. godine, HOT 2 MP 1992. godine i HOT 3 1993. godine. Noćna probna gađanja s glednikom Viviane za dnevno-noćnu uporabu završena su. Sustav je proizveden u velikom broju i dosta izvezen.

Nevođena raketna zrna (NRZ)
Od 1950-ih godina, TDA (bivši Thomson Brandt Armements) razvio je čitavu obitelj lansera za nevođena raketna zrna kalibra 68 i 100mm. Najraniji od tih bili su za uporabu 68 mm raketa SNEB. Označeni su kao Tip 68-12, Tip 68-22 i Tip 68-36, koji, kako i sam broj oznake kaže, služe za punjenje nevođenim raketama kalibra 12,22 i 36 mm. Zbog namjene za uporabe na helikopteru, njihov dizajn bio je jednostavan i čvrst. Činila ga je kvadratična struktura s potpornicom od lake slitine koja ima 356-mm (14″) ovjese za kvačenje naoružanja. Vjeruje se da je proizvodnja tih lansera počela nekako u isto vrijeme kad i rakete 68 mm prve generacije, u 1955. godini.
Sedamdesetih, paralelno s razvojem palete 100 mm raketa, TDA razvija dva tipa 100-mm lansera u inačicama s četverostrukim i šesterostrukim punjenjem; TDA-100/4 i TDA-100/6. Obje inačice su konstruirane za uporabu na zrakoplovima opremljenima NATO standardnim 356 mm ovjesima.
Kada su u TDA razvili Multi-Dart 68-mm i Multi-Dart 100-mm rakete kasnih 70-ih, oba (68-mm i 100-mm) lansera su poboljšana tako da budu kompatibilna s raketama prve i druge generacije. Nova tri lansera 68 mm označeni su kao LR 68-8, 68-12 i 68-22 te su bili konstruirani za ispaljivanje i SNEB i Multi-Dart 68-mm raketa. Novi lanseri ušli su u proizvodnju 1984. i u uporabu uz Multi-Dart raketne sustave iste godine. Obje generacije 68 mm lansera potvrđene su za nošenje na širokoj paleti helikoptera uključujući Lynx, AS-332 Super Pumu, SA-321 Super Frelon i SA-341/342 Gazelle. 100-mm lanseri, potvrđeni su za uporabu na nekim borbenim avionima.
Kasnih 80-ih tehnološki napredak sustava kontrole paljbe omogućio je TDA da počne s razvojem protuoklopnog sustava za uporabu na modernim jurišnim helikopterima. Sustav, koji ima odgovarajuću jedinicu kontrole paljbe, lanser raketa i 68-mm rakete Multi-Dart je konstruiran za napade na oklopljena protuzrakoplovna vozila i oklopljena pješačka vozila.
U svrhu nastavka tog programa TDA je razvila paletu sustava s kontrolom paljbe i mogućnošću programiranja uključujući BHIR i BCTR-C. BHIR-C je sustav raketnog sučelja razvijenog za francuski Tiger HAP s novom inačicom lansera LR 68-12 označenog kao LR 68-12L. Taj novi lanser ima kapacitet od 12 raketa opće namjene. Također je dizajniran sa indukcijskim sustavom kontrole za prijenos podataka prema raketama. Inačica tog lansera s 22 cijevi također je proizvedena, oznaka LR-68-22L. Kao i na Tigeru, ovaj sustav može se uporabiti na slijedećim helikopterima: Agusta A 129, AH-1 Cobra, AH-64 Apache, UH-60A i BO-105 te Dauphin, Gazelle, Puma.
TDA lanseri slijede isti dizajn. Tri lansera prve generacije su 1.2 m dužine i mogu ispaljivati samo rakete SNEB 68-mm. tip 68-12 ima 12 cijevi u jednostavnoj konfiguraciji 3 x 4. Širok je 310 mm, dubine 260 mm i prazan mase 25 kg. Ovisno o bojnoj glavi punjenja, ukupna masa punog lansera iznosi između 85 i 100 kg.
Tip 68-22 ima 22 cijevi, širok je 450 mm, dubine 350 mm i prazan mase 43 kg. Ovisno o bojnoj glavi punjenja, ukupna masa punog lansera iznosi između 130 i 156 kg.
Tip 68-36 ima 36 cijevi, širok je 600 mm, dubine 400 mm i prazan mase 83 kg. Ovisno o bojnoj glavi punjenja, ukupna masa punog lansera iznosi između 270 i 320 kg.
Tri lansera druge generacije, iako dužine veće od 1.4 m, mogu ispaljivati obje 68-mm rakete SNEB i Multi-Dart. LR 68-8 ima osam cijevi, dug je 1.4 m, širok 310 mm i 175 mm dubok, a prazan ima masu 30 kg. Ostala dva imaju iste dimenzije visine i dubine kao i njihovi prethodnici ali LR 68-12 ima masu 40 kg (prazan) i 138 kg (pun). LR 68-22 ima masu 62 kg (prazan) i oko 242 kg (pun). Lanseri treće generacije, čini se, jednostavno su poboljšane inačice prethodnih i prilagođene za uporabu s trenutačnim i budućim sustavima helikoptera. LR 68-12L ima 12 cijevi, dužine je 1.41 m, širine 330 mm, dubine 293 mm i prazan je mase 40 kg. Ovisno o rabljenoj bojnoj glavi, napunjen lanser ima masu između 103 i 146 kg. LR 68-22L ima 22 cijevi, dužine je 1.41 m, širine 473 mm, dubine 355 mm i prazan je mase 65 kg. Napunjen s 22 rakete Multi-Dart 68 ima masu između 252 kg. Iako u početku konstruirani za Tiger HAP, oba lansera sklopljena su električnim sučeljem za prilagodbu na ostalim helikopterima.
TDA lanseri 100 mm dostupni su u inačicama za punjenjenje 4x ili 6x te su, kao i lanseri 68 mm, kvadratnog oblika. Međutim, kako su ti lanseri konstruirani za nošenje na avionima, cijevi su u potpunosti uklopljene u aerodinamički oblikovanom kontejneru s izduženim nosom.
Kompletan 68-mm Multi-Dart helikopterski sustav sastoji se od odgovarajuće helikopterske jedinice kontrole paljbe, TDA lansera i Multi-Dart raketa. Kao što je slučaj na Tiger-u HAP, sustav kontrole paljbe čini udaljeno kućište raketnog sučelja BHIR i jedinice kontrole i mjerenja vremena za rakete i topove BCTR-C koja je postavljena u kokpitu. BHIR se koristi sabirnicom 1553. Svaka cijev lansera je opremljena elektroničim daljinskim upravljanjem koji šalje diskretne elektromagnetne impulse u upaljač bojne glave. Taj signal određuje vrijeme leta prije nego bojna glava počne rasipati svoj teret. To programiranje vremena inicirano je iz kokpita preko upravljačke kutije ručno ili automatski preko kontrole sustava paljbe. Prosječne udaljenosti djelovanja kreću se od 2 do 3 km.

Oprema
Tigerovo sučelje čovjek-stroj temelji se na jednostavnim komandama i prikaznicima čiji su podaci duplirano predočeni u obje kabine. HMD (Helmet Mounted Display ? prikaznik postavljen na kacigi) i HUD (Head-Up Display ? prikaznik u razini očiju) omogućuju pilotu da mu pogled u 90% vremena leta bude izvan kabine, a sustav HOCAS (Hands On Control/Collective And Stick ? ruke na komandama leta) da uglavnom ne mora micati ruke s upravljačkih komandi leta da bi svako malo uključio neki prekidač, odabrao neku opciju s prikaznika itd. Srce osnovne avionike čine CDU (Control Display Unit ? jedinica kontrole i prikaza) i po 2 velika višefunkcijska prikaznika (MFD ? MultiFunction Display) u boji veličine 6×6 in. CDU je glavno sučelje između članova posade i sustava avionike, komandi, navigacije, komunikacija, elektroničkih protumjera i prikaza statusa cijelog sustava. CDU ima i jedinicu za pohranjivanje podataka donesenih na prijenosnom mediju ? DID (Data Insertion Device ? uređaj za unos podataka) za unaprijed pripremljene zadaće na zemlji sa svim potrebnim navigacijskim i komunikacijskim podacima i taktičkom situacijom pohranjenom kod operatera čime se rad posade doista svodi na minimalno opterećenje. Medij kod pilota pohranjuje podatke o statusu sustava helikoptera u svrhu poslijeletnog “on condition” održavanja.
Osim već spomenutih prikaza podataka, MFD može u svakoj kabini prenositi sliku s operaterovog MMS-a (ili RMS-a), FLIR-a (Forward Looking Infra-Red ? gledanje prema naprijed u infracrvenom spektru), Eurogridovog generatora digitalne karte (DMG ? Digital Map Generator) i sustava TSM (Tactical Situation Management). DMG generira dvije neovisne videoslike ? topografsku kartu i prikaz zadaće i taktičke situacije preko nje (sve u boji) za obje kabine. Integriran s AFCS, laserskim žiroskopom, dopler radarom i GPS-om DMG i TMS omogućavaju automatsko usmjeravanje glednika (MMS ili RMS) prema točkama zadanima na karti, slikama iz IC/TV senzora koje mogu biti pohranjene, snimljene i zatim procijenjene radi eventualnog njihova unosa kao ciljeva ili pak svaki cilj označen preko glednika i laserskog daljinomjera može biti također unesen automatski kao cilj na prikazu taktičke situacije. Na svakoj inačici Tigera moguće je automatski usmjeravati glednik prema željenoj točki.

Ljudevit POHAJDA